Kad "antifašisti" komemoriraju ...
Prekrasni ljudi i još veći „antifašisti“, ljudi koji predstavljaju državni politički vrh, Zoran Milanović, Ivo Josipović i Boris Šprem, na čelu izaslanstva od 30-ak ljudi, među kojima su bili potpredsjednici Sabora i članovi Saveza antifašističkih boraca Hrvatske, ne bilo kojeg dana, nego „slučajno“ baš na 67. godišnjicu konačnog sloma tzv. NDH (15. 05. 1945.), polažu vijence kod spomenika, paz' sad', „nevinim žrtvama Križnog puta“ u Teznom, na groblju Dobrova kod Maribora, gdje je 1945. „jugoslavenska vojska pobila između 15 i 20 tisuća pripadnika oružanih snaga NDH i civila, većinom Hrvata“.
Prije njih vijenac je na istom mjestu položio i slovenski Premijer Janez Janša, „prekleti domobranec“, kako mu „tepaju“ antifašistički raspoloženi Slovenci.
U svojem „antifašističkom“ zanosu Zoran Milanović će nas poučiti:
"To je ratni zločin jer su likvidirani bez suđenja, a sve da je suđenja i bilo riječ je o velikoj većini o nedužnim mladim ljudima koji su bili pripadnici druge vojske i zato je ovo mjesto na koje, po nama, treba dolaziti".
Niti riječi o tome što su „nedužni mladi ljudi koji su bili pripadnici druge vojske“ radili u Sloveniji, ni kako i zašto su tamo dospjeli, kao da se radi o jednoj skupini mladića koji su se, možda samo malo pripiti, mirno vraćali sa zabave, a onda ih u zasjedi dočekala naoružana suparnička skupina s kojom su bili u zavadi, otvorila vatru i sve ih pobila na pravdi Boga.
Niti riječi o tome da se radi o pripadnicima odmetnutih kvislinških vojski, koje su u službi okupatora iza sebe diljem Jugoslavije ostavili široki krvavi trag obilježen kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti, genocid i holokaust, nevažno da li u logorima smrti ili pri „čišćenjima terena“ od nepoželjnih građana, dakle zločinima dobrim dijelom institucionaliziranom (rasni zakoni).
Ni riječi o tome da su te „nevine žrtve“ „križnog puta“ pobile, bez suda i suđenja, stotine tisuća ljudi uglavnom civila, među kojima i oko 30-tak tisuća djece mlađe od 14 godina (samo u Jasenovcu i Jaski oko 20.000), kojima je jedina „krivnja“ bila što su činom svojeg rođenja bili drugačiji ili na drugi način nepodobni za monstruozni zločinački režim.
Ta priča je jedina istinita priča i ona ne može biti „rezervirana“ samo za govorancije „antifašista“ na komemoracijma u Jasenovcu.
Ni riječi ovdje o tome da se „povijest 2. Svjetskog rata u hrvatskim školama ne podučava na pravi način“ pa učenici kroz tu nastavu ne stječu istinita saznanja o 2. Svjetskom ratu, kako je to 22. 04. 2012. u Jasenovcu naglasilo izaslanstvo u gotovo istom sastavu.
I ta priča je po svemu sudeći „rezervirana“ samo za komemoracije u Jasenovcu, jer niti tko što poduzima niti će poduzeti da se današnji udžbenici povijesti zamijene onima u kojima će učenici pronalaziti istinu o 2. Svjetskom ratu.
Ali se zato poduzimaju brojne radnje kroz silovite pritiske na SABAH, kako bi se njihovi predstavnici privoljeli da kao sljednici „krvnika“ nad „nevinim žrtvama“ „križnog puta“ komemoriraju zajedno s „antifašistima“ na nekoj od „postaja križnog puta“, a nagovaralo ih se i da se poklone „nevinim žrtvama“ na Bleiburškom polju. Prema navodima iz tiska da su i predstavnici SABAH-a bili u delegaaciji antifašista, očito se uspjelo u naumu izazivanja podjela i razdora među članstvom SABAH-a.
