Dan kad je “Tuđmanova svjetlost” konačno “obasjala” Hrvatsku
Eto danas, 08. 10. 2012., slavimo 21. obljetnicu izlaska Hrvatske iz “mraka komunističkog pakla”, dan kad nas je punim sjajem “obasjala Tuđmanova svjetlost”, kako je hrvatski put u pakao nadahnuto definirao pokojni Stipe Šuvar.
Samo da se podsjetimo, Slovenija i Hrvatska su 25. 06. 1991. donijele odluke o otcijepljenju od SFRJ, a na sastanku s predstavnicima EU na Brijunima održanom 08. 07. 1991. obavezale su se na tromjesečni moratotij izvršenja te odluke.
I dok je na isteku tog tromjesečnog moratorija u Sloveniji situacija gotovo u potpunosti čista, njeno otcijepljenje je neupitno, u Hrvatskoj se rasplamsava rat, pobunjeni Srbi ne odustaju od ostanka u Jugoslaviji, a hrvatska paravojska je svojim provokcijama i oružanim napadima uspjela uvući JNA u otvoreni sukob.
U Hrvatskoj se dakle trebalo odlučiti o tome da li “stati na loptu”, odgoditi otcijepljenje i pregovorima pokušati riješiti svoje razdruživanje u smislu mirnog izlaska iz zajedničke države, što su bile i sugestije dobronamjernih iz čitavog svijeta ili nastaviti ratovati.
Poznavajući svu malignost Tuđmanovee osobe bilo je jasno da on, pogotovo nakon postignutog dogovora s Miloševićem, nema namjeru prihvatiti bilo čiji savjet ili sugestiju, pa ma koliko dobronamjerni i pametni bili, samo se tražio povod da se proglasi prekid “svih sveza sa SFRJ” i krene u opći otvoreni rat s JNA.
I taj povod je nađen u “pokušaju atentata na Tuđmana zračnim napadom JNA na Banske dvore”.
Taj “zračni napad JNA na Banske dvore” je vjerodostojan otprilike poput onog čuvenog “granatiranja Šibenika”, a da napad uspjeti nije mogao jamčile su hrvatske obavještajne službe “koje su o svim namjeravanim potezima JNA sve znale”, a osim toga “Tuđmana je i sam Gorbačov obavijestio o mogućem napadu”, nestalo Gorbčovu pametnijeg posla, pa je razbijao glavu s nekakvim hrvatskim freakom.
A opet ovi što su sve znali, a i danas znaju, znaju da je napad na Banske dvore izvršen navođenim raketama, ali, avaj, JNA tih raketa nije imala, a nije imala ni zrakoplove koji bi takve projektile mogli nositi … ma ne, šalili smo se, bile su nenavođene rakete, koje je ispalio MIG -21 … ma ne, “Orao” … ma ne, “Jastreb” … ma ne, “Supergaleb” …
Dobro, bio je “Supergaleb”, ali nije se radilo o raketama već o bombama od 250 kg američke proizvodnje. Hm, da, samo dvije takve bombe bi u potpunosti razorile Banske dvore i stvorile pozamašan krater … ma ne bi, kažu "znalci", jer su upaljači na bombama bili podešeni tako da one eksplodiraju kojih desetak metara iznad krova ...
Odmah poslije napada, objavljeno je da je bilo tek nekolicin ranjenih u Banskim dvorima, mrtvih nije bilo, spominjane su samo one kolateralne žrtve na Dubravkinom putu, postavlja se pitanje kako to da nije bilo više žrtava …
JNA zračni napad na Banske dvore nikad nije priznala, to nitko od njenih tadašnjih pripadnika nije učinio ni kasnije, što je prilično čudno ako se zna da su brojne druge sporne napade priznali pa čak i onaj glupi napad na promatrački helikopter, kad se znalo da će svijet takav napad žestoko osuditi.
Samo par lakše ranjenih na objektu u kojem je u trenutku napada trebalo biti stotinjak ljudi, precizni pogodak nenavođenim projektilom ili aviobombom, nepostojanje kratera … daju za pravo nekim drugima da tvrde da su Banski dvori bili pogođeni navođenim projektilima, ali projetilima ispaljenim “s ramena”, onda kad se znalo da u zgradi više gotovo nikoga i nema.
Fama volant da Mate Laušić zna sve detalje. I da ga je to znanje sačuvalo od kaznenih progona za sve nepodopštine koje su tokom rata počinili pripadnici VP-e, od Kerestinca, preko Lore do “Oluje”.
