“Svjetionik” na “četiri živa stupa”
Tko je reka,
Jeba' li ga ćaća,
Da se Tuđman
Iz groba ne vraća?
Svečano i dostojanstveno, jer oni drugačije i ne znaju, istinaibog ovaj puta bez “okretanja volova”, je 28. 02. 2013. vrh HDZ-a obilježio 24. obljetnicu “najznačajnijeg događaja” u povijesti hrvatskog naroda, Tuđmanovog javnog izlaganja programskih načela HDZ-a.
Nije to bilo makar što, jer tog 28. 02. 1989. je “prorok, mesija i čudotvorac” i “najveći među najvećima”, Franjo Tuđman, izložio nacrt programskih načela “na temelju kojih je HDZ ostvario strateške ciljeve hrvatskog naroda”, reći će Vladimir Šeks.
Naravno, ako prihvatimo kao nesporno da su strateški ciljevi hrvatskog naroda bili da bude opljačkan i obespravljen i da kao “muljevito dno Evrope” potone u krajnju bijedu i neimaštinu.
Na tim načelima se HDZ, opet prema Šeksu, razvio u “pokret i onu politička snagu koja je ostvarila slobodu, nezavisnost i državnost, ali i utrla put drugim strateškim ciljevima poput ulaska u Europu.
I sve to u “prvih deset sjajnih, blistavih godina pod vodstvom dr. Tuđmana”.
Kao da smo kao SRH u sastavu SFRJ i kao narod i država bili neslobodni!?
OK, SRH nije bil nezavisna, ali je bila država i ne samo prema teoriji države i prava, već je takvom bila definirana i vlastitim ustavom i ustavom SFRJ, nositelj izvornog suvereniteta, takvom ju je 1943., kao nacionlnu državu hrvatskog naroda, uspostavio ZAVNOH, takva se dobrovoljno odrekla dijela svojeg suvereniteta i prenijela ga na federaciju, udružujući se s drugim republikama-državama u federalnu državu, koja je time postal subjektom međunarodnog prava, a zato što je bila država, se i mogla otcijepiti i osamostaliti.
A u Evropi je Hrvatska (zajedno s drugim republikama bivše države) mogla biti već 1991., da “hrvatski George Washington” nije imao u planu “obnovu hrvatskog kraljevstva”.
U tih pak prvih deset, zasljepljujuće “sjajnih i blistavih” godina, je HDZ predvođen Tuđmanom ostvarivao sama “čuda” kako je to sam Tuđman volio reći.
Zaista, onako opljačkati vlastiti narod, odvesti ga u nepotrebni rat i potpuno uništiti gospodarstvo kao materijanu osnovu društva, se i ne može opisati nego kao čudo.
A na marginama svih tih “čuda” u državnike su se pretvarali razno-razni propaliteti, komunistički otpatci, pijančine i kriminalu skloni pojedinci; naravno iz ništa boljeg “materijala” nisu stvarani ni “hrvatski generali”, od general-harmonikaša, preko general-šofera, do general-montera ili general-konobara, od kojih je gori bio samo onaj tko im je dao činove.
Iz istog miljea su regrutirani i “vrhunski” manageri, koji u svojim “vještinama” i “umijećima” posjedovanja članske iskaznice HDZ- i držanjem ruke na srcu, izuzetno “uspješno” vodili povjerena im poduzeća sve do prestanka njihovog postojanja.
Eh da, lamentirao je Šeks i dalje, nekritički hvaleći i glorificirajući Tuđmana i njegove “poruke i doktrine koje i danas žive”, proglašavajući ih za “putokaz i svjetionik ne samo HDZ-u, nego i građanstvu Hrvatske”, ni više ni manje.
Doznajemo tako od Šeksa i kako nas je Tuđman “usidrio” s ravno “četiri sidra” ili „četiri živa stupa Tuđmanove doktrine“:
1. Nacionalna pomirba
2. Zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske
3. Skrb hrvatske države za sve dijelove hrvatskog naroda
4. Odbacivnje komunističkog sustava
E da, “nacionalna pomirba” je “sidro” koje je Tuđman kao ideju “pomirbe sinova ustaša i partizana” preuzeo od Vjekoslava Maksa Luburića, koji je smatrao da jedino na taj način ustaše mogu sasvim legalno ponovo doći na hrvatsku političku scenu. Svjedoci smo da se to i dogodilo, možda baš i ne u onoj mjeri u kojoj je to Luburić priželjkivao, ali dostatno da ovdašnji ustaše doživljavaju DR kao svoj konačni pobjedonosni završetak 2. Svjetskog rata.
