Milanovićev King Kong
Klerofašisti, privrženici Opus Dei, karafašisti i svi oni što “hrvatski dišu” naljutiše nam Zorana Milanovića optužbama prema kojima, radi donošenja zakona prozvanog Lex Perkovićalis, on i njegova vlast štite zločince.
Radi neutemljenih optužbi od onih koji su sami “dvadeset godina štitili zločince”, prozivajući eksplicite KC i HDZ, Milanović je progovorio oštro, najoštrije dosad, upozorivši ih da su “tjerali lisicu a istjerali King Konga” i poantirao: “Koliko god su neki ljudi u Crkvi i HDZ-u spremni ići ovako daleko, ja ću ići i dalje.”
Bilo bi lijepo da Zoran Milanović ovu svoju ljutnju pretoči u djela, ali bojim se poučen dosadašnjim iskustvom kad se poslije njegovih izrečenih oštrih riječi nije događalo ništa, da će tako biti i ovoga puta.
A bilo bi lijepo kad bi se makar samo postupalo poštujući Ustav RH, pa zaustavilo sad već ne pužući nego nadirući fašizam, jer su izjave brojnih klerika i Tomislava Karamarka, otvorena promocija fašizma i dosad zaslužile žestoko udaranje po prstima, koje se nije dogodilo, ne događa se i vjerojatno se neće dogoditi, a fašizam zaogrnut tobožnjim demokratskim pravom na drugačije mišljenje će sve više zauzimati društvene i političke pozicije.
I nije briga ni Bozanića, ni Karamarka ni ine (veliko)hrvatske ljubitelje i zagovornike prava i pravde ni za Đurekovića, ni za Perkovića, oni nasrću na antifašizam, kojega “da se Vlasi ne dosjete” poistovjećuju s komunizmom, čiji je onda Perković eksponent, pa tako u tom slučaju nema ni presumpcije nevinosti, oni naprosto znaju da je Perković udbaški ubojica, pokazujući i tim svojim “znanjem” da ni o čemu nemaju pojma pa ni o službi sigurnosti bivše države, popularno zvanoj “Udba”.
Jer da znaju, onda bi znali da njeni rukovodioci toga ranga nisu bili egzekutori, ali i da njeni rukovodioci toga ranga nisu bili ovlašteni donositi odluke o tom treba li nekoga od neprijatelja ustavno-pravnog poretka a) proglasiti izrazito opasnim i b) zauvijek “neutralizirati” na način kako to rade sve službe državne sigurnosti u bijelom svijetu.
Da im je stalo do istine, prava i pravde zapitali bi se makar na trenutak čemu je u bivšoj SFRJ služilo tijelo koje se zvalo Savjet za zaštitu ustavnog poretka, a da bi prema A. Đapiću “udba iz Livna naložila ubojstvo njegovog strica”. “Zaigrali” se malo “dečki” iz striktno subordinirane službe u Livnu, pa donijeli odluku iz isključive nadležnosti federacije!? Pa onda, sve kad bi tako i bilo, a nije moglo biti nikako, Livno je bilo i onda kao i danas u drugoj državi, a Perković funkcionar SDS u Hrvatskoj …
“Udba” se ni po metodama ni po bilo čemu drugom nije razlikovala od drugih tovrsnih službi u svijetu. Jedino po čemu se ona razlikovala od drugih je to što je ona za “hrvatske borce za slobodu, a ne teroriste”, kako se ustaške teroriste doživljavalo u Njemačkoj, bila služba države koja nije imala pravo postojati, a onda ni pravo štititi svoj ustavno-pravni poredak, primjenjujući mjere i koristeći se metodma kojima su se u daleko većoj mjeri koristile i koriste službe demokratskih država, a pogotovo “najdemokratskije” države svijeta.
