„Trovanje“ Stepinca ili trovanje duše hrvatskog naroda
Treća epizode dokumentarno-igranog serijala “Jugoslavenske tajne službe”, pod naslovom “Obračun s narodnim neprijateljem”, gotovo se isključivo bavi slučajem zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Pisao sam ja već o Stepincu:
http://feniks.bloger.hr/post/alojzije-stepinac--svetac-odmah/2266037.aspx
ali ovaj serijal zahtijeva da se još ponešto napiše.
Autori se pozivaju na ekskluzivne materijale korištene u ovoj epizodi. A posebno „ekskluzivna“ su naklapanja potpuno nevjerosdostojnog konvertita Zdravka Tomca i Stepinčevog nadasve vjerodostojnog biografa mons Jurja Batelje, kojima pripomažu jednako vjerodostojni „eminentni“ povjesničari poput npr. Jurčevića i Akmadže.
Pa tako doznajemo da je sudski proces protiv Stepinca montiran i bez ikakve osnove, pa „ekskluzivno“ doznajemo kako su tajne službe (UDB) radile i ono za što same nisu znale, naime da su trovale Stepinca i da su to radile takvim „marom“ da im je da ga „dokrajče“ trebalo trinaestak godina.
Čudne službe, čudna trovanja i još čudniji svjedoci.
Tajne službe prema „pouzdanim svjedocima“ truju Stepinca, a onda plaćaju skupe liječnike radi uspostave dijagnoze i liječenja, dijagnoza njemačkih hematologa glasila je: policythemia, a bile su spremne plaćati i njegovo liječenje u inozemstvu, jer u zemlji nisu postojali uvjeti za uspješno liječenje tog rijetkog oboljenja od kojega je Stepinac bolovao.
Stepinac je odlazak na liječenje u inozemstvo odbijao iz straha da ako ode iz zemlje da mu vlasti poslije izlječenja neće dopustiti povratak u zemlju, što je vrlo vjerojatno. Neliječenje ili možda bolje rečeno neadekvatno liječenje, a ne nikakvo trovanje, Stepincu je skratilo život.
Mons Juraj Batelja, ko ni drugi „ekskluzivci“, nikako da se zapitaju koji motiv bi imale jugoslavenske tajne službe da truju Stepinca, kad su ga da su to baš htjeli mogli smaknuti kad god su poželjeli, mogli su ga osuditi i na smrt, svijet suzu za njim pustio ne bi.
Prešućuje i mons Batelja a i drugi vlasnici „ekskluzivnih“ saznanja da je sudski proces vođen protiv Stepinca bio potpuno otvoren stranim medijima, a da je jedan američki novinar Stepinčevu izjavu: „Moja je savjest čista!“ u svojem izvještaju prokomentirao: „Ne može se najprilježnije surađivati s najmonstruoznijim režimom ikad, a potom reći da ti je savjest čista!“
Jednom rječju „ekskluzivci“, „ljubitelji istine“, ni da spomenu katolički tisak iz perioda tzv. NDH, koji bolje od bilo čega govori o ponašanju KC i njenog primasa kao i o njihovom odnosu prema ustaškom režimu i Paveliću osobno. Koga zanima istina otići će u NSK i prelistati taj tisak, pa da vidi kako „ekskluzivci“ lažu „na klaftre“.
O da, prešućuje mons Batelja i Stepinčevo pastirsko pismo iz travnja 1941. kojim obavezuje hrvatski kler na punu suradnju s ustaškim vlastima, jednako kao što prešućuje i pastirsko piosmo s kraja ožujka 1945. kojim obavezuje hrvatski kler na nesuradnju s komunističkim vlastima.
Prešućuje mons Batelja i Stepinčev odlazak „vojskovođi“ S. Kvateniku već 12. 04 1941., a onda i „na noge“ Paveliću 16. 04. 1941., pa i to kad po povratku sav oduševljen kaže kako će „bude li nas taj čovjek vodio, kako mi je pripovijedio, Hrvatskom će teći med i mlijeko“.
