Je li konačno dokrajčen antifašizam u Hrvatskoj?
(Ako nije bit će do kraja mandata ove Vlade.)
Iza nas su dva dana, kad smo trebali slaviti 67-godišnjice najsvjetlijih trenutaka hrvatske povijesti Dan oslobođenja grada Zagreba (08. 05. 1945.) i Dan pobjede nad fašizmom (09. 05. 1945.), koji je radi svojeg značaja proglašen i Danom Evrope.
Dan olobođenja Zagreba slavio se kao Dan grada, a Zagreb je imao i svoju ulicu 8. Maja 1945. kao znak sjećanja na sve one Zagrepčane, njih 20-tak tisuća, koji su svoje živote položili za svijet bez fašizma, a koji su dolaskom „antifašiste“ Franje Tuđmana na vlast jednostavno izbrisani, kao da ih nikad nije bilo, kao da u gradu nije bilo nije bilo otpora fašizmu, kako onog bez oružja, kad zagrebačka mladost, kako bi se solidarizirala sa svojim kolegama Židovima i Srbima, na stadionu „Građanskog“ istupa jedinstveno ne dopuštajući da ih fašizam na taj način dijeli. Kao da nije bilo bombaškog napada kod Botaničkog vrta, kojim se jasno dalo do znanja okupatorima i njihovim slugama da nisu dobrodošli u slobodarskom Zagrebu.
Tuđmanova vladavina jasno je dala do znanja da su svi oni antifašisti, ne samo Zagrepačani, koji su svoje živote dali u borbi protiv fašizma to učinili uzalud, jer je „poviestnik“ svojim „znastvenim“ radom Hrvatima otkrio da tzv. NDH „nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda da ima svoju državu“, iako se zna da je tu „državu“ na teritoriju okupirane Kraljevine Jugoslavije uspostavio Hitler u suglasnosti s Mussolinijem, diktirajući joj i fašističko uređenje i rasne zakone, niti u jednom trenutku ne pitajući hrvatski narod što on zaista želi. Ili je po zadrtom i nedoučenom karijeristi, jer to i samo to je Tuđman bio, upravo u Hitleru krilo utjelovljenje ili je on bio bar tumač „vjekovnih težnji hrvatskog naroda“!?
Niti dnevni tisak, niti HRT kao javni medij, nisu 08. 05. 2012. dali Zagrepčanima do znanja da je upravo na taj dan prije 67 godina Zagreb konačno oslobođen od fašizma. Nikakve manifestacije ni vlasti, ni „građanskih inicijativa“, ni onih koji još kako-tako njeguju antifašističku tradiciju; SABAH-a i SRP-a.
Na svoj način je Dan oslobođenja Zagreba pokušao obilježiti trenutno najaktivniji ustaša u Hrvatskoj, Josip Miljak, čelnik fašističke HČSP, koji je kršeći odredbe o javnom redu i miru, obznanio Zagrepčanim rezultate svojih „znanstvenih istraživanja“ prema kojima je dana 08. 05. 1945., dana kad antifašistički borci ulaze u Zagreb, Zagreb zapravo okupiran, a sve dotle je uživao u slobodi.
Tuđmanov dolazak na vlast je bio plod sinergijskog djelovnja politike Slobodana Miloševića (pritom ne mislim da se Milošević zalagao baš za Tuđmana, ali je u svakom slučaju priželjkivao baš nekoga poput Tuđmana), ekstremne ustaške emigracije, prikrivenih ustaša i filoustaša umn zemlji, obavještajnog podzemlja, onih nepoželjnih suputnika kojih se SKH radi kriminala, korupcije i karijerizma odrekao i isključio ih iz svojih redova, te karijerista i boljševika iz redova SKH, koji su se odmah učlanili u HDZ, a kojima su tvorno pomagali oportunisti na čelu s Ivicom Račanom. Časni ljudi, a takvih je bilo gotovo polovica od ukupnog članstva SKH, ne iznjedrivši svojeg vođu ili bar prepoznatljivog predstavnika, Šuvar je i prekasno krenuo u akciju, a i nije bio tip takvog predvodnika, su se ne mogavši pristati uz oportunističku, neodlučnu i kukavičku politiku Ivice Račana, uglavnom politički pasivizirali ili se raštrkali po razno-raznim strankama i strančicama i ne samo lijeve provenijencije. Danas ih gotovo i nema na hrvatskoj političkoj sceni.