Mislim da će se svi oni koji nešto znaju složiti samnom da je mjesto na optuženičkoj klupi pred Haaškim tribunalom prije zaslužio Mate Laušić nego Markač i Gotovina.
Zanimljivo je da JNA ni prije ni poslije nije ni pokušala izvršiti atentat niti na Tuđmana niti ikoga od drugih hrvatskih lidera, željeli su jedino, to nisu krili, uhititi generala M. Špegelja i to radi njegovih izjava iz onog KOS-ovog filmića.
No bilo kako bilo, napad na Banske dvore, neovisno o tome stradali oni od JNA ili od "prijateljske vatre" iskorišten je kao povod za saborsku odluku od 08. 10. 1991. kojom je Hrvatska prekinula sve veze sa saveznom državom i glavački se bacila u ratni kovitlac, koji će završiti Sarajevskim sporazumom prema kojem je JNA napustila Hrvatsku, a malo potom i međunarodnim priznanjem Hrvatske kao samostalne države.
Na područja koja su bila pod kontrolom pobunjenih Srba raspoređuju se postrojbe UNPROFOR-a, međunarodni posrednici predlažu možebitna rješenja koja bi dovela do prestanka neprijateljstava i riješila probleme između hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj.
Tako se kao rezultat “premudre” Tuđmanove politike pod međunarodnim posredništvom, a prvenstveno američkim i ruskim, rađa Plan Z-4, plan kojim bi se legalizirala paradtržavna tvorevina, tzv. RSK, plan kojega na hrvatsku sreću vodstvo pobunjenih Srba odbija potpisati, što je poslužilo Tuđmanu kao opravdanje za pokretanje VRO “Oluja” u cilju slamanja srpske pobune u Hrvatskoj i kasnije mirne reintegracije istočne Slavonije i zapadnog Srijema, čijim okončanjem se RH kao samostalna država “zaokružila” u svojim legitimnim, “avnojevskim”, granicama.
Dakle osamostaljenje Hrvatske je “hrvatski George Washington”, Franjo Tuđman, vodio na vrlo rizičan način, koji je usporediv s operacijom vađenja mandula kroz anus u odnosu na normalnu operaciju vađenja mandula kroz usta.
Za osamostaljenje Hrvatske nije trebalo ratovati, pa se radi toga i nije ratovalo, ratovalo se radi provedbe etničkog čišćenja (izgona “viška” Srba iz Hrvatske), što je realizirano i podjele BiH između Srbije i Hrvatske, što je spriječila međunarodna zajednica.
A da, sretan vam Dan neovisnosti!
Samo da se podsjetimo, Slovenija i Hrvatska su 25. 06. 1991. donijele odluke o otcijepljenju od SFRJ, a na sastanku s predstavnicima EU na Brijunima održanom 08. 07. 1991. obavezale su se na tromjesečni moratotij izvršenja te odluke.
I dok je na isteku tog tromjesečnog moratorija u Sloveniji situacija gotovo u potpunosti čista, njeno otcijepljenje je neupitno, u Hrvatskoj se rasplamsava rat, pobunjeni Srbi ne odustaju od ostanka u Jugoslaviji, a hrvatska paravojska je svojim provokcijama i oružanim napadima uspjela uvući JNA u otvoreni sukob.
U Hrvatskoj se dakle trebalo odlučiti o tome da li “stati na loptu”, odgoditi otcijepljenje i pregovorima pokušati riješiti svoje razdruživanje u smislu mirnog izlaska iz zajedničke države, što su bile i sugestije dobronamjernih iz čitavog svijeta ili nastaviti ratovati.
Poznavajući svu malignost Tuđmanovee osobe bilo je jasno da on, pogotovo nakon postignutog dogovora s Miloševićem, nema namjeru prihvatiti bilo čiji savjet ili sugestiju, pa ma koliko dobronamjerni i pametni bili, samo se tražio povod da se proglasi prekid “svih sveza sa SFRJ” i krene u opći otvoreni rat s JNA.
I taj povod je nađen u “pokušaju atentata na Tuđmana zračnim napadom JNA na Banske dvore”.
Taj “zračni napad JNA na Banske dvore” je vjerodostojan otprilike poput onog čuvenog “granatiranja Šibenika”, a da napad uspjeti nije mogao jamčile su hrvatske obavještajne službe “koje su o svim namjeravanim potezima JNA sve znale”, a osim toga “Tuđmana je i sam Gorbačov obavijestio o mogućem napadu”, nestalo Gorbčovu pametnijeg posla, pa je razbijao glavu s nekakvim hrvatskim freakom.