Prešućuje mons Batelja i Stepinčev izbor da baš on bude vojni ordinarij ustaške vojnice i baš on blagoslivlja ustaško oružje.
Prešućuje on i Stepinčevu komunikaciju s ustaškom emigracijom, neposredno poslije rata, prešućuje i ustaško zlato pohranjeno u katedrali, prešućuje i da je ustaški zločinac E. Lisak prije uhićenja uživao kaptolsko gostoprimstvo, prešućuje i da su se ustaške bande preimenovale u „križare“ nakon što je Kaptol preuzeo ulogu pokrovitelja itd. Itd.
Dakle postavlja se pitanje tko je kome bio neprijatelj, komunisti Stepincu ili on komunistima?
Danas znamo da je „ljubav“ bila obostrana.
Zna se i još nešto, a to je krucijalna razlika između fašista i komunista kad su neprijatelji u pitanju, jer se kod fašista neprijateljem postajalo rođenjem, a kod komunista vlastitim izborom.
Tako je i Stepinac, pristajući uz fanatični antikomunizam „oca hladnog rata“, pape Pia XII, koji se nije libio preko američkih generala u Evropi tražiti od predsjednika Trumana da SAD izvrši preventivni atomski udar na SSSR, postao neprijatelj komunista vlastitm izborom.
„Ekskluzivci“ nam tako otkrivaju „nepoznate“ stvari, da je politički sustav u poratnoj Jugoslaviji građen po uzoru na onaj u SSSR-u, a jednako tako i sigurnosne službe. Big deal, jugoslavenski komunisti odlučuju izgrađivati socijalizam, pa po kojem su ga predlošku mogli graditi, kad je samo jedan postojao, onaj sovjetski?
Stepinac je bio izuzetno zadrt čovjek, uvjeren u svoje poslanje i silno opterećen antikomunizmom, zato se toliko i angažirao u aktivnostima protiv novih vlasti, pa i u podržavanju križarskih skupina i kontaktima s ustaškom emigracijom, a vlasti su sve to dobro znale, jer su imale svoje ljude i u najbližoj Stepinčevoj okolini.
Mlataranje oko tobožnjih Titovih nastojanja oko svojevrsnog otcijepljenja KC u Hrvatskoj od Vatikana (zašto samo u Hrvatskoj, a ne i u jednako katoličkoj Sloveniji?), a Tito je samo želio da ta crkva, očito radi Stepinca tako netrpeljiva prema novim vlastima, malo olabavi u svojem antikomunizmu, a ne da postigne nekakvu autokefanost.
Ako je Tito tako žarko želio da se KC u Hrvatskoj otcijepi od Vatikana, zašto tako nešto nije pokušavao kasnije kad je Stepinc „sklonjen“ u stranu i više nije mogao smetati?
E ali bez obzira na Bateljino napuhavanje KC je poslije Stepinčevog zatvaranja postala puno „mekša“ u svojim stavovima, čovjek bi rekao, nekako kooperativnija.
Uglavnom, „ekskluzivci“ nam o tome ne govore ništa, četiri mjeseca prije Stepinčevog uhićenja Tito je na svoj zahtjev primio papinskog nuncija u Beogradu, floridskog biskupa Josepha Hurleya, prezentirao mu koje probleme vlastima pravi Stepinac i dao prikupljenu dokumentaciju o Stepičevim aktivnostima, sugerirajući nunciju da bi najbolje rješenje bilo da Sveta stolica povuče Stepinca u Vatikan. Rekao je nunciju da mu daje rok od četiri mjeseca i da će, ukoliko crkvene vlasti do tog roka problem ne riješe, Stepinac biti uhićen i izveden pred sud.