Primijetit ćete da u tisku više nema navodnika kod pojmova nevine žrtve ili Križni put niti tzv. ispred NDH, što samo znači da je kvislinška tvorevina i fašistički zločin, tzv. NDH, dobila „pravo građanstva“, a da su antifašistički borci postali zločinci i „krvnici hrvatskog naroda“, a ustaški (i drugi) koljači, pogubljeni u procesu kažnjavanja zločinaca, neovisno da li u okviru pravnog sustava (redovni i prijeki vojni sudovi) ili izvan njega (kad i neki nevini stradavaju), promeću u nevine žrtve i kao takvi „dobri momci“ podmeću i nameću hrvatskom narodu.
„Antifašiste“ na njihovom klanjanju „nevinim žrtvama“ su, rekosmo, pratili i neki članovi SABAH-a, među kojima izgleda ipak nije bilo „zvučnih imena“, jer mediji nikoga ne navode pojedinčno, ali zasad nije bilo predstavnika onih koji su „uvijek u povijesti bili uz svoj (ustaški) narod“, Crkve u Hrvata, jer se oni ne odriču „svetkovine“ na Bleiburškom polju, čije prve skupove su oni inicirali i organizirali pod egidom misa zadušnica „nevinim žrtvama“, a „antifašiste“, jednako kao i antifašiste i dalje smatraju „crvenima“ i komunističkim zlikovcima.
No stigne se i to popraviti, pogotovo ako „antifašisti“ budu i dalje izdašni i popustljivi u fiskalnom i kaznenom smislu prema najvećoj vjerskoj zajednici u „sekularnoj“ državi Hrvatskoj, pa možda već dogodine, uz sve brojniju delegaciju hrvatskih „antifašista“, kakav biskup na groblju Dobrova ili kod neke druge „postaje Križnog puta“, ne održi slovo slično Ivasovom, samo ispuštajući ili barem ublažujući kritike na račun vladajućih. Očekuje se naime da bi već dogodine, ako „glavašisti“ i hercegovački ustaše ne driješe kesu pa izdvoje sredstava bar jednaka onima koje je svake godine davao Hrvatski sabor, kojima u plaćani „hodočasnici“ na Bleiburško polje i njihovo „žalovanje“, zanimanje za „bleiburške komemoracije“ moglo značajno opasti, pogotovo ako Sabor financiranje preusmjeri na „hodočašća“ u Tezno ili na neko drugo mjesto.
Tako „antifašisti“ u prah i pepeo ruše anttifašističku borbu i njene rezultate, a među njima je i uspostava Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, članice pobjedničke antifašističke koalicije, što je omogućilo opstank hrvatskom mnrodu i držvi, rugaju se Ustavu RH i pljuju u lice antifašizmu kao civilizacijskom dosegu i neupitnoj vrijednosti, ali i svima antifašističkim borcima a pogotovo onima koji su svoje živote nesebično dali za svijet bez fašizma.
O da, vidjet ćete kako će se opet klanjati antifašizmu i antifašističkoj borbi 22. 06. kod spomenika u šumi Brezovica, ali to je ipak samo „pokazna vježba“, ista kao i lamentiranja u Jasenovcu.
Ako se Karamarko dočepa vlasti i krene u pomjenu Ustava RH izbacujući antifšizam iz njegovih izvoerišnih osnova, kako je najavio, moći će to učiniti bez većih otpora, jer će sve potrebne predradnje za taj čin odraditi „antifašisti“, olakšavajući mu posao.
Postavlja se pitanje zašto ovi naši „antifašisti“ to rade?
Zašto komemoriraju „nevinim žrtvama“ na grobištu s posmrtnim ostacima ustaških (i drugih) koljača?
Iz ideooških razloga sigurno ne, jer su oni ideološki potpuno neopredjeljeni, narosto bezbojni, teško bi ih čovjek svrstao među ustaše. A kad bi opet njegovali lijevu političku misao, a trebali bi kao socijaldemokrati, kako su sami sebe krstili, onda to sigurno ne bi radili, jer ljevičari fašističkim zločincima na komemoriraju.
No kako naši „antifašisti“ potiču od one Račanove oportunističke grupacije nekadašnjih članova SKH, najvjerojatnije je da se žele dopasti fašističkoj Hrvatskoj, antifašističkoj se dopadaju u Jasenovcu i kod spomenika u šumi Brezovica, očekujući valjda nagradu pa i glasove na izborima od onih koji im svoje glasove ionako nikad neće dati.
