Dva Tomislava - „grobar“ i potencijalni grobar
Eto, sasvim slučajno na isti dan, 20. 05. 2012., dva naroda su izabrala predsjednike, Srbijanci predsjednika države, a Hrvati budućeg predsjednika države.
Izbor Tomislava Nikolića, „Tome Grobara“, za predsjednik Republike Srbije i Tomislava Karamarka za predsjednika najveće hrvatske stranke-pokreta, HDZ-a, poslije korištene retorike i metoda „privole“ glasača iznenađujući su samo za one neupućene.
Ponovo se pokazalo koju moć na srbijanskoj javnoj i političkoj sceni ima vječna tema „spašavanja“ Kosova ili Kosova i Metohije, kako mu oni sami tepaju, za Srbiju, odnosno odricanje Kosovu prava na svaku samostalnost i svaku državnost, budući da gotovo zanemarivu manjinu predstavljaju oni Srbijanci koji o Kosovu misle drugačije.
Prvenstveno na temi Kosova je Tomislav Nikolić, kopirajući Slobodana Miloševića, uspješno homogenizirao Srbijance i dobio izbore.
Tomislav Karamarko se u svojem usponu do mjesta predsjednika HDZ-a vjkerojatno poslužio moćnim obavještajnim i ne samo obavještajnim podzemljem i recikliranim policijskim otpadom, koji potiče iz redova jednako civilne kao i vojne policije.
U tome je on vjerojatno pomalo kopirao Josipa Manolića, koji je koristio tzv. „spavače“ SDS-a, „niže pričuvne dojavnike“, prilikom osnivanja HDZ-a i dovođenja Tuđmana na vlast.
Karamaka su na čelo HDZ-a vjerojatno dovela sva ona kompromitirajuća saznanja o brojnim članovim stranke koja su im, vjerojatno putem pripadnika obavještajnog podzemlja i policijskog otpada bila diskretno priopćena s neuvijenom prijetnjom da će u slučaju neglasanja za „obnovitelja“ HDZ-a i njegove ponovne tuđmanizacije, biti puštena u javnost.
A za što je sve Tomislav Karamarko sposoban i na što je sve spreman, dovoljno govore svjedočenja trojice ljudi koji su bili, predmetom Karamarkovog „zanimanja“ i kojima je gotovo uništo živote:
http://www.index.hr/vijesti/clanak/tri-sudbine-koje-je-zauvijek-promijenio-tomislav-karamarko/616424.aspx
Oba izbora pokazala su svu tugu, jad i nevolju u oba naroda, koji ne da klize udesno, nego se strovaljuju u nacionalističku i nacional-šovinističku provaliju.
Naravno da je u Hrvatskoj odmah krenula priča o „opasnostima“ koje za nju predstavlja izbor Tomislava Nikolića za predsjednia Srbije, vade mu se četničke „fleke“, bliska suradnja sa V. Šešeljem, koji ga je imenovao četničkim vojvodom, pripadnost Šešeljevim dobrovoljcima na području Antina u Hrvatskoj, ratna retorika ... jednostavno previđajući da se „Toma Grobar“ potpuno odvojio od Šešelja, podupro srbijanske evropske namjere, a po izboru za predsjednika izjavio da priznaje granice država izdvojenih iz SFRJ, osim Kosova, naravno.
Od Hrvatske očekuje da primi nazad izbjegle Srbe i obešteti ih za uništenu i opljačkanu imovinu.
Ne može se nazrijeti nikakav njegov neprijateljski stav ili sklonost Velikoj Srbiji, kao što je to bio slučaj u ratno vrijeme .
Bez obzira na sve, radikalizacija srbijanskog društva, čiji su izvori poprilično jasni.
http://pollitika.com/poucak-generala-jove-kapicica
omogućila je izbor Tomislava Nikolića, ali ta radikalizacija po Hrvatsku ne može, u vrijeme današnje, predstavljati neku opasnost koju je takva radikalizacija, popraćna jačanjem velikosrpske ideje, mogla imati u nekim drugim vremenima, osim u onom dijelu u kojem će se radikalizirati hrvatska desnica i pojačati nacional-šovinističke i fašističke (ustaške) tendencije u hrvatskom društvu, ionako tome začuđujuće sklonom.