Glavnu riječ po Tuđmanovom dolasku na vlast odmah preuzimaju proustaški nastrojeni pojedinci koji svim silama nastoje reafirmirati i tzv. NDH i ustaški pokret, udarnički radeći na rušenju spomenika antifašističkoj borbi i istaknutim pojedincima palim u toj borbi, kao i žrtvam fašističkog terora. Slijedi bezobzirno preimenovanje trgova i ulica, pa tako šaptom padaju i Trg žrtava fašizma i Ulica 8. Maja 1945. I dok je upornim nastojanjima građana vraćeno ime Trgu žrtava fašizma, to isto nije učinjeno i sa Ulicom 8. Maja 1945.
Sudbinu Dana oslobođenja Zagreba nije izbjegao niti Dan pobjede nad fašizmom (09. 05. 1945.), kojega je jedino kao Dan Evrope spomenula inoministrica Vesna Pusić, a na Cvjetnom trgu u Zagrebu i drugdje po Hrvatkoj su održane i nekakve aktivnosti koje veze nemaju niti s antifašizmom niti Danom pobjede nad fašizmom.
U SABAH-u su uvođenjem „trojanskih konja“, uspjeli izazvati raskol, tako da se danas iscrpljuju u svađama oko toga trebaju li antifašisti, koje se vještim manipulacijama tipa „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ uspjelo uvući u dijalog s fašizmom, komemorirati stradalima u procesu kažnjavanja nacifašističkih zločinaca u okviru pravnog sustava ili izvan njega, kad i nevini stradavaju, pa makar to i ne bilo na Bleiburškom polju već na nekoj drugoj od „postaja Križnog puta“. SABAH bi se tako, odnosno njegova delegacija, trebao 15. 05. pridružiti nakaradnom trojcu, Josipović-Milanović-Šprem i položiti vijence „nevinim žrtvama“ kod Teznog u Sloveniji i tako komemorirati stradalim kvislinzima i tzv. NDH. Jer da nije tako, onda bi nakaradni ljudi nakaradnih shvaćanja za komemorciju odabrali neki drugi datum, premda na takvim opskurnim mjestima ne bi nikad trebalo biti mjesta niti za predstavnike hrvatskih vlasti a još manje za predstavnike antifašista.
O SRP-u ne treba gubiti riječi, jer oni se nakon Šuvarove smrti boje i svoje sjene.
Svi nasrtaji na antifašizam i još žive antifašističke borce, a posebno na Tita kao simbol antifašističke borbe, nisu spriječili Tuđmana da u izvorišne osnove ustava RH ne ugradi antifašizam kao temelj na kojem počiva hrvatska država.
Ali to njegovo „busanje u antifašistička prsa“ očito je bilo samo za „vanjsku upotrebu“, jer je na domaćem planu npr. udruzi „Hrvatski domobran„ pričao priču o „svojim mukama“ koje je imao pri uvjeravanju njemačkih dužnosnika da „Njemačka za Hrvatsku moraj učiniti više, jer je ona u 2. Svjetskom ratu ostala uz Njemačku do samog kraja“(sic!), što je valjda i izavalo K. Kinkela, tadašnjg njemačkog ministra vanjskih poslova, da kaže kako „Tuđmana treba onemogućiti, jer on na pragu 21. stoljeća u srcu Evrope pokušava izgraditi nacional-socijalističku državu“.
