Dan državnosti – razlog za slavlje?
Eto i ovog 25. 06. proslavismo Dan državnosti, odnosno datum kad je Hrvatski sabor 25. 06. 1991. donio odluku da pokrene rat u Hrvatskoj, jer je za svakoga, tko je imao makar zrno soli u glavi, odluka o osamostaljenju bila baš to – objava rata.
Zašto objava rata?
Pa zato što je ta odluka bila u potpunoj suprotnosti s normativnim dijelom ustava SFRJ iz 1974. i ustavnom i zakonskom obavezom njene OS, JNA, da čuva teritorijalni integritet SFRJ.
Dakle „pretanka“ podloga za donošenje takve odluke bili su pravo na samoopredjeljenje do otcijepljenja iz preambule ustava, kao i pozivanje na rezultate konzultativnog referenduma, koji ionako nikoga ni na što nisu obavezivali, a da bi bila dovoljna za „razbijanje“ države čiju je cjelovitost štitio normativni dio ustava i obaveza njene OS.
Nekako mi je nevjerojatno da je to bilo jasno pokojnom Ivici Račanu i saborskim zastupnicima SDP-a, koji su prilikom davanja na glasanja odluke o osamostaljenju napustili sabornicu, jer nisu željeli sudjelovati u procesu objave rata, a da to nije bilo jasno Vladimiru Šeksu i drugim pravnim stručnjavcvima iz redova tada vladajuće „stranke opasnih namjera“.
Ne budimo naivni, sve je njima bilo jasno, ali njima je upravo trebao rat da se riješe „viška“ Srba i „zaokruže“ hrvatske granice bar u okviru onih „banovinskih“.
Zato, a ne radi „obrane od agresije“ niti za potrebe „stvaranja države“, je njima rat bio „šansa koju ne smijemo propustiti“.
Samo polazeći niotkuda i neuvažavajući trenutak niti kontekst vremena u kojemu se neki procesi odvijaju, a onda na premisi privatnog vlasništva kao svetinje, kao nečega tobože imanentnog čovjeku i ljudskom rodu, a to fetišiziranje privatnog vlasništva uz Tuđmanova besmislena bauljanja i glavinjanja, kojima je jedini cilj bio koncentracija vlasti u rukama njega kao državnog poglavara, poslije njega potop, seveda, je u materijalnom i moralnom smislu osakatilo hrvatsko društvo.
U svojim pregovorima s EZ/EU koji su započeli i trajali puno prije „rušenja Berlinskog zida“, događaja koji je za hrvatske fašiste i klerofašiste bio „početak svijeta“, jer je značio „rušenje komunizma“, odnosno izlazak na političku i javnu scenu sveg onog zla koje je silom oružja poraženo u 2. Svjetskom ratu, EZ/EU je vlastima SFRJ postavljala samo dva uvjeta, a) izjednačavanje svih oblika vlasništva, bez favoriziranja ikojeg i b) uvođenje višestranačja, gospodarstvo, pravosuđe, javna uprava, školstvo, zdravstvo i svi drugi segmenti fuinkcioniranja države i društva, pa čak i razina ljudskih prava smatrani su kompatibilnim onima koji su postojali u Zajednici.
Nikome iz Evrope na kraj pameti bilo nije da primjerice postavlja pitanje opstanka jugoslavenske brodogradnje jedino kroz privatizaciju brodogradilišta ili njihovu likvidaciju.
Zato je ponuda „Evropske trojke“ iz polovica 1991. da SFRJ odmah pristupi EU kao punopravna članica predstavljla iznenađenje samo za one politički nepismene majmune poput Franje Tuđmana, koji je došao na vlast u uvjetima u kojima je tada još SRH u okviru SFRJ mogla bez ikakvih dodatnih uvjetovanja i pregovora postati članicom EU, odnosno ne baš bez ikakvih uvjetovnja, jer se tražilo da se SFRJ prvo kao cjelina integrira u EU, a potom se u kontroliranim uvjetima pristupi njenom razdruživanju, ukoliko i poslije njenog ulaska u EU budu postojale takve želje republika-država članica federacije.
