Nema „kreativaca“, nema ni industrije!
„Sve dotle dok gospodarske subjekte i gospodarstvo u cjelini budu vodili „kreativci“ (stručnjaci s područja prirodnih znanosti), razvijat će se i poduzeća i gospodarstvo u cjelini“ - misao je koju mi je negdje potkraj 70-ih godina prošlog stoljeća izrekao jedan 15-ak godina stariji kolega, iskusni strojarski inženjer, kojega sam imao priliku upoznati radeći pod njegovim vodstvom na jednom zahtjevnom razvojnom projektu.
On je inače „pekao zanat“ kod njemačkih inženjera koji su kao ratni zarobljenici bili angažirani na razvoju proizvodnje kakva dotad u Jugoslaviji nije postojala. Tako je u jednom gradu u unutrašnjosti niklo kasnije respektabilno poduzeće, za vrijeme „mraka“ jednako poznato i priznato kako u zemlji tako i izvan nje, a onda ga je nenadano, kao i sve nas, „obasjala“ Tuđmanova „svjetlost“, prvo mu oduzevši „osobnost“, poduzeće je u svojem imenu imalo omrznutu rječcu, a onda ga u procesu pretvorbe i privatitacije, kao i mnoga druga dotad prosperitetna poduzeća, „pomnožila s nulom“. Danas ne postoji niti „u tragovima“.
Rekao mi je da je od Nijemaca naučen upornosti u radu i neodustajanju od zamisli odmah kad se naiđe na prvu ozbiljniju prepreku, usadili su mu neophodnu sistematičnost u radu, ali i to da od onih ljudi i „stručnjaka“, koji unaprijed znaju da se nešto ne može realizirati, treba bježati glavom bez obzira. Ti su kadri „minirati“ svaku zamisao i svaki projekt.
Ja prvobitno nisam bio angažiran na spomenutrom razvojnom projektu, na području koje sam po struci i ja mogao „pokrivati“, angažiran je jedan stariji i iskusniji kolega, kojega je iz tima „izbacilo“ upravo to što je unaprijed „znao“ da se jedan tehnološki postupak ne može realizirati u okolnostima i sa sredstvima koja su nam bila na raspolaganju.
Takvu izjavu je napisao i potpisao, a onda je voditelj projekta zvao mene, pitajući me što ja mislim o konkretnom tehnološkom postupku, može li se on realizirati u našim uvjetima. Rekoh mu da mislim da može uz neke minorne izmjene na raspoloživoj opremi, ali da je prije toga potrebno izvršii seriju laboratorijskih pokusa.
Misao iz naslova čovjek mi je izrekao povodom tad već gotovo neizdrživih pritisaka da se na čelna mjesta poduzeća imenuju najvećma ekonomisti, a onda i oni koji su završili studij organizcije rada, pa čak i pravnici, istiskujući dotad prevladavajuće inženjere raznih struka, pod izgovoom da ovi ne razumiju poslovne već samo proizvodne procese.
Paralelno s tim procesom zamjene „kreativaca“, ljudi s područja prirodnih znanosti, s ljudima s područja društvenih znanosti, sve više su do izražaja dolazila i imenovanja „dobrih dečki“ na odgovorne pa i najodgovornije poslove kako u poduzećim, tako i u ustanovama, ali i sustavu vlasti.
Da, taj negativni proces započeo je u bivšoj državi i to je jedino što je Franjo Tuđman preuzeo u potpunosti i doveo do „savršenstva“, tako da se danas na čelu nekog poduzeća u državnom vlasništvu, ali i vladinog resora ili drugim segmentima društvenog djelovanja općenito sposoban čovjek, a posebno „kreativac“, može naći jedino ako je na to mjesto dospio zabunom onog koji o tome odlučuje.
Zapitate li se ikad na što bi Hrvatska ličila danas da nije imala „povlasticu“ da je u sudbonosnim trenucim po narod i državu nije vodio „vizionar“ 19. vijeka, dr. Franjo Tuđman?
Što mislite bi li hrvatski narod i država preživjeli bez rata i bez procesa „stvaranja države“?
Ili što bi hrvatsko gospodarstvo da nije bilo Borislava Škegre, pa i uz nakaradnu pretvorbu vlasništva i privatizaciju?
Samo što je i elementarna nepogoda, Borislv Škegro, tek posljedica Tuđmanove „genijalnosti“.
Samo radi ilustracije evo jedan istiniti slučaj od pred nešto više od petnaestak godina:
Hrvatski veleposlanik u jednoj velikoj zapadnoevropskoj zemlji panično traži od MVP-a da opozove i povuče trgovinskog atašea, čovjek je naime potpuno neupotrebljiv, jer uz to što ništa ne zna, ne zna ni „beknuti“ na jeziku zemlje u kojoj se kao diplomat nalazi.
