"Dojdi, mali, buš minister!" I
Izbor kadrova za odgovorna i najodgovornija mjesta u upravljanju državnim i društvenim poslovima ne bi ni za koga trebao biti lak i jednostavan posao, osim za hrvatsku političku nomeklaturu, za njih je to posao koji obavljaju nepodnošljivom lakoćom.
Svojedobno imenovanje bezlične i bezbojne Ane Lovrin za ministricu pravosuđa u Sanaderovoj vladi potaknulo me da taj fenomen prokomentiram:
http://feniks.bloger.hr/post/dojdi-mali-bus-minister/609510.aspx
Jednako kao, što u suštini loši direktori u javnim poduzećima za najbliže suradnike biraju nesposobne ali do neprepoznatljivosti lojalne i poslušne ljude, koji s jedne strane ni o čemu nemaju svojeg mišljenja i stava, a s druge uvijek zastupaju i beskompromisno brane direktorska mišljenja i stavove.
Tu tehnologiju negativne selekcije kadrova koje je bilo i u samoupravoj praksi, Tuđman je razvio do statusa umjetnosti, inaugurirajući na državnoj razini takav izbor kadrova koji je njemu kao samodršcu omogućavao nepodnošljivu lakoću vladanja.
Svaki onaj koji je makar samo posumnjao u Tuđmanove „božanske vizije“ bio je nemilosrdno uklonjen.
Tu praksu ubrzo su prihvatili gotovo svi iz hrvatskog političkog establishmenta, tako da oni koji nisu slijepo pokorni ili imaju izgrađene svoje stavove i mišljenja, koje se ne libe izreći, obično poslije izrečenog mišljenja, koje nije u skladu s „božanskim vizijama“ trenutnog moćnika, lete iz vlade, sa čelnih mjesta u poduzećima ili ustanovama.
Takvo „loše iskustvo“ moćnike tjera na veći oprez pri izboru kadrova, pronalazeći najpodobnije iz kategorije „dobrih dečki“ i dovodeći upravo njih na mjesto onih koji su morali otići radi „grijeha mišljenja“.
Neki osd tih podobnika su čak toliko nesposobni da svojom nesposobnošću direktno ugrožavaju i svoje „mentore“ i „sponzore“ dakle one koji su ih kao „sposobne“ i „perspektivne“ kadrove i doveli na odgovorna pa i najodgovornija mjesta u društvu.
Prisjećam se tako slučaja direktora jednog zagrebačkog javnog poduzeća, prije osnivanja Holdinga, kojega su moćnici, usprkos brojnim upozorenjima znalaca da se radi o čovjeku koji je „dobar dečko“, ali i toliko neasposoban da mu oni ne bi povjerili ni da „čuva dvije nacrtane ovce“, imenovali na to mjesto, uvjeravajući sve oko sebe da se radi o bogodanom kadrovaskom rješenju. A onda afera stiže aferu, jednu počinjenu glupost stiže još veća, a nakon što sve te “genijalne“ poteze direktora nije bilo moguće zataškati, upravo onaj tko je inzistirao na njegovom imenovanju, bio je prisiljen zatražiti njegovu smjenu, ali ni slučajno ne priznajući svoju grešku, ne, tu se koristi izraz „vidite kako smo pogriješili, tko bi rekao“ i to se govori onima koji su na vrijeme upozoravali da se radi o nekome koga ne treba imenovati ni na kakvo odgovorno mjesto.
Havarija i požar koji su se svojedobno dogodili u PUTO, mogu se najvećim dijelom pripisati potpuno neposobnom direktoru, jednom iz plejade „dobrih dečki“, koji je na to mjesto imenovan zahvaljaujući moćnicima. Pritom je najmanja šteta to što je požar uništio postrojenje, već što to za posljedicu ima nekontrolirano odlaganje opasnog otpada po „šumama i gorama“, pa i na vodozaštitnom području.
Da je pametan, odgovoran i stručan čovjek vodio PUTO, do požara i havarije postrojenja nikad ne bi došlo.
Istini za volju neki od tih ljudi bez stava i bez mišljenja imaju prema papirim i respektabilnu obrazovnu razinu. Uzmimo kao primjer Ljubu Jurčića, čovjeka za sve sustave i sva vremena, kojega se kao jockera izabire tamo gdje se „treba promijeniti sve tako da se ne mijenja ništa“.
Neki su opet u čitavom životu bili raspoređivani na prestižne pozicije, na koje ih je postavljala partija ili stranka, a da se sami nikad nisu javili na raspisane natječaje i tim putem dobili posao. Najzorniji primjer za ilustraciju te vrste „nezobilaznih“ kadrova je Ivo Čović, trenutačni „gazda“ Holdinga Zagreb, jućer je čovjek mislio Bandićevom glavom, a danas misli Milanovćevomn, što ga, usprkos katastrofalnim poslovnim rezultatima Holdinga, učvršćuje na njegovoj čelnoj poziciji.