Začuđujuće zato što je u hrvatskoj antifašističko opredjenljenje i za vrijeme 2. Svjetskog rata, ali i danas, daleko jače od onoga u Srbiji, kako to sasvim ispravno tumači general Kapičić.
Naš hrvatski problem leži i u tome što za vlastite nevolje nikad ne tražimo krivce među nama samima, već ih uvijek pokušavamo pronaći u drugima, a za to su Srbi najpogodniji, valjda kao nama najsličniji:
http://pollitika.com/razlike-u-jednakosti-ili-jednakost-u-razlikama-
Mi nikako nismo u stanju percipirati činjenicu, da smo si sami najveći krivci za sve nedaće koje su nas snašle na prijelazu stoljeća i da glavni pokretač svih zala u bivšoj državi, Slobodan Milošević, nije mogao pokrenuti rat u Hrvatskoj, pa da je to ne znam kako htio.
Jednostavno, bez državnog terorizma kojeg je nad hrvatskim Srbima provodio Tuđmanov režim, ne bi bilo pobune Srba, pa ni rata u Hrvatskoj.
Dakle ja mislim da se mi ovaj put ne trebamo bojati ni Tomislava Nikolića niti Republike Srbije, nama opasnost prijeti od Tomislava Karamarka, već sada kao samo predsjednika HDZ-a, vraćajući stranku-pokret „Tuđmanovim korijenim“, a što nas tek očekuje ako se „demokratskim“ putem, na način kako je izabran na Saboru HDZ-a, samoizabere i za predsjednika Hrvatske.
A da su mu i vladajući spremni u tome pomoći pokazuje i Milanovićeva „gromka šutnja“ i Josipovićevo amnestiranje, jer on zna da Karamarko nije koristio obavještajnu zajednicu u unutarstranačkoj predizbornoj kampanji, predsjednik se raspitao, pa mu reklo, jer inače bi mu svi oni koji bi se upregnuli u ta kola, koja znače rušenje svih demokratskih principa, išli povjeravati da oni to zaista rade.
Notorni Radimir Čačić će mu također pomoći jer bi našao moćnog saveznika za istjerivanje socijalizma iz Hrvata:
http://pollitika.com/istjerivanje-socijalizma-iz-hrvata
Ne uzlazeći u obiteljske prilike i ljubavnice Tomislava Karamarka, jer to i ne bi moralo biti biti presudno za njegova politička pregnuća, premda ponešto govori o njegovom moralu, koji povezan s činom sukoba interesa, ili progona onih ljudi koji su imali hrabrosti prokazati njegove nečasne radnje, uz njegovu sklonost ustaštvu, čini Tomislava Karamarka potpuno nepodobnim za bilo koju vodeću političku funkciju u uređenoj državi.
Ali dobro, reći ćete, može u Hrvatskoj jer Hrvatska nije uređena država, o čemu svjedoči i nesretna činjenica da joj je takav čovjek bio ministrom unutarnjih poslova.
Tomislav Karamarko pokazao je i zavidnu razinu prilagodljivosti, radi opstanka u vlasti i pri vlasti, tako je malo uz Tuđmana, pa uz Mesića, pa uz Sanadera, pa uz Kosoricu ...