Zanimljivo je da se ni KGB-u nije toliko spočitavalo obilato korištenje sredstava i metoda za neutralizaciju opasnih protivnika ustavno-pravnog poretka SSSR-a, koliko se to osporavalo “Udbi” po čemu ispada da je ona trebala mirno promatrati kako joj se, primjerice baš u Njemačkoj, obučavaju, pa i pod nadzorom njene službe sigurnosti, BND, teroristi, pa i čitave skupine terorista, koji su ubacivani u SFRJ, među kojima je najpoznatija “Bugojanska skupina” ili napadaju diplomatsko-konzularna predstavništva, pa i ubijaju diplomati.
I sad je najedamput njemačko pravosuđe silno senzibilizirano ubojstvom emigranta Stjepana Đurekovića, koji tako postaje direktorom INE, kako ga titulira “Die Welt”, premda se radi o ININOM direktorčiću kakvih je bilo bar pedesetak, pa kao o čovjeku koji je morao pobjeći iz Jugoslavije jer je “upozoravao na kriminal u INI u koji su bili umiješani sinovi Mike Špiljka i samoga Tita”, a istina je da je upravo S. Đureković bio predmetom istrage radi šverca naftom, da je on istragu usmjeravao prema Vanji Špiljku, a da se ime Miše Broza nije nigdje spominjalo.
Onda opet, čovjek se ne može ne zapitati kako to da žrtva političkog progona kakvim se Đureković sam predstavljao, a i “Die Welt” ga takvim predstavlja, ne traži zaštitu države u koju se sklonio, nego se povezuje s ekstremnom terorističkom emigracijom iz vlastite zemlje, obilno je financirjući, da ga valjda oni zaštite.
S druge strane bilo bi zanimljivo znati jesu li možda jugoslavenske vlasti tražile od Njemačke da im radi sumnje u počinjenje kaznenih djela izruči Đurekovića, pa ako jesu kakvo je bilo njemačko opravdanje da to ne učine.
Što ćemo s tim njemčkim divot-pravosuđem koji ustaškog teroristu, ubojicu jugoslavenskog generalnog konzula u Muenchenu, osudi na osam godina zatvora, pa ga još iz zatvora pusti prije izdržane kazne, a u slučaju Đureković na kaznu doživotnog zatvora, isključivo na osnovu svjedočenja jednog izuzetno nepouzdanog svjedoka, koji je kasnije svoj iskaz dan na sudu u cijelosti povukao u jednom javnobilježničkom uredu u Berlinu, osudi nekoga, kome je u sudskom postupku uspjelo dokazati jedino da nije ubio Đurekovića, već da je samo, prema spomenutom povučenom iskazu, nekome dao ključ prostorije u kojoj je kasnije ubijen Đureković?
Na temelju svega onoga što se dosad zna radi se o pokušaju obračuna naci nabrijanog suca sa službom državne sigurnosti bivše nam države …
A bilo bi dobro da se Nijemci malo pozabave sa svojim BND-om …
Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što je tu službu osnovao i godinama je vodio Reinhard Gehlen, general-major Wehrmachta, čelni čovjek Abwehra (kontraobavještajne službe Wehrmachta) za sektor Istok (SSSR), kojega su Amerikanci sakrivali od Rusa koji su htjeli da mu se sudi u Nuernbergu.
Prema svjedočenju Otta Skorzenyja, dopukovnika SS-a i Hitlerovog najmilijeg komandosa, koji je također sklonjen u SAD, poznatog po spasavanju Mussolinija i operaciji “Konjićev skok” (desant na Drvar), upravo je Reinhard Gehlen bio s njime kad je ubio Nikolu Teslu 06. 01. 1943. i iz njegovog sefa pokupio sve tajne spise.
Krajem rata je Gehlen pokupio dosjee velikog broja ncističkih glavešina, sklonio ih negdje u Bavarskoj i kasnije uništio, spasivši tako mnoge nacističke zlikovce od sudskih progona, presvukao se u civilno odijelo i kao civil predao Amerikancima, koji su ga onda u unifomi američkog generala, kriomice od Rusa, prebacili u SAD.
