Što oslobađajuća presuda je, a što nije?
Predsjedavajući Generalne skupštine OUN, Vuk Jeremić, ponukan oslobađajućim presudama generalima Gotovini i Markaču pred Prizivnim vijećem Haaškog suda, usprkos hrvatskom žestokom protivljenju, ali i protivljenju nekih zapadnih zemalja, zakazao je za 10. 04. 2013. “tematsku debatu” o ulozi međunarodnih ad hoc kaznenih tribunala u procesu pomirenja među ljudima i narodima.
Poziv za sudjelovanje u debati upućen je i na adrese međunarodnih sudova i tribunala.
U međuvremenu održana je u organizaciji Brookings Institution, prve američke političke institucije, rasprava na temu “Kako haaški sudovi i tribunali štite ljudska prava”.
U raspravi je sudjelovao i Theodor Meron, Predsjednik ICTY, koji je prvo naglasio da se predstavnici haaških sudova i tribunala neće odazvati pozivu na “tematsku debatu” koju je Jeremić sazvao “kao reakciju na određene presude i to postavlja fundamentalno pitanje poštovanja suda i vladavine prava”, a potom objasnio stvarni značaj i domete oslobađajućih presuda koje ne samo da se krivo tumače, nego se i zlorabe:
''Takva odluka suda ne znači da zločini nisu počinjeni, već samo da nije dokazana krivica osumnjičenih. Mi ne presuđujemo da li je netko nevin nego samo da li je netko kriv za neki konkretni zločin i to samo na osnovi činjenica predmeta. Ograničeni smo dokazima i procedurom i ne možemo imati nikakvu širu agendu.”
A to znači da euforiji, kako je oslobađajuća presuda izrečena Gotovini i Markaču zapravo negiranje postojanja UZP-a i protjerivanja dijela srpskog stanovništva, jednostavno nema mjesta, jer presuda samo kaže da TIM optuženicima tokom suđenja nije, izvan razumne sumnje, dokazana krivnja za zlodjela za koja su bili optuženi.
Dakle izricanjem oslobađajuće presude sud nije negirao postojenje zločina niti je optužene proglasio nevinima, on je samo rekao da tužiteljstvo tokom dokaznog postupka, nije podastrlo dovoljno dokaza temeljem kojih bi optuženicima mogla biti dokazana nedvojbena krivnja i izrečena osuđujuća presuda.
Oslobađajauća presuda ne znači ni “oslobađanje” Hrvatske, jer Hrvatska nije bila ni optužena, niti joj se sudilo. kolikogod da su je nedotupavne vlasti gurale na optuženičku klupu.
S druge strane i Gotovina i Markač mogu biti silno zahvalni tužiteljstvu Haaškog suda zato što je, radi lijenosti ili komocije, a onda valjda i nerazumijevanja problematike, optužilo Gotovinu i Markača prema optužnicama pripremljenim za Tuđmana i Šuška.
Prema tim optužnicama bi vjerojatno bile izrečene osuđujuće presude i Tuđmanu i Šušku, ali vrlo vjerojtno i Červenku, dakle onima iz “prvog ešalona”, ali ne i onima iz “drugog ešalona”, kojemu su pripadali Gotovina i Markač.
U čitavoj priči je zanimljivo to, da je, sudeći prema ponašanju, svu “lomnost” oslobađajuće presude shvatio samo Gotovina, svijestan valjda činjenice da bi mu, da je optužen po zapovjednoj odgovornosti za žrtve stradale za vrijeme trajanja “Oluje” i neposredno poslije nje, bila izrečena osuđujuća presuda.
Markač djeluje kao da toga nije svijestan.
Eto sam sudac Theodor Meron nas podučava da oslobađajuće presude, koje je Žalbeno vijeće Haškog suda, pod njegovim predsjedanjem, izreklo Gotovini i Markaču, upravo nisu ništa od onoga u što su nas uvjeravale hrvatske vlasti na čelu s onim “vrhunskog pravnog obrazovanja” s Pantovčaka.
