„Promašeni projekt treba zaključati i srušiti!“ II

Aktualne hrvatske vlasti, kao i one prije njih uostalom, produktivne su poput crva u kmenu u svojim sizifovskim nastojnjima dograđivanja Tuđmanovog neodrživog projekta.

Zamišljam si tako u svojoj naivnosti što bi bilo da je Konrad Adenauer, umjesto što je u uvjetima radikalne denacifikacije išao obnavljati i izgrađivati Njemačku, ne pod mottom izgradnje države blagostanja za sve, već da ju je nastavio nadograđivati na Hitlerovim temeljima, popravljajući nacional-socijalizam? Samo K. Adenuer je znao da se na truleži i u živom blatu nacional-socijalizma ne može graditi ništa, jer se nešto što je u svojoj osnovi loše, tokom vremena sigurno neće popraviti, već da se Hitlerov projekt mora u popunosti odbaciti i srušiti i krenuti u izgradnju „nove zgrade“ na zdravim temeljima, dakle Njemačke kao države blagostanja za sve.

Sličan slučaj je i s našom Hrvatskom, koju je Franjo Tuđman krjem 20. stoljeća krenuo redefinirati na idejama 19. stoljeća, pokušavajući je uspostaviti kao „nacional-socijalističku državu u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća“, kako je Tuđmanovo remek-djelo“ opisao Klaus Kinkel.

I sad, gle paradoksa, taj truli Tuđmanov projekt zasnovan na nacionalističkoj isključivosti, posttuđmanovske hrvatske vlasti ne ruše, niti se odriču Tuđmana, već u tom živom blatu tuđmanizma njegovu gradnju pokušavaju nastavljati.

Jasno je pritom vidljivo da ma što da što god se poduzimalo, kakvi god se potezi vukli, građevina zvana Republika Hrvatska sve dublje propada u „živo blato“, jer je to teren na kojem je Tuđman utemeljio i gradio svoja „čuda“, a ustvari laži i obmane.

Na tom planu popravljanja i dogradnje Tuđmanovog projekta ne može uspjeti nitko, već i radi kroz povijest nebrojeno puta verificiranog „Katonovog pravila“, ne bi mogli ni da su na vlasti zaista sposobni ljudi s izrazitim osjećajem za opće dobro, a kamo li ovi „Tuđmanovi sinovi“ stvoreni na sliku i priliku svojeg tvorca.

Dosad sam bezbroj puta napisao da je radikalna detuđmanizacija hrvatskog društva conditio sine qua non svakog napretka i progresa, bez toga se ne može krenuti naprijed.

Svojom idejom nacionalne pomirbe Tuđman nije nastojao pomiriti sinove ustaša i partizana, jer oni na gro planu i nisu bili posvađani, ipak malobrojni pojedinci niu bili od značaja, sinove se ne može kriviti za pogreške očeva niti im se mogu pripisivti očinske zasluge, već je u svojoj borbi za bolju prošlost, zapravo krenuo popravljati ustaštvo, tu hrvatsku inačicu fašizma, kao da se fašizam može popraviti.

Lažima o neravnopravnom i podređenom položaju hrvatske države i naroda u SFRJ i „besprimjernoj pljački Hrvatske od strane Beograda, koji je iz Hrvatske izvlačio više nego li su kolonijalne vlasti ikad izvlačile iz svojih kolnija“, kroz provedbu državnog terora nd Srbima u Hrvatskoj, čime ih nagoni na pobunu, a fomiranjem paravojski i njivovim napadima na saveznu vojsku kreće u „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, proglašavjući to obranom od velikosrpske agresije.

Pljačku provedenu kroz proces „pretvorbe i privatizacije drušvenog vlasništva“ se ne može popraviti, jer je gotovo svaki postupak impregnirn kriminalom, taj se proces jednostavno mora poništiti i imovinu vratiti hrvatskim džavljanima.

Hrvatske skorojeviće, koji su se gotovo svi do zavidne imovine došli na netransparentan način, a kojima vlasti tepaju nazivajući ih poduzetnicima i zahvaljuju im zato „što nam daju plaće“, ljudi koje mahom resi nasilništvo i bezobzirnost prema svojim zaposlenicima, se ne može smatrati onima uz čiju će se pomoć Hrvatska izvuči iz gospodarske krize i recesije.