Ispada tako da je “Udba” bila mala beba u usporedbi s BND.
Ali pustimo BND i Perkovića po strani, oni nisu niti izbliza značajan problem za Hrvatsku, njen problem su fašisti i klerofašisti.
Zato i ne samo radi ljutnje već isključivo radi vlastite vjerodostojnosti i vjerodostojnosti vlasti kojoj je na čelu, Zoran Milanović bi trebao početi vući poteze u cilju zaštite ustavnog poretka i provođenja načela jednakosti sviju pred zakonom.
Što se položaja KC tiče, radi striktnog poštivanja ustavne kategorije sekularnosti države, prestati iz državnog proračuna financirati KC, ali i sve druge vjerske zajednice, izbaciti vjeronauk iz školskih pograma, a Vojni ordinarijat iz MORH-a, u vjerske zajednice uvesti fiskalizciju, a njihovo poslovanje u sustav PDV-a.
Za financiranje vjerskih zjednica uvesti crkveni porez po uzoru na Njemačku ili Italiju.
Promociju fašizma i negiranja holokausta koja mahom dolaze iz redova klerofašista i karafašista kažnavati kao u Njemačkoj.
Od Crkve u Hrvata tražiti da se radi najprilježnije suradnje s ustaškim režimom, svojeg činjenja na spašavanju ustaških i fašističkih zlikovaca i ne samo “štakorskim kanalima”, ali i radi nečinjenja, konačno ispriča i hrvatskom narodu i svijetu, po uzoru na KC u Njemačkoj.
Zabrana održavanja misa zadušnica za Pavelića i njegove doglavnike ne bi bio nikakv nedemokratski čin, već naprotiv duboko demokratski i civilizacijski, u skladu s antifašističkim opredjeljenjem iz preambule Ustava RH.
Striktno kažnjavati govor mržnje ma od koga dolazio, pa bi se tako lako moglo dogoditi da primjerice biskup Košić bude više u zatvoru nego na slobodi.
Zabraniti djelovanje Opusu Dei, najmračnijem segmentu društva pod okriljem KC, pa ako je to Tuđman znao i mogao, jer za vrijeme njegove vladavine tih pacijenata u Hrvatskoj bilo nije, ne bi smjelo biti problema ni za aktualne vlasti.
A onda objaviti i pokoji dosje suradnika “Udbe” iz redova recimo crkvenih velikodostojnika, nije ih valjda Vice sve uništio, a i da i je, uvijek su ostali oni u arhivi u Beogradu.
Umjesto najavljenog progona oko 7.700 onih koji su manipulirajući dionicama napravili državi štetu od oko 100 mil EUR, što je smiješna cifra čak u usporedbi samo sa štetom koju su HDZ-ov vlasti učinile isisavajući novac iz INE sve dok je nisu gotovo potpuno onesposobile za poslovanje. A tu bi samo pred sud trebalo izvesti Gregurića, Valentića i Šterna, pa nekao onda oni imenuju nalogodavce iz HDZ-a. Jednako je postupno i u slučaju Astra International i nekih dugih poduzeća.
U cilju ulaženja u trag oko 15-ak milijardi USD isisanih iz Hrvatske u zadnjih 10 godina trebalo bi također angažirati i represivni aparat i pravosuđe, ubrzo bi se vidjelo da i ti putevi vode u HDZ.
Ako je toliko novca iz Hrvatske isisano poslije Tuđmanove smrti, strah me je i pomisliti koliko je isisano za vrijeme njegovog života. Stručnjaci kažu da pratiti trag novca baš i nije nemoguća misija, ali kažu i da za to treba politička volja onih na vlasti.
Kad bi te volje recimo bilo, pa ako bi se zaista pokazalo, a ja u to gotovo uopće ne dvojim, da svi putevi vode u HDZ, onda tu stranku treba zabraniti, ne radi nekakv eljutnje ili zato što je politički konkurent, nego zato što je odvela Hrvatsku na prosjački štap.
