Fašističke i klerofašističke inicijative oko TMT-a
Pisao sam ja odmah nakon što su hrvatski fašisti i klerofašisti počeli sa svojim čekičanjima o potrebi preimenovanja “Trga maršala Tita” u Zagrebu:
http://pollitika.com/zasto-se-antifasisti-trebaju-okupiti-13-12-2008-na-tmt-u
a o tome zašto ne bi trebalo mijenjati ime tom trgu pisao sam i uoči održavanja sjednice Gradske skupštine koja je na dnevnom redu imala tu temu:
http://pollitika.com/zasto-trg-marsala-tita-treba-ostati
http://pollitika.com/zasto-trg-marsala-tita-treba-ostati-i
http://pollitika.com/zasto-trg-marsala-tita-treba-ostati-ii
Jučer, 05. 05. 2012., su ponovo okupljeni oko “građnke inicijative” “Krug za trg” ruku pod ruku istupili hrvatski fašisti i klerofašisti uz neke vlastitom sudbinom isfrustrirane gadove poput Ive Banca, koji neprestano pokušava poiedinačno pretvoriti u opće, pa onda nasrće na antifšizam nasrtanjem na Tita kao simbol antifašističke borbe i antifašizma.
Značajno je da je prema tvrdnjama izvjestitelja prvi puta službeno u okviru “inicijative” nastupio HHO, kojega danas vode dva neosporna gada, klerofašist Ivan Zvonimir Čičak i već spomenuti Ivo Banac
I. Z. Čičak, čovjek poznat po toleriranju infiltriranja ustaške bulumente dr. I. Jelića u studentske nemire 1971., za što su ceh kasnije platili mnogi studenti ni krivi ni dužni, ljudi kojima, za razliku od Čička, nikakvo ustaštvo nije bilo ni u primisli, a onda i po postrojvanju čudnih spodoba u još čudnijim odorama u Širokom Brijegu 1991., od čega danas bježi kao vrag od tamjana, se čak hvali da je on skinuo sve ploče s oznakama “Trg maršala Tita”, a ja ovim putem pozivam hrvatske vlasti na zakonito postupanje prema rečenoj spodobi i da se ploče s imenom trga vrate na njihovo mjesto.
Svojim nesuvislim trabunjanjem tražeći od hrvatskih vlasti “da na djelu pokaže svoju demokratičnost te ukloni sve simbole komunizma i titoizma koji su zatirali ljudsko dostojanstvo i njegovali kult nacionalnog poricanja”, oni u suštini traže da se hrvatski narod odreče dijela svoje povijesti i to, radi svojeg antifašističkog žrtvovanja, njenog najsvijetlijeg dijela, čiji simbol je i opet Tito.
Svaki narod ima svoju prošlost, koja, onakva kakva je bila, nije i ne može biti neizvjesna, niti je se može proizvoljno mijenjati i “popravljati” ili ostavljati nekakva “prazna mjesta” od nekoliko desetljeća, koja se nacional-šovinističkoj fukari ne sviđaju, neizvjesna može biti samo budućnost.
No, prema “inicijativlijama” u hrvatskom primjeru, prošlost nam je potpuno neizvjesna dok je budućnot izvjesna.
Tražeći preimenovnje “Trga maršala Tita” u Zagrebu Banac kaže: “Tražimo da se preimenuje ovaj trg koji sada nosi ime Tita, simbola svih poraza nekoliko hrvatskih generacija, koji je svojim direktivama omogućio Bleiburg i križne puteve, potpisao stotine jama evidentiranih u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, i čije je ime resilo jedini logor jugoslavenske diktature - Goli otok«.
Ja s moje strane tražim od Banca da narodu posreduje te Titove “direktive”, osim one njegove depeše iz polovice trvnja 1945. kojom upozorv ivilne i vojne vlasti na području Slovenije da paze da se u postupanju s ratnim zarobljenicima primjenjuju Ženevske konvencije odnosno odredbe međunarodnog ratnog prava.
Točno je da on nije spominjao postupanje prema odmetnicima, u čijim su se redovima nalazili brojni počinitelji najtežih zločina, od onih ratnih, preko zločina protiv čovječnosti, do zločina genocida, odnosno onima koji i nakon roka, 23:01 sati 08. 05. 1945., određenog hijerarhijski najstarijim dokumentom toga vremena, a koji se zvao “The Act of Military Surrender”, nisu položili oružje nego su nastavili s ratnim djelovanjem.