Već odavno na poslovima tobožnjeg istraživanja „poratnih zločina“, pri čemu izjednačava komuniste s antifašistima, kako bi mogao, tobože nasrćući na komuniste, stvarno nasrtati na antifašizam, čime Karamarko pokazuje svoju sklonost ustaštvu:
http://pollitika.com/povijesni-revizionizam-a-ne-istrazivanje-zlocina
http://pollitika.com/karamarkov-pogodak-quotu-nistaquot
Svoje „poevropsko“ i „antifašističko“ uvjerenje Tomislav Karamarko jasno iskazuje i kao izaslanik Vlade na „komemorciji“ na Bleiburškom polju:
http://pollitika.com/put-u-evropu-na-krilima-fasizma
Samo čovjek koji za sebe tvrdi da je „protiv svih totalitarizma“ može reći da je za njega „uvreda ako mu netko kaže da je antifašist“, zato ga nemojmo vrijeđati govoreći mu da je antifašist, jer on to nije:
http://pollitika.com/ne-nikad-nisam-i-nikad-necu
Uhićnjem istaknutog antifašističkog borca Josipa Boljkovca, tobože radi osnovane sumnje da je počinio ratni zločin na karlovačkom području poslije 2. Svjetskog rata, Karamarko zapravo „vraća dignitet antifašizmu“, jer eto redove antifašistčkih borca čisti od „zločinaca“:
http://pollitika.com/tomislav-karamarko-quotvraca-dignitet-antifasizmuquot-i
http://pollitika.com/tomislav-karamarko-quotvraca-dignitet-antifasizmuquot-ii
Moćnog saveznika u toj svojoj „križarskoj“ borbi protiv komunista i antifašizma Tomislav Karamarko ima u redovim hrvatskog klera, koji će mu bez svake sumnje pomoći na njegovom putu do Pantovčaka:
http://pollitika.com/klerofasisti-u-sluzbi-sotone
Svaki narod ima pravo na samoodređenje i na vlastiti politički put, to pravo pripada i hrvatskom narodu, koji je 1990., povjerivši vlast Franji Tuđmanu, to pravo konzumirao i krenuo putem samouništenja:
http://pollitika.com/pravo-naroda-na-samoodredenje-do-samounistenja
Najavom povratka stranke-pokreta na jedini „ispravni“, Tuđmanov, put, bubnjajući u „domoljubne“ i „antitotalitarističke“ talambase, Tomislav Karamarko valjda najavljuje povratak uspostavi Hrvatske kao nacional-socijalističke države u srcu Evrope u 21. stoljeću.
Tuđmanov je to koncept provođen kroz sintagmu „jedinstvo vlasti“, koncept kojega su i oni najtvrdokorniji u HDZ-u napustili zato jer uz takvo društveno-političko uređenje nikad ne bismo ušli u EU.
Doduše „domoljubno“ i „antitotalitaristički“ nastrojeni Tomislav Karamarko, prepun „hrvatskog ponosa“, ima još itekako vremena da taj ulazak spriječi, na način da neke zemlje, članice EU, u svojim parlamentima ne ratificiraju Ugovor potpisan između RH i EU, jer takva Hrvatska sigurno ne pripada Evropi.
Prema postizbornoj retorici dvojice predsjednika, izabranih na isti dan, izgleda da će Tomislav Nikolić ostati samo „Toma Grobar“, od kojeg Hrvatskoj ne prijeti nikakva opasnost.
Tomislav bi pak Karamarko mogao, ne zaustavi li ga tko, stvarno postati grobar, grobar antifašističke Hrvatske.
Izbor Tomislava Nikolića, „Tome Grobara“, za predsjednik Republike Srbije i Tomislava Karamarka za predsjednika najveće hrvatske stranke-pokreta, HDZ-a, poslije korištene retorike i metoda „privole“ glasača iznenađujući su samo za one neupućene.
Ponovo se pokazalo koju moć na srbijanskoj javnoj i političkoj sceni ima vječna tema „spašavanja“ Kosova ili Kosova i Metohije, kako mu oni sami tepaju, za Srbiju, odnosno odricanje Kosovu prava na svaku samostalnost i svaku državnost, budući da gotovo zanemarivu manjinu predstavljaju oni Srbijanci koji o Kosovu misle drugačije.
Prvenstveno na temi Kosova je Tomislav Nikolić, kopirajući Slobodana Miloševića, uspješno homogenizirao Srbijance i dobio izbore.
Tomislav Karamarko se u svojem usponu do mjesta predsjednika HDZ-a vjkerojatno poslužio moćnim obavještajnim i ne samo obavještajnim podzemljem i recikliranim policijskim otpadom, koji potiče iz redova jednako civilne kao i vojne policije.
U tome je on vjerojatno pomalo kopirao Josipa Manolića, koji je koristio tzv. „spavače“ SDS-a, „niže pričuvne dojavnike“, prilikom osnivanja HDZ-a i dovođenja Tuđmana na vlast.
Karamaka su na čelo HDZ-a vjerojatno dovela sva ona kompromitirajuća saznanja o brojnim članovim stranke koja su im, vjerojatno putem pripadnika obavještajnog podzemlja i policijskog otpada bila diskretno priopćena s neuvijenom prijetnjom da će u slučaju neglasanja za „obnovitelja“ HDZ-a i njegove ponovne tuđmanizacije, biti puštena u javnost.