Pogledajte si samo Bandića, otkud li je samo taj izronio i kako je pokojni Račan u njemu razaznao taj „raskošni“ kreativni potencijal, koji je doveo Zagreb, jedini grad u Hrvatskoj koji ima dovoljno prihoda za normalno funkcioniranje i razvoj, na sam rub bankrota, što i nije čudno ako se malo baci pogled na sve „eminencije“ kojima se na svoju sliku i priliku okružio sam Bandić. Pogledajte si te šoštare, lace, kaliniće, deme, pandže, bulume, ljuštine ... pa poput mene zaključite i sami da nam uz sve njih još i dobro ide.
No kao što je povod mojem prvom komentaru bilo imenovanje Ane Lovrin za ministricu pravosuđa, tako je za ovaj današnji dnevnik povod imenovanje Mihaela Zmajlovića za ministra zaštite okoliša i prostornog uređenja.
Moja ocjena dotičnog zasniva se na njegovojm „briljantnoj“ biografiji objavljenoj u jučerašnjem „Večernjaku“ i na njegovom prvom javnom nastupu u novoj ulozi, a posebno na izbjegavanju odgovora na novinarsko pitanje o investiciji „Ombla“. Prepuštajući Milanoviću da odgovori na to pitanje jasno je dao do znanja da će njegovi stavovi i mišljenja biti oni Milanovićevi, a to mu sasvim sigurno jamči ostanak u Vladi.
Ako su pak istinite sve one tvrdnje o njegovom uspješnom vođenju jaskanskog komunalnog poduzeća, te odličnom vođenju Jaske u funkciji gradonačelnika, postavlja s pitanje, jel' ga trebalo „unapređivati“ i od odličnog gradonačelnika možda napraviti lošeg ministra, po sindromu kad se u nekom poduzeću najbolji radnik umjesto da ga se primjereno stimulira da bude još bolji u onome u čemu se pokazao dobrim, „nagradi“ raspoređujući ga na mjesto poslovođe, postupak kojim smo najčešće izgubili dobrog radnika a dobili lošeg poslovođu.
Volio bih da se varam, ali „(pre)briljantna“ biografija me upućuje na zakljkučak da ćemo dobro proći ako Mihael Zmajlović na svojoj ministarskoj poziciji ne bude i štetan, već samo beskoristan.
Svjedoci smo da se u slučaju Ane Lovrin nisam prevario, tako i u ovom slučaju imam špurijus da ćemo još jako žaliti za Holyčinim odlaskom.
Svojedobno imenovanje bezlične i bezbojne Ane Lovrin za ministricu pravosuđa u Sanaderovoj vladi potaknulo me da taj fenomen prokomentiram:
http://feniks.bloger.hr/post/dojdi-mali-bus-minister/609510.aspx
Jednako kao, što u suštini loši direktori u javnim poduzećima za najbliže suradnike biraju nesposobne ali do neprepoznatljivosti lojalne i poslušne ljude, koji s jedne strane ni o čemu nemaju svojeg mišljenja i stava, a s druge uvijek zastupaju i beskompromisno brane direktorska mišljenja i stavove.
Tu tehnologiju negativne selekcije kadrova koje je bilo i u samoupravoj praksi, Tuđman je razvio do statusa umjetnosti, inaugurirajući na državnoj razini takav izbor kadrova koji je njemu kao samodršcu omogućavao nepodnošljivu lakoću vladanja.
Svaki onaj koji je makar samo posumnjao u Tuđmanove „božanske vizije“ bio je nemilosrdno uklonjen.
Tu praksu ubrzo su prihvatili gotovo svi iz hrvatskog političkog establishmenta, tako da oni koji nisu slijepo pokorni ili imaju izgrađene svoje stavove i mišljenja, koje se ne libe izreći, obično poslije izrečenog mišljenja, koje nije u skladu s „božanskim vizijama“ trenutnog moćnika, lete iz vlade, sa čelnih mjesta u poduzećima ili ustanovama.
Takvo „loše iskustvo“ moćnike tjera na veći oprez pri izboru kadrova, pronalazeći najpodobnije iz kategorije „dobrih dečki“ i dovodeći upravo njih na mjesto onih koji su morali otići radi „grijeha mišljenja“.
Neki osd tih podobnika su čak toliko nesposobni da svojom nesposobnošću direktno ugrožavaju i svoje „mentore“ i „sponzore“ dakle one koji su ih kao „sposobne“ i „perspektivne“ kadrove i doveli na odgovorna pa i najodgovornija mjesta u društvu.