Većinu njih ne zanimaju ni investicije ni razvoj kao ulaganje u budućnost, otkud onda ikakva očekivanja da će takvi pokrenuti Hrvatsku, ma kakva god bila pomoć koju im mogu pružiti vlasti?

Brojni ne poštuju ni ustav RH pa primjricfe svako sindikalno udruživnje sankcioniraju otkazima, država ne reagira, a morala bi. Ne reagira ni ZAMPORION s Pantovčaka, kao „gorljivi ustavobranitelj“ i PRAVDOljubiv čovjek, kojemu čak i u „opisu posla“ stoji zaštita ustava i zakonitosti postupanja.

Kad bi se primjerice vlasnici moćnog koncerna Thyssen-Krupp u Njemačkoj odlučili zabraniti sindikalno organiziranje, ne znam što bi se dogodilo prije, bili ih njemačka država prije izvlastila ili bi prije Metall IG „zapalio“ Njemačku.

Kod nas se kao posljedica tuđmanizma ne događa ništa, jer je dobro poznato, da su sindikati „neradnici i bundžije“ i kao takvi protivnici samostalne, neovisne ..., ma svake Hrvatske.

I ti poduzetnici, umjesto da se pokriju ušima, „grizu“ i optužuju sve oko sebe ...

Uzmimo kao primjer jednog od najeksponiranijih, koji samo što „iz paštete ne iskače“, vlasnika „Munje“, Ivana Miloložu, pa ga zapitajmo, ne ulazeći čak ni u to kako je postao vlasnikom „Munje“ ili kako je od CO izvukao milijunsku odštetu radi „štete“ koju je pretrpio radi svojedobne redukcije potrošnje plina, koliko je dosad investirao, koliko uložio u razvoj novih proizvoda i tehnologija, koliko „kreativaca“ (diplomiranih inženjera) zapošljava i koliku plaću daje primjerice dipl. ing. strojarstva s desetak godina radnog iskustva. A onda to usporedimo s ulaganjima u razvoj u „Munji“ u periodu 1980. do 1990.

Oko promašenog i propalog projekta ne može se graditi ništa, ne može se čak neprijateljskim stavovima prema sindikatima i poljoprivrednicima, a podilaženjem „poduzetnicima“ graditi nekakav prijeko potrebni konsenzus oko izvlačenja države iz gliba u koji su je uvukli Tuđman i njegovi apologeti.

Dakle, uspostaviti partnerski odnos sa sindikatima i onim poduzetnicima koji zakonito posluju, uredno isplaćuju radnicima plaće veće od 250 EUR, uzeti u zaštitu domaće poljoprivrednike, odreći se svih tekovina tuđmanizma i na osnovi „novog stanja stvari“, samostalne Hrvatske, koja bi to ionako bila i bez Tuđmana i bez rata, a već odavno i članica EU, poništiti pretvorbu društvenog vlasništva i privatizaciju, jednako kao i denacionlizaciju pogotovo crkvene imovine, raskinuti ugovore s Vatiknom i uvesti financiranje verskih zjednica iz crkvenog poreza, usveti i vjerske zajednice u sustav plaćanja PDV-a, odreći se svih proglašenih istina, a ustvari Tuđmanovih laži i obmana, prestati zločince zvati herojima, a one koji unose nemir i rade nerede prestati zvati braniteljima, ukinuti sve povlaštene mirovine, osim onih proizašlih iz beneficiranog radnog staža, izvršiti reviziju svih mirovina ali i svih korisnika nekog od vidova socijalne skrbi, striktno poštovati sekularnost, bez fige u džepu, vratiti se antifašističkim osnovama hrvatske državnosti, suzbijati fašizam u svim njegovim pojavnim oblicima i naravno „pokupiti“ oružje od stanovništva ... to su uglavnom stvari oko kojih treba postići najširi konsenzus.

Jedino pravo pitanje je gdje u Hrvatskoj pronaći kritičnu masu ljudi koji bi bili voljni žrtrvovti se za opće dobro?

...i još, ima li u Hrvatskoj kakav Adenauer da oformi vladu, ali i kakav Erhard za ministra gospodarstva?

Radikalno?

Preradikalno?

Ništa ne može biti radikalnije od procesa denacifikacije kakav je poslije 2. Svjetskog rata proveden u Njemačkoj.

Žale li Nijemci zbog tog radikalizma?

Neki pojedinci vjerojatno da, ali njemački narod u cijelosti sasvim sigurno ne!