"A tebe će se valjda pitati!?"
Jedan prijatelj mi je ne tako davno ispričao priču, čija bi radnja prije spadala u vrijeme otprije 2. Svjetskog rata, nego u vijeme današnje.
Elem, prijatelj priča kako se negdje krajem 2008. u jednoj maloj firmi, u kojoj je on tada radio, zaposlila jedna mlada žena, lijepa, visoka, dobro obučena, diskretno i s ukusom našminkana, u drugoj polovici 20-ih godina ... uglavnom žena koju će svaki muškarac zapaziti.
I naravno da su se neki muškići iz firme odmah pokušavali “ubaciti”, ali bezuspješno, rekla im je da je u sretnom braku i da je nikakav flirt ne zanima.
Doznalo se tako i da su poslije ženidbe ona i muž ostali živjeti zajedno s muževim roditeljima, onako za “prvu ruku” dok se ne snađu.
Nakon jedno godinu dana ponosno je rekla da je u drugom stanju, a onda koji mjesec kasnije i da nosi muškića.
Trudnoća prolazi normalno bez komplikacija, a onda kad je bila već visoko gravidna, primjećivale su joj se suze u očima a ponekad bi i tiho zajecala.
Kolegica, koja joj je bila najbliža, je onako suosjećajno zapita što joj je, što ne valja, može li kako pomoći, ali kao nije ništa, ono trudnoća, pomalo pretporođajni strah ... a onda jednog dana otvori dušu i kolegici prvo reče zašto plače, a potom joj ispriča i svoju životnu priču ...
Kaže tako, kako se vrijeme poroda približavalo, tako su ona i muž razglabali o tome kakvo će ime sinu dati i sad za nedjeljnim ručkom odluče povjeriti svekrvi i svekru potencijalna imena za njihovog unuka, kad li svekrva bespogovornim tonom kaže da se tu nema što razglabati jer je ona već odlučila kako će se unuk zvati i kaže jedno tradicionalno “vlaško” ime, ime koje valjda svojem djetetu u Zagrebu zadnjih trideset godina nitko dao nije.
I sad se naša ljepotica uzjoguni i reče da se ona kao majka s time ne slaže, a svekrva je odmah rezolutno presiječe sa: “A tebe će se valjda pitati!?”
Okrene se žena prema mužu tražeći od njega pomoć, a on joj samo reče kako “će biti kao mama kaže, jer mama najbolje zna”.
Tu se za tu mladu ženu nepovratno “ruši svijet”, odnosno nastavlja se rušiti, jer rušenje je započelo već prije, njenom udajom.
Naime njena porodica i porodica njenog muža bile su dvije “vlaške” porodice iz susjedstva, njen otac i njegov prijatelj njen kasniji svekar bili su vršnjaci i obojica su došli studirati u Zagreb, završili studije, zaposlili se u Zagrebu, oženili i posve slučajno dobili na korištenje stanove u susjedstvu, tako da su se povremeno družili. Ona je bila jedinica i njen muž jedinac, porodice se baš i nisu intenzivno družile, tako da su se ona i njen budući muž tek ovlaš poznavali, ona je imala svoje društvo, on svoje.
Cura se ozbiljno zaljubila, prohodala s jednim dečkom iz svojeg društva, ali bila je tradicionalno odgojena po principu “ništa prije braka”, tako da su dečko i ona počeli razgovarati o ženidbi, o da, upoznala je ona njegove roditelje, sad je red da i ona njega predstavi svojim roditeljima ...
Tako jednog dana kaže majci da već duže hoda s jednim dečkom i da bi ga htjela dovesti kući da ga i roditelji upoznaju, jer bi se ona i on ženili čim završe studij.
No uslijedio je hladan tuš, njen svijet se počeo rušiti, kad joj je majka rekla da kakvi dečki, kakva ženidba, kad je njena udaja već dogovorena i da će se ona udati za sina njihovih prijatelja, nikakav drugi dečko ne dolazi u obzir, oni su dali riječ i neće ona njih sramotiti ... ne pomažu priče o ljubavi, ne pomažu suze, jer su se eto i njena majka i otac jedva poznavali kad su se oženili, sve su dogovoili njihovi roditelji, tako će biti i njoj, a “ljubav će već doći”.
Otac je stao na stranu matere, izrečene su mnoge grube riječi pa i otvorene prijetnje, za nju je to bilo posebno šokantno, jer je nešto tako ružno čula od svojih roditelja prvi puta u životu, kažnjena je i zabranom izlazaka ...
Tradicionalno odgojena cura, sa ugrađenim silnim strahopoštovanjem prema roditeljima, jednostavno im se nije mogla oduprijeti, “kapitulirala” je i udala se za onog koga su joj za muža oni odabrali, njena zadaća je bila da mužu bude bespogovorno pokorna, da se zaljubi u njega, a iz svojih sjećanja istjera i zaboravi onoga u koga je bila zaljubljena preko ušiju i s kojim je pravila planove za budućnost, što se radi roditeljske “ljubavi i brige” pokazalo kao “račun bez krčmara”.
Sinčić je dobio ime koje je baka odabrala, pa iako narod kaže da ime nije nikoga pokvarilo, lako je moguće da će radi imena biti bar u dječjoj dobi izvrgnut podsmijehu svojih vršnjaka.
Eto tako je roditeljska “ljubav i briga” za “sreću” vlastitog djeteta učinila da jedna osoba, ne svojom voljom i krivnjom, ne radi svojeg pogrešnog izbora i ne radi svojih pogrešnih odluka, bude nesretna vjerojatno do kraja svojeg života.