Treba li “inicijativlijama” možda crtati kako vojska u ratnim uvjetima postupa s odmetnicima?
Svi “polaznici tečajeva preodgoja”, internirci na otoku Goli, bili su per definitionem ljudi, koji su, pristajući uz stranu silu, počinili djelo veleizdaje, koje je u to doba u svim, pa i najdemokratskijim državama svijeta bilo zapriječeno smrtnom kaznom. Pokrenuti sudske postupke protiv svih osumnjičenih značilo bi i izricanje, a onda valjda i izvršenje, najmanje desetak tisuća smrtnih kazni, što bi za prestiž zemlje bilo katastrofalno, zato se je režim odlučio za internaciju, kao proces onemogućavanja njihovog djelovanja uz mogućnot izlaska na slobodu uz potpis izjave lojalnosti vlastitoj zemlji i njenom ustavno-pravnom poretku. Banac neka istraži zašto je velika većina interniraca na otoku Goli odbijala potpisati takvu izjavu. Ili neka dade za pravo generalu Jovi Kapičiću koji tvrdi da su internirci tu izjavu odbijali potpisati zato što su bili uvjereni da će sovjetske trupe ući u Jugoslaviju, a onda i honorirati njihovu privrženot Rezoluciji IB.
Uostalom svi internirci na otoku Goli bili su članovi KP, ljudi iz vojnih, milicijskih i redova tajnih službi, partijskihstruktura i državne uprave, dakle ljudi za koje je teško dokučivo Bančevo zauzimanje i razumijevanje.
Čičku, Bancu i ostalim gadovima iz ”inicijative” poručujem samo jedno, a to je da bez Tita i antifašističke borbe, rezultatom koje Hrvatskoj nisu samo vraćeni atributi državnoti nego joj je, prevođenjem na stranu sila pobjednica nade fašizmom, vraćeno i pravo na opstanak, jer da toga nije bilo, poslije završetka 2. Svjetskog rata bi temeljem zaključaka Teheranske konferencije “velike trojice” bila restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a onda zbogom Hrvatska samostalnosti.
http://pollitika.com/zasto-se-antifasisti-trebaju-okupiti-13-12-2008-na-tmt-u
a o tome zašto ne bi trebalo mijenjati ime tom trgu pisao sam i uoči održavanja sjednice Gradske skupštine koja je na dnevnom redu imala tu temu:
http://pollitika.com/zasto-trg-marsala-tita-treba-ostati
http://pollitika.com/zasto-trg-marsala-tita-treba-ostati-i
http://pollitika.com/zasto-trg-marsala-tita-treba-ostati-ii
Jučer, 05. 05. 2012., su ponovo okupljeni oko “građnke inicijative” “Krug za trg” ruku pod ruku istupili hrvatski fašisti i klerofašisti uz neke vlastitom sudbinom isfrustrirane gadove poput Ive Banca, koji neprestano pokušava poiedinačno pretvoriti u opće, pa onda nasrće na antifšizam nasrtanjem na Tita kao simbol antifašističke borbe i antifašizma.
Značajno je da je prema tvrdnjama izvjestitelja prvi puta službeno u okviru “inicijative” nastupio HHO, kojega danas vode dva neosporna gada, klerofašist Ivan Zvonimir Čičak i već spomenuti Ivo Banac
I. Z. Čičak, čovjek poznat po toleriranju infiltriranja ustaške bulumente dr. I. Jelića u studentske nemire 1971., za što su ceh kasnije platili mnogi studenti ni krivi ni dužni, ljudi kojima, za razliku od Čička, nikakvo ustaštvo nije bilo ni u primisli, a onda i po postrojvanju čudnih spodoba u još čudnijim odorama u Širokom Brijegu 1991., od čega danas bježi kao vrag od tamjana, se čak hvali da je on skinuo sve ploče s oznakama “Trg maršala Tita”, a ja ovim putem pozivam hrvatske vlasti na zakonito postupanje prema rečenoj spodobi i da se ploče s imenom trga vrate na njihovo mjesto.
