Zauzimanje strane u sukobu
Ne, neću ja u ovom sukobu predstavnika izvršne i sudbene vlasti, Slavka Linića, ministra financija u Milanovićevoj vladi i Mislava Kolakušića, suca Trgovačkog suda, zauzimati stranu, ali taj sukob ponajbolje oslikava još jednu Tuđmanovu stečevinu, izostanak države vladavine prava, koja se temelji na trodiobi vlasti, već upućuje na državu korupcije i kriminala koja se temelji na po Tuđmanu uvedenom “jedinstvu vlasti”.
Dakle svakome tko išta zna o funkcioniranju države i svih sustava u njoj, je poptpuno jasno da je Franjo Tuđman taj neobrazovani, zatucani i zadrti samodržac, doveo zemlju do bankrota, a da Ivica Račan, koji nikada i nije smio biti predsjednikom ničega, pa ni Predsjedništva CK SKH-SDP, a najmanje vlade bilo koje države, pa ni Hrvatske, nije poduzeo ništa da sa stvarnim stanjem državnih finacija i uopće funkcioniranjem vlasti i upravljanjem državnim i javnim poslovima upozna državljane RH i krene u radikalnu detuđmanizaciju i deustašizaciju hrvatskog društva.
Pa i proglašenjem bankrota, što bi sasvim sigurno bilo korisnije od svega onoga što je “trećesiječanjska” vlada poduzimala uzimajući u obzir i masivno zaduživanje u inozemstvu.
Znam ja da će mnogi reći, da to Račan nije mogao/smio radi svih onih prijetnji tako jasno izrečenih na “Splitskoj rivi”, a doslovno se prijetilo državnim udarom, ali ja tvrdim da nikakvog udara ne bi bilo, već i zato što bi Hrvatsku snašlo i veće zlo od Tuđmanove vlasti, to je izricanje sveobuhvatnih sankcija, koje su joj još za vrijeme Tuđmanovog života bile nekoliko put najavljivane, a koie je on izbjegavao odustajući u zadnji čas od nekih svojih “genijalnih” zamisli.
Gorljivi hrvatski “domoljubi” su i tada uvjeravali narod kako sankcije ne znače ništa, jer ih je eno i Srbija “netkanuta izdržala”, samo poznavtelji prilika u Srbiji pod sankcijama će reći da je to nešto najgore što neku državu i narod može zadesiti.
Kao ilustraciju navest ću samo jedan primjer, koji mi je dobro poznat; u vrijeme kad su sankcije proradile punom snagom, a zemlju razdirala nikad prije viđena inflacija, masa mjesečnih brutto plaća u jednoj velikoj tvornici sa 1.400 zaposlenih iznosila je 20.000 DEM.
Ali Srbija je bila i u još jednoj velikoj prednosti, nije imala Borislava Škegre, pa su joj poljoprivreda i proizvodnja hrane ostale netaknute, tako da je bez nekakvih velikih problema uspijevala prehranjivati narod i tako izbjeći pobunu.
Dakle da se Račanova vlada u potpunosti odrekla Tuđmana i svih njegovih “dostignuća”, osamostaljenje Hrvatske i njeno međunarodno priznanje su ionako “izvojevali” Njemačka i Vatikan, pa uz nazivanje stvari pravim imenom, u potpunosti poništila pretvorbu vlasništva i privatizaciju, iskreno pozvala izbjegle Srbe da se vrate, te nakon konzultacija sa Svjetskom bankom i MMF-om ili proglasila bankrot ili se pod njihovim nadzorom zaduživala u kontroliranim uvjetima, spašavala INU, ali i druga poduzeća koja je Tuđmanovo “gospodarsko čudo” uništilo, a ne je prodavala, odričući se u potpunosti “škegronomike”, vjerujem da se nešto korisno i pozitivno moglo postići.
Naravno polazeći uvijek i samo od potpunog rušenja promašenog Tuđmanovog projekta a ne njegovog nadograđivanja, jer je taj projekt zasnovan na zadrtom nacional-šovinizmu u svojem polaznom obliku bio potpuno pogrešan, a Catonovo pravilo kaže da se ono što je u svom startu pogrešno ne može nadograđivati niti popravljati s vremenom.