I dok se diljem Evrope, pa i u samim nekadašnjim „metropolama nacifašističkog zla“, Rimu, Berlinu i Beču, slavi antifšizam, a u Moskvi održava i veličanstvena vojna parada, dotle u Hrvatskoj, kao državi iznikloj iz antifašističke borbe, o antifašizmu gotovo niti spomena.
Ali zato će ideološki bezlična hrvatska vlast u rukama nakaradnih ljudi nakaradnih shvaćanja polaganjem vijenaca „nevinim žrtavama“ kod Teznog, na dan konačnog sloma tzv. NDH, 15. 05., tamo gdje nitko živ ne zna tko je pokopan, ali najvjerojatnije crnogorski četnici Sekule Drljevića, manifestirati svoju vjernost antifašizmu kroz reafirmaciju ustaštva i tzv. NDH.
Ta i takva vlast će vjerojatno sutra na vlast dovesti T. Karamarka, jer mu svojim nečinjenjem zdušno pomaže da koristeći obavještajno podzemlje, na način kako je to činio i Tuđman, zasjedne na čelo HDZ-a, a onda i „zna se“. A T. Kramarko je, ako itko, već davno najavio svoj obračun s antifašizmom, a sad nam najvljuje da će zabraniti i „harmonike i petokrake“ u Kumrovcu, aludirajući na tamošnja svakogodišnja okupljanja Titovih poštovatelja povodom Titovog rođendana.
Ta i takva vlast, proizašla iz Račanovog oportunizma, je za razvoj fašizma i razmahivnje klerofašizma u Hrvatskoj učinila i više nego što je to učinio Tuđmanov režim.
Pa iako je na komemoraciji u Jasenovcu, 22. 04. 2012., predsjednik Vlade Z. Milanović između ostalog rekao i ovo:
„Prije nekoliko dana razgovarao sam s jednim dobronamjernim čovjekom, do kojeg držim, a koji nije iz moje stranke. Pitao me pa koja to još zemlja slavi dodatni Dan antifašizma?! I doista, niti jedan drugi europski narod to ne radi van datuma 9. svibnja. Ali, koja je to druga zemlja imala 1943. godine 200.000 organiziranih ljudi koji su se borili protiv fašizma? Niti jedan drugi europski narod nije to imao, po tome smo posebni. Bilo je to bratstvo i sa Srbima, koji su u tom ratu bili najproganjaniji. S druge strane, bili su oni koji su imali ideologiju koja je krenula pogrešnim putem“,
a predsjednik Hrvatskog sabora istom je prilikom na istom mjestu pikrijepio:
„Hrvatska je iz Drugog svjetskog rata izašla na strani pobjedničke antifašističke koalicije. Antifašističke vrijednosti ugrađene su u temelje današnje neovisne i samostalne Hrvatske u izvorišnim osnovama Ustava. To su ujedno vrijednosti na kojima se izdigla Europa iz pepela i ruševina nakon Dugog svjetskog rata, a pripadnost današnje Republike Hrvatske europskim civilizacijskim vrijednostima je neupitna“,
Dan pobjede nad fašizmom nije u Hrvatskoj, punopravnoj članici pobjedničke Antifašističke koalicije, slavljen nikako, a kamo li dodatno!
Posebno obratiti pažnju na Milanovićevu formulaciju „dobronmjeran čovjek do kojeg on drži“, a koji svoju „dobronamjernost“ dokazuje i pitanjem „zašto u Hrvatskoj slaviti Dan pobjede nad fašizmom“, pa još dva puta, iako se ne slavi uopće!? Na radost i veselje „dobronamjernih ljudi“.
Pitam se hoće li za vrijeme mandata Milanovićeve vlade nestati i zadnji spomeni na antifašizam, a nakon toga i zemlja pod dirigetntskom palicom T. Kramarka uroniti u najcrnji fašizam?
„Hrvatski nacionalist“, kako sam sebi tepa, T. Karamarko, upravo nam to najavljuje, nepokolebljivo tabanajući Tuđmanovim putem.
