Čovjeka se ne sudi prema izgledu
Ma koliko god tvrdili da je pri upoznavanju nekog čovjeka prvi dojam najvažniji, često se događa da nas taj prvi dojam prevari ...
Bilo je to negdje polovicom 50-ih godina prošlog stoljeća, kad su SIV i drugi državni i partijski organi dobili američke “cestovne krstarice”, mahom s automatskim mjenjačima.
Tadašnji savezni sekretar za pravosuđe bio je rodom iz našeg općinskog središta u kojemu su mu i dalje živjeli majka i brat, koje je on posjećivao nekoliko puta godišnje. Osim vozača nije imao druge pratnje, objektivno tamo mu i nije prijetila nikakva opasnost, ljudi su bili ponosni na njega, ta bio je prvi doktor prava iz toga kraja.
Tako se jednom prilkom na povratku njegova limuzina iz nepoznatih razloga zaustavil u jednom selu 5-6 kilometara od majčine kuće ...
Naslonjen na dvorišnu ogradu od “štaketla”, užurbanog vozača, koji neuspješno pokušava ponovo pokrenuti automobil, promatra jedan osebujni lik, oniži pedesetgodišnjak, pod masnim šeširom “klempavog” oboda, sa čeličnim okruglim cvikerom na nosu, neobrijan, u prljavom radničkom odijelu s kožnom pregačom. Dvorište iza njega, pa dokle se vidi i okućnica, krcati su aluminijskim limovima i profilima za koje se prema oznakama vidjelo da potiču od u ratu oborenih aviona.
Kako vozač duže vremena ne uspijeva pokrenuti auto, a za pozvati pomoć morao bi na noge otići u općinsko središte u poštu, gdje je jedino postojao telefon.
Drug savezni sekretar sve vrijeme strpljivo sjedi u autu ...
I sad naš čovjek neuglednog izgleda ponudi vozaču svoju pomoć, kao bi li on to “smio malo pogledati”, a vozač se obrecne na njega i uputio ga da si “potraži nekakav posao” misleći što bi takav bezveznjak iz sela Bogu iza leđa imao “pogledvati” na modernom automobilu.
Ali vrijeme odmiče, vozač je sve nervozniji, a automobil mrtav da mrtviji biti ne može, odnosno motor “hvata” ali ručica “mjenjača” ostaje blokirana u “nultom” položaju.
Naš čovjek se ohrabri, izađe iz dvorišta i predloži da, dok on malo pogleda auto, vozač i drug sekretar (zna on tko je u automobilu) uđu u kuću, žena će im tamo skuhati kavu (naravno od “divke” i cikorije), a i narezati nešto za prigristi. Nemajući kamo prijedlog je prihvaćen.
Čovjek ih otprati u kuću, iz šupe uzme torbu s alatom, otvori kutiju mjenjača, uoči problem, na sreću nije se radilo ni o kakvom lomu ili većem kvaru, fiksira mjenjač i pokrene automobil, koji, vidi vraga, bespogovorno sluša komande.
Vozač i drug sekretar ne mogu se dovoljno nazahvaljivati, sad više ne čudnom neuglednom svatu, već s punim poštovanjem pa i divljenjem, kako radi popravljenog kvara, tako i ukazanog gostoprimstva, ali ovaj ne propušta priliku da oplete vozača, kao što je on mislio, vidio je postarijeg čovjeka, koji baš i nije za pokazati i koga bi vraga taj i takav mogao, ne znati, nego uopće imati ikakvog pojma o automatskom mjenjaču gotovo novog američkog automobila.
“Mladiću, nije kvar bio baš nešto, ali vi ga ne biste otklonili do sudnjeg dana, zato jer ne poznajete tu tehniku, a ja sam kod Messerschmitta (nisu to bili smo avioni) još 1936. prvi put vidio automatski mjenjač, zato sam vam se i usudio ponuditi pomoć. Mislim da ste sada imali prilike ponešto naučiti, a to je da ne sudite ljude isključivo po njihovom izgledu”.
Ruka ruci i drug sekretar i njegov vozač sjedaju u limuzinu i nastavljaju put.
A one kamare aluminijskih limova i profila?
Čovjek o kome je riječ, po struci ljevač, do 1934. radio u Zenici, a onda budući da je Njemačka tražila radnu snagu, odlazi u Njemačku, zapošljava se u Messerschmittu u kojem na poslovima održavanja dočekuje i kraj rata, nakon čega se vraća kući i nastavlja živjeti u svojem selu na omanjem seoskom imanju.
Kako je u široj okolici za vrijeme rata palo desetak aviona koji su negdje nad Njemačkom bili pogođeni i oštećeni pa se nisu uspjeli vratiti u baze, čovjek odlučuje iskoristiti svoje vrhunsko ljevačko umijeće i počinje od prikupljenog aluminija od oborenih aviona lijevati razne predmete od lonaca, šerpi, tava sve do reljefnih svetačkih slika. Još imam lonac za kuhnje žganaca, tavu za palačinke i reljefnog sv. Antu Padovanskog.