Evo tako ja u svojoj naivnosti zamišljam Milanovićevog King Konga, kad su KC i HDZ u pitanju.
Radi neutemljenih optužbi od onih koji su sami “dvadeset godina štitili zločince”, prozivajući eksplicite KC i HDZ, Milanović je progovorio oštro, najoštrije dosad, upozorivši ih da su “tjerali lisicu a istjerali King Konga” i poantirao: “Koliko god su neki ljudi u Crkvi i HDZ-u spremni ići ovako daleko, ja ću ići i dalje.”
Bilo bi lijepo da Zoran Milanović ovu svoju ljutnju pretoči u djela, ali bojim se poučen dosadašnjim iskustvom kad se poslije njegovih izrečenih oštrih riječi nije događalo ništa, da će tako biti i ovoga puta.
A bilo bi lijepo kad bi se makar samo postupalo poštujući Ustav RH, pa zaustavilo sad već ne pužući nego nadirući fašizam, jer su izjave brojnih klerika i Tomislava Karamarka, otvorena promocija fašizma i dosad zaslužile žestoko udaranje po prstima, koje se nije dogodilo, ne događa se i vjerojatno se neće dogoditi, a fašizam zaogrnut tobožnjim demokratskim pravom na drugačije mišljenje će sve više zauzimati društvene i političke pozicije.
I nije briga ni Bozanića, ni Karamarka ni ine (veliko)hrvatske ljubitelje i zagovornike prava i pravde ni za Đurekovića, ni za Perkovića, oni nasrću na antifašizam, kojega “da se Vlasi ne dosjete” poistovjećuju s komunizmom, čiji je onda Perković eksponent, pa tako u tom slučaju nema ni presumpcije nevinosti, oni naprosto znaju da je Perković udbaški ubojica, pokazujući i tim svojim “znanjem” da ni o čemu nemaju pojma pa ni o službi sigurnosti bivše države, popularno zvanoj “Udba”.
Jer da znaju, onda bi znali da njeni rukovodioci toga ranga nisu bili egzekutori, ali i da njeni rukovodioci toga ranga nisu bili ovlašteni donositi odluke o tom treba li nekoga od neprijatelja ustavno-pravnog poretka a) proglasiti izrazito opasnim i b) zauvijek “neutralizirati” na način kako to rade sve službe državne sigurnosti u bijelom svijetu.
Da im je stalo do istine, prava i pravde zapitali bi se makar na trenutak čemu je u bivšoj SFRJ služilo tijelo koje se zvalo Savjet za zaštitu ustavnog poretka, a da bi prema A. Đapiću “udba iz Livna naložila ubojstvo njegovog strica”. “Zaigrali” se malo “dečki” iz striktno subordinirane službe u Livnu, pa donijeli odluku iz isključive nadležnosti federacije!? Pa onda, sve kad bi tako i bilo, a nije moglo biti nikako, Livno je bilo i onda kao i danas u drugoj državi, a Perković funkcionar SDS u Hrvatskoj …
“Udba” se ni po metodama ni po bilo čemu drugom nije razlikovala od drugih tovrsnih službi u svijetu. Jedino po čemu se ona razlikovala od drugih je to što je ona za “hrvatske borce za slobodu, a ne teroriste”, kako se ustaške teroriste doživljavalo u Njemačkoj, bila služba države koja nije imala pravo postojati, a onda ni pravo štititi svoj ustavno-pravni poredak, primjenjujući mjere i koristeći se metodma kojima su se u daleko većoj mjeri koristile i koriste službe demokratskih država, a pogotovo “najdemokratskije” države svijeta.
Zanimljivo je da se ni KGB-u nije toliko spočitavalo obilato korištenje sredstava i metoda za neutralizaciju opasnih protivnika ustavno-pravnog poretka SSSR-a, koliko se to osporavalo “Udbi” po čemu ispada da je ona trebala mirno promatrati kako joj se, primjerice baš u Njemačkoj, obučavaju, pa i pod nadzorom njene službe sigurnosti, BND, teroristi, pa i čitave skupine terorista, koji su ubacivani u SFRJ, među kojima je najpoznatija “Bugojanska skupina” ili napadaju diplomatsko-konzularna predstavništva, pa i ubijaju diplomati.
