Nakaradna shvaćanja nakaradnih ljudi II
Zaista nije problem ako tko među nama, malim ljudima, ima shvaćanja, koja uvelike odudaraju od zdravog razuma, jer ta shvaćnja mogu uglavnom štetiti samo njima, problem je, međutim, kad takva shvaćanja imaju ljudi koji kao predstavnici vlasti vode narod i državu, onda njihove nakardne odluke i postupci, koji su posljedica njihovih nakaradnih shvaćanja, mogu imati i imaju teške posljedice po čitavo društvo.
Ako trojici “gorostasa” političke i ine misli u Hrvata, Z. Milanoviću, I. Josipoviću I B. Špremu dodamo R. Čačića i S.Linića, dobivamo pet vrhova pentagrama kao simbola vražjeg posla.
Zoran Milanović nikako da se dosjeti zašto se je toliko grčio da se dočepa vlasti, kad sad očito ne zna što bi s njom, slične muke muče i “pravednika” s Pantovčaka koji je jedino siguran u “opravdani, pravedni i obrambeni rat” i one koji su nas “oslobodili”, kojima se on tako “ponosi”, a za ovim dvojcem korifeja izvršne vlasti, od kojih je jedan svemoćan, a drugi nemoćan, ne zaostaje ni zakonodavni Boris Šprem koji će nam priopćiti u svojoj čestitci povodom 1. svibnja, kako je težak položaj radnika danas posljedica kriminalnih radnji u procesu pretvorbe vlasništva i privatizacije, više niti u šali ne spominjući da bi se vlast, koje bi on trebao predstavljati zakonodavni zamašnjak, možda mogla konačno malo pozabaviti tim pretvorbeno-privatizacijskim kriminalom, kad je već zakonski riješeno da ta (ne)djela ne zastarijevaju …
Vladajući to izgleda kane prepustiti nekom drugom negdje u neodređenoj budućnosti.
Za svog prvosvibanjskog boravka na Rijeci Z. Milanović nam poručuje da će na mjestu svake upropaštene tvornice on i njegovi pajde izgraditi novu, jedino nije rekao hoće li ta nova biti možda i ljepša i starija od one uništene!?
O da, sad već nisam siguran jel' samo nakaradni čovjek ili je u pitanju nešto nešto malignije, nas poučava, povodom prvosvibanjskih sindikalnih prosvjeda i najavljenih “žutih kartona” njegovoj Vladi, da prolaznu i neprolaznu ocjenu Vladi ne daju sindikati, nego je daje biračko tijelo svake četiri godine, što znači da on zaista misli nepodnošljivom lakoćom vladanja, po principu kreni-stani, imenuj-razriješi, odluči-opozovi, vladati pune četiri godine i da ne postoji varijanta da ga se u tom naumu onemogući i puno prije toga roka!? Eno u Rumunjskoj je u dva mjeseca pala već druga vlada. i jednu i drugu srušila je “ulica”. Ne možeš, ne znaš, odlaziš odmah, kakve četiri godine i zašto bismo to trpjeli tako dugo?
Uslijed svojih nakaradnih shvaćanja, nakaradni čovjek Zoran Milanović bavi se i nekim stvarima koje su u najmanju ruku upitne sa stajališta pozitivne političke prakse, naime Vlada je na tajnoj sjednici praktički opozvala odluku Vlade J. Kosor kojom je ona, radi uspješnog okončanja prijepora sa Slovenijom, prihvatila obavezu da se pitanje štednih uloga hrvatskih štediša kod LB rješava iz sukcesijske mase.
Na sastanku u Varšavi slovenski premijer Janša pokušava od Milanovića dobiti pojašnjenje, a ovaj ga odloptava prešućivanjem pitanja. Janša bijesni, obavještava o tome EU i najavljuje Hrvatskoj nove neprilke na njenom putu ulaska u EU. Čeka li nas opet grčenje i iscrpljivanje u mukotrpnim pregovorima sa Slovencima, nakon što je Kosorica uspješno okončala ono što je Sanader tako uporno činio nerješivim problemom?
Znači nakarade mogu bez problema opozvati preuzete obveze bivše Vlade, ali ne mogu pokrenuti pitanje revizije sramnih ugovora RH sa Svetom Stolicom!?