Tako da sve to što rade, sav taj napor da se dopadnu hrvatskim fašistima i klerofašistima, našim „antifašistima“ neće donijeti nikakvu korist, ali hrvatskoj državi i narodu čini silnu i nepopravljivu štetu udaljavajući nas sve više od civiliziranog svijeta.
Prije njih vijenac je na istom mjestu položio i slovenski Premijer Janez Janša, „prekleti domobranec“, kako mu „tepaju“ antifašistički raspoloženi Slovenci.
U svojem „antifašističkom“ zanosu Zoran Milanović će nas poučiti:
"To je ratni zločin jer su likvidirani bez suđenja, a sve da je suđenja i bilo riječ je o velikoj većini o nedužnim mladim ljudima koji su bili pripadnici druge vojske i zato je ovo mjesto na koje, po nama, treba dolaziti".
Niti riječi o tome što su „nedužni mladi ljudi koji su bili pripadnici druge vojske“ radili u Sloveniji, ni kako i zašto su tamo dospjeli, kao da se radi o jednoj skupini mladića koji su se, možda samo malo pripiti, mirno vraćali sa zabave, a onda ih u zasjedi dočekala naoružana suparnička skupina s kojom su bili u zavadi, otvorila vatru i sve ih pobila na pravdi Boga.
Niti riječi o tome da se radi o pripadnicima odmetnutih kvislinških vojski, koje su u službi okupatora iza sebe diljem Jugoslavije ostavili široki krvavi trag obilježen kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti, genocid i holokaust, nevažno da li u logorima smrti ili pri „čišćenjima terena“ od nepoželjnih građana, dakle zločinima dobrim dijelom institucionaliziranom (rasni zakoni).
Ni riječi o tome da su te „nevine žrtve“ „križnog puta“ pobile, bez suda i suđenja, stotine tisuća ljudi uglavnom civila, među kojima i oko 30-tak tisuća djece mlađe od 14 godina (samo u Jasenovcu i Jaski oko 20.000), kojima je jedina „krivnja“ bila što su činom svojeg rođenja bili drugačiji ili na drugi način nepodobni za monstruozni zločinački režim.
Ta priča je jedina istinita priča i ona ne može biti „rezervirana“ samo za govorancije „antifašista“ na komemoracijma u Jasenovcu.
Ni riječi ovdje o tome da se „povijest 2. Svjetskog rata u hrvatskim školama ne podučava na pravi način“ pa učenici kroz tu nastavu ne stječu istinita saznanja o 2. Svjetskom ratu, kako je to 22. 04. 2012. u Jasenovcu naglasilo izaslanstvo u gotovo istom sastavu.
I ta priča je po svemu sudeći „rezervirana“ samo za komemoracije u Jasenovcu, jer niti tko što poduzima niti će poduzeti da se današnji udžbenici povijesti zamijene onima u kojima će učenici pronalaziti istinu o 2. Svjetskom ratu.
Ali se zato poduzimaju brojne radnje kroz silovite pritiske na SABAH, kako bi se njihovi predstavnici privoljeli da kao sljednici „krvnika“ nad „nevinim žrtvama“ „križnog puta“ komemoriraju zajedno s „antifašistima“ na nekoj od „postaja križnog puta“, a nagovaralo ih se i da se poklone „nevinim žrtvama“ na Bleiburškom polju. Prema navodima iz tiska da su i predstavnici SABAH-a bili u delegaaciji antifašista, očito se uspjelo u naumu izazivanja podjela i razdora među članstvom SABAH-a.
Primijetit ćete da u tisku više nema navodnika kod pojmova nevine žrtve ili Križni put niti tzv. ispred NDH, što samo znači da je kvislinška tvorevina i fašistički zločin, tzv. NDH, dobila „pravo građanstva“, a da su antifašistički borci postali zločinci i „krvnici hrvatskog naroda“, a ustaški (i drugi) koljači, pogubljeni u procesu kažnjavanja zločinaca, neovisno da li u okviru pravnog sustava (redovni i prijeki vojni sudovi) ili izvan njega (kad i neki nevini stradavaju), promeću u nevine žrtve i kao takvi „dobri momci“ podmeću i nameću hrvatskom narodu.
