Sviće “zora” ... il' se “trećim putem” mora?
Nismo dugo čekali, a na hrvatskom političkom nebu evo nam nove stranke, koju naravno osnivaju oni koji “hoće i znaju”, pod dirigentskom palicom još jednog “domoljuba”, dr. Milana Kujundžića, koji nam dolazi otamo gdje i inače nalazimo “najkvalitetnije” Hrvate.
Nova stranka, 141. po redu, zove se ”Hrvatska zora”, a okuplja one koji svoja politička i druga uvjerenja nisu prepoznali ni u jednom od 140 stranačkih programa, kao da nema dovoljno ustaštva u programima HDZ-a, svih HSP-a ili HČSP-a, a “domoljublja” je u jednom izuzetno politički “naprednom” HRAST-u i previše, jer se ta nova “zora” koja neće probuditi nijednog pijetla, sasvim sigurno ne zasniva na zasadama antifašizma, uspostave države vladavine prava i njenoj sekularnosti, već na olinjalim Tuđmanovim proglašnim istinama.
Novu stranku je osnovalo 287 “najboljih među nama” koji “žele, hoće i znaju” upregnuti sve svoje umne i tjelesne moći isključivo za dobrobit hrvatskog naroda i države i koji će na izborima dobivati bar deset puta, ali savim sigurno ne više od dvadeset puta, više glasova od broja osnivača, jer je za pretpostaviti da će za njih glasati tek njihovi rođaci, prijatelji i znanci. Ali ni oni ne svi.
Po mojem sudu bit će to tek još jedna od stranaka koje naprosto “kontaminiraju” hrvatski politički prostor.
Bilo kako bilo dr. Milan Kujundžić osnivajući stranku preduhitrio je još jednog doktora, na nejasan način obogaćenog dr Nikicu Gabrća, novog mesiju i vizionara, koji će svoj “treći put” (koja su to prva dva?) prema najavama opredmetiti osnivanjem stranke tek po isteku “sezone kiselih krastavaca”, dakle na jesen.
U ovoj tuđmaniziranoj zemlji, čitaj zemlji lobotomiziranih ljudi, kojima je tim postupkom uklonjena perceptivna kategorija koja se zove zdravi razum, osnivači novih stranaka ponašaju se kao da nas je bar deset puta više pa da raspolažemo i s neiscrpnim brojem kvalitetnih kadrova, dakle jednako sposobnih političara kao i vrsnih administratora i drugih stručnjaka koji znaju upravljati državnim poslovima, pa će onda oni iz tog vrela zahvaćati one koji dosad nisu pristali niti uz jednu političku opciju na hrvatskoj političkoj sceni.
A da tome baš i nije tako vidi se po dosadešnjem konkordatu dr. Nikice Gabrića s Ivom Josipovićem, kao valjda neiskvarenim “novim” čovjekom, upravo spremnim da krene “trećim putem”.
Da bih ja na hrvatskoj političkoj sceni prepoznao ikoga tko nudi išta novo, išta što bi moglo barem probuditi nekakvu nadu u bolje sutra, taj bi se morao nevosmisleno izjasniti kao antifašist i tvorno se boriti protiv fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima, distancirati se i od Tuđmana i svih onih koji su s njime “tikve sadili”, odnosno “stvarali državu”, a sam proces “stvarnja države” proglasiti onim što je stvarno bio, a to je osamostaljenje Hrvatske, odnosno njeno razdruživanje od SFRJ.
Postupak pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva proglasiti onim što je u svojoj suštini bio, dakle mega-pljačkom, neviđenom u povijesti, te najaviti pšrovedbu potpunog poništenja toga procesa.
Distanciranje od ustaštva i tzv. NDH kao i borba protiv ustaškog revivala, trebala bi uz antifašizam i druga demokratska opredjeljenja biti conditio sine qua non svakog demokratskog razvoja hrvatskog društva. “Hodočasnici”na Bleiburško polje, oni koji pokušavaju revidirati tok povijesti, pa i sam ishod 2. Svjetskog rata, uz relativiziranje monstruoznih ustaških zločina i negiranje holokausta, nisu dosad pa i dalje ne mogu nuditi nikakav put u bolje sutra ni hrvatskom narodu ni njegovoj državi.
Najava borbe za uspostavu neovisnog sudstva, a time i upostavu države vladavine prava, trebao bi biti, usudim se reći, gotovo prioritetni zadatak, jer bez toga nije moguće protjerati organizirani kriminal ni korupciju s kojima je danas premrežena hrvatska politička, javna i društvena scena.
Najava striktnog poštivanja principa sekularnosti hrvatskog društva uz onemogućavanje vjerskih zajednica da se bave poltikom i da postaju partneri civilnim vlastima ili čak i nekakve paralelne vlasti.
A to bi značilo najavu prestanka financiranja vjerskih zajednica iz državnog proračuna, izgon vjeronauka iz državnog obrazovnog sustava, a onda i Vojnog ordinarijata iz MORH-a ...