Hrvatska “velika trojica” će, kako nas uvjeravaju, nakon svih zaklinjanja u antifašizam i osude fašističkih zvjerstava i instituicionaliziranih zločina kvislinga na kommemoraciji u Jasenovcu, radi zauzimnja pozicije ekvidistance između fašizma i antifašizma, ja drugog razloga ne vidim, položiti vijence i odati počast “nevinim žrtvama” u Teznom kod Maribora, ne više na Bleiburškom polju, jer su nakon više od dva desetljeća doznali da tamo nije bilo nikakvih, pa onda ni nevinih žrtava.
Sad pentaju o Bleiburgu kao “simbolu stradanja”, koga drugog osim kvislinške tvorevine i fašističkog zločina, tzv. NDH?
Nema više, kako rekosmo, saborskog pokroviteljstva svakogodišnjem ustaškom okupljanju na Bleiburškom polju, ali organizatorima ustaškog derneka, na čelu s pravomoćno osuđenim ubojicom Božom Vukušićem ostaju saborski novci, bar za ovu godinu, a za dalje bi se trebale pobrinuti dvije politički “najnaprednije” hrvatske županije, a mogla bi uskočiti i antifašizmu jednako “sklona” Crkva u Hrvata.
Dakle “trojac iz snova” će 15. svibnja ići u Tezno zato što su tamo, kako je kazao Milanović, "prave žrtve likvidacije". Rekli mu jurčevići!
“Kao hrvatski premijer osjećam obvezu da izrazim svoje poštovanje i pijetet prema ljudima koji su ondje likvidirani i to u tisućama. Idemo na Tezno jer je ondje stratište koje ima i stvarnu i simboličku težinu. Bleiburg možda za nekoga ima simboličku težinu, ja to mogu prihvatiti, ali to nije mjesto na kojemu se komemoriraju žrtve.”
Jedinu obavezu koju Milanović ne osjeća je obaveza prema onima desetinama milijuna ljudi koji su položili svoje živote za svijet bez fašizma, jer polažući vijence u ime službene Hrvatske “nevinim žrtvama”, jučer na Bleiburškom polju, sutra kod Teznog, pljuje po grobovima onih koji su se protiv fašizma borili ne dočekavši svijet bez fašizma.
Danas, kad je antifašizam svuda prihvaćen kao neupitna vrijednost i civilizacijski doseg, naš državni vrh ide odavati poštovanje i izraziti pijetet onima koji su se borili na strani okupatora, nacista i fašista, onih koji su počinili monstruozne zločine i radi tih zločina bili kažnjeni smrću, neovisno bilo to u okviru pravnog sustava ili izvan njega. Neovisno i o tome je li među njima bilo i Hrvata, pa i onih koji su pali radi čina bezobzirne osvete ili retalijacije antifašističkih boraca.
Tu jednostavno nema nikakvih djela institcionaliziranog zločina za koji je odgovorna hrvatska država uspostavljena kao rezultat antifašističke borbe, što stoji i u preambuli ustava RH.
Ne mogu si zamisliti da npr. francuske vlasti, pripadale lijevoj ili desnoj političkoj opciji, organiziraju, budu pokroviteljem ili financiraju “izražavanje poštovanja i pijeteta” kolaboracionistima ili užnonicima “višijevske” Frncuske, kažnjenim smrću bilo u okviru pravnog sustava ili izvan njega.
Dakle, ni jučer na Bleiburškom polju, niti sutra kod Teznog ili na bilo kojoj drugoj “postaji” “Križnog puta” službena antifašistička Hrvatska nema što tražiti.
Nakaradna shvaćnja, nakradnog čovjeka Ive Josipovića, o tome kako je on ne samo predsjednik RH nego i “predsjednik svih Hrvata”, tjeraju ga da vodi nakaradnu politiku prema BiH, koja je nastavak pogubne politike Franje Tuđmana. To traženje “trećeg entiteta” je puhanje u rog M. Dodika i daljnje udaljavanje tamošnjih Hrvata od održivog riješenja njihovog statusa, što je odavno moglo biti obavljeno, da su tamošnji Hrvati makar samo pokušavali svoje probleme rješavati u Sarajevu, umjesto u Zagrebu, gdje ih niti hoće niti mogu riješiti.