Kako vrijeme više odmiče sve češće se, radi njene bolne istinitosti, sjećam jedne izreke pokojnog Jože Vlahovića izrečene u „sumrak“ samoupravnog socijalizma i „osvit“ Tuđmanove zore: „Već jučer nam je bilo bolje, nego što će nam sutra biti!“
Toj izreci je Franjo Tuđman udahnuo život i dao joj puni smisao, a danas je nikad krepkijom i čilijom održava aktualna vlast predvođena Zoranom Milanovićem.
Zoran Milanović je mogao, predvodeći koaliciju SDP-HNS-IDS-HSU, po preuzimanju vlasti, nakon svih onih svinjarija koje im je „namro“ HDZ, u interesu hrvatskog naroda i države, napraviti gotovo sve što je htio, mogao je gotovo bespogovorno Hrvatsku „okrenuti na glavu“.
Velika većina građana RH ne samo da je bila spremna na to nego je to usudim se reći i očekivala.
Preizborna retorika i Plan 21 upućivali su na to.
Radi tih očekivanja građana i dobili su izbore.
Mogao je, ali nije, propustio je priliku, jednako kao što ju je propustio i Ivica Račan 2000, iako je on bio u znatno težoj situaciji, radi „šarenijeg“ koalicijskog „društva“ i radi opstrukcije koju su provodili neki koalicijski stranački lideri, ne libeći se ni otvorenog ucijenjivanja.
A bila je tu i prijeteća tutnjava sa „Splitske rive“.
U ondašnjem društvu svojom „domoljubnom“ a zapravo rušilačkom politikom prednjačio je politički bezveznjak D. Budiša, koji je konačno i izveo HSLS iz vladajuće koalicije.
Sam Račan je s druge strane bio dovoljno oportunist i nedovoljno odlučan da učini bilo što, jer se od političara toga tipa i nije moglo očekivti ništa što bi makar samo mirisalo na nekakve radikalnije promjene tako nužne na hrvatskoj poltičkoj sceni poslije sveopćeg potopa koji je iza sebe ostavio Franjo Tuđman.
Tako je između ostalog i bilo moguće u „visokom domu“ usvojiti onu hrpu laži i budalaština koja se zove Deklaracija o DR ili omogućiti i organizirati bijeg Anti Gotovini ili blokirati riješenje sporova sa Slovenijom.
Treba li posebno naglašavati da se najavljivani obračun s kriminalom u procesu pretvorbe vlasništva i privatizacije ne samo nije dogodio, nego ga se nije nije ni „pipnulo“, a da je odlaskom S. Ivaniševića s mjesta ministra pravosuđa zaustavljen i svaki proces reforme pravosuđa?
Ali dobro, narod će reći da nad prolivenim mlijekom nema smisla naricati, već valja izvući pouke, pa makar to bilo i iz vlastiih grešaka.
Svjedoci smo da aktualni premijer nikakve pouke ni iz čega izvukao nije, a zato jer to nije učinio, već se sad može sa sigurnošću reći da je izbore na državnoj razini 2015. već izgubio, kao što je još 2009. izgubio izbore ze zagrebačkog gradonačelnika 2013. i da ćemo doživjeti, ne pobrinu li se u HDZ-u za drugačiji ishod, to da nam onaj mutavac od Karamarka vodi državu, kao predsjednik vlade, a Milan Bandić bude predsjednik države.
Bilo bi to baš zgodno da na Pntovčaka ZAMPORIONA zamijeni ANATOMIUM.
Kad je Zoran Milanović u pitanju, onda mi na um pada još jedna izreka koja se pripisuje predsjedniku kraljevske vlade 1939. – 1941. Dragiši Cvetkoviću, a koji ju je navodno izrekao sam sebi stojeći pred ogledalom: „E moj Dragiša, jebeš državu u kojoj ti možeš biti predsjednik vlade.“
A ja ću tu izreku parafrazirati i reći: „E moj Zorane, jebeš državu u kojoj ti možeš biti predsjednik vlade.“
Potezi koje povlači Milanović i njegova Vlada ili su pogrešni ili su zakašnjeli ili su nedovoljni, korupcija nikad jača, javna poduzeća izgledaju kao da njima nitko ne upravlja, nezaposlenost ne opada, investicija i otvaranja novih radnih mjesta nema, fašizam i klerofašizam naprosto bujaju i svakim danom postaju sve jači.