Funkcionalni teritorijalni ustroj zemlje i decentarlizacija državne vlasti morale bi naći svoje mjesto kod onih koji žele ponuditi nešto novo.
Naravno da pobrojano nije sve ono o čemu bi se morali odrediti oni koji uopće i pomisle suštinski bilo što mijenjati na hrvatskoj političkoj, javnoj i društvenoj sceni, ali je kao polazna osnova i više nego dovoljno, mislim čak da pozitivno izjašnjavanje o pobrojanom može osigurati u narodu značajnu podršku, jer bi narod ipak prepoznao nešto novo, nešto što nisu tek puke političke fraze.
Nudi li osnivač “Hrvatske zore”, čovjek koji je osnovao stranku samo zato što mu je u HDZ-u kara-fašist “suzio” prostor djelovanja, išta novo ili je istupio iz toga društva i osnovao stranku zato što želi biti nekakav lider na hrvatskoj političkoj sceni? Da tome nije tako, čovjek bi se zajedno sa svojim istomišljenicima pridružio nekoj od “naprednih” političkih opcija na hrvatskoj poltičkoj sceni.
Ja naime iz dosadašnjih programatskih opredjeljenja kod dr. Milivoja Kujundžića, osim nekakvih općih mjesta i uobičajenih fraza žrtvovanja za opće interese, ništa drugo i ništa novo raspoznao nisam.
Nikica Gabrić s druge strane, kao “treći put” nudi nekakvu nadogradnju Tuđmanovog projekta, ne prihvaćajući da je taj projekt potpuni promašaj i da ga se ne može popraviti niti nadograditi, već ga treba u potpunosti srušiti. Jednako tako ne treba ni sa đavolom tikve saditi pa najavljivati nekakvog “novog” Ivu Josipovića, jer taj Tuđmana umjesto Tuđmana” je dosad dovoljno pokazao što zna ...
Još ako se sjeti “novog” Mate Granića, a otuda ni “novi” Ljubo Jurčić i Borislav Škegro nisu daleko, razvit će nas do Vladivostoka.
No za razliku od Kujundžića Gabrić nudi i neke ipak konkretne projekte, posebno u domeni razvoja lječilišnog i nautičkog turizma, ne libeći se pozvati i na nekadašnje jugoslavenske zaslužnike za razvoj nautičkog turizma, danas pokojne Antu Markovića i Veljka Barbierija.
Jedino što od postojećeg mora ostati je prihvaćanje “novog stanja stvari”, a to je RH kao subjekt međunarodnog prava, u svemu drugome se mora mijenjati “smjer”, u nekim stvarima i za punih 180 stupnjeva.
Nova stranka, 141. po redu, zove se ”Hrvatska zora”, a okuplja one koji svoja politička i druga uvjerenja nisu prepoznali ni u jednom od 140 stranačkih programa, kao da nema dovoljno ustaštva u programima HDZ-a, svih HSP-a ili HČSP-a, a “domoljublja” je u jednom izuzetno politički “naprednom” HRAST-u i previše, jer se ta nova “zora” koja neće probuditi nijednog pijetla, sasvim sigurno ne zasniva na zasadama antifašizma, uspostave države vladavine prava i njenoj sekularnosti, već na olinjalim Tuđmanovim proglašnim istinama.
Novu stranku je osnovalo 287 “najboljih među nama” koji “žele, hoće i znaju” upregnuti sve svoje umne i tjelesne moći isključivo za dobrobit hrvatskog naroda i države i koji će na izborima dobivati bar deset puta, ali savim sigurno ne više od dvadeset puta, više glasova od broja osnivača, jer je za pretpostaviti da će za njih glasati tek njihovi rođaci, prijatelji i znanci. Ali ni oni ne svi.
Po mojem sudu bit će to tek još jedna od stranaka koje naprosto “kontaminiraju” hrvatski politički prostor.
Bilo kako bilo dr. Milan Kujundžić osnivajući stranku preduhitrio je još jednog doktora, na nejasan način obogaćenog dr Nikicu Gabrća, novog mesiju i vizionara, koji će svoj “treći put” (koja su to prva dva?) prema najavama opredmetiti osnivanjem stranke tek po isteku “sezone kiselih krastavaca”, dakle na jesen.
U ovoj tuđmaniziranoj zemlji, čitaj zemlji lobotomiziranih ljudi, kojima je tim postupkom uklonjena perceptivna kategorija koja se zove zdravi razum, osnivači novih stranaka ponašaju se kao da nas je bar deset puta više pa da raspolažemo i s neiscrpnim brojem kvalitetnih kadrova, dakle jednako sposobnih političara kao i vrsnih administratora i drugih stručnjaka koji znaju upravljati državnim poslovima, pa će onda oni iz tog vrela zahvaćati one koji dosad nisu pristali niti uz jednu političku opciju na hrvatskoj političkoj sceni.