A taj status “predsjednika svih Hrvata” valjda ga goni i da bude predsjednik fašista u hrvatskim redovima, što ga sili da plazi po stratištima “nevinih” fašista iz 2. Svjetskog rata “izražavajući im poštovnje i pijetet”, ta zaslužili su kao apsolutno najvjerniji nacistički sluge.
Četvrti vrh pentagrama, R. Čačić koji, kadrovskim rješenjima i prevljivnjem svih troškova “zdravljenja” hrvatskog gospodarstva, iz nas istjeruje socijalizm i podučava nas da manje telefoniramo, kako bismo mogli plaćati skuplju struju i plin, jer on nije valjda podobnike doveo na čelna mjesta javnih poduzeća da oni u tim poduzećima provedu restrukturiranje ili ih bar osposobe za uspješno poslovanje, već da zbrine stranačke poslušnike i podobnike. Nije on npr. doveo Z. Koračevića na čelo HEP da se, između ostalog, pozabavi silnim gubicima struje u mreži za koje kažu da su veći od sve struje koju HEP dobiva iz NEK-a, jer on objektivno o tome pojma nema. Možda bi u toku mandata i mogao ponešto naučiti o tome, samo HEP ne treba na svom čelu nekoga tko će učiti kako se upravlja nacionalnom elektroprivredom, on treba čovjeka koji je podjednako jak i na stručnom i na upravljačkom planu. Nije svojedobno posrnuli američki div Chrysler doveo Lee Iaccoccu da bi se on tamo učio, već je doveo jakog i iskusnog managera da on uči druge i povlači prave poteze.
Od nakaradnog čovjeka nakaradnih shvaćanja bismo na kraju mogli doživjeti i to da nas, nakon što nas kroz poskupljenja svega živog, naravno uz očuvnje tečaja kune, dovede na prosjački štap, poduči kako su onome kome se stanje stvari u Hrvatskoj ne sviđa, vrata širom otvorena i da uvijek iz Hrvatske može otići.
Peti vrh pentagrma, S. Linić, zaboravlja valjda da je upravo on bio ključna osoba pri prodaji 25 % INE MOL-u za pola milijarde USD, iako je već u tom momentu INA imala u Siriji naftna polja čija je vrijednost tada bila procijenjena na 23 milijarde USD. INA je prodana, usprkos protivljenju razumnih ljudi da se radi o “obiteljskom srebru” koje ne valja prodavati i već tada izgubljena za Hrvatsku, Sanaderovi kasniji marifetluci su samo šlag na tortu.
Danas, nakon saznanja da MOL nije poštovao svoje ugovorne obveze i da uopće ne uvažava hrvatsku državu kao vlasnika 45 % ININIH dionica, nakaradni čovjek nakaradnih shvaćanja poručuje, prijeteći zapravo praznom puškom, da će “Mađari budu li htjeli rat oko INE, rat i imati”, umjesto da se “ratovati” započne odlukom Hrvatske vlade da radi evidentnog nepoštivanja ugovornih obaveza MOL-a INU nacionalizira.
Znam ja da bi se digla strašna graja uz prijetnje s EU i iz EU, ali činjenice govore da MOL nije poštovao slovo ugovora, da čak nelojalno konkurira INI istiskujući je s tradicionalno njenih tržišta, a vrijednost ININIH naftnih polja u Siriji govori sama za sebe.
S odlukom o nacionalizaciji INE pregovaračka pozicija Hrvatske s tim u vezi bila bi čvrsta kao beton.
Samo mala digresija, radi ilustracij onog o čemu govorim:
Titov genijalni potez bilo je svojedobmno jugoslavensko zauzimanje Trsta, pa i uz potencijalnu mogućnot sukoba s britanskim snagama, iako je znao da Trst ne može pripasti Jugoslaviji. Ali Trst u jugoslavenskim rukama bio je snažni pregovarački adut, jer je težište kasnijih pregovora bilo na prepuštanju Trsta Italiji, Istra je mogla pripasti Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj. Danas je svakom jasno da bez zauzimanja Trsta Istra nikad ne bi bila hrvatska, niti bi Slovenija imala izlaz na more.
I zato, nakarade, učite od znalaca, jer parola “Trst je naš!” je zapravo značila da je Istra naša.