Poznato je da je i sam papinski nuncij provjeravao neke navode iz dokumenata koje mu je Tito predao i o svojim saznanjima i Titovom prijedlogu izvijestio papu. Pretpostavka je da je biskup Hurley kao dobar Amerikanac kopiju svojeg izvještaja, koje po svoj prilici nije baš bilo u prilog Stepincu, poslao i u USA, jer se jedino time može objasniti Trumanovo odbijanje molbe koju mu je uputio papa Pio XII da za Stepinca, koji je nakon isteka roka od četiri mjeseca bio uhićen, urgira kod Tita.
Od „ekskluzivaca“ doznjemo i to kako je Tito, nekakvog neodređenog datuma i s neodređenom namjerom, išao Draži Mihailoviću prerušen u sovjetskog oficira, kao da se Tito i Mihailović nisu poznavali i nisu sastali već potkraj rujna 1941.
Što reći na trkeljanje Zdravka Tomca o nekakvim pokajničkim ispadima Jakova Blaževića, što bi trebalo govoriti u prilog tome da je suđenje Stepincu bio montirani politički proces. Jakov Blažević, čovjek koji je „antibirokratsku revoluciju“ u Srbiji pozitivno ocjenjivao govoreći kako „drugovi u Srbiji tabanju pravim putem“, bi se išao ispovijedati i još za ispovjednika izabrati „ekskluzivnog“ Zdravka Tomca.
Na istom tragu je i nadasve „istinita“ tvrdnja kako je ustvari KC dovela Istru u hrvatsko okrilje.
Tita pokušavaju prikazati kao priglupog i kukavicu, a on nije bio ni glup, niti se bojao Stepinca i KC, što je i pokazao prekidom diplomatskih odnosa s Vatikanom, nakon imenovanja Stepinca kardinalom.
I nije Tito molio papu Pavla VI da posjeti Jugoslaviju, papa je molio njega da posjeti Vatikan i priredio mu najveličanstveniji doček koji je Vatikan ikad priredio nekom od svjetskih džavnika.
E pa, gospodo vlasnici „ekskluzivnih“ saznnja, nije UDB trovala Stepinca, niti itko zna zašto bi to radila, ali vi svojim lažima trujete i samu dušu hrvatskog naroda.
Pisao sam ja već o Stepincu:
http://feniks.bloger.hr/post/alojzije-stepinac--svetac-odmah/2266037.aspx
ali ovaj serijal zahtijeva da se još ponešto napiše.
Autori se pozivaju na ekskluzivne materijale korištene u ovoj epizodi. A posebno „ekskluzivna“ su naklapanja potpuno nevjerosdostojnog konvertita Zdravka Tomca i Stepinčevog nadasve vjerodostojnog biografa mons Jurja Batelje, kojima pripomažu jednako vjerodostojni „eminentni“ povjesničari poput npr. Jurčevića i Akmadže.
Pa tako doznajemo da je sudski proces protiv Stepinca montiran i bez ikakve osnove, pa „ekskluzivno“ doznajemo kako su tajne službe (UDB) radile i ono za što same nisu znale, naime da su trovale Stepinca i da su to radile takvim „marom“ da im je da ga „dokrajče“ trebalo trinaestak godina.
Čudne službe, čudna trovanja i još čudniji svjedoci.
Tajne službe prema „pouzdanim svjedocima“ truju Stepinca, a onda plaćaju skupe liječnike radi uspostave dijagnoze i liječenja, dijagnoza njemačkih hematologa glasila je: policythemia, a bile su spremne plaćati i njegovo liječenje u inozemstvu, jer u zemlji nisu postojali uvjeti za uspješno liječenje tog rijetkog oboljenja od kojega je Stepinac bolovao.
Stepinac je odlazak na liječenje u inozemstvo odbijao iz straha da ako ode iz zemlje da mu vlasti poslije izlječenja neće dopustiti povratak u zemlju, što je vrlo vjerojatno. Neliječenje ili možda bolje rečeno neadekvatno liječenje, a ne nikakvo trovanje, Stepincu je skratilo život.
Mons Juraj Batelja, ko ni drugi „ekskluzivci“, nikako da se zapitaju koji motiv bi imale jugoslavenske tajne službe da truju Stepinca, kad su ga da su to baš htjeli mogli smaknuti kad god su poželjeli, mogli su ga osuditi i na smrt, svijet suzu za njim pustio ne bi.
Prešućuje i mons Batelja a i drugi vlasnici „ekskluzivnih“ saznanja da je sudski proces vođen protiv Stepinca bio potpuno otvoren stranim medijima, a da je jedan američki novinar Stepinčevu izjavu: „Moja je savjest čista!“ u svojem izvještaju prokomentirao: „Ne može se najprilježnije surađivati s najmonstruoznijim režimom ikad, a potom reći da ti je savjest čista!“
Jednom rječju „ekskluzivci“, „ljubitelji istine“, ni da spomenu katolički tisak iz perioda tzv. NDH, koji bolje od bilo čega govori o ponašanju KC i njenog primasa kao i o njihovom odnosu prema ustaškom režimu i Paveliću osobno. Koga zanima istina otići će u NSK i prelistati taj tisak, pa da vidi kako „ekskluzivci“ lažu „na klaftre“.
O da, prešućuje mons Batelja i Stepinčevo pastirsko pismo iz travnja 1941. kojim obavezuje hrvatski kler na punu suradnju s ustaškim vlastima, jednako kao što prešućuje i pastirsko piosmo s kraja ožujka 1945. kojim obavezuje hrvatski kler na nesuradnju s komunističkim vlastima.
Prešućuje mons Batelja i Stepinčev odlazak „vojskovođi“ S. Kvateniku već 12. 04 1941., a onda i „na noge“ Paveliću 16. 04. 1941., pa i to kad po povratku sav oduševljen kaže kako će „bude li nas taj čovjek vodio, kako mi je pripovijedio, Hrvatskom će teći med i mlijeko“.
Prešućuje mons Batelja i Stepinčev izbor da baš on bude vojni ordinarij ustaške vojnice i baš on blagoslivlja ustaško oružje.
Prešućuje on i Stepinčevu komunikaciju s ustaškom emigracijom, neposredno poslije rata, prešućuje i ustaško zlato pohranjeno u katedrali, prešućuje i da je ustaški zločinac E. Lisak prije uhićenja uživao kaptolsko gostoprimstvo, prešućuje i da su se ustaške bande preimenovale u „križare“ nakon što je Kaptol preuzeo ulogu pokrovitelja itd. Itd.
Dakle postavlja se pitanje tko je kome bio neprijatelj, komunisti Stepincu ili on komunistima?
Danas znamo da je „ljubav“ bila obostrana.
Zna se i još nešto, a to je krucijalna razlika između fašista i komunista kad su neprijatelji u pitanju, jer se kod fašista neprijateljem postajalo rođenjem, a kod komunista vlastitim izborom.
Tako je i Stepinac, pristajući uz fanatični antikomunizam „oca hladnog rata“, pape Pia XII, koji se nije libio preko američkih generala u Evropi tražiti od predsjednika Trumana da SAD izvrši preventivni atomski udar na SSSR, postao neprijatelj komunista vlastitm izborom.
„Ekskluzivci“ nam tako otkrivaju „nepoznate“ stvari, da je politički sustav u poratnoj Jugoslaviji građen po uzoru na onaj u SSSR-u, a jednako tako i sigurnosne službe. Big deal, jugoslavenski komunisti odlučuju izgrađivati socijalizam, pa po kojem su ga predlošku mogli graditi, kad je samo jedan postojao, onaj sovjetski?
Stepinac je bio izuzetno zadrt čovjek, uvjeren u svoje poslanje i silno opterećen antikomunizmom, zato se toliko i angažirao u aktivnostima protiv novih vlasti, pa i u podržavanju križarskih skupina i kontaktima s ustaškom emigracijom, a vlasti su sve to dobro znale, jer su imale svoje ljude i u najbližoj Stepinčevoj okolini.