Nakon što je provjerom utvrđeno da su navodi veleposlanika u potpunosti točni, trgovinski ataše je opozvan i povučen. U ozbiljnoj bi se državi netko zapitao tko je bio taj, a morao je u hijerarhiji biti dovoljno visoko, tko je takvog mlatimudana predložio na funkciju, koju baš ne može obavljati „svaka čistačica“ i tko je potpisao njegovo imenovanje.
Ali u Tuđmanistanu je takvo propitivanje izostalo.
E sad, što ćeš s opozvanim „karijernim diplomatom“, ne možeš valjda čovjeka ostaviti na cesti, jer ako ništa drugo već je i samim svojim članstvom u HDZ dao nemali doprinos „stvaranju države“?
Koji mjesec po opozivu zatičemo ovog dragocjenog „stručnjaka“ na funkciji kriznog managera u jednom posrnulom gospodarskom gigantu iz jednog gradića iz okoline Zagreba. Zaposlenicima i sindikalnom vodstvu u poduzeću, kojemu je prijetio stečaj, nije trebalo puno da raspoznaju „rasnog gospodarstvenika“, kojega osim privilegija i kompanijsske kartice drugo i nije zanimalo ... Ubrzo slijedi opoziv, ali čovjek nije dugo bez angažmana, evo ga kao stečajnog upravitelja u slučaju jednog od najkompliciranijih stečajeva u Hrvatskoj ... No ni tu nije išlo, mora otići ... Ne predaleko i opet na direktorsku poziciju i opet ne zadugo ... ali jednom podoban i direktor, uvijek podoban i direktor.
Tako će valjda i mirovinu dočekati na nekom direktorskom mjestu, a da se, što bi narod rekao, „nikad vruć hladne vode napio nije“.
No nisu baš svi s kadrovskih lista HDZ-a, premda su ti najbrojniji, imaju i druge stranke takvih „stručnjaka“, koje su takvima prepoznavale nadasve „stručne“ oči stranačkih čelnika, jednakih „domoljuba“ kao što je i Franjo Tuđman bio.
Jedan iod istaknutih egzemplara bio je, a valjda i još je, Hrvoje Vojković, kojega je Dražen Budiša u Račanojoj koalicionoj vladi uspio, valjda radi njegovog uspješnog organiziranja „lanaca sreće“, za koje znamo da su bili ordinarna prevara lakovjernih, „pogurati“ čak na mjesto ministra gospodarstva, a onda nešto kasnije na duže vrijeme skrasiti na mjestu čelnog čovjeka CO. Za učiniti takvo što moraš biti politički nepismen i nedobronamjeran, ali i budala.
Prema današnjem stanju hrvatskog gospodrstvu iz njega je iščilio valjda i zadnji „kreativac“.
Pratim događanja u „Podravki“ i crne me misli more.
Da se ne ponovi scenarij iz „Plive“.
On je inače „pekao zanat“ kod njemačkih inženjera koji su kao ratni zarobljenici bili angažirani na razvoju proizvodnje kakva dotad u Jugoslaviji nije postojala. Tako je u jednom gradu u unutrašnjosti niklo kasnije respektabilno poduzeće, za vrijeme „mraka“ jednako poznato i priznato kako u zemlji tako i izvan nje, a onda ga je nenadano, kao i sve nas, „obasjala“ Tuđmanova „svjetlost“, prvo mu oduzevši „osobnost“, poduzeće je u svojem imenu imalo omrznutu rječcu, a onda ga u procesu pretvorbe i privatitacije, kao i mnoga druga dotad prosperitetna poduzeća, „pomnožila s nulom“. Danas ne postoji niti „u tragovima“.
Rekao mi je da je od Nijemaca naučen upornosti u radu i neodustajanju od zamisli odmah kad se naiđe na prvu ozbiljniju prepreku, usadili su mu neophodnu sistematičnost u radu, ali i to da od onih ljudi i „stručnjaka“, koji unaprijed znaju da se nešto ne može realizirati, treba bježati glavom bez obzira. Ti su kadri „minirati“ svaku zamisao i svaki projekt.
Ja prvobitno nisam bio angažiran na spomenutrom razvojnom projektu, na području koje sam po struci i ja mogao „pokrivati“, angažiran je jedan stariji i iskusniji kolega, kojega je iz tima „izbacilo“ upravo to što je unaprijed „znao“ da se jedan tehnološki postupak ne može realizirati u okolnostima i sa sredstvima koja su nam bila na raspolaganju.
Takvu izjavu je napisao i potpisao, a onda je voditelj projekta zvao mene, pitajući me što ja mislim o konkretnom tehnološkom postupku, može li se on realizirati u našim uvjetima. Rekoh mu da mislim da može uz neke minorne izmjene na raspoloživoj opremi, ali da je prije toga potrebno izvršii seriju laboratorijskih pokusa.