A za što je sve Tomislav Karamarko sposoban i na što je sve spreman, dovoljno govore svjedočenja trojice ljudi koji su bili, predmetom Karamarkovog „zanimanja“ i kojima je gotovo uništo živote:
http://www.index.hr/vijesti/clanak/tri-sudbine-koje-je-zauvijek-promijenio-tomislav-karamarko/616424.aspx
Oba izbora pokazala su svu tugu, jad i nevolju u oba naroda, koji ne da klize udesno, nego se strovaljuju u nacionalističku i nacional-šovinističku provaliju.
Naravno da je u Hrvatskoj odmah krenula priča o „opasnostima“ koje za nju predstavlja izbor Tomislava Nikolića za predsjednia Srbije, vade mu se četničke „fleke“, bliska suradnja sa V. Šešeljem, koji ga je imenovao četničkim vojvodom, pripadnost Šešeljevim dobrovoljcima na području Antina u Hrvatskoj, ratna retorika ... jednostavno previđajući da se „Toma Grobar“ potpuno odvojio od Šešelja, podupro srbijanske evropske namjere, a po izboru za predsjednika izjavio da priznaje granice država izdvojenih iz SFRJ, osim Kosova, naravno.
Od Hrvatske očekuje da primi nazad izbjegle Srbe i obešteti ih za uništenu i opljačkanu imovinu.
Ne može se nazrijeti nikakav njegov neprijateljski stav ili sklonost Velikoj Srbiji, kao što je to bio slučaj u ratno vrijeme .
Bez obzira na sve, radikalizacija srbijanskog društva, čiji su izvori poprilično jasni.
http://pollitika.com/poucak-generala-jove-kapicica
omogućila je izbor Tomislava Nikolića, ali ta radikalizacija po Hrvatsku ne može, u vrijeme današnje, predstavljati neku opasnost koju je takva radikalizacija, popraćna jačanjem velikosrpske ideje, mogla imati u nekim drugim vremenima, osim u onom dijelu u kojem će se radikalizirati hrvatska desnica i pojačati nacional-šovinističke i fašističke (ustaške) tendencije u hrvatskom društvu, ionako tome začuđujuće sklonom.
Začuđujuće zato što je u hrvatskoj antifašističko opredjenljenje i za vrijeme 2. Svjetskog rata, ali i danas, daleko jače od onoga u Srbiji, kako to sasvim ispravno tumači general Kapičić.
Naš hrvatski problem leži i u tome što za vlastite nevolje nikad ne tražimo krivce među nama samima, već ih uvijek pokušavamo pronaći u drugima, a za to su Srbi najpogodniji, valjda kao nama najsličniji:
http://pollitika.com/razlike-u-jednakosti-ili-jednakost-u-razlikama-
Mi nikako nismo u stanju percipirati činjenicu, da smo si sami najveći krivci za sve nedaće koje su nas snašle na prijelazu stoljeća i da glavni pokretač svih zala u bivšoj državi, Slobodan Milošević, nije mogao pokrenuti rat u Hrvatskoj, pa da je to ne znam kako htio.
Jednostavno, bez državnog terorizma kojeg je nad hrvatskim Srbima provodio Tuđmanov režim, ne bi bilo pobune Srba, pa ni rata u Hrvatskoj.
Dakle ja mislim da se mi ovaj put ne trebamo bojati ni Tomislava Nikolića niti Republike Srbije, nama opasnost prijeti od Tomislava Karamarka, već sada kao samo predsjednika HDZ-a, vraćajući stranku-pokret „Tuđmanovim korijenim“, a što nas tek očekuje ako se „demokratskim“ putem, na način kako je izabran na Saboru HDZ-a, samoizabere i za predsjednika Hrvatske.
A da su mu i vladajući spremni u tome pomoći pokazuje i Milanovićeva „gromka šutnja“ i Josipovićevo amnestiranje, jer on zna da Karamarko nije koristio obavještajnu zajednicu u unutarstranačkoj predizbornoj kampanji, predsjednik se raspitao, pa mu reklo, jer inače bi mu svi oni koji bi se upregnuli u ta kola, koja znače rušenje svih demokratskih principa, išli povjeravati da oni to zaista rade.
Notorni Radimir Čačić će mu također pomoći jer bi našao moćnog saveznika za istjerivanje socijalizma iz Hrvata:
http://pollitika.com/istjerivanje-socijalizma-iz-hrvata
Ne uzlazeći u obiteljske prilike i ljubavnice Tomislava Karamarka, jer to i ne bi moralo biti biti presudno za njegova politička pregnuća, premda ponešto govori o njegovom moralu, koji povezan s činom sukoba interesa, ili progona onih ljudi koji su imali hrabrosti prokazati njegove nečasne radnje, uz njegovu sklonost ustaštvu, čini Tomislava Karamarka potpuno nepodobnim za bilo koju vodeću političku funkciju u uređenoj državi.