A naš vrli premijer se bavi donošenjem lex Perkovićialis ili promjenom ustava da se u njega ugradi odredba o nezastarjevanju politički motiviranih ubojstava za vrijeme bivše Jugoslavije.
Njega ne smeta to što su glavni informatori o Perkovićevoj tobožnjoj krivnji u slučaju Đureković, Bože Vukušić, ubojica osuđen u Njemačkoj na kaznu doživotnog zatvora, kojega je Tuđman „iskamčio“ od Njemačke i odmah pustio na slobodu, te ona famozna saborska komisija pod vodstvom pokojnog Kazimira Svibena, čovjeka koji se sprešetvao u domobranskoj uniformi ili notornog Vice Vukojevića, pa onda i njegova eminencija istinoljubivi Anto Đapić ...
Temeljem sve te dokumentacije te one dobivene iz Njemačke DORH je u dva navrata provodio istrage i nisu našli dokaze koji bi u konkrtetnom slučaju upućivali na Perkovićevu krivnju, ali što je sve to kad Bozanić zna da je Perković kriv i da treba biti u zatvoru.
Možda bi bilo najbolje da se ustav RH promijeni u smislu da će Bozanić reći koga treba zatvoriti i na koje vrijeme, izbjegla bi se potencijalno skupa sudovanja, a „zločinci“ bi bili kažnjeni.
Ljutnuo se naš Zoka i rekao da ćemo „naše“ zločince sami procesuirati, tako treba Zoka, samo što se čeka, kad za to nije trebalo mijenjati ustav, već možda samo glavnog državnog odvjetnika, koji to radi svojeg nerada na funkciji vojnog tužitelja nije nikad ni smio biti.
O stanju u zdravstvu, školstvu, poljoprivredi, gospodarstvu općenito, rastakanju INE koju nekažnjeno ne poštujući ugovor provodi MOL i drugim nedaćama neću ovaj puta.
Usprkos ulasku u punopravno članstvo EU ja osobno mislim da hrvatski narod nema baš nikakvog razloga za slavlje. S jedne strane neposobni i korumpirani politički establishment unišrava materijalnu osnovu društva, a s druge nas kao narod neumitno proždire „bijela kuga“.
Zašto objava rata?
Pa zato što je ta odluka bila u potpunoj suprotnosti s normativnim dijelom ustava SFRJ iz 1974. i ustavnom i zakonskom obavezom njene OS, JNA, da čuva teritorijalni integritet SFRJ.
Dakle „pretanka“ podloga za donošenje takve odluke bili su pravo na samoopredjeljenje do otcijepljenja iz preambule ustava, kao i pozivanje na rezultate konzultativnog referenduma, koji ionako nikoga ni na što nisu obavezivali, a da bi bila dovoljna za „razbijanje“ države čiju je cjelovitost štitio normativni dio ustava i obaveza njene OS.
Nekako mi je nevjerojatno da je to bilo jasno pokojnom Ivici Račanu i saborskim zastupnicima SDP-a, koji su prilikom davanja na glasanja odluke o osamostaljenju napustili sabornicu, jer nisu željeli sudjelovati u procesu objave rata, a da to nije bilo jasno Vladimiru Šeksu i drugim pravnim stručnjavcvima iz redova tada vladajuće „stranke opasnih namjera“.
Ne budimo naivni, sve je njima bilo jasno, ali njima je upravo trebao rat da se riješe „viška“ Srba i „zaokruže“ hrvatske granice bar u okviru onih „banovinskih“.
Zato, a ne radi „obrane od agresije“ niti za potrebe „stvaranja države“, je njima rat bio „šansa koju ne smijemo propustiti“.
Samo polazeći niotkuda i neuvažavajući trenutak niti kontekst vremena u kojemu se neki procesi odvijaju, a onda na premisi privatnog vlasništva kao svetinje, kao nečega tobože imanentnog čovjeku i ljudskom rodu, a to fetišiziranje privatnog vlasništva uz Tuđmanova besmislena bauljanja i glavinjanja, kojima je jedini cilj bio koncentracija vlasti u rukama njega kao državnog poglavara, poslije njega potop, seveda, je u materijalnom i moralnom smislu osakatilo hrvatsko društvo.