„Antifašiste“ na njihovom klanjanju „nevinim žrtvama“ su, rekosmo, pratili i neki članovi SABAH-a, među kojima izgleda ipak nije bilo „zvučnih imena“, jer mediji nikoga ne navode pojedinčno, ali zasad nije bilo predstavnika onih koji su „uvijek u povijesti bili uz svoj (ustaški) narod“, Crkve u Hrvata, jer se oni ne odriču „svetkovine“ na Bleiburškom polju, čije prve skupove su oni inicirali i organizirali pod egidom misa zadušnica „nevinim žrtvama“, a „antifašiste“, jednako kao i antifašiste i dalje smatraju „crvenima“ i komunističkim zlikovcima.
No stigne se i to popraviti, pogotovo ako „antifašisti“ budu i dalje izdašni i popustljivi u fiskalnom i kaznenom smislu prema najvećoj vjerskoj zajednici u „sekularnoj“ državi Hrvatskoj, pa možda već dogodine, uz sve brojniju delegaciju hrvatskih „antifašista“, kakav biskup na groblju Dobrova ili kod neke druge „postaje Križnog puta“, ne održi slovo slično Ivasovom, samo ispuštajući ili barem ublažujući kritike na račun vladajućih. Očekuje se naime da bi već dogodine, ako „glavašisti“ i hercegovački ustaše ne driješe kesu pa izdvoje sredstava bar jednaka onima koje je svake godine davao Hrvatski sabor, kojima u plaćani „hodočasnici“ na Bleiburško polje i njihovo „žalovanje“, zanimanje za „bleiburške komemoracije“ moglo značajno opasti, pogotovo ako Sabor financiranje preusmjeri na „hodočašća“ u Tezno ili na neko drugo mjesto.
Tako „antifašisti“ u prah i pepeo ruše anttifašističku borbu i njene rezultate, a među njima je i uspostava Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, članice pobjedničke antifašističke koalicije, što je omogućilo opstank hrvatskom mnrodu i držvi, rugaju se Ustavu RH i pljuju u lice antifašizmu kao civilizacijskom dosegu i neupitnoj vrijednosti, ali i svima antifašističkim borcima a pogotovo onima koji su svoje živote nesebično dali za svijet bez fašizma.
O da, vidjet ćete kako će se opet klanjati antifašizmu i antifašističkoj borbi 22. 06. kod spomenika u šumi Brezovica, ali to je ipak samo „pokazna vježba“, ista kao i lamentiranja u Jasenovcu.
Ako se Karamarko dočepa vlasti i krene u pomjenu Ustava RH izbacujući antifšizam iz njegovih izvoerišnih osnova, kako je najavio, moći će to učiniti bez većih otpora, jer će sve potrebne predradnje za taj čin odraditi „antifašisti“, olakšavajući mu posao.
Postavlja se pitanje zašto ovi naši „antifašisti“ to rade?
Zašto komemoriraju „nevinim žrtvama“ na grobištu s posmrtnim ostacima ustaških (i drugih) koljača?
Iz ideooških razloga sigurno ne, jer su oni ideološki potpuno neopredjeljeni, narosto bezbojni, teško bi ih čovjek svrstao među ustaše. A kad bi opet njegovali lijevu političku misao, a trebali bi kao socijaldemokrati, kako su sami sebe krstili, onda to sigurno ne bi radili, jer ljevičari fašističkim zločincima na komemoriraju.
No kako naši „antifašisti“ potiču od one Račanove oportunističke grupacije nekadašnjih članova SKH, najvjerojatnije je da se žele dopasti fašističkoj Hrvatskoj, antifašističkoj se dopadaju u Jasenovcu i kod spomenika u šumi Brezovica, očekujući valjda nagradu pa i glasove na izborima od onih koji im svoje glasove ionako nikad neće dati.
Tako da sve to što rade, sav taj napor da se dopadnu hrvatskim fašistima i klerofašistima, našim „antifašistima“ neće donijeti nikakvu korist, ali hrvatskoj državi i narodu čini silnu i nepopravljivu štetu udaljavajući nas sve više od civiliziranog svijeta.