Svojim nesuvislim trabunjanjem tražeći od hrvatskih vlasti “da na djelu pokaže svoju demokratičnost te ukloni sve simbole komunizma i titoizma koji su zatirali ljudsko dostojanstvo i njegovali kult nacionalnog poricanja”, oni u suštini traže da se hrvatski narod odreče dijela svoje povijesti i to, radi svojeg antifašističkog žrtvovanja, njenog najsvijetlijeg dijela, čiji simbol je i opet Tito.
Svaki narod ima svoju prošlost, koja, onakva kakva je bila, nije i ne može biti neizvjesna, niti je se može proizvoljno mijenjati i “popravljati” ili ostavljati nekakva “prazna mjesta” od nekoliko desetljeća, koja se nacional-šovinističkoj fukari ne sviđaju, neizvjesna može biti samo budućnost.
No, prema “inicijativlijama” u hrvatskom primjeru, prošlost nam je potpuno neizvjesna dok je budućnot izvjesna.
Tražeći preimenovnje “Trga maršala Tita” u Zagrebu Banac kaže: “Tražimo da se preimenuje ovaj trg koji sada nosi ime Tita, simbola svih poraza nekoliko hrvatskih generacija, koji je svojim direktivama omogućio Bleiburg i križne puteve, potpisao stotine jama evidentiranih u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, i čije je ime resilo jedini logor jugoslavenske diktature - Goli otok«.
Ja s moje strane tražim od Banca da narodu posreduje te Titove “direktive”, osim one njegove depeše iz polovice trvnja 1945. kojom upozorv ivilne i vojne vlasti na području Slovenije da paze da se u postupanju s ratnim zarobljenicima primjenjuju Ženevske konvencije odnosno odredbe međunarodnog ratnog prava.
Točno je da on nije spominjao postupanje prema odmetnicima, u čijim su se redovima nalazili brojni počinitelji najtežih zločina, od onih ratnih, preko zločina protiv čovječnosti, do zločina genocida, odnosno onima koji i nakon roka, 23:01 sati 08. 05. 1945., određenog hijerarhijski najstarijim dokumentom toga vremena, a koji se zvao “The Act of Military Surrender”, nisu položili oružje nego su nastavili s ratnim djelovanjem.
Treba li “inicijativlijama” možda crtati kako vojska u ratnim uvjetima postupa s odmetnicima?
Svi “polaznici tečajeva preodgoja”, internirci na otoku Goli, bili su per definitionem ljudi, koji su, pristajući uz stranu silu, počinili djelo veleizdaje, koje je u to doba u svim, pa i najdemokratskijim državama svijeta bilo zapriječeno smrtnom kaznom. Pokrenuti sudske postupke protiv svih osumnjičenih značilo bi i izricanje, a onda valjda i izvršenje, najmanje desetak tisuća smrtnih kazni, što bi za prestiž zemlje bilo katastrofalno, zato se je režim odlučio za internaciju, kao proces onemogućavanja njihovog djelovanja uz mogućnot izlaska na slobodu uz potpis izjave lojalnosti vlastitoj zemlji i njenom ustavno-pravnom poretku. Banac neka istraži zašto je velika većina interniraca na otoku Goli odbijala potpisati takvu izjavu. Ili neka dade za pravo generalu Jovi Kapičiću koji tvrdi da su internirci tu izjavu odbijali potpisati zato što su bili uvjereni da će sovjetske trupe ući u Jugoslaviju, a onda i honorirati njihovu privrženot Rezoluciji IB.
Uostalom svi internirci na otoku Goli bili su članovi KP, ljudi iz vojnih, milicijskih i redova tajnih službi, partijskihstruktura i državne uprave, dakle ljudi za koje je teško dokučivo Bančevo zauzimanje i razumijevanje.
Čičku, Bancu i ostalim gadovima iz ”inicijative” poručujem samo jedno, a to je da bez Tita i antifašističke borbe, rezultatom koje Hrvatskoj nisu samo vraćeni atributi državnoti nego joj je, prevođenjem na stranu sila pobjednica nade fašizmom, vraćeno i pravo na opstanak, jer da toga nije bilo, poslije završetka 2. Svjetskog rata bi temeljem zaključaka Teheranske konferencije “velike trojice” bila restituirana Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a onda zbogom Hrvatska samostalnosti.