U svojim pregovorima s EZ/EU koji su započeli i trajali puno prije „rušenja Berlinskog zida“, događaja koji je za hrvatske fašiste i klerofašiste bio „početak svijeta“, jer je značio „rušenje komunizma“, odnosno izlazak na političku i javnu scenu sveg onog zla koje je silom oružja poraženo u 2. Svjetskom ratu, EZ/EU je vlastima SFRJ postavljala samo dva uvjeta, a) izjednačavanje svih oblika vlasništva, bez favoriziranja ikojeg i b) uvođenje višestranačja, gospodarstvo, pravosuđe, javna uprava, školstvo, zdravstvo i svi drugi segmenti fuinkcioniranja države i društva, pa čak i razina ljudskih prava smatrani su kompatibilnim onima koji su postojali u Zajednici.
Nikome iz Evrope na kraj pameti bilo nije da primjerice postavlja pitanje opstanka jugoslavenske brodogradnje jedino kroz privatizaciju brodogradilišta ili njihovu likvidaciju.
Zato je ponuda „Evropske trojke“ iz polovica 1991. da SFRJ odmah pristupi EU kao punopravna članica predstavljla iznenađenje samo za one politički nepismene majmune poput Franje Tuđmana, koji je došao na vlast u uvjetima u kojima je tada još SRH u okviru SFRJ mogla bez ikakvih dodatnih uvjetovanja i pregovora postati članicom EU, odnosno ne baš bez ikakvih uvjetovnja, jer se tražilo da se SFRJ prvo kao cjelina integrira u EU, a potom se u kontroliranim uvjetima pristupi njenom razdruživanju, ukoliko i poslije njenog ulaska u EU budu postojale takve želje republika-država članica federacije.
Kako vrijeme više odmiče sve češće se, radi njene bolne istinitosti, sjećam jedne izreke pokojnog Jože Vlahovića izrečene u „sumrak“ samoupravnog socijalizma i „osvit“ Tuđmanove zore: „Već jučer nam je bilo bolje, nego što će nam sutra biti!“
Toj izreci je Franjo Tuđman udahnuo život i dao joj puni smisao, a danas je nikad krepkijom i čilijom održava aktualna vlast predvođena Zoranom Milanovićem.
Zoran Milanović je mogao, predvodeći koaliciju SDP-HNS-IDS-HSU, po preuzimanju vlasti, nakon svih onih svinjarija koje im je „namro“ HDZ, u interesu hrvatskog naroda i države, napraviti gotovo sve što je htio, mogao je gotovo bespogovorno Hrvatsku „okrenuti na glavu“.
Velika većina građana RH ne samo da je bila spremna na to nego je to usudim se reći i očekivala.
Preizborna retorika i Plan 21 upućivali su na to.
Radi tih očekivanja građana i dobili su izbore.
Mogao je, ali nije, propustio je priliku, jednako kao što ju je propustio i Ivica Račan 2000, iako je on bio u znatno težoj situaciji, radi „šarenijeg“ koalicijskog „društva“ i radi opstrukcije koju su provodili neki koalicijski stranački lideri, ne libeći se ni otvorenog ucijenjivanja.
A bila je tu i prijeteća tutnjava sa „Splitske rive“.
U ondašnjem društvu svojom „domoljubnom“ a zapravo rušilačkom politikom prednjačio je politički bezveznjak D. Budiša, koji je konačno i izveo HSLS iz vladajuće koalicije.
Sam Račan je s druge strane bio dovoljno oportunist i nedovoljno odlučan da učini bilo što, jer se od političara toga tipa i nije moglo očekivti ništa što bi makar samo mirisalo na nekakve radikalnije promjene tako nužne na hrvatskoj poltičkoj sceni poslije sveopćeg potopa koji je iza sebe ostavio Franjo Tuđman.
Tako je između ostalog i bilo moguće u „visokom domu“ usvojiti onu hrpu laži i budalaština koja se zove Deklaracija o DR ili omogućiti i organizirati bijeg Anti Gotovini ili blokirati riješenje sporova sa Slovenijom.