I sad je najedamput njemačko pravosuđe silno senzibilizirano ubojstvom emigranta Stjepana Đurekovića, koji tako postaje direktorom INE, kako ga titulira “Die Welt”, premda se radi o ININOM direktorčiću kakvih je bilo bar pedesetak, pa kao o čovjeku koji je morao pobjeći iz Jugoslavije jer je “upozoravao na kriminal u INI u koji su bili umiješani sinovi Mike Špiljka i samoga Tita”, a istina je da je upravo S. Đureković bio predmetom istrage radi šverca naftom, da je on istragu usmjeravao prema Vanji Špiljku, a da se ime Miše Broza nije nigdje spominjalo.
Onda opet, čovjek se ne može ne zapitati kako to da žrtva političkog progona kakvim se Đureković sam predstavljao, a i “Die Welt” ga takvim predstavlja, ne traži zaštitu države u koju se sklonio, nego se povezuje s ekstremnom terorističkom emigracijom iz vlastite zemlje, obilno je financirjući, da ga valjda oni zaštite.
S druge strane bilo bi zanimljivo znati jesu li možda jugoslavenske vlasti tražile od Njemačke da im radi sumnje u počinjenje kaznenih djela izruči Đurekovića, pa ako jesu kakvo je bilo njemačko opravdanje da to ne učine.
Što ćemo s tim njemčkim divot-pravosuđem koji ustaškog teroristu, ubojicu jugoslavenskog generalnog konzula u Muenchenu, osudi na osam godina zatvora, pa ga još iz zatvora pusti prije izdržane kazne, a u slučaju Đureković na kaznu doživotnog zatvora, isključivo na osnovu svjedočenja jednog izuzetno nepouzdanog svjedoka, koji je kasnije svoj iskaz dan na sudu u cijelosti povukao u jednom javnobilježničkom uredu u Berlinu, osudi nekoga, kome je u sudskom postupku uspjelo dokazati jedino da nije ubio Đurekovića, već da je samo, prema spomenutom povučenom iskazu, nekome dao ključ prostorije u kojoj je kasnije ubijen Đureković?
Na temelju svega onoga što se dosad zna radi se o pokušaju obračuna naci nabrijanog suca sa službom državne sigurnosti bivše nam države …
A bilo bi dobro da se Nijemci malo pozabave sa svojim BND-om …
Ako ni zbog čega drugog, a ono zato što je tu službu osnovao i godinama je vodio Reinhard Gehlen, general-major Wehrmachta, čelni čovjek Abwehra (kontraobavještajne službe Wehrmachta) za sektor Istok (SSSR), kojega su Amerikanci sakrivali od Rusa koji su htjeli da mu se sudi u Nuernbergu.
Prema svjedočenju Otta Skorzenyja, dopukovnika SS-a i Hitlerovog najmilijeg komandosa, koji je također sklonjen u SAD, poznatog po spasavanju Mussolinija i operaciji “Konjićev skok” (desant na Drvar), upravo je Reinhard Gehlen bio s njime kad je ubio Nikolu Teslu 06. 01. 1943. i iz njegovog sefa pokupio sve tajne spise.
Krajem rata je Gehlen pokupio dosjee velikog broja ncističkih glavešina, sklonio ih negdje u Bavarskoj i kasnije uništio, spasivši tako mnoge nacističke zlikovce od sudskih progona, presvukao se u civilno odijelo i kao civil predao Amerikancima, koji su ga onda u unifomi američkog generala, kriomice od Rusa, prebacili u SAD.
Ispada tako da je “Udba” bila mala beba u usporedbi s BND.