Misao iz naslova čovjek mi je izrekao povodom tad već gotovo neizdrživih pritisaka da se na čelna mjesta poduzeća imenuju najvećma ekonomisti, a onda i oni koji su završili studij organizcije rada, pa čak i pravnici, istiskujući dotad prevladavajuće inženjere raznih struka, pod izgovoom da ovi ne razumiju poslovne već samo proizvodne procese.
Paralelno s tim procesom zamjene „kreativaca“, ljudi s područja prirodnih znanosti, s ljudima s područja društvenih znanosti, sve više su do izražaja dolazila i imenovanja „dobrih dečki“ na odgovorne pa i najodgovornije poslove kako u poduzećim, tako i u ustanovama, ali i sustavu vlasti.
Da, taj negativni proces započeo je u bivšoj državi i to je jedino što je Franjo Tuđman preuzeo u potpunosti i doveo do „savršenstva“, tako da se danas na čelu nekog poduzeća u državnom vlasništvu, ali i vladinog resora ili drugim segmentima društvenog djelovanja općenito sposoban čovjek, a posebno „kreativac“, može naći jedino ako je na to mjesto dospio zabunom onog koji o tome odlučuje.
Zapitate li se ikad na što bi Hrvatska ličila danas da nije imala „povlasticu“ da je u sudbonosnim trenucim po narod i državu nije vodio „vizionar“ 19. vijeka, dr. Franjo Tuđman?
Što mislite bi li hrvatski narod i država preživjeli bez rata i bez procesa „stvaranja države“?
Ili što bi hrvatsko gospodarstvo da nije bilo Borislava Škegre, pa i uz nakaradnu pretvorbu vlasništva i privatizaciju?
Samo što je i elementarna nepogoda, Borislv Škegro, tek posljedica Tuđmanove „genijalnosti“.
Samo radi ilustracije evo jedan istiniti slučaj od pred nešto više od petnaestak godina:
Hrvatski veleposlanik u jednoj velikoj zapadnoevropskoj zemlji panično traži od MVP-a da opozove i povuče trgovinskog atašea, čovjek je naime potpuno neupotrebljiv, jer uz to što ništa ne zna, ne zna ni „beknuti“ na jeziku zemlje u kojoj se kao diplomat nalazi.
Nakon što je provjerom utvrđeno da su navodi veleposlanika u potpunosti točni, trgovinski ataše je opozvan i povučen. U ozbiljnoj bi se državi netko zapitao tko je bio taj, a morao je u hijerarhiji biti dovoljno visoko, tko je takvog mlatimudana predložio na funkciju, koju baš ne može obavljati „svaka čistačica“ i tko je potpisao njegovo imenovanje.
Ali u Tuđmanistanu je takvo propitivanje izostalo.
E sad, što ćeš s opozvanim „karijernim diplomatom“, ne možeš valjda čovjeka ostaviti na cesti, jer ako ništa drugo već je i samim svojim članstvom u HDZ dao nemali doprinos „stvaranju države“?
Koji mjesec po opozivu zatičemo ovog dragocjenog „stručnjaka“ na funkciji kriznog managera u jednom posrnulom gospodarskom gigantu iz jednog gradića iz okoline Zagreba. Zaposlenicima i sindikalnom vodstvu u poduzeću, kojemu je prijetio stečaj, nije trebalo puno da raspoznaju „rasnog gospodarstvenika“, kojega osim privilegija i kompanijsske kartice drugo i nije zanimalo ... Ubrzo slijedi opoziv, ali čovjek nije dugo bez angažmana, evo ga kao stečajnog upravitelja u slučaju jednog od najkompliciranijih stečajeva u Hrvatskoj ... No ni tu nije išlo, mora otići ... Ne predaleko i opet na direktorsku poziciju i opet ne zadugo ... ali jednom podoban i direktor, uvijek podoban i direktor.
Tako će valjda i mirovinu dočekati na nekom direktorskom mjestu, a da se, što bi narod rekao, „nikad vruć hladne vode napio nije“.
No nisu baš svi s kadrovskih lista HDZ-a, premda su ti najbrojniji, imaju i druge stranke takvih „stručnjaka“, koje su takvima prepoznavale nadasve „stručne“ oči stranačkih čelnika, jednakih „domoljuba“ kao što je i Franjo Tuđman bio.
Jedan iod istaknutih egzemplara bio je, a valjda i još je, Hrvoje Vojković, kojega je Dražen Budiša u Račanojoj koalicionoj vladi uspio, valjda radi njegovog uspješnog organiziranja „lanaca sreće“, za koje znamo da su bili ordinarna prevara lakovjernih, „pogurati“ čak na mjesto ministra gospodarstva, a onda nešto kasnije na duže vrijeme skrasiti na mjestu čelnog čovjeka CO. Za učiniti takvo što moraš biti politički nepismen i nedobronamjeran, ali i budala.
Prema današnjem stanju hrvatskog gospodrstvu iz njega je iščilio valjda i zadnji „kreativac“.
Pratim događanja u „Podravki“ i crne me misli more.
Da se ne ponovi scenarij iz „Plive“.
