Lažljivi, nesposobni, ignorantski, bešćutni i potpuno neodgovorni gadovi I

Sustav vladavine Kukuriku koalicije “sposobnost” Zorana Milanovića i Vlade kojoj je on na čelu, “sposobnost” ministara i drugih vodećih kadrova iz sustava vlasti, kao i njihovu voljnost da rade u interesu općeg dobra opisao sam već prije:

Protiv struje [31. KOLOVOZA  2012.] ⇩ 
Lažljivi, nesposobni, ignorantski, bešćutni i potpuno neodgovorni gadovi

Jedan od najnesposobnijih iz plejade slučajnih ministara slučajne Vlade je Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić, koji je najavio novi Zakon o radu koji bi mogao biti donesen u drugoj polovici godine, a potrebu donošenja tog novog zakona opisao je riječima: “Zakon o radu kakav je napisan ne odgovara sadašnjem trenutku i de facto moramo donijeti novi zakon o radu.", jer, paz' sad, “Zakon o radu je zakon koji primarno treba štititi slabijeg, a u tom slučaju su radnici uvijek slabija strana.”, pa se valjda zato daljnjim obespravljivanjem “slabije strane” ta strana dodatno “štiti”.

Tako je svojedobno po principu obmane znane kao “deloriranje radi očuvanja nevinosti” i Tuđman pokrenuo “rat radi očuvanja mira”.

A referendum?

Treba obratiti pažnju da vrli ministar ne spominje promjene postojećeg ZOR-a, već vješto barata izrazom “novi zakon o radu”. Pretpostavljam da to radi namjerno kako bi izbjegao pitanja o neodržavanju referenduma o promjenama ZOR-a, za što su sindikati prikupili daleko više nego dovoljan broj potpisa, između ostalih i potpisivanje zahtjeva od strane Zorana Milanovića pred TV-kamerama, popraćeno njegovim lamentiranjem o tome kako se radnička prava ne smiju dalje derogirati. Ili to samo nije smjela Vlada Jadranke Kosor!?

HDZ je izbjegao održavanje referendum povlačenjem izmjena ZOR-a iz saborske procedure.

Problem je jedino u tome što tim povlačenjem izmjena zakona iz saborske procedure nisu prestali nasrtaji hrvatskih skorojevića na radno zakonodavstvo.

Jer su hrvatski skorojevići uspjeli uvjeriti nesposbne, ignorantske, bešćutne i potpuno neodgovorne gadove, lišene svakog osjećaja za opće dobro, iz redova vlasti da oni ne mogu svojim robama biti konkurentni na zahtjevnim tržištima radi previsoke cijene rada i prevelikih radničkih prava u RH, ali su svoj toj cijeni rada i svim tim radničkim pravima usprkos, uspjeli iz Hrvatske izvući preko 15 milijardi USD u zadnjih desetak godina. Strah me je i pomisliti koliko je novca izvučeno iz Hrvatske za vrijeme Tuđmanovog života. Siguran sam da je u to doba izvučeno daleko više.

Ne, ne pišem ja ovo zato što sam protiv usklađivanja hrvatskih zakona i drugih propisa s onim evropskim, ali sam protiv toga da se neke evropske preporuke prikazuju kao imperativi, jer one to objektivno nisu.

Kojim se to aktom, kojom preporukom, kojom direktivom EU primjerice traži promjenu hrvatskog radnog zakonodavstva, posebno ZOR-a? Koja su to radnička prava, u kojima, na opći užas hrvatskih skorojevića, tako “uživa” hrvatsko radništvo, a da su inkompatibilna s ljudskim i radničkimn pravima u državama članicama EU?

Postoje li uopće nekakva radnička prava koja bi primjerice zadovoljila prototip hrvatskog skorojevića, poput Ivana Milolože, o kojemu se čak razmišljalo kao o potencijalnom ministru gospodarstva, neovisno o tome na kakav se način domogao “Munje”, da o drugim njegovim potezima i ne govorimo.

Zašto ta radnička prava, koja zaposlenima jamči postojeći ZOR, ne smetaju onima koje možemo opravdno zvati poduzetnicima, koji investiraju, otvaraju nova radna mjesta, ulažu u razvoj, a svojim zaposlenicima redovito isplaćuju plaće i bonuse znatno iznad zakonskog minimuma, uz redovito plaćanje poreza, doprinosa i drugih obaveza?

Vjerovali ili ne u Hrvatskoj i takvih ima.

Njih istrinibog nema ni na kakvim listama, a najmanje ih ima na nekakvim ”stupovima srama”, oni se ne slikaju po novinama niti na televiziji tužeći se na nemogućnost poslovanja radi “previsoke cijene rada” i razine radničkih prava u RH.

Ali kad se aktualni ministar gospodarstva zahvaljuje hrvatskim skorojevićima “što nam daju plaće”, onda to znači i da vlasti imaju puno razumijevanje za njihove “probleme” i “neprospavane noći” radi prevelikih radničkih prava. Pa ta prava treba skresati, a onda će spomenuti Ivan Miloloža investirati i razviti nas do Karpata.

Ne, gospodo, neće, jer njega, jednako kao ni druge hrvatske skorojeviće, izvan kategorije “u se, na se i poda se”, ništa drugo ne zanima, a istinskih poduzetnika je u RH premalo da izvuku zemlju iz gliba.

Za strane investitore nikakva radnička prava u RH ne predstavljaju istinsku prepreku, prepreku čine neki drugi propisi ali prvenstveno nekompetentni pregovarači s hrvatske strane, jer kako mi pred petnaestak godina reče CEO jedne velike američke korporacije: “Ja imam sve pregovaračke ovlasti i sve ovlast potpisa ugovora, isto tražim i od hrvatske strane; ovlaštenog čovjeka s kojim ću ispregovarati posao i s kojim ću nakon postignute suglasnosti potpisati pravovaljani ugovor. Ne želim svaki puta kad dođem u Hrvatsku pregovarati na istu temu s drugim čovjekom.”

Jednom rječju nije spominjao ni radnička prava ni druga zakonska rješenja, osim da će raditi i poslovati pod istim uvjetima kao i drugi gospodarski subjekti.

Što se tiče ZOR-a sindikati su se navodno na GSV usuglasili s Mrsićem i HUP-om oko njegove izmjene u dijelu usuglašavanja s evropskim direktivama, ono pravo kresanje radničkih prava nije dotaknuto, a bogami ne bi ni trebalo biti, sindikati bi se po meni trebali ustobočiti i imperativno tražiti provedbu referenduma o promjenama ZOR-a. Pa tko se od hrvatskih skorojevića ne bude znao i mogao nositi s postojećom razinom radničkih prava, otpast će. I što onda, pa RH bi bila puno sretnija bez Žderića nego što je s njim. Ni Miloloža joj ne bi previše falio.

A bogami niti ministar poput Miranda Mrsića.