Ono što i ja moram prihvatiti je činjenica da, da je i sam Račan baš i bio spreman za takve radikalne poteze, na to nikad ne bi pristali njegovi koalicijski partneri HSS i HSLS, s time da je danas valjda svakome jasno da D. Budiša u toj vladi nije radio ništa drugo nego uhljebljivao kadrove iz HSLS-a i rušio koaliciju, pa i povukavši HSLS iz nje, ali je nije mogao srušiti, jer je HSS ostao u njoj, baš zahvaljujući tom izostanku radikalnih poteza, koji su nas jedino mogli izbaviti iz ralja nezasitne proustaške KC i “stvaratelja države”, novostvorenog parazitskog soja, “hrvatskih branitelja”.
No da se vratim u vrijeme Tuđmana na izdisaju, a vrijeme je to kad doslovno ništa u zemlji funkcioniralo nije, jer su Tuđmanu “čudotvorcu” mnoga “čuda “ polazila od ruke, “gospodarsko čudo”, koje se ogledalo u provedenoj deindustrijalizaciji, ali i uništnoj poljoprivredi, “jedinstvo vlasti” s u nju inkorporirnom korupcijom i organiziranim kriminalom sam već spomenuo, jednako devastirani odgojno obrazovni sustav kao i zdravstvo, ma sva područja ljudskog djelovanja bačena na koljena ... vrijeme je to kad smo umjesto plaće dobivali građevinski i instalacijski materijal i “Konzumove” ili “Namine” bonove, ali nitko nije odustajao od proglašenih istina niti se ograđivao od Tuđmanovog “genija” i njegovih “dostignuća” i “zasluga”.
I tako “trećesiječanjska “šestoglava aždaja” nije napravila gotovo ništa od onoga što je u predizbornoj kampanji najavljivala i obećavala i otišla u zaborav s istinaibog uvedenog nešto reda u fiskalnom sustavu i platnom prometu, ali i netaknutim problemima u brodogradilištima i drugim gospodarskim granam ili javnim poduzećima.
A bogami i netaknutim problemima u pravosuđu i represivnom aparatu.
A da uspjeli su organizirati Gotovinin bijeg i tako odgoditi ulazak RH u EU za nekoliko godina, jer je po njihovom odlasku Sanderova vlada dugo odolijevala pritiscim “ne znajući” gdje se krije Gotovina, da bi poslije najave sankcija odjedamput doznali gdje je čovjek čije su sakrivanje organizirali i financirali.
I tako u “nadogradnji” Tuđmanovog “remek-djela” gotovo uludo prođe i 8 godina HDZ-ove vlasti s jednim jedinim dostignućem ili “dostignućem”, kako za koga, stvorenim svim preduvjetima za ulazak u punopravno članstvo EU. I da mi ne promakne još jedan uspjeh ili “uspjeh”, kako za koga, punopravno članstvo u NATO-u.
Uz ponovno dovođenje zemlje u predstečajno stanje.
Narod je prepoznao sva dostignuća HDZ-ovih vlada i na izborim svoje povjrenje poklonio onima koji su najavljivali promjene i “koji znaju kako”, SDP-u i njegovim koalicijskim partnerima, koji su godinu danaa izgubili smjenjujući HDZ-ov kadar i namještajući svoje podobnike na svim poslovima od parkir-majstora, preko državnih sužbenika na svim razinama pa do mjesta direktora javnih poduzeća i ustanova u državnom vlasništvu.
Od Milanovićeve vlade se očekivalo puno toga, a dobiveni mandat i iskazno povjerenje omogućavali su mu da zemlju okrene doslovno naglavačke, a on poput HDZ-ovih vlada nastavio “nadograđivati” Tuđmanovo “remek-djelo”, ne čineći ništa ili čineći puno premalo u odnosu na ono što je trebalo i ono što je narod očekivao.
Vratimo se na početak, da su poduzete mjere na uspostavi države vladavine prva ja osobno nikakvih problema ne bih imao, glede mojih opredjeljeja, ja bih se svrstao uz neovisno sudstvo, samo što u tom sudstvu ne bi bilo sudaca koji bi ocjenjivali zakone, već bi sudili poštujući te zakone.
Ovaj sudac se definitivno postavio iznad zakonodavne vlasti.