Prisjećam se tako slučaja direktora jednog zagrebačkog javnog poduzeća, prije osnivanja Holdinga, kojega su moćnici, usprkos brojnim upozorenjima znalaca da se radi o čovjeku koji je „dobar dečko“, ali i toliko neasposoban da mu oni ne bi povjerili ni da „čuva dvije nacrtane ovce“, imenovali na to mjesto, uvjeravajući sve oko sebe da se radi o bogodanom kadrovaskom rješenju. A onda afera stiže aferu, jednu počinjenu glupost stiže još veća, a nakon što sve te “genijalne“ poteze direktora nije bilo moguće zataškati, upravo onaj tko je inzistirao na njegovom imenovanju, bio je prisiljen zatražiti njegovu smjenu, ali ni slučajno ne priznajući svoju grešku, ne, tu se koristi izraz „vidite kako smo pogriješili, tko bi rekao“ i to se govori onima koji su na vrijeme upozoravali da se radi o nekome koga ne treba imenovati ni na kakvo odgovorno mjesto.
Havarija i požar koji su se svojedobno dogodili u PUTO, mogu se najvećim dijelom pripisati potpuno neposobnom direktoru, jednom iz plejade „dobrih dečki“, koji je na to mjesto imenovan zahvaljaujući moćnicima. Pritom je najmanja šteta to što je požar uništio postrojenje, već što to za posljedicu ima nekontrolirano odlaganje opasnog otpada po „šumama i gorama“, pa i na vodozaštitnom području.
Da je pametan, odgovoran i stručan čovjek vodio PUTO, do požara i havarije postrojenja nikad ne bi došlo.
Istini za volju neki od tih ljudi bez stava i bez mišljenja imaju prema papirim i respektabilnu obrazovnu razinu. Uzmimo kao primjer Ljubu Jurčića, čovjeka za sve sustave i sva vremena, kojega se kao jockera izabire tamo gdje se „treba promijeniti sve tako da se ne mijenja ništa“.
Neki su opet u čitavom životu bili raspoređivani na prestižne pozicije, na koje ih je postavljala partija ili stranka, a da se sami nikad nisu javili na raspisane natječaje i tim putem dobili posao. Najzorniji primjer za ilustraciju te vrste „nezobilaznih“ kadrova je Ivo Čović, trenutačni „gazda“ Holdinga Zagreb, jućer je čovjek mislio Bandićevom glavom, a danas misli Milanovćevomn, što ga, usprkos katastrofalnim poslovnim rezultatima Holdinga, učvršćuje na njegovoj čelnoj poziciji.
Pogledajte si samo Bandića, otkud li je samo taj izronio i kako je pokojni Račan u njemu razaznao taj „raskošni“ kreativni potencijal, koji je doveo Zagreb, jedini grad u Hrvatskoj koji ima dovoljno prihoda za normalno funkcioniranje i razvoj, na sam rub bankrota, što i nije čudno ako se malo baci pogled na sve „eminencije“ kojima se na svoju sliku i priliku okružio sam Bandić. Pogledajte si te šoštare, lace, kaliniće, deme, pandže, bulume, ljuštine ... pa poput mene zaključite i sami da nam uz sve njih još i dobro ide.
No kao što je povod mojem prvom komentaru bilo imenovanje Ane Lovrin za ministricu pravosuđa, tako je za ovaj današnji dnevnik povod imenovanje Mihaela Zmajlovića za ministra zaštite okoliša i prostornog uređenja.
Moja ocjena dotičnog zasniva se na njegovojm „briljantnoj“ biografiji objavljenoj u jučerašnjem „Večernjaku“ i na njegovom prvom javnom nastupu u novoj ulozi, a posebno na izbjegavanju odgovora na novinarsko pitanje o investiciji „Ombla“. Prepuštajući Milanoviću da odgovori na to pitanje jasno je dao do znanja da će njegovi stavovi i mišljenja biti oni Milanovićevi, a to mu sasvim sigurno jamči ostanak u Vladi.
Ako su pak istinite sve one tvrdnje o njegovom uspješnom vođenju jaskanskog komunalnog poduzeća, te odličnom vođenju Jaske u funkciji gradonačelnika, postavlja s pitanje, jel' ga trebalo „unapređivati“ i od odličnog gradonačelnika možda napraviti lošeg ministra, po sindromu kad se u nekom poduzeću najbolji radnik umjesto da ga se primjereno stimulira da bude još bolji u onome u čemu se pokazao dobrim, „nagradi“ raspoređujući ga na mjesto poslovođe, postupak kojim smo najčešće izgubili dobrog radnika a dobili lošeg poslovođu.
Volio bih da se varam, ali „(pre)briljantna“ biografija me upućuje na zakljkučak da ćemo dobro proći ako Mihael Zmajlović na svojoj ministarskoj poziciji ne bude i štetan, već samo beskoristan.
Svjedoci smo da se u slučaju Ane Lovrin nisam prevario, tako i u ovom slučaju imam špurijus da ćemo još jako žaliti za Holyčinim odlaskom.
