Tko ima pravo na čuđenje? I
„“U suvremenoj hrvatskoj državi nisu na pravi način vrednovani svi aspekti nastanka, postojanja i propadanja NDH. Na neki način je NDH danas sastavni dio hrvatske nacionalne svijesti. Hrvatska nikome nije isplatila ratnu štetu niti se ispričala pogođenim državama i nacijama.”
Ta tvrdnja izrečena je na 13. sjednici Državnog savjeta, slovenskog predstavničkog tijela, koje zastupa socijalne, gospodarske i lokalne interese, na kojoj se raspravljalo o prijedlogu zakona o ratifikaciji protokola o pristupu Hrvatske NATO-u.
Hrvatskim vlastima bi ovo trebala biti zadnja opomena da je koketiranje s ustaštvom najneisplativija kategorija, i da bi prema tom fenomenu u hrvatskom društvu trebao postojati odnos nulte tolerancije.“
http://feniks.bloger.hr/post/tko-ima-pravo-na-cudjenje/1202512.aspx
Eto nas na jučerašnjoj (22. 04. 2012.) komemoraciji u Spomen području Jasenovac povodom 67. godišnjice proboja preživjelih logoraša iz tog koncentracijskog logora vrli predsjednik Republike podučava kako se u hrvatskim školma ne poučava povijest 2. Svjetskog rata na istinit način:
„U našim udžbenicima nije napisana prava istina o tome što se događalo u 2. Svjetskom ratu, a ovdje su danas ljudi koji to mogu izmijeniti!“ sugerirajući time valjda da bi koalicijska vlada mogla pokrenuti proces izmjene uđbenika povijesti u hrvatskim školama.
Da bi od toga možda i moglo biti nešto govore i riječi Z. Milanovića, koji je između ostalog rekao:
„Ljudi koji su danas došli ovdje ili gledaju na televiziji imaju o Jasenovcu čvrste i jasne stavove, ništa što mi kažemo neće njihovo mišljenje promijeniti, ali oni koje moramo educirati su mladi koji idu u školu ili su upravo izašli iz škole. Oni moraju učiti o ovakvim mjestima, znati što se ovdje događalo i što je dovelo do ovoga i da se to nikad više ne smije dogoditi.“
Samo problem je u tome da smo se mi u periodu otkad nam je „hrvatski George Washington“ „podario“ državu naslušali glagoljanja o hrvatskom antifašizmu i ne samo na komemoracijama u Jasenovcu, da bi isti ti koji su se zaklinjali u svoj i hrvatski antifašizam, dvadesetak dana kasnije pohrlili na Bleiburško polje komemorirati nekim drugim „žrtvama“.
To su činila i obojica predsjednika, pridonoseći svojim nepromišljenim postupcima da u uđbenicima povijesti u hrvatskim školama piše ono što piše, ali sigurno da istina o 2. Svjetskom ratu ne piše.
Zato oni i nemaju pravo na čuđenje i zgaražanje nad tim što u hrvatskim uđbenicima povijesti piše.
Onaj tko iskreno želi da hrvatska mladost uči istinu o 2. Svjetskom ratu, neće na Bleiburškom polju polagati vijence „nevinim žrtvama“, ali neće ni ubuduće službeno u ime RH komemorirati „žrtvama Križnog puta“, jer onaj tko to radi ili bude radio negira žrtve ustaških logora smrti, samim tim činom negirajući i hrvatski antifašizam i istinu o 2. Svjetskom ratu.
O da, rekao je Z. Milanović i još nešto (između ostalog):
„Bilo je to bratstvo i sa Srbima, koji su u tom ratu bili najproganjaniji.“
Samo, gdje je bio i što svoj glas u zaštitu Srba nije podigao onda kad je Tuđamanov režim „džonom“ krenuo na njih ispunjavajući obaveze koje je preuzeo u Norvalu?
Što bar sada ne progovori o Tuđmanovim lažima o „ropskom“ položaju Hrvatske u SFRJ, ma ne radi obnove federacije, već radi obrane istine i o tome kako je bio „srećan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka“?
Što bar sada, kad je u poziciji, tvorno ne olakša porvatak onim izbjeglim Srbima koji se žele vratiti u Hrvatsku?