Da je pak izvršna vlast radila svoj posao i opet nikakvog problema bilo ne bi, jer bi ta vlast, nakon što bi zakonodavna vlast donijela set potrebnih zakona, kojima bi se omogučilo obeštećenje drtuštva (države) kroz oduzimanje sve privatne imovine onima koji su kao vlasnici ili direktori poduzeća izbjegavali obaveze plaćanja poreza i doprinosa ili isplate plaća radnicima, brutalno naplatila poreze i neuplaćene obaveze, a iz oduzete imovine vlasnika tvrtki isplatila neisplaćene plaće radnicima.
Ta primjerice problem “Dalekovoda” nije nastao jučer i nije prouzročen tek gospodarskom krizom, kao što to nisu ni drugi slični, veći ili manji.
Predstečajne nagodbe neće u državnu kasu donijeti priželjkivani novac, niti će očuvti radna mjesta, kako nas to uvjerava Linić, one će tek na neko vijeme odgoditi stečajeve, do kojih će neminovno doći zato što vlasnicima poduzeća uopće nije stalo da učine bilo što u smislu njihovog ozdravljenja.
Zato u uvjetima nepostojanja države vladavine prava, ne da nije moguće zauzimati stranu u ovakvinm sukobima, nego to po mojem sudu nije ni uputno raditi.
Znam da će se javiti mnogi upozoravajući me kako je Tuđman već više od dvanest godina mrtav, kao da ja to ne znam, samo bez službneog distancirnja od Tuđman i njegovog (ne)djela, tuđmanizam živi, jednako kao što živi i fašizam u nekom od svojih pojavnih oblika, ustaštvo u Hrvatskoj, ako ga se tvorno ne suzbija i ne distancira od njega, bez obzira na to što je poražen u 2. Svjetskom ratu.
Dakle svakome tko išta zna o funkcioniranju države i svih sustava u njoj, je poptpuno jasno da je Franjo Tuđman taj neobrazovani, zatucani i zadrti samodržac, doveo zemlju do bankrota, a da Ivica Račan, koji nikada i nije smio biti predsjednikom ničega, pa ni Predsjedništva CK SKH-SDP, a najmanje vlade bilo koje države, pa ni Hrvatske, nije poduzeo ništa da sa stvarnim stanjem državnih finacija i uopće funkcioniranjem vlasti i upravljanjem državnim i javnim poslovima upozna državljane RH i krene u radikalnu detuđmanizaciju i deustašizaciju hrvatskog društva.
Pa i proglašenjem bankrota, što bi sasvim sigurno bilo korisnije od svega onoga što je “trećesiječanjska” vlada poduzimala uzimajući u obzir i masivno zaduživanje u inozemstvu.
Znam ja da će mnogi reći, da to Račan nije mogao/smio radi svih onih prijetnji tako jasno izrečenih na “Splitskoj rivi”, a doslovno se prijetilo državnim udarom, ali ja tvrdim da nikakvog udara ne bi bilo, već i zato što bi Hrvatsku snašlo i veće zlo od Tuđmanove vlasti, to je izricanje sveobuhvatnih sankcija, koje su joj još za vrijeme Tuđmanovog života bile nekoliko put najavljivane, a koie je on izbjegavao odustajući u zadnji čas od nekih svojih “genijalnih” zamisli.
Gorljivi hrvatski “domoljubi” su i tada uvjeravali narod kako sankcije ne znače ništa, jer ih je eno i Srbija “netkanuta izdržala”, samo poznavtelji prilika u Srbiji pod sankcijama će reći da je to nešto najgore što neku državu i narod može zadesiti.
Kao ilustraciju navest ću samo jedan primjer, koji mi je dobro poznat; u vrijeme kad su sankcije proradile punom snagom, a zemlju razdirala nikad prije viđena inflacija, masa mjesečnih brutto plaća u jednoj velikoj tvornici sa 1.400 zaposlenih iznosila je 20.000 DEM.
Ali Srbija je bila i u još jednoj velikoj prednosti, nije imala Borislava Škegre, pa su joj poljoprivreda i proizvodnja hrane ostale netaknute, tako da je bez nekakvih velikih problema uspijevala prehranjivati narod i tako izbjeći pobunu.
Dakle da se Račanova vlada u potpunosti odrekla Tuđmana i svih njegovih “dostignuća”, osamostaljenje Hrvatske i njeno međunarodno priznanje su ionako “izvojevali” Njemačka i Vatikan, pa uz nazivanje stvari pravim imenom, u potpunosti poništila pretvorbu vlasništva i privatizaciju, iskreno