A baš si mislio da čovjeka dobro poznaješ, kad ono ….
S desne strane roditeljske kuće kuća roda po očevoj liniji a s lijeve po majčinoj …
Elem, očev bratić imao je par krasnih pastuha, riđana trogodaca, timario je on to i pazio, dobro hranio i ponosio se lijepim beštijama.
Jednog lijepog ljetnog nedjeljnog jutra izađe zorom iz kuće i krene prema staji kad ono stajska vrata “oborena”, a pastuha u staji nema, na mjestu jednog svučen ular, a na mjestu drugoga samo prekinuti komad povodca privezan za jasle.
Konjima ni traga ni glasa.
I krene propitivanje susjeda, jel’ tko što vidio, jel’ tko što čuo, te gdje bi konji mogli biti, da ih je tko ukrao, nije sumnjao nitko, jer se u to vrijeme krađa konja smatrala smrtnim grijehom.
Ubrzo se doznalo da su pastusi u nečijoj mladoj djetelini jedno pola kilometra od kuće, sakupili se seoski momci svi vični konjima da pomognu pastuhe vratiti u staju, ali ovi ne dopuštaju prilaz nikome, pa ni gazdi. Postavili su se u “obrambeni gard” i kako je god tko pokušao priči, pastusi okrenuti glavama jedan prema dugom, mu okreću tur uz vidljivu namjeru da ga opale kopitom.
To okretanje konja glavama jednog prema drugome je, kako mi je svojedono objasnio moj pradjed, zapravo atavizam koji potječe od mehanizma samoobrane konja od vukova.
Nekad prije, a još i u vrijeme mladosti mojeg pradjeda svi konji iz sela bili su vani na ispaši, obično na općinskom pašnjaku, uz njih su prema rasporedu noću dežurali seoski momci, a u višestoljetnim šumama s hrastovim čija su debla u promjeru premašivala dva metra, a poneka dosezala i puna tri, posjećena su 1912., se još moglo sresti pokojeg vuka, koji bi se noću oglasio zavijanjem.
Kad bi konji začuli vučje zavijanje, istog bi ih se trena po desetak postavilo u krug tako da su glavama bili okrenuti prema unutrašnjosti tako formiranog kruga …
Naravno da je to bila izuzetno dobra zaštita, jer vuk konju ne može gotovo ništa, ako mu se ne može dočepati grla, a udarcem kopita stražnjom nogom konj ubija vuka kao od šale.
Rođak po maminoj liniji bio je osebujna osoba, u to vrijeme u kasnim četrdesetim godinama, asketskog izgleda, kraće prosjede čekinjaste kose i bujnih usukanih, ali ne predugih brkova, čudnog ponašanja, čovjek koji je uvijek, u svako doba dana ili noći, bio negdje na svojem prostranom dvorištu, pa ili nešto radio ili drijemao oslonjen o “štilo” vila, lopate ili neke druge alatke, a kretao se kao na usporenom filmu … kažu da je prije odsluženja vojnog roka bio “kao i svi drugi”, a da se iz vojske vratio takav, “malo na svoju stranu”. Dođe on spomenutom očevom bratiću i prekori ga zato što ovaj nije njega zvao da mu pomogne vratiti konje u staju, valjda zna da je on pune tri godine vojsku služio u kraljevskom konjičkom puku u Vršcu i da o konjima zna gotovo sve što se o konjima može znati, a moj “stric” ga onako pomalo nervozno otrese, da su tamo kod konja okretni i brzi dečki, koji znaju s konjima, ali badava kad pastusima nitko ne uspijeva prići.
Bez obzira na susjedov poprilično podcjenjivački ton, krene ovaj usporeni prema konjima, mi klinci smo sve to promatrali sa sigurne udaljenosti …
Krene čovjek prema konju s ularom, ali pastuh i njemu, jednako kao i momcima koji su mu pokušli prići prije, uredno i prijeteći okreće stražnjicu i daje do znanja da je spreman udariti. Međutim čovjek uporno prilazi i smirujućim glasom, izgovarajući ime konja, pokušava mu prići što bliže, a onda kad je bio od konja nekih 2-3 metara sunu kao katapultom izbačen, dohvati konjski rep i osvane na konjskim sapima …
Pastuh poludi nastojeći ga zbaciti na sve moguće načine, a onda i dohvatiti zubima, ali jahač se čvrsto drži za grivu i ostaje na konjskim leđima …e da, bilo je to uživo ono što sam kasnije gledao u američkim filmovima s temom rodea, samo potpuno autentično.
Ne uspijevajući zbaciti jahača, pastuh krene u divlji galop i bacajući se i dalje i pokušavajući zbaciti jahača, ali bezuspješno …
I tako su nam nestali iz vida, da bi se nakon jedno pola sata pojavili, pastuh ide korakom sav prekriven bijelom pjenom, u njemu vise niti traga volje za borbu.
Susjed sjaše i vodeći pastuha za onaj ostatak povodca predaje ga vlasniku i kaže: “Evo ti ga, taj više ne bu bežal!”, upućujući ga kako konja odmah mora trljati čvrsstim gužvama od slame, sve dok se potpuno ne osuši, a da mu vode piti ne smije dati najmanje četiri sata. Drugi pastuh je bez opiranja slijedio prvoga u staju.
Da, sad su okupljeni imali brojna pitanja, a junak dana, u kojeg se preobrazio mučaljivi susjed, je strpljivo na njih odgovarao. Ispričao je onima “koji su čitav život uz konje”, puno toga o čemu pojma imali nisu, te kako je konju da bi postao poslušan bitno slomiti volju, namećući mu svoju, ali da se to ne postiže batinama, jer se konja nikada ne smije tući, pastuhu kojega je uzjahao je on, održavši se na njegovim leđima, pokazao da je jači od njega i da bi ga taj konj sada pratio poput psa. Ispričao je da je u vrijeme dok je on služio vojni rok regrut koji bi udario konja zaglavio nekoliko mjeseci, pa sve do godinu dana zatvora, ako bi konja ozlijedio.
Konji nerado mijenjaju gospodara, pa se tako događa da inače potpuno miran i poslušan konj naprosto podivlja kad promijeni vlasnika. To je bilo najvidljivije kod vojničkih konja, koji su u životu pomijenili bar pet regruta, gdje je svaki regrut morao konja, koji je prethodniku “jeo iz ruke”, podrediti svojoj volji, neke, koji to ne bi uspjevali bi konj i ubio, konja se ubijalo tak nakon što je ubio drugog regruta.
Što se pak vještine uzjahivanja konja pa i u punom trku i održavanja na njegovim leđima, bez sedla i bez uzda, se pak stiče dugim i napornim vježbama … pa ono što je on napravio ne savjetuje onima koji za to nisu uvježbani.
Tako je moj susjed, za kojega su svi mislili da ga poznaju, a u trenu shvatili koliko ga malo poznaju, postao tema brojnih razgovora seljana, ali i ljudi iz susjednih sela.
A on je i dalje nastavio živjeti na isti način i istim tempom kao i dotad.
Elem, očev bratić imao je par krasnih pastuha, riđana trogodaca, timario je on to i pazio, dobro hranio i ponosio se lijepim beštijama.
Jednog lijepog ljetnog nedjeljnog jutra izađe zorom iz kuće i krene prema staji kad ono stajska vrata “oborena”, a pastuha u staji nema, na mjestu jednog svučen ular, a na mjestu drugoga samo prekinuti komad povodca privezan za jasle.
Konjima ni traga ni glasa.
I krene propitivanje susjeda, jel’ tko što vidio, jel’ tko što čuo, te gdje bi konji mogli biti, da ih je tko ukrao, nije sumnjao nitko, jer se u to vrijeme krađa konja smatrala smrtnim grijehom.
Ubrzo se doznalo da su pastusi u nečijoj mladoj djetelini jedno pola kilometra od kuće, sakupili se seoski momci svi vični konjima da pomognu pastuhe vratiti u staju, ali ovi ne dopuštaju prilaz nikome, pa ni gazdi. Postavili su se u “obrambeni gard” i kako je god tko pokušao priči, pastusi okrenuti glavama jedan prema dugom, mu okreću tur uz vidljivu namjeru da ga opale kopitom.
To okretanje konja glavama jednog prema drugome je, kako mi je svojedono objasnio moj pradjed, zapravo atavizam koji potječe od mehanizma samoobrane konja od vukova.
Nekad prije, a još i u vrijeme mladosti mojeg pradjeda svi konji iz sela bili su vani na ispaši, obično na općinskom pašnjaku, uz njih su prema rasporedu noću dežurali seoski momci, a u višestoljetnim šumama s hrastovim čija su debla u promjeru premašivala dva metra, a poneka dosezala i puna tri, posjećena su 1912., se još moglo sresti pokojeg vuka, koji bi se noću oglasio zavijanjem.
Kad bi konji začuli vučje zavijanje, istog bi ih se trena po desetak postavilo u krug tako da su glavama bili okrenuti prema unutrašnjosti tako formiranog kruga …
Naravno da je to bila izuzetno dobra zaštita, jer vuk konju ne može gotovo ništa, ako mu se ne može dočepati grla, a udarcem kopita stražnjom nogom konj ubija vuka kao od šale.