Što ne reagira i na uporne laži koje širi javna televizija pa i takvim uratcima poput serijala „Jugoslavenske tajne službe“
Što ne reagira na klerofašizam KC i njeno postavljanje kao političkog partnera vlasti?
Da, propustili su komunisti izvršiti deustašizaciju hrvatskog društva, po uzoru na denacifikaciju provedenu u Njemčkoj, naivno vjerujući da će njihov rad na obnovi i izgradnji zemlje zapaziti i dojučerašnji ljuti neprijatelji i ideološki protivnici i prestati s promocijom fašizma.
A s fašizmom se dijalog ne uspostavlja, fašizam se ne popravlja, njega se ruši svim sredstvima.
Pitam se što bi bilo od Njemačke da nije provedena ona sveobuhvatna, surova i brutalna denacifikacija njemačkog društva i da je dopuštena relativizacija svega i svačega, bez jasne osude nacizma i da se KC u Njemačkoj nije ispričala za svoje grijehe, nego nastavila tražiti „dobre strane“ nacističkog režima i nasrtati na antifšizam?
Dakle za razliku od Njemačke u Hrvatskoj deustašizacija nije provedena, a Crkva u Hrvata je i danas najveći promotor fašizma.
Možda je nastupio trenutak da se propušteno ispravi, provede deustašizacija na način da se iz vlasti, iz odgojno obrazovnog sustava, ali i iz kulturnih i javnih ustanova, pogotovo s HRT, uklone zagovaratelji i promotori ustaštva, a da se KC pa makar i prijetnjom raskida ugovora s Vatikanom, čiju reviziju treba što prije napraviti, natjera da se javno i nedvosmisleno odrekne ustaštva i ispriča za svoju prilježnu suradnju s ustaškim režimom.
Ne, time što kažem da je možda nastupio trenutak, ja ne mislim da je to ova vladajuća struktura kadra provesti, pitanje je jel' kadra provesti i nužne izmjene u nastavi povijesti, a kamo li što drugo, jer čim trkeljaju o „komemoracijama duž postaja Križnog puta“, nemaju šanse za uspjeh.
Još jedamput, bez istinske borbe protiv fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima, moguće je svašta, pa i poučavanje povijesti koja ne predstavlja istiniti prikaz povijesnih zbivanja, ali oni koji ne čine ništa na suzbijanju fašizma, nemaju pravo ni na kakvo čuđenje.
Ta tvrdnja izrečena je na 13. sjednici Državnog savjeta, slovenskog predstavničkog tijela, koje zastupa socijalne, gospodarske i lokalne interese, na kojoj se raspravljalo o prijedlogu zakona o ratifikaciji protokola o pristupu Hrvatske NATO-u.
Hrvatskim vlastima bi ovo trebala biti zadnja opomena da je koketiranje s ustaštvom najneisplativija kategorija, i da bi prema tom fenomenu u hrvatskom društvu trebao postojati odnos nulte tolerancije.“
http://feniks.bloger.hr/post/tko-ima-pravo-na-cudjenje/1202512.aspx
Eto nas na jučerašnjoj (22. 04. 2012.) komemoraciji u Spomen području Jasenovac povodom 67. godišnjice proboja preživjelih logoraša iz tog koncentracijskog logora vrli predsjednik Republike podučava kako se u hrvatskim školma ne poučava povijest 2. Svjetskog rata na istinit način:
„U našim udžbenicima nije napisana prava istina o tome što se događalo u 2. Svjetskom ratu, a ovdje su danas ljudi koji to mogu izmijeniti!“ sugerirajući time valjda da bi koalicijska vlada mogla pokrenuti proces izmjene uđbenika povijesti u hrvatskim školama.
Da bi od toga možda i moglo biti nešto govore i riječi Z. Milanovića, koji je između ostalog rekao:
„Ljudi koji su danas došli ovdje ili gledaju na televiziji imaju o Jasenovcu čvrste i jasne stavove, ništa što mi kažemo neće njihovo mišljenje promijeniti, ali oni koje moramo educirati su mladi koji idu u školu ili su upravo izašli iz škole. Oni moraju učiti o ovakvim mjestima, znati što se ovdje događalo i što je dovelo do ovoga i da se to nikad više ne smije dogoditi.“
Samo problem je u tome da smo se mi u periodu otkad nam je „hrvatski George Washington“ „podario“ državu naslušali glagoljanja o hrvatskom antifašizmu i ne samo na komemoracijama u Jasenovcu, da bi isti ti koji su se zaklinjali u svoj i hrvatski antifašizam, dvadesetak dana kasnije pohrlili na Bleiburško polje komemorirati nekim drugim „žrtvama“.