Nije nam, zaslijepljenima Tuđmanovom svjetlošću, bilo lako dosad, a sva prilika je da nam s ovim nakaradnim shvaćanjima nakaradnih ljudi neće biti lakše ni ubuduće.
Ako trojici “gorostasa” političke i ine misli u Hrvata, Z. Milanoviću, I. Josipoviću I B. Špremu dodamo R. Čačića i S.Linića, dobivamo pet vrhova pentagrama kao simbola vražjeg posla.
Zoran Milanović nikako da se dosjeti zašto se je toliko grčio da se dočepa vlasti, kad sad očito ne zna što bi s njom, slične muke muče i “pravednika” s Pantovčaka koji je jedino siguran u “opravdani, pravedni i obrambeni rat” i one koji su nas “oslobodili”, kojima se on tako “ponosi”, a za ovim dvojcem korifeja izvršne vlasti, od kojih je jedan svemoćan, a drugi nemoćan, ne zaostaje ni zakonodavni Boris Šprem koji će nam priopćiti u svojoj čestitci povodom 1. svibnja, kako je težak položaj radnika danas posljedica kriminalnih radnji u procesu pretvorbe vlasništva i privatizacije, više niti u šali ne spominjući da bi se vlast, koje bi on trebao predstavljati zakonodavni zamašnjak, možda mogla konačno malo pozabaviti tim pretvorbeno-privatizacijskim kriminalom, kad je već zakonski riješeno da ta (ne)djela ne zastarijevaju …
Vladajući to izgleda kane prepustiti nekom drugom negdje u neodređenoj budućnosti.
Za svog prvosvibanjskog boravka na Rijeci Z. Milanović nam poručuje da će na mjestu svake upropaštene tvornice on i njegovi pajde izgraditi novu, jedino nije rekao hoće li ta nova biti možda i ljepša i starija od one uništene!?
O da, sad već nisam siguran jel' samo nakaradni čovjek ili je u pitanju nešto nešto malignije, nas poučava, povodom prvosvibanjskih sindikalnih prosvjeda i najavljenih “žutih kartona” njegovoj Vladi, da prolaznu i neprolaznu ocjenu Vladi ne daju sindikati, nego je daje biračko tijelo svake četiri godine, što znači da on zaista misli nepodnošljivom lakoćom vladanja, po principu kreni-stani, imenuj-razriješi, odluči-opozovi, vladati pune četiri godine i da ne postoji varijanta da ga se u tom naumu onemogući i puno prije toga roka!? Eno u Rumunjskoj je u dva mjeseca pala već druga vlada. i jednu i drugu srušila je “ulica”. Ne možeš, ne znaš, odlaziš odmah, kakve četiri godine i zašto bismo to trpjeli tako dugo?
Uslijed svojih nakaradnih shvaćanja, nakaradni čovjek Zoran Milanović bavi se i nekim stvarima koje su u najmanju ruku upitne sa stajališta pozitivne političke prakse, naime Vlada je na tajnoj sjednici praktički opozvala odluku Vlade J. Kosor kojom je ona, radi uspješnog okončanja prijepora sa Slovenijom, prihvatila obavezu da se pitanje štednih uloga hrvatskih štediša kod LB rješava iz sukcesijske mase.
Na sastanku u Varšavi slovenski premijer Janša pokušava od Milanovića dobiti pojašnjenje, a ovaj ga odloptava prešućivanjem pitanja. Janša bijesni, obavještava o tome EU i najavljuje Hrvatskoj nove neprilke na njenom putu ulaska u EU. Čeka li nas opet grčenje i iscrpljivanje u mukotrpnim pregovorima sa Slovencima, nakon što je Kosorica uspješno okončala ono što je Sanader tako uporno činio nerješivim problemom?
Znači nakarade mogu bez problema opozvati preuzete obveze bivše Vlade, ali ne mogu pokrenuti pitanje revizije sramnih ugovora RH sa Svetom Stolicom!?