Mlataranje oko tobožnjih Titovih nastojanja oko svojevrsnog otcijepljenja KC u Hrvatskoj od Vatikana (zašto samo u Hrvatskoj, a ne i u jednako katoličkoj Sloveniji?), a Tito je samo želio da ta crkva, očito radi Stepinca tako netrpeljiva prema novim vlastima, malo olabavi u svojem antikomunizmu, a ne da postigne nekakvu autokefanost.
Ako je Tito tako žarko želio da se KC u Hrvatskoj otcijepi od Vatikana, zašto tako nešto nije pokušavao kasnije kad je Stepinc „sklonjen“ u stranu i više nije mogao smetati?
E ali bez obzira na Bateljino napuhavanje KC je poslije Stepinčevog zatvaranja postala puno „mekša“ u svojim stavovima, čovjek bi rekao, nekako kooperativnija.
Uglavnom, „ekskluzivci“ nam o tome ne govore ništa, četiri mjeseca prije Stepinčevog uhićenja Tito je na svoj zahtjev primio papinskog nuncija u Beogradu, floridskog biskupa Josepha Hurleya, prezentirao mu koje probleme vlastima pravi Stepinac i dao prikupljenu dokumentaciju o Stepičevim aktivnostima, sugerirajući nunciju da bi najbolje rješenje bilo da Sveta stolica povuče Stepinca u Vatikan. Rekao je nunciju da mu daje rok od četiri mjeseca i da će, ukoliko crkvene vlasti do tog roka problem ne riješe, Stepinac biti uhićen i izveden pred sud.
Poznato je da je i sam papinski nuncij provjeravao neke navode iz dokumenata koje mu je Tito predao i o svojim saznanjima i Titovom prijedlogu izvijestio papu. Pretpostavka je da je biskup Hurley kao dobar Amerikanac kopiju svojeg izvještaja, koje po svoj prilici nije baš bilo u prilog Stepincu, poslao i u USA, jer se jedino time može objasniti Trumanovo odbijanje molbe koju mu je uputio papa Pio XII da za Stepinca, koji je nakon isteka roka od četiri mjeseca bio uhićen, urgira kod Tita.
Od „ekskluzivaca“ doznjemo i to kako je Tito, nekakvog neodređenog datuma i s neodređenom namjerom, išao Draži Mihailoviću prerušen u sovjetskog oficira, kao da se Tito i Mihailović nisu poznavali i nisu sastali već potkraj rujna 1941.
Što reći na trkeljanje Zdravka Tomca o nekakvim pokajničkim ispadima Jakova Blaževića, što bi trebalo govoriti u prilog tome da je suđenje Stepincu bio montirani politički proces. Jakov Blažević, čovjek koji je „antibirokratsku revoluciju“ u Srbiji pozitivno ocjenjivao govoreći kako „drugovi u Srbiji tabanju pravim putem“, bi se išao ispovijedati i još za ispovjednika izabrati „ekskluzivnog“ Zdravka Tomca.
Na istom tragu je i nadasve „istinita“ tvrdnja kako je ustvari KC dovela Istru u hrvatsko okrilje.
Tita pokušavaju prikazati kao priglupog i kukavicu, a on nije bio ni glup, niti se bojao Stepinca i KC, što je i pokazao prekidom diplomatskih odnosa s Vatikanom, nakon imenovanja Stepinca kardinalom.
I nije Tito molio papu Pavla VI da posjeti Jugoslaviju, papa je molio njega da posjeti Vatikan i priredio mu najveličanstveniji doček koji je Vatikan ikad priredio nekom od svjetskih džavnika.
E pa, gospodo vlasnici „ekskluzivnih“ saznnja, nije UDB trovala Stepinca, niti itko zna zašto bi to radila, ali vi svojim lažima trujete i samu dušu hrvatskog naroda.