To su činila i obojica predsjednika, pridonoseći svojim nepromišljenim postupcima da u uđbenicima povijesti u hrvatskim školama piše ono što piše, ali sigurno da istina o 2. Svjetskom ratu ne piše.
Zato oni i nemaju pravo na čuđenje i zgaražanje nad tim što u hrvatskim uđbenicima povijesti piše.
Onaj tko iskreno želi da hrvatska mladost uči istinu o 2. Svjetskom ratu, neće na Bleiburškom polju polagati vijence „nevinim žrtvama“, ali neće ni ubuduće službeno u ime RH komemorirati „žrtvama Križnog puta“, jer onaj tko to radi ili bude radio negira žrtve ustaških logora smrti, samim tim činom negirajući i hrvatski antifašizam i istinu o 2. Svjetskom ratu.
O da, rekao je Z. Milanović i još nešto (između ostalog):
„Bilo je to bratstvo i sa Srbima, koji su u tom ratu bili najproganjaniji.“
Samo, gdje je bio i što svoj glas u zaštitu Srba nije podigao onda kad je Tuđamanov režim „džonom“ krenuo na njih ispunjavajući obaveze koje je preuzeo u Norvalu?
Što bar sada ne progovori o Tuđmanovim lažima o „ropskom“ položaju Hrvatske u SFRJ, ma ne radi obnove federacije, već radi obrane istine i o tome kako je bio „srećan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka“?
Što bar sada, kad je u poziciji, tvorno ne olakša porvatak onim izbjeglim Srbima koji se žele vratiti u Hrvatsku?
Što ne reagira i na uporne laži koje širi javna televizija pa i takvim uratcima poput serijala „Jugoslavenske tajne službe“
Što ne reagira na klerofašizam KC i njeno postavljanje kao političkog partnera vlasti?
Da, propustili su komunisti izvršiti deustašizaciju hrvatskog društva, po uzoru na denacifikaciju provedenu u Njemčkoj, naivno vjerujući da će njihov rad na obnovi i izgradnji zemlje zapaziti i dojučerašnji ljuti neprijatelji i ideološki protivnici i prestati s promocijom fašizma.
A s fašizmom se dijalog ne uspostavlja, fašizam se ne popravlja, njega se ruši svim sredstvima.
Pitam se što bi bilo od Njemačke da nije provedena ona sveobuhvatna, surova i brutalna denacifikacija njemačkog društva i da je dopuštena relativizacija svega i svačega, bez jasne osude nacizma i da se KC u Njemačkoj nije ispričala za svoje grijehe, nego nastavila tražiti „dobre strane“ nacističkog režima i nasrtati na antifšizam?
Dakle za razliku od Njemačke u Hrvatskoj deustašizacija nije provedena, a Crkva u Hrvata je i danas najveći promotor fašizma.
Možda je nastupio trenutak da se propušteno ispravi, provede deustašizacija na način da se iz vlasti, iz odgojno obrazovnog sustava, ali i iz kulturnih i javnih ustanova, pogotovo s HRT, uklone zagovaratelji i promotori ustaštva, a da se KC pa makar i prijetnjom raskida ugovora s Vatikanom, čiju reviziju treba što prije napraviti, natjera da se javno i nedvosmisleno odrekne ustaštva i ispriča za svoju prilježnu suradnju s ustaškim režimom.
Ne, time što kažem da je možda nastupio trenutak, ja ne mislim da je to ova vladajuća struktura kadra provesti, pitanje je jel' kadra provesti i nužne izmjene u nastavi povijesti, a kamo li što drugo, jer čim trkeljaju o „komemoracijama duž postaja Križnog puta“, nemaju šanse za uspjeh.
Još jedamput, bez istinske borbe protiv fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima, moguće je svašta, pa i poučavanje povijesti koja ne predstavlja istiniti prikaz povijesnih zbivanja, ali oni koji ne čine ništa na suzbijanju fašizma, nemaju pravo ni na kakvo čuđenje.