A da tome baš i nije tako vidi se po dosadešnjem konkordatu dr. Nikice Gabrića s Ivom Josipovićem, kao valjda neiskvarenim “novim” čovjekom, upravo spremnim da krene “trećim putem”.
Da bih ja na hrvatskoj političkoj sceni prepoznao ikoga tko nudi išta novo, išta što bi moglo barem probuditi nekakvu nadu u bolje sutra, taj bi se morao nevosmisleno izjasniti kao antifašist i tvorno se boriti protiv fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima, distancirati se i od Tuđmana i svih onih koji su s njime “tikve sadili”, odnosno “stvarali državu”, a sam proces “stvarnja države” proglasiti onim što je stvarno bio, a to je osamostaljenje Hrvatske, odnosno njeno razdruživanje od SFRJ.
Postupak pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva proglasiti onim što je u svojoj suštini bio, dakle mega-pljačkom, neviđenom u povijesti, te najaviti pšrovedbu potpunog poništenja toga procesa.
Distanciranje od ustaštva i tzv. NDH kao i borba protiv ustaškog revivala, trebala bi uz antifašizam i druga demokratska opredjeljenja biti conditio sine qua non svakog demokratskog razvoja hrvatskog društva. “Hodočasnici”na Bleiburško polje, oni koji pokušavaju revidirati tok povijesti, pa i sam ishod 2. Svjetskog rata, uz relativiziranje monstruoznih ustaških zločina i negiranje holokausta, nisu dosad pa i dalje ne mogu nuditi nikakav put u bolje sutra ni hrvatskom narodu ni njegovoj državi.
Najava borbe za uspostavu neovisnog sudstva, a time i upostavu države vladavine prava, trebao bi biti, usudim se reći, gotovo prioritetni zadatak, jer bez toga nije moguće protjerati organizirani kriminal ni korupciju s kojima je danas premrežena hrvatska politička, javna i društvena scena.
Najava striktnog poštivanja principa sekularnosti hrvatskog društva uz onemogućavanje vjerskih zajednica da se bave poltikom i da postaju partneri civilnim vlastima ili čak i nekakve paralelne vlasti.
A to bi značilo najavu prestanka financiranja vjerskih zajednica iz državnog proračuna, izgon vjeronauka iz državnog obrazovnog sustava, a onda i Vojnog ordinarijata iz MORH-a ...
Funkcionalni teritorijalni ustroj zemlje i decentarlizacija državne vlasti morale bi naći svoje mjesto kod onih koji žele ponuditi nešto novo.
Naravno da pobrojano nije sve ono o čemu bi se morali odrediti oni koji uopće i pomisle suštinski bilo što mijenjati na hrvatskoj političkoj, javnoj i društvenoj sceni, ali je kao polazna osnova i više nego dovoljno, mislim čak da pozitivno izjašnjavanje o pobrojanom može osigurati u narodu značajnu podršku, jer bi narod ipak prepoznao nešto novo, nešto što nisu tek puke političke fraze.
Nudi li osnivač “Hrvatske zore”, čovjek koji je osnovao stranku samo zato što mu je u HDZ-u kara-fašist “suzio” prostor djelovanja, išta novo ili je istupio iz toga društva i osnovao stranku zato što želi biti nekakav lider na hrvatskoj političkoj sceni? Da tome nije tako, čovjek bi se zajedno sa svojim istomišljenicima pridružio nekoj od “naprednih” političkih opcija na hrvatskoj poltičkoj sceni.
Ja naime iz dosadašnjih programatskih opredjeljenja kod dr. Milivoja Kujundžića, osim nekakvih općih mjesta i uobičajenih fraza žrtvovanja za opće interese, ništa drugo i ništa novo raspoznao nisam.
Nikica Gabrić s druge strane, kao “treći put” nudi nekakvu nadogradnju Tuđmanovog projekta, ne prihvaćajući da je taj projekt potpuni promašaj i da ga se ne može popraviti niti nadograditi, već ga treba u potpunosti srušiti. Jednako tako ne treba ni sa đavolom tikve saditi pa najavljivati nekakvog “novog” Ivu Josipovića, jer taj Tuđmana umjesto Tuđmana” je dosad dovoljno pokazao što zna ...
Još ako se sjeti “novog” Mate Granića, a otuda ni “novi” Ljubo Jurčić i Borislav Škegro nisu daleko, razvit će nas do Vladivostoka.
No za razliku od Kujundžića Gabrić nudi i neke ipak konkretne projekte, posebno u domeni razvoja lječilišnog i nautičkog turizma, ne libeći se pozvati i na nekadašnje jugoslavenske zaslužnike za razvoj nautičkog turizma, danas pokojne Antu Markovića i Veljka Barbierija.
Jedino što od postojećeg mora ostati je prihvaćanje “novog stanja stvari”, a to je RH kao subjekt međunarodnog prava, u svemu drugome se mora mijenjati “smjer”, u nekim stvarima i za punih 180 stupnjeva.