Treba li posebno naglašavati da se najavljivani obračun s kriminalom u procesu pretvorbe vlasništva i privatizacije ne samo nije dogodio, nego ga se nije nije ni „pipnulo“, a da je odlaskom S. Ivaniševića s mjesta ministra pravosuđa zaustavljen i svaki proces reforme pravosuđa?
Ali dobro, narod će reći da nad prolivenim mlijekom nema smisla naricati, već valja izvući pouke, pa makar to bilo i iz vlastiih grešaka.
Svjedoci smo da aktualni premijer nikakve pouke ni iz čega izvukao nije, a zato jer to nije učinio, već se sad može sa sigurnošću reći da je izbore na državnoj razini 2015. već izgubio, kao što je još 2009. izgubio izbore ze zagrebačkog gradonačelnika 2013. i da ćemo doživjeti, ne pobrinu li se u HDZ-u za drugačiji ishod, to da nam onaj mutavac od Karamarka vodi državu, kao predsjednik vlade, a Milan Bandić bude predsjednik države.
Bilo bi to baš zgodno da na Pntovčaka ZAMPORIONA zamijeni ANATOMIUM.
Kad je Zoran Milanović u pitanju, onda mi na um pada još jedna izreka koja se pripisuje predsjedniku kraljevske vlade 1939. – 1941. Dragiši Cvetkoviću, a koji ju je navodno izrekao sam sebi stojeći pred ogledalom: „E moj Dragiša, jebeš državu u kojoj ti možeš biti predsjednik vlade.“
A ja ću tu izreku parafrazirati i reći: „E moj Zorane, jebeš državu u kojoj ti možeš biti predsjednik vlade.“
Potezi koje povlači Milanović i njegova Vlada ili su pogrešni ili su zakašnjeli ili su nedovoljni, korupcija nikad jača, javna poduzeća izgledaju kao da njima nitko ne upravlja, nezaposlenost ne opada, investicija i otvaranja novih radnih mjesta nema, fašizam i klerofašizam naprosto bujaju i svakim danom postaju sve jači.
A naš vrli premijer se bavi donošenjem lex Perkovićialis ili promjenom ustava da se u njega ugradi odredba o nezastarjevanju politički motiviranih ubojstava za vrijeme bivše Jugoslavije.
Njega ne smeta to što su glavni informatori o Perkovićevoj tobožnjoj krivnji u slučaju Đureković, Bože Vukušić, ubojica osuđen u Njemačkoj na kaznu doživotnog zatvora, kojega je Tuđman „iskamčio“ od Njemačke i odmah pustio na slobodu, te ona famozna saborska komisija pod vodstvom pokojnog Kazimira Svibena, čovjeka koji se sprešetvao u domobranskoj uniformi ili notornog Vice Vukojevića, pa onda i njegova eminencija istinoljubivi Anto Đapić ...
Temeljem sve te dokumentacije te one dobivene iz Njemačke DORH je u dva navrata provodio istrage i nisu našli dokaze koji bi u konkrtetnom slučaju upućivali na Perkovićevu krivnju, ali što je sve to kad Bozanić zna da je Perković kriv i da treba biti u zatvoru.
Možda bi bilo najbolje da se ustav RH promijeni u smislu da će Bozanić reći koga treba zatvoriti i na koje vrijeme, izbjegla bi se potencijalno skupa sudovanja, a „zločinci“ bi bili kažnjeni.
Ljutnuo se naš Zoka i rekao da ćemo „naše“ zločince sami procesuirati, tako treba Zoka, samo što se čeka, kad za to nije trebalo mijenjati ustav, već možda samo glavnog državnog odvjetnika, koji to radi svojeg nerada na funkciji vojnog tužitelja nije nikad ni smio biti.
O stanju u zdravstvu, školstvu, poljoprivredi, gospodarstvu općenito, rastakanju INE koju nekažnjeno ne poštujući ugovor provodi MOL i drugim nedaćama neću ovaj puta.
Usprkos ulasku u punopravno članstvo EU ja osobno mislim da hrvatski narod nema baš nikakvog razloga za slavlje. S jedne strane neposobni i korumpirani politički establishment unišrava materijalnu osnovu društva, a s druge nas kao narod neumitno proždire „bijela kuga“.