Elem, prijatelj priča kako se negdje krajem 2008. u jednoj maloj firmi, u kojoj je on tada radio, zaposlila jedna mlada žena, lijepa, visoka, dobro obučena, diskretno i s ukusom našminkana, u drugoj polovici 20-ih godina ... uglavnom žena koju će svaki muškarac zapaziti.
I naravno da su se neki muškići iz firme odmah pokušavali “ubaciti”, ali bezuspješno, rekla im je da je u sretnom braku i da je nikakav flirt ne zanima.
Doznalo se tako i da su poslije ženidbe ona i muž ostali živjeti zajedno s muževim roditeljima, onako za “prvu ruku” dok se ne snađu.
Nakon jedno godinu dana ponosno je rekla da je u drugom stanju, a onda koji mjesec kasnije i da nosi muškića.
Trudnoća prolazi normalno bez komplikacija, a onda kad je bila već visoko gravidna, primjećivale su joj se suze u očima a ponekad bi i tiho zajecala.
Kolegica, koja joj je bila najbliža, je onako suosjećajno zapita što joj je, što ne valja, može li kako pomoći, ali kao nije ništa, ono trudnoća, pomalo pretporođajni strah ... a onda jednog dana otvori dušu i kolegici prvo reče zašto plače, a potom joj ispriča i svoju životnu priču ...
Kaže tako, kako se vrijeme poroda približavalo, tako su ona i muž razglabali o tome kakvo će ime sinu dati i sad za nedjeljnim ručkom odluče povjeriti svekrvi i svekru potencijalna imena za njihovog unuka, kad li svekrva bespogovornim tonom kaže da se tu nema što razglabati jer je ona već odlučila kako će se unuk zvati i kaže jedno tradicionalno “vlaško” ime, ime koje valjda svojem djetetu u Zagrebu zadnjih trideset godina nitko dao nije.
I sad se naša ljepotica uzjoguni i reče da se ona kao majka s time ne slaže, a svekrva je odmah rezolutno presiječe sa: “A tebe će se valjda pitati!?”
Okrene se žena prema mužu tražeći od njega pomoć, a on joj samo reče kako “će biti kao mama kaže, jer mama najbolje zna”.
Tu se za tu mladu ženu nepovratno “ruši svijet”, odnosno nastavlja se rušiti, jer rušenje je započelo već prije, njenom udajom.
Naime njena porodica i porodica njenog muža bile su dvije “vlaške” porodice iz susjedstva, njen otac i njegov prijatelj njen kasniji svekar bili su vršnjaci i obojica su došli studirati u Zagreb, završili studije, zaposlili se u Zagrebu, oženili i posve slučajno dobili na korištenje stanove u susjedstvu, tako da su se povremeno družili. Ona je bila jedinica i njen muž jedinac, porodice se baš i nisu intenzivno družile, tako da su se ona i njen budući muž tek ovlaš poznavali, ona je imala svoje društvo, on svoje.
Cura se ozbiljno zaljubila, prohodala s jednim dečkom iz svojeg društva, ali bila je tradicionalno odgojena po principu “ništa prije braka”, tako da su dečko i ona počeli razgovarati o ženidbi, o da, upoznala je ona njegove roditelje, sad je red da i ona njega predstavi svojim roditeljima ...
Tako jednog dana kaže majci da već duže hoda s jednim dečkom i da bi ga htjela dovesti kući da ga i roditelji upoznaju, jer bi se ona i on ženili čim završe studij.
No uslijedio je hladan tuš, njen svijet se počeo rušiti, kad joj je majka rekla da kakvi dečki, kakva ženidba, kad je njena udaja već dogovorena i da će se ona udati za sina njihovih prijatelja, nikakav drugi dečko ne dolazi u obzir, oni su dali riječ i neće ona njih sramotiti ... ne pomažu priče o ljubavi, ne pomažu suze, jer su se eto i njena majka i otac jedva poznavali kad su se oženili, sve su dogovoili njihovi roditelji, tako će biti i njoj, a “ljubav će već doći”.
Otac je stao na stranu matere, izrečene su mnoge grube riječi pa i otvorene prijetnje, za nju je to bilo posebno šokantno, jer je nešto tako ružno čula od svojih roditelja prvi puta u životu, kažnjena je i zabranom izlazaka ...
Tradicionalno odgojena cura, sa ugrađenim silnim strahopoštovanjem prema roditeljima, jednostavno im se nije mogla oduprijeti, “kapitulirala” je i udala se za onog koga su joj za muža oni odabrali, njena zadaća je bila da mužu bude bespogovorno pokorna, da se zaljubi u njega, a iz svojih sjećanja istjera i zaboravi onoga u koga je bila zaljubljena preko ušiju i s kojim je pravila planove za budućnost, što se radi roditeljske “ljubavi i brige” pokazalo kao “račun bez krčmara”.
Sinčić je dobio ime koje je baka odabrala, pa iako narod kaže da ime nije nikoga pokvarilo, lako je moguće da će radi imena biti bar u dječjoj dobi izvrgnut podsmijehu svojih vršnjaka.
Eto tako je roditeljska “ljubav i briga” za “sreću” vlastitog djeteta učinila da jedna osoba, ne svojom voljom i krivnjom, ne radi svojeg pogrešnog izbora i ne radi svojih pogrešnih odluka, bude nesretna vjerojatno do kraja svojeg života.