Rođak po maminoj liniji bio je osebujna osoba, u to vrijeme u kasnim četrdesetim godinama, asketskog izgleda, kraće prosjede čekinjaste kose i bujnih usukanih, ali ne predugih brkova, čudnog ponašanja, čovjek koji je uvijek, u svako doba dana ili noći, bio negdje na svojem prostranom dvorištu, pa ili nešto radio ili drijemao oslonjen o “štilo” vila, lopate ili neke druge alatke, a kretao se kao na usporenom filmu … kažu da je prije odsluženja vojnog roka bio “kao i svi drugi”, a da se iz vojske vratio takav, “malo na svoju stranu”. Dođe on spomenutom očevom bratiću i prekori ga zato što ovaj nije njega zvao da mu pomogne vratiti konje u staju, valjda zna da je on pune tri godine vojsku služio u kraljevskom konjičkom puku u Vršcu i da o konjima zna gotovo sve što se o konjima može znati, a moj “stric” ga onako pomalo nervozno otrese, da su tamo kod konja okretni i brzi dečki, koji znaju s konjima, ali badava kad pastusima nitko ne uspijeva prići.
Bez obzira na susjedov poprilično podcjenjivački ton, krene ovaj usporeni prema konjima, mi klinci smo sve to promatrali sa sigurne udaljenosti …
Krene čovjek prema konju s ularom, ali pastuh i njemu, jednako kao i momcima koji su mu pokušli prići prije, uredno i prijeteći okreće stražnjicu i daje do znanja da je spreman udariti. Međutim čovjek uporno prilazi i smirujućim glasom, izgovarajući ime konja, pokušava mu prići što bliže, a onda kad je bio od konja nekih 2-3 metara sunu kao katapultom izbačen, dohvati konjski rep i osvane na konjskim sapima …
Pastuh poludi nastojeći ga zbaciti na sve moguće načine, a onda i dohvatiti zubima, ali jahač se čvrsto drži za grivu i ostaje na konjskim leđima …e da, bilo je to uživo ono što sam kasnije gledao u američkim filmovima s temom rodea, samo potpuno autentično.
Ne uspijevajući zbaciti jahača, pastuh krene u divlji galop i bacajući se i dalje i pokušavajući zbaciti jahača, ali bezuspješno …
I tako su nam nestali iz vida, da bi se nakon jedno pola sata pojavili, pastuh ide korakom sav prekriven bijelom pjenom, u njemu vise niti traga volje za borbu.
Susjed sjaše i vodeći pastuha za onaj ostatak povodca predaje ga vlasniku i kaže: “Evo ti ga, taj više ne bu bežal!”, upućujući ga kako konja odmah mora trljati čvrsstim gužvama od slame, sve dok se potpuno ne osuši, a da mu vode piti ne smije dati najmanje četiri sata. Drugi pastuh je bez opiranja slijedio prvoga u staju.
Da, sad su okupljeni imali brojna pitanja, a junak dana, u kojeg se preobrazio mučaljivi susjed, je strpljivo na njih odgovarao. Ispričao je onima “koji su čitav život uz konje”, puno toga o čemu pojma imali nisu, te kako je konju da bi postao poslušan bitno slomiti volju, namećući mu svoju, ali da se to ne postiže batinama, jer se konja nikada ne smije tući, pastuhu kojega je uzjahao je on, održavši se na njegovim leđima, pokazao da je jači od njega i da bi ga taj konj sada pratio poput psa. Ispričao je da je u vrijeme dok je on služio vojni rok regrut koji bi udario konja zaglavio nekoliko mjeseci, pa sve do godinu dana zatvora, ako bi konja ozlijedio.
Konji nerado mijenjaju gospodara, pa se tako događa da inače potpuno miran i poslušan konj naprosto podivlja kad promijeni vlasnika. To je bilo najvidljivije kod vojničkih konja, koji su u životu pomijenili bar pet regruta, gdje je svaki regrut morao konja, koji je prethodniku “jeo iz ruke”, podrediti svojoj volji, neke, koji to ne bi uspjevali bi konj i ubio, konja se ubijalo tak nakon što je ubio drugog regruta.
Što se pak vještine uzjahivanja konja pa i u punom trku i održavanja na njegovim leđima, bez sedla i bez uzda, se pak stiče dugim i napornim vježbama … pa ono što je on napravio ne savjetuje onima koji za to nisu uvježbani.
Tako je moj susjed, za kojega su svi mislili da ga poznaju, a u trenu shvatili koliko ga malo poznaju, postao tema brojnih razgovora seljana, ali i ljudi iz susjednih sela.
A on je i dalje nastavio živjeti na isti način i istim tempom kao i dotad.