Hrvatska “velika trojica” će, kako nas uvjeravaju, nakon svih zaklinjanja u antifašizam i osude fašističkih zvjerstava i instituicionaliziranih zločina kvislinga na kommemoraciji u Jasenovcu, radi zauzimnja pozicije ekvidistance između fašizma i antifašizma, ja drugog razloga ne vidim, položiti vijence i odati počast “nevinim žrtvama” u Teznom kod Maribora, ne više na Bleiburškom polju, jer su nakon više od dva desetljeća doznali da tamo nije bilo nikakvih, pa onda ni nevinih žrtava.
Sad pentaju o Bleiburgu kao “simbolu stradanja”, koga drugog osim kvislinške tvorevine i fašističkog zločina, tzv. NDH?
Nema više, kako rekosmo, saborskog pokroviteljstva svakogodišnjem ustaškom okupljanju na Bleiburškom polju, ali organizatorima ustaškog derneka, na čelu s pravomoćno osuđenim ubojicom Božom Vukušićem ostaju saborski novci, bar za ovu godinu, a za dalje bi se trebale pobrinuti dvije politički “najnaprednije” hrvatske županije, a mogla bi uskočiti i antifašizmu jednako “sklona” Crkva u Hrvata.
Dakle “trojac iz snova” će 15. svibnja ići u Tezno zato što su tamo, kako je kazao Milanović, "prave žrtve likvidacije". Rekli mu jurčevići!
“Kao hrvatski premijer osjećam obvezu da izrazim svoje poštovanje i pijetet prema ljudima koji su ondje likvidirani i to u tisućama. Idemo na Tezno jer je ondje stratište koje ima i stvarnu i simboličku težinu. Bleiburg možda za nekoga ima simboličku težinu, ja to mogu prihvatiti, ali to nije mjesto na kojemu se komemoriraju žrtve.”
Jedinu obavezu koju Milanović ne osjeća je obaveza prema onima desetinama milijuna ljudi koji su položili svoje živote za svijet bez fašizma, jer polažući vijence u ime službene Hrvatske “nevinim žrtvama”, jučer na Bleiburškom polju, sutra kod Teznog, pljuje po grobovima onih koji su se protiv fašizma borili ne dočekavši svijet bez fašizma.
Danas, kad je antifašizam svuda prihvaćen kao neupitna vrijednost i civilizacijski doseg, naš državni vrh ide odavati poštovanje i izraziti pijetet onima koji su se borili na strani okupatora, nacista i fašista, onih koji su počinili monstruozne zločine i radi tih zločina bili kažnjeni smrću, neovisno bilo to u okviru pravnog sustava ili izvan njega. Neovisno i o tome je li među njima bilo i Hrvata, pa i onih koji su pali radi čina bezobzirne osvete ili retalijacije antifašističkih boraca.
Tu jednostavno nema nikakvih djela institcionaliziranog zločina za koji je odgovorna hrvatska država uspostavljena kao rezultat antifašističke borbe, što stoji i u preambuli ustava RH.
Ne mogu si zamisliti da npr. francuske vlasti, pripadale lijevoj ili desnoj političkoj opciji, organiziraju, budu pokroviteljem ili financiraju “izražavanje poštovanja i pijeteta” kolaboracionistima ili užnonicima “višijevske” Frncuske, kažnjenim smrću bilo u okviru pravnog sustava ili izvan njega.
Dakle, ni jučer na Bleiburškom polju, niti sutra kod Teznog ili na bilo kojoj drugoj “postaji” “Križnog puta” službena antifašistička Hrvatska nema što tražiti.
Nakaradna shvaćnja, nakradnog čovjeka Ive Josipovića, o tome kako je on ne samo predsjednik RH nego i “predsjednik svih Hrvata”, tjeraju ga da vodi nakaradnu politiku prema BiH, koja je nastavak pogubne politike Franje Tuđmana. To traženje “trećeg entiteta” je puhanje u rog M. Dodika i daljnje udaljavanje tamošnjih Hrvata od održivog riješenja njihovog statusa, što je odavno moglo biti obavljeno, da su tamošnji Hrvati makar samo pokušavali svoje probleme rješavati u Sarajevu, umjesto u Zagrebu, gdje ih niti hoće niti mogu riješiti.
A taj status “predsjednika svih Hrvata” valjda ga goni i da bude predsjednik fašista u hrvatskim redovima, što ga sili da plazi po stratištima “nevinih” fašista iz 2. Svjetskog rata “izražavajući im poštovnje i pijetet”, ta zaslužili su kao apsolutno najvjerniji nacistički sluge.