Iza nas su dva dana, kad smo trebali slaviti 67-godišnjice najsvjetlijih trenutaka hrvatske povijesti Dan oslobođenja grada Zagreba (08. 05. 1945.) i Dan pobjede nad fašizmom (09. 05. 1945.), koji je radi svojeg značaja proglašen i Danom Evrope.
Dan olobođenja Zagreba slavio se kao Dan grada, a Zagreb je imao i svoju ulicu 8. Maja 1945. kao znak sjećanja na sve one Zagrepčane, njih 20-tak tisuća, koji su svoje živote položili za svijet bez fašizma, a koji su dolaskom „antifašiste“ Franje Tuđmana na vlast jednostavno izbrisani, kao da ih nikad nije bilo, kao da u gradu nije bilo nije bilo otpora fašizmu, kako onog bez oružja, kad zagrebačka mladost, kako bi se solidarizirala sa svojim kolegama Židovima i Srbima, na stadionu „Građanskog“ istupa jedinstveno ne dopuštajući da ih fašizam na taj način dijeli. Kao da nije bilo bombaškog napada kod Botaničkog vrta, kojim se jasno dalo do znanja okupatorima i njihovim slugama da nisu dobrodošli u slobodarskom Zagrebu.
Tuđmanova vladavina jasno je dala do znanja da su svi oni antifašisti, ne samo Zagrepačani, koji su svoje živote dali u borbi protiv fašizma to učinili uzalud, jer je „poviestnik“ svojim „znastvenim“ radom Hrvatima otkrio da tzv. NDH „nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda da ima svoju državu“, iako se zna da je tu „državu“ na teritoriju okupirane Kraljevine Jugoslavije uspostavio Hitler u suglasnosti s Mussolinijem, diktirajući joj i fašističko uređenje i rasne zakone, niti u jednom trenutku ne pitajući hrvatski narod što on zaista želi. Ili je po zadrtom i nedoučenom karijeristi, jer to i samo to je Tuđman bio, upravo u Hitleru krilo utjelovljenje ili je on bio bar tumač „vjekovnih težnji hrvatskog naroda“!?
Niti dnevni tisak, niti HRT kao javni medij, nisu 08. 05. 2012. dali Zagrepčanima do znanja da je upravo na taj dan prije 67 godina Zagreb konačno oslobođen od fašizma. Nikakve manifestacije ni vlasti, ni „građanskih inicijativa“, ni onih koji još kako-tako njeguju antifašističku tradiciju; SABAH-a i SRP-a.
Na svoj način je Dan oslobođenja Zagreba pokušao obilježiti trenutno najaktivniji ustaša u Hrvatskoj, Josip Miljak, čelnik fašističke HČSP, koji je kršeći odredbe o javnom redu i miru, obznanio Zagrepčanim rezultate svojih „znanstvenih istraživanja“ prema kojima je dana 08. 05. 1945., dana kad antifašistički borci ulaze u Zagreb, Zagreb zapravo okupiran, a sve dotle je uživao u slobodi.
Tuđmanov dolazak na vlast je bio plod sinergijskog djelovnja politike Slobodana Miloševića (pritom ne mislim da se Milošević zalagao baš za Tuđmana, ali je u svakom slučaju priželjkivao baš nekoga poput Tuđmana), ekstremne ustaške emigracije, prikrivenih ustaša i filoustaša umn zemlji, obavještajnog podzemlja, onih nepoželjnih suputnika kojih se SKH radi kriminala, korupcije i karijerizma odrekao i isključio ih iz svojih redova, te karijerista i boljševika iz redova SKH, koji su se odmah učlanili u HDZ, a kojima su tvorno pomagali oportunisti na čelu s Ivicom Račanom. Časni ljudi, a takvih je bilo gotovo polovica od ukupnog članstva SKH, ne iznjedrivši svojeg vođu ili bar prepoznatljivog predstavnika, Šuvar je i prekasno krenuo u akciju, a i nije bio tip takvog predvodnika, su se ne mogavši pristati uz oportunističku, neodlučnu i kukavičku politiku Ivice Račana, uglavnom politički pasivizirali ili se raštrkali po razno-raznim strankama i strančicama i ne samo lijeve provenijencije. Danas ih gotovo i nema na hrvatskoj političkoj sceni.