A opet ovi što su sve znali, a i danas znaju, znaju da je napad na Banske dvore izvršen navođenim raketama, ali, avaj, JNA tih raketa nije imala, a nije imala ni zrakoplove koji bi takve projektile mogli nositi … ma ne, šalili smo se, bile su nenavođene rakete, koje je ispalio MIG -21 … ma ne, “Orao” … ma ne, “Jastreb” … ma ne, “Supergaleb” …
Dobro, bio je “Supergaleb”, ali nije se radilo o raketama već o bombama od 250 kg američke proizvodnje. Hm, da, samo dvije takve bombe bi u potpunosti razorile Banske dvore i stvorile pozamašan krater … ma ne bi, kažu "znalci", jer su upaljači na bombama bili podešeni tako da one eksplodiraju kojih desetak metara iznad krova ...
Odmah poslije napada, objavljeno je da je bilo tek nekolicin ranjenih u Banskim dvorima, mrtvih nije bilo, spominjane su samo one kolateralne žrtve na Dubravkinom putu, postavlja se pitanje kako to da nije bilo više žrtava …
JNA zračni napad na Banske dvore nikad nije priznala, to nitko od njenih tadašnjih pripadnika nije učinio ni kasnije, što je prilično čudno ako se zna da su brojne druge sporne napade priznali pa čak i onaj glupi napad na promatrački helikopter, kad se znalo da će svijet takav napad žestoko osuditi.
Samo par lakše ranjenih na objektu u kojem je u trenutku napada trebalo biti stotinjak ljudi, precizni pogodak nenavođenim projektilom ili aviobombom, nepostojanje kratera … daju za pravo nekim drugima da tvrde da su Banski dvori bili pogođeni navođenim projektilima, ali projetilima ispaljenim “s ramena”, onda kad se znalo da u zgradi više gotovo nikoga i nema.
Fama volant da Mate Laušić zna sve detalje. I da ga je to znanje sačuvalo od kaznenih progona za sve nepodopštine koje su tokom rata počinili pripadnici VP-e, od Kerestinca, preko Lore do “Oluje”.
Mislim da će se svi oni koji nešto znaju složiti samnom da je mjesto na optuženičkoj klupi pred Haaškim tribunalom prije zaslužio Mate Laušić nego Markač i Gotovina.
Zanimljivo je da JNA ni prije ni poslije nije ni pokušala izvršiti atentat niti na Tuđmana niti ikoga od drugih hrvatskih lidera, željeli su jedino, to nisu krili, uhititi generala M. Špegelja i to radi njegovih izjava iz onog KOS-ovog filmića.
No bilo kako bilo, napad na Banske dvore, neovisno o tome stradali oni od JNA ili od "prijateljske vatre" iskorišten je kao povod za saborsku odluku od 08. 10. 1991. kojom je Hrvatska prekinula sve veze sa saveznom državom i glavački se bacila u ratni kovitlac, koji će završiti Sarajevskim sporazumom prema kojem je JNA napustila Hrvatsku, a malo potom i međunarodnim priznanjem Hrvatske kao samostalne države.
Na područja koja su bila pod kontrolom pobunjenih Srba raspoređuju se postrojbe UNPROFOR-a, međunarodni posrednici predlažu možebitna rješenja koja bi dovela do prestanka neprijateljstava i riješila probleme između hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj.
Tako se kao rezultat “premudre” Tuđmanove politike pod međunarodnim posredništvom, a prvenstveno američkim i ruskim, rađa Plan Z-4, plan kojim bi se legalizirala paradtržavna tvorevina, tzv. RSK, plan kojega na hrvatsku sreću vodstvo pobunjenih Srba odbija potpisati, što je poslužilo Tuđmanu kao opravdanje za pokretanje VRO “Oluja” u cilju slamanja srpske pobune u Hrvatskoj i kasnije mirne reintegracije istočne Slavonije i zapadnog Srijema, čijim okončanjem se RH kao samostalna država “zaokružila” u svojim legitimnim, “avnojevskim”, granicama.
Dakle osamostaljenje Hrvatske je “hrvatski George Washington”, Franjo Tuđman, vodio na vrlo rizičan način, koji je usporediv s operacijom vađenja mandula kroz anus u odnosu na normalnu operaciju vađenja mandula kroz usta.
Za osamostaljenje Hrvatske nije trebalo ratovati, pa se radi toga i nije ratovalo, ratovalo se radi provedbe etničkog čišćenja (izgona “viška” Srba iz Hrvatske), što je realizirano i podjele BiH između Srbije i Hrvatske, što je spriječila međunarodna zajednica.
A da, sretan vam Dan neovisnosti!