Četvrti vrh pentagrama, R. Čačić koji, kadrovskim rješenjima i prevljivnjem svih troškova “zdravljenja” hrvatskog gospodarstva, iz nas istjeruje socijalizm i podučava nas da manje telefoniramo, kako bismo mogli plaćati skuplju struju i plin, jer on nije valjda podobnike doveo na čelna mjesta javnih poduzeća da oni u tim poduzećima provedu restrukturiranje ili ih bar osposobe za uspješno poslovanje, već da zbrine stranačke poslušnike i podobnike. Nije on npr. doveo Z. Koračevića na čelo HEP da se, između ostalog, pozabavi silnim gubicima struje u mreži za koje kažu da su veći od sve struje koju HEP dobiva iz NEK-a, jer on objektivno o tome pojma nema. Možda bi u toku mandata i mogao ponešto naučiti o tome, samo HEP ne treba na svom čelu nekoga tko će učiti kako se upravlja nacionalnom elektroprivredom, on treba čovjeka koji je podjednako jak i na stručnom i na upravljačkom planu. Nije svojedobno posrnuli američki div Chrysler doveo Lee Iaccoccu da bi se on tamo učio, već je doveo jakog i iskusnog managera da on uči druge i povlači prave poteze.
Od nakaradnog čovjeka nakaradnih shvaćanja bismo na kraju mogli doživjeti i to da nas, nakon što nas kroz poskupljenja svega živog, naravno uz očuvnje tečaja kune, dovede na prosjački štap, poduči kako su onome kome se stanje stvari u Hrvatskoj ne sviđa, vrata širom otvorena i da uvijek iz Hrvatske može otići.
Peti vrh pentagrma, S. Linić, zaboravlja valjda da je upravo on bio ključna osoba pri prodaji 25 % INE MOL-u za pola milijarde USD, iako je već u tom momentu INA imala u Siriji naftna polja čija je vrijednost tada bila procijenjena na 23 milijarde USD. INA je prodana, usprkos protivljenju razumnih ljudi da se radi o “obiteljskom srebru” koje ne valja prodavati i već tada izgubljena za Hrvatsku, Sanaderovi kasniji marifetluci su samo šlag na tortu.
Danas, nakon saznanja da MOL nije poštovao svoje ugovorne obveze i da uopće ne uvažava hrvatsku državu kao vlasnika 45 % ININIH dionica, nakaradni čovjek nakaradnih shvaćanja poručuje, prijeteći zapravo praznom puškom, da će “Mađari budu li htjeli rat oko INE, rat i imati”, umjesto da se “ratovati” započne odlukom Hrvatske vlade da radi evidentnog nepoštivanja ugovornih obaveza MOL-a INU nacionalizira.
Znam ja da bi se digla strašna graja uz prijetnje s EU i iz EU, ali činjenice govore da MOL nije poštovao slovo ugovora, da čak nelojalno konkurira INI istiskujući je s tradicionalno njenih tržišta, a vrijednost ININIH naftnih polja u Siriji govori sama za sebe.
S odlukom o nacionalizaciji INE pregovaračka pozicija Hrvatske s tim u vezi bila bi čvrsta kao beton.
Samo mala digresija, radi ilustracij onog o čemu govorim:
Titov genijalni potez bilo je svojedobmno jugoslavensko zauzimanje Trsta, pa i uz potencijalnu mogućnot sukoba s britanskim snagama, iako je znao da Trst ne može pripasti Jugoslaviji. Ali Trst u jugoslavenskim rukama bio je snažni pregovarački adut, jer je težište kasnijih pregovora bilo na prepuštanju Trsta Italiji, Istra je mogla pripasti Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj. Danas je svakom jasno da bez zauzimanja Trsta Istra nikad ne bi bila hrvatska, niti bi Slovenija imala izlaz na more.
I zato, nakarade, učite od znalaca, jer parola “Trst je naš!” je zapravo značila da je Istra naša.
Nije nam, zaslijepljenima Tuđmanovom svjetlošću, bilo lako dosad, a sva prilika je da nam s ovim nakaradnim shvaćanjima nakaradnih ljudi neće biti lakše ni ubuduće.