Ta ideja je silno opasna, ne radi toga što bi se ljudi pomirili, jer su se svi oni, koji su se mislili međusobno pomiriti, do dolaska “mesije” Tuđmana, već odavno pomirili, oni zadrti nisu i nikad i neće, već radi davanja građanstva ustaškoj ideologiji, zato jer ona nosi klice hrvatskog nacional-šovinizma, znači nacionalne nenošljivosti i mržnje prema drugima i drugačijima. Bez toga ne bi bilo ni rata, ali ni onog “cirkusa” koji se upravo odvija u Vukovaru i oko Vukovara.
Hrvatsko iseljeništvo je već od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća imalo izuzetno dobru i plodonosnu suradnju s maticom zemljom, kad je John Badovinac, predsjednik HBZ, kao najveće i najbolje organizirane zajednice Hrvata u iseljeništvu, na koju ustaška emigracija nije imala utjecaja, uspostavio izuzetno dobre odnose s vlastima u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Te dobre odnose i suradnju s maticom zemljom nastavio je njegovati i Bernard Luketich koji je na predsjednčkoj funkciji zamijenio Johna Badovinca. Zbog tih veza i dobrih odnosa s vlastima u Jugoslaviji, pa i Titom osobno, ustaška emigracija je na Badovinca i Luketicha pokušala petnaestak atentata.
Dakle ako se pod “zajedništvom domovinske i iseljene Hrvatske” podrazumijeva zajedništvo s ekstremnom ustaškom emigracijom, onda je Tuđman zaista uspio, jer vlasti prije njega nekako nisu smatrale da s tim sojem, iz čijih redova su se uglavnom regrutirali teroristi, uopće treba komunicirati.
Prema ponašanju HDZ-ovih vlasti, jedino vrijedno o čemu se zdušno brigovalo su Hercegovci, samo što oni kao konstitutivni narod u BiH nisu iseljeništvo.
Briga i skrb za druge dijelove hrvatskog naroda nekako se baš i nisu osjećali. Naravno ako zanemarimo iseljavanje Hrvata iz Vojvodine ili sa Kosova.
Što se opet komunističkog sustava tiče, ispada da su Šeks, Tuđman i još neki odabrani živjeli u komunizmu, nama običnim malim ljudima taj sustav nije bio dostupan, a o tome nekadašnji komunistički ideolog, Vladimir Šeks, mora ponešto i znati. Pa ako on kaže da su ga odbacili, onda je valjda tako.
I na kraju, pored svih pobrojanih čuda, Tuđmanovih doktrina, sidara, putokaza i “svjetioničarstva” ne bi trebalo ne spomenuti vršljanje i zločine “trojki”, tih svojevrsnih prijekih sudova, kao dijela državnog terorizma, kojemu su uglavnom bili izvrgnuti Srbi, ali i nepoćudni Hrvati, kao ni osnivanje paravojski koje su svojim napadima na JNA pokrenule rat u okviru dvaju nespomenutih Tuđmanovih “sidara”, “rušenje Jugoslavije svim sredstvima” i “lustracija Srba a ne komunista” kojima je bila plaćena ustaška podrška “svjetioničaru” na njegovom putu osvajanja vlasti.
A ovima koji tako uporno prizivaju Tuđmana i pozivaju se na njega, upućujem jedno pitanje, kako to da je predtuđmanovska Hrvatska, predvođena “odnarođenim” političarima u “nenarodnom” sustavu, uz ukupni vanjski dug od oko 4 milijarde USD izgradila gotovo sve što vidimo oko sebe, a sva imovina bila je u vlasništvu Hrvatske i njenih državljana, a što su izgradili “blistavim sjajem obasjani” Tuđman i njegovi sljedbenici uz vanjski dug od preko 60 milijardi USD i koja je to imovina još uopće u hrvatskim rukama?
Dakle, danas prizivati Tuđmana i pozivati se na njega, jednako je produktivno i pametno kao prizivanje vraga i pozivanje na njega!