Glavnu riječ po Tuđmanovom dolasku na vlast odmah preuzimaju proustaški nastrojeni pojedinci koji svim silama nastoje reafirmirati i tzv. NDH i ustaški pokret, udarnički radeći na rušenju spomenika antifašističkoj borbi i istaknutim pojedincima palim u toj borbi, kao i žrtvam fašističkog terora. Slijedi bezobzirno preimenovanje trgova i ulica, pa tako šaptom padaju i Trg žrtava fašizma i Ulica 8. Maja 1945. I dok je upornim nastojanjima građana vraćeno ime Trgu žrtava fašizma, to isto nije učinjeno i sa Ulicom 8. Maja 1945.
Sudbinu Dana oslobođenja Zagreba nije izbjegao niti Dan pobjede nad fašizmom (09. 05. 1945.), kojega je jedino kao Dan Evrope spomenula inoministrica Vesna Pusić, a na Cvjetnom trgu u Zagrebu i drugdje po Hrvatkoj su održane i nekakve aktivnosti koje veze nemaju niti s antifašizmom niti Danom pobjede nad fašizmom.
U SABAH-u su uvođenjem „trojanskih konja“, uspjeli izazvati raskol, tako da se danas iscrpljuju u svađama oko toga trebaju li antifašisti, koje se vještim manipulacijama tipa „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ uspjelo uvući u dijalog s fašizmom, komemorirati stradalima u procesu kažnjavanja nacifašističkih zločinaca u okviru pravnog sustava ili izvan njega, kad i nevini stradavaju, pa makar to i ne bilo na Bleiburškom polju već na nekoj drugoj od „postaja Križnog puta“. SABAH bi se tako, odnosno njegova delegacija, trebao 15. 05. pridružiti nakaradnom trojcu, Josipović-Milanović-Šprem i položiti vijence „nevinim žrtvama“ kod Teznog u Sloveniji i tako komemorirati stradalim kvislinzima i tzv. NDH. Jer da nije tako, onda bi nakaradni ljudi nakaradnih shvaćanja za komemorciju odabrali neki drugi datum, premda na takvim opskurnim mjestima ne bi nikad trebalo biti mjesta niti za predstavnike hrvatskih vlasti a još manje za predstavnike antifašista.
O SRP-u ne treba gubiti riječi, jer oni se nakon Šuvarove smrti boje i svoje sjene.
Svi nasrtaji na antifašizam i još žive antifašističke borce, a posebno na Tita kao simbol antifašističke borbe, nisu spriječili Tuđmana da u izvorišne osnove ustava RH ne ugradi antifašizam kao temelj na kojem počiva hrvatska država.
Ali to njegovo „busanje u antifašistička prsa“ očito je bilo samo za „vanjsku upotrebu“, jer je na domaćem planu npr. udruzi „Hrvatski domobran„ pričao priču o „svojim mukama“ koje je imao pri uvjeravanju njemačkih dužnosnika da „Njemačka za Hrvatsku moraj učiniti više, jer je ona u 2. Svjetskom ratu ostala uz Njemačku do samog kraja“(sic!), što je valjda i izavalo K. Kinkela, tadašnjg njemačkog ministra vanjskih poslova, da kaže kako „Tuđmana treba onemogućiti, jer on na pragu 21. stoljeća u srcu Evrope pokušava izgraditi nacional-socijalističku državu“.