Ali pustimo BND i Perkovića po strani, oni nisu niti izbliza značajan problem za Hrvatsku, njen problem su fašisti i klerofašisti.
Zato i ne samo radi ljutnje već isključivo radi vlastite vjerodostojnosti i vjerodostojnosti vlasti kojoj je na čelu, Zoran Milanović bi trebao početi vući poteze u cilju zaštite ustavnog poretka i provođenja načela jednakosti sviju pred zakonom.
Što se položaja KC tiče, radi striktnog poštivanja ustavne kategorije sekularnosti države, prestati iz državnog proračuna financirati KC, ali i sve druge vjerske zajednice, izbaciti vjeronauk iz školskih pograma, a Vojni ordinarijat iz MORH-a, u vjerske zajednice uvesti fiskalizciju, a njihovo poslovanje u sustav PDV-a.
Za financiranje vjerskih zjednica uvesti crkveni porez po uzoru na Njemačku ili Italiju.
Promociju fašizma i negiranja holokausta koja mahom dolaze iz redova klerofašista i karafašista kažnavati kao u Njemačkoj.
Od Crkve u Hrvata tražiti da se radi najprilježnije suradnje s ustaškim režimom, svojeg činjenja na spašavanju ustaških i fašističkih zlikovaca i ne samo “štakorskim kanalima”, ali i radi nečinjenja, konačno ispriča i hrvatskom narodu i svijetu, po uzoru na KC u Njemačkoj.
Zabrana održavanja misa zadušnica za Pavelića i njegove doglavnike ne bi bio nikakv nedemokratski čin, već naprotiv duboko demokratski i civilizacijski, u skladu s antifašističkim opredjeljenjem iz preambule Ustava RH.
Striktno kažnjavati govor mržnje ma od koga dolazio, pa bi se tako lako moglo dogoditi da primjerice biskup Košić bude više u zatvoru nego na slobodi.
Zabraniti djelovanje Opusu Dei, najmračnijem segmentu društva pod okriljem KC, pa ako je to Tuđman znao i mogao, jer za vrijeme njegove vladavine tih pacijenata u Hrvatskoj bilo nije, ne bi smjelo biti problema ni za aktualne vlasti.
A onda objaviti i pokoji dosje suradnika “Udbe” iz redova recimo crkvenih velikodostojnika, nije ih valjda Vice sve uništio, a i da i je, uvijek su ostali oni u arhivi u Beogradu.
Umjesto najavljenog progona oko 7.700 onih koji su manipulirajući dionicama napravili državi štetu od oko 100 mil EUR, što je smiješna cifra čak u usporedbi samo sa štetom koju su HDZ-ov vlasti učinile isisavajući novac iz INE sve dok je nisu gotovo potpuno onesposobile za poslovanje. A tu bi samo pred sud trebalo izvesti Gregurića, Valentića i Šterna, pa nekao onda oni imenuju nalogodavce iz HDZ-a. Jednako je postupno i u slučaju Astra International i nekih dugih poduzeća.
U cilju ulaženja u trag oko 15-ak milijardi USD isisanih iz Hrvatske u zadnjih 10 godina trebalo bi također angažirati i represivni aparat i pravosuđe, ubrzo bi se vidjelo da i ti putevi vode u HDZ.
Ako je toliko novca iz Hrvatske isisano poslije Tuđmanove smrti, strah me je i pomisliti koliko je isisano za vrijeme njegovog života. Stručnjaci kažu da pratiti trag novca baš i nije nemoguća misija, ali kažu i da za to treba politička volja onih na vlasti.
Kad bi te volje recimo bilo, pa ako bi se zaista pokazalo, a ja u to gotovo uopće ne dvojim, da svi putevi vode u HDZ, onda tu stranku treba zabraniti, ne radi nekakv eljutnje ili zato što je politički konkurent, nego zato što je odvela Hrvatsku na prosjački štap.
Evo tako ja u svojoj naivnosti zamišljam Milanovićevog King Konga, kad su KC i HDZ u pitanju.