Jeba' li ga ćaća,
Da se Tuđman
Iz groba ne vraća?
Svečano i dostojanstveno, jer oni drugačije i ne znaju, istinaibog ovaj puta bez “okretanja volova”, je 28. 02. 2013. vrh HDZ-a obilježio 24. obljetnicu “najznačajnijeg događaja” u povijesti hrvatskog naroda, Tuđmanovog javnog izlaganja programskih načela HDZ-a.
Nije to bilo makar što, jer tog 28. 02. 1989. je “prorok, mesija i čudotvorac” i “najveći među najvećima”, Franjo Tuđman, izložio nacrt programskih načela “na temelju kojih je HDZ ostvario strateške ciljeve hrvatskog naroda”, reći će Vladimir Šeks.
Naravno, ako prihvatimo kao nesporno da su strateški ciljevi hrvatskog naroda bili da bude opljačkan i obespravljen i da kao “muljevito dno Evrope” potone u krajnju bijedu i neimaštinu.
Na tim načelima se HDZ, opet prema Šeksu, razvio u “pokret i onu politička snagu koja je ostvarila slobodu, nezavisnost i državnost, ali i utrla put drugim strateškim ciljevima poput ulaska u Europu.
I sve to u “prvih deset sjajnih, blistavih godina pod vodstvom dr. Tuđmana”.
Kao da smo kao SRH u sastavu SFRJ i kao narod i država bili neslobodni!?
OK, SRH nije bil nezavisna, ali je bila država i ne samo prema teoriji države i prava, već je takvom bila definirana i vlastitim ustavom i ustavom SFRJ, nositelj izvornog suvereniteta, takvom ju je 1943., kao nacionlnu državu hrvatskog naroda, uspostavio ZAVNOH, takva se dobrovoljno odrekla dijela svojeg suvereniteta i prenijela ga na federaciju, udružujući se s drugim republikama-državama u federalnu državu, koja je time postal subjektom međunarodnog prava, a zato što je bila država, se i mogla otcijepiti i osamostaliti.
A u Evropi je Hrvatska (zajedno s drugim republikama bivše države) mogla biti već 1991., da “hrvatski George Washington” nije imao u planu “obnovu hrvatskog kraljevstva”.
U tih pak prvih deset, zasljepljujuće “sjajnih i blistavih” godina, je HDZ predvođen Tuđmanom ostvarivao sama “čuda” kako je to sam Tuđman volio reći.
Zaista, onako opljačkati vlastiti narod, odvesti ga u nepotrebni rat i potpuno uništiti gospodarstvo kao materijanu osnovu društva, se i ne može opisati nego kao čudo.
A na marginama svih tih “čuda” u državnike su se pretvarali razno-razni propaliteti, komunistički otpatci, pijančine i kriminalu skloni pojedinci; naravno iz ništa boljeg “materijala” nisu stvarani ni “hrvatski generali”, od general-harmonikaša, preko general-šofera, do general-montera ili general-konobara, od kojih je gori bio samo onaj tko im je dao činove.
Iz istog miljea su regrutirani i “vrhunski” manageri, koji u svojim “vještinama” i “umijećima” posjedovanja članske iskaznice HDZ- i držanjem ruke na srcu, izuzetno “uspješno” vodili povjerena im poduzeća sve do prestanka njihovog postojanja.
Eh da, lamentirao je Šeks i dalje, nekritički hvaleći i glorificirajući Tuđmana i njegove “poruke i doktrine koje i danas žive”, proglašavajući ih za “putokaz i svjetionik ne samo HDZ-u, nego i građanstvu Hrvatske”, ni više ni manje.
Doznajemo tako od Šeksa i kako nas je Tuđman “usidrio” s ravno “četiri sidra” ili „četiri živa stupa Tuđmanove doktrine“:
1. Nacionalna pomirba
2. Zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske
3. Skrb hrvatske države za sve dijelove hrvatskog naroda
4. Odbacivnje komunističkog sustava
E da, “nacionalna pomirba” je “sidro” koje je Tuđman kao ideju “pomirbe sinova ustaša i partizana” preuzeo od Vjekoslava Maksa Luburića, koji je smatrao da jedino na taj način ustaše mogu sasvim legalno ponovo doći na hrvatsku političku scenu. Svjedoci smo da se to i dogodilo, možda baš i ne u onoj mjeri u kojoj je to Luburić priželjkivao, ali dostatno da ovdašnji ustaše doživljavaju DR kao svoj konačni pobjedonosni završetak 2. Svjetskog rata.