Bilo je to negdje polovicom 50-ih godina prošlog stoljeća, kad su SIV i drugi državni i partijski organi dobili američke “cestovne krstarice”, mahom s automatskim mjenjačima.
Tadašnji savezni sekretar za pravosuđe bio je rodom iz našeg općinskog središta u kojemu su mu i dalje živjeli majka i brat, koje je on posjećivao nekoliko puta godišnje. Osim vozača nije imao druge pratnje, objektivno tamo mu i nije prijetila nikakva opasnost, ljudi su bili ponosni na njega, ta bio je prvi doktor prava iz toga kraja.
Tako se jednom prilkom na povratku njegova limuzina iz nepoznatih razloga zaustavil u jednom selu 5-6 kilometara od majčine kuće ...
Naslonjen na dvorišnu ogradu od “štaketla”, užurbanog vozača, koji neuspješno pokušava ponovo pokrenuti automobil, promatra jedan osebujni lik, oniži pedesetgodišnjak, pod masnim šeširom “klempavog” oboda, sa čeličnim okruglim cvikerom na nosu, neobrijan, u prljavom radničkom odijelu s kožnom pregačom. Dvorište iza njega, pa dokle se vidi i okućnica, krcati su aluminijskim limovima i profilima za koje se prema oznakama vidjelo da potiču od u ratu oborenih aviona.
Kako vozač duže vremena ne uspijeva pokrenuti auto, a za pozvati pomoć morao bi na noge otići u općinsko središte u poštu, gdje je jedino postojao telefon.
Drug savezni sekretar sve vrijeme strpljivo sjedi u autu ...
I sad naš čovjek neuglednog izgleda ponudi vozaču svoju pomoć, kao bi li on to “smio malo pogledati”, a vozač se obrecne na njega i uputio ga da si “potraži nekakav posao” misleći što bi takav bezveznjak iz sela Bogu iza leđa imao “pogledvati” na modernom automobilu.
Ali vrijeme odmiče, vozač je sve nervozniji, a automobil mrtav da mrtviji biti ne može, odnosno motor “hvata” ali ručica “mjenjača” ostaje blokirana u “nultom” položaju.
Naš čovjek se ohrabri, izađe iz dvorišta i predloži da, dok on malo pogleda auto, vozač i drug sekretar (zna on tko je u automobilu) uđu u kuću, žena će im tamo skuhati kavu (naravno od “divke” i cikorije), a i narezati nešto za prigristi. Nemajući kamo prijedlog je prihvaćen.
Čovjek ih otprati u kuću, iz šupe uzme torbu s alatom, otvori kutiju mjenjača, uoči problem, na sreću nije se radilo ni o kakvom lomu ili većem kvaru, fiksira mjenjač i pokrene automobil, koji, vidi vraga, bespogovorno sluša komande.
Vozač i drug sekretar ne mogu se dovoljno nazahvaljivati, sad više ne čudnom neuglednom svatu, već s punim poštovanjem pa i divljenjem, kako radi popravljenog kvara, tako i ukazanog gostoprimstva, ali ovaj ne propušta priliku da oplete vozača, kao što je on mislio, vidio je postarijeg čovjeka, koji baš i nije za pokazati i koga bi vraga taj i takav mogao, ne znati, nego uopće imati ikakvog pojma o automatskom mjenjaču gotovo novog američkog automobila.
“Mladiću, nije kvar bio baš nešto, ali vi ga ne biste otklonili do sudnjeg dana, zato jer ne poznajete tu tehniku, a ja sam kod Messerschmitta (nisu to bili smo avioni) još 1936. prvi put vidio automatski mjenjač, zato sam vam se i usudio ponuditi pomoć. Mislim da ste sada imali prilike ponešto naučiti, a to je da ne sudite ljude isključivo po njihovom izgledu”.
Ruka ruci i drug sekretar i njegov vozač sjedaju u limuzinu i nastavljaju put.
A one kamare aluminijskih limova i profila?
Čovjek o kome je riječ, po struci ljevač, do 1934. radio u Zenici, a onda budući da je Njemačka tražila radnu snagu, odlazi u Njemačku, zapošljava se u Messerschmittu u kojem na poslovima održavanja dočekuje i kraj rata, nakon čega se vraća kući i nastavlja živjeti u svojem selu na omanjem seoskom imanju.
Kako je u široj okolici za vrijeme rata palo desetak aviona koji su negdje nad Njemačkom bili pogođeni i oštećeni pa se nisu uspjeli vratiti u baze, čovjek odlučuje iskoristiti svoje vrhunsko ljevačko umijeće i počinje od prikupljenog aluminija od oborenih aviona lijevati razne predmete od lonaca, šerpi, tava sve do reljefnih svetačkih slika. Još imam lonac za kuhnje žganaca, tavu za palačinke i reljefnog sv. Antu Padovanskog.