I dok se diljem Evrope, pa i u samim nekadašnjim „metropolama nacifašističkog zla“, Rimu, Berlinu i Beču, slavi antifšizam, a u Moskvi održava i veličanstvena vojna parada, dotle u Hrvatskoj, kao državi iznikloj iz antifašističke borbe, o antifašizmu gotovo niti spomena.
Ali zato će ideološki bezlična hrvatska vlast u rukama nakaradnih ljudi nakaradnih shvaćanja polaganjem vijenaca „nevinim žrtavama“ kod Teznog, na dan konačnog sloma tzv. NDH, 15. 05., tamo gdje nitko živ ne zna tko je pokopan, ali najvjerojatnije crnogorski četnici Sekule Drljevića, manifestirati svoju vjernost antifašizmu kroz reafirmaciju ustaštva i tzv. NDH.
Ta i takva vlast će vjerojatno sutra na vlast dovesti T. Karamarka, jer mu svojim nečinjenjem zdušno pomaže da koristeći obavještajno podzemlje, na način kako je to činio i Tuđman, zasjedne na čelo HDZ-a, a onda i „zna se“. A T. Kramarko je, ako itko, već davno najavio svoj obračun s antifašizmom, a sad nam najvljuje da će zabraniti i „harmonike i petokrake“ u Kumrovcu, aludirajući na tamošnja svakogodišnja okupljanja Titovih poštovatelja povodom Titovog rođendana.
Ta i takva vlast, proizašla iz Račanovog oportunizma, je za razvoj fašizma i razmahivnje klerofašizma u Hrvatskoj učinila i više nego što je to učinio Tuđmanov režim.
Pa iako je na komemoraciji u Jasenovcu, 22. 04. 2012., predsjednik Vlade Z. Milanović između ostalog rekao i ovo:
„Prije nekoliko dana razgovarao sam s jednim dobronamjernim čovjekom, do kojeg držim, a koji nije iz moje stranke. Pitao me pa koja to još zemlja slavi dodatni Dan antifašizma?! I doista, niti jedan drugi europski narod to ne radi van datuma 9. svibnja. Ali, koja je to druga zemlja imala 1943. godine 200.000 organiziranih ljudi koji su se borili protiv fašizma? Niti jedan drugi europski narod nije to imao, po tome smo posebni. Bilo je to bratstvo i sa Srbima, koji su u tom ratu bili najproganjaniji. S druge strane, bili su oni koji su imali ideologiju koja je krenula pogrešnim putem“,
a predsjednik Hrvatskog sabora istom je prilikom na istom mjestu pikrijepio:
„Hrvatska je iz Drugog svjetskog rata izašla na strani pobjedničke antifašističke koalicije. Antifašističke vrijednosti ugrađene su u temelje današnje neovisne i samostalne Hrvatske u izvorišnim osnovama Ustava. To su ujedno vrijednosti na kojima se izdigla Europa iz pepela i ruševina nakon Dugog svjetskog rata, a pripadnost današnje Republike Hrvatske europskim civilizacijskim vrijednostima je neupitna“,
Dan pobjede nad fašizmom nije u Hrvatskoj, punopravnoj članici pobjedničke Antifašističke koalicije, slavljen nikako, a kamo li dodatno!
Posebno obratiti pažnju na Milanovićevu formulaciju „dobronmjeran čovjek do kojeg on drži“, a koji svoju „dobronamjernost“ dokazuje i pitanjem „zašto u Hrvatskoj slaviti Dan pobjede nad fašizmom“, pa još dva puta, iako se ne slavi uopće!? Na radost i veselje „dobronamjernih ljudi“.
Pitam se hoće li za vrijeme mandata Milanovićeve vlade nestati i zadnji spomeni na antifašizam, a nakon toga i zemlja pod dirigetntskom palicom T. Kramarka uroniti u najcrnji fašizam?
„Hrvatski nacionalist“, kako sam sebi tepa, T. Karamarko, upravo nam to najavljuje, nepokolebljivo tabanajući Tuđmanovim putem.