Ta ideja je silno opasna, ne radi toga što bi se ljudi pomirili, jer su se svi oni, koji su se mislili međusobno pomiriti, do dolaska “mesije” Tuđmana, već odavno pomirili, oni zadrti nisu i nikad i neće, već radi davanja građanstva ustaškoj ideologiji, zato jer ona nosi klice hrvatskog nacional-šovinizma, znači nacionalne nenošljivosti i mržnje prema drugima i drugačijima. Bez toga ne bi bilo ni rata, ali ni onog “cirkusa” koji se upravo odvija u Vukovaru i oko Vukovara.
Hrvatsko iseljeništvo je već od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća imalo izuzetno dobru i plodonosnu suradnju s maticom zemljom, kad je John Badovinac, predsjednik HBZ, kao najveće i najbolje organizirane zajednice Hrvata u iseljeništvu, na koju ustaška emigracija nije imala utjecaja, uspostavio izuzetno dobre odnose s vlastima u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Te dobre odnose i suradnju s maticom zemljom nastavio je njegovati i Bernard Luketich koji je na predsjednčkoj funkciji zamijenio Johna Badovinca. Zbog tih veza i dobrih odnosa s vlastima u Jugoslaviji, pa i Titom osobno, ustaška emigracija je na Badovinca i Luketicha pokušala petnaestak atentata.
Dakle ako se pod “zajedništvom domovinske i iseljene Hrvatske” podrazumijeva zajedništvo s ekstremnom ustaškom emigracijom, onda je Tuđman zaista uspio, jer vlasti prije njega nekako nisu smatrale da s tim sojem, iz čijih redova su se uglavnom regrutirali teroristi, uopće treba komunicirati.
Prema ponašanju HDZ-ovih vlasti, jedino vrijedno o čemu se zdušno brigovalo su Hercegovci, samo što oni kao konstitutivni narod u BiH nisu iseljeništvo.
Briga i skrb za druge dijelove hrvatskog naroda nekako se baš i nisu osjećali. Naravno ako zanemarimo iseljavanje Hrvata iz Vojvodine ili sa Kosova.
Što se opet komunističkog sustava tiče, ispada da su Šeks, Tuđman i još neki odabrani živjeli u komunizmu, nama običnim malim ljudima taj sustav nije bio dostupan, a o tome nekadašnji komunistički ideolog, Vladimir Šeks, mora ponešto i znati. Pa ako on kaže da su ga odbacili, onda je valjda tako.
I na kraju, pored svih pobrojanih čuda, Tuđmanovih doktrina, sidara, putokaza i “svjetioničarstva” ne bi trebalo ne spomenuti vršljanje i zločine “trojki”, tih svojevrsnih prijekih sudova, kao dijela državnog terorizma, kojemu su uglavnom bili izvrgnuti Srbi, ali i nepoćudni Hrvati, kao ni osnivanje paravojski koje su svojim napadima na JNA pokrenule rat u okviru dvaju nespomenutih Tuđmanovih “sidara”, “rušenje Jugoslavije svim sredstvima” i “lustracija Srba a ne komunista” kojima je bila plaćena ustaška podrška “svjetioničaru” na njegovom putu osvajanja vlasti.
A ovima koji tako uporno prizivaju Tuđmana i pozivaju se na njega, upućujem jedno pitanje, kako to da je predtuđmanovska Hrvatska, predvođena “odnarođenim” političarima u “nenarodnom” sustavu, uz ukupni vanjski dug od oko 4 milijarde USD izgradila gotovo sve što vidimo oko sebe, a sva imovina bila je u vlasništvu Hrvatske i njenih državljana, a što su izgradili “blistavim sjajem obasjani” Tuđman i njegovi sljedbenici uz vanjski dug od preko 60 milijardi USD i koja je to imovina još uopće u hrvatskim rukama?
Dakle, danas prizivati Tuđmana i pozivati se na njega, jednako je produktivno i pametno kao prizivanje vraga i pozivanje na njega!