Ali dobro, reći ćete, može u Hrvatskoj jer Hrvatska nije uređena država, o čemu svjedoči i nesretna činjenica da joj je takav čovjek bio ministrom unutarnjih poslova.
Tomislav Karamarko pokazao je i zavidnu razinu prilagodljivosti, radi opstanka u vlasti i pri vlasti, tako je malo uz Tuđmana, pa uz Mesića, pa uz Sanadera, pa uz Kosoricu ...
Već odavno na poslovima tobožnjeg istraživanja „poratnih zločina“, pri čemu izjednačava komuniste s antifašistima, kako bi mogao, tobože nasrćući na komuniste, stvarno nasrtati na antifašizam, čime Karamarko pokazuje svoju sklonost ustaštvu:
http://pollitika.com/povijesni-revizionizam-a-ne-istrazivanje-zlocina
http://pollitika.com/karamarkov-pogodak-quotu-nistaquot
Svoje „poevropsko“ i „antifašističko“ uvjerenje Tomislav Karamarko jasno iskazuje i kao izaslanik Vlade na „komemorciji“ na Bleiburškom polju:
http://pollitika.com/put-u-evropu-na-krilima-fasizma
Samo čovjek koji za sebe tvrdi da je „protiv svih totalitarizma“ može reći da je za njega „uvreda ako mu netko kaže da je antifašist“, zato ga nemojmo vrijeđati govoreći mu da je antifašist, jer on to nije:
http://pollitika.com/ne-nikad-nisam-i-nikad-necu
Uhićnjem istaknutog antifašističkog borca Josipa Boljkovca, tobože radi osnovane sumnje da je počinio ratni zločin na karlovačkom području poslije 2. Svjetskog rata, Karamarko zapravo „vraća dignitet antifašizmu“, jer eto redove antifašistčkih borca čisti od „zločinaca“:
http://pollitika.com/tomislav-karamarko-quotvraca-dignitet-antifasizmuquot-i
http://pollitika.com/tomislav-karamarko-quotvraca-dignitet-antifasizmuquot-ii
Moćnog saveznika u toj svojoj „križarskoj“ borbi protiv komunista i antifašizma Tomislav Karamarko ima u redovim hrvatskog klera, koji će mu bez svake sumnje pomoći na njegovom putu do Pantovčaka:
http://pollitika.com/klerofasisti-u-sluzbi-sotone
Svaki narod ima pravo na samoodređenje i na vlastiti politički put, to pravo pripada i hrvatskom narodu, koji je 1990., povjerivši vlast Franji Tuđmanu, to pravo konzumirao i krenuo putem samouništenja:
http://pollitika.com/pravo-naroda-na-samoodredenje-do-samounistenja
Najavom povratka stranke-pokreta na jedini „ispravni“, Tuđmanov, put, bubnjajući u „domoljubne“ i „antitotalitarističke“ talambase, Tomislav Karamarko valjda najavljuje povratak uspostavi Hrvatske kao nacional-socijalističke države u srcu Evrope u 21. stoljeću.
Tuđmanov je to koncept provođen kroz sintagmu „jedinstvo vlasti“, koncept kojega su i oni najtvrdokorniji u HDZ-u napustili zato jer uz takvo društveno-političko uređenje nikad ne bismo ušli u EU.
Doduše „domoljubno“ i „antitotalitaristički“ nastrojeni Tomislav Karamarko, prepun „hrvatskog ponosa“, ima još itekako vremena da taj ulazak spriječi, na način da neke zemlje, članice EU, u svojim parlamentima ne ratificiraju Ugovor potpisan između RH i EU, jer takva Hrvatska sigurno ne pripada Evropi.
Prema postizbornoj retorici dvojice predsjednika, izabranih na isti dan, izgleda da će Tomislav Nikolić ostati samo „Toma Grobar“, od kojeg Hrvatskoj ne prijeti nikakva opasnost.
Tomislav bi pak Karamarko mogao, ne zaustavi li ga tko, stvarno postati grobar, grobar antifašističke Hrvatske.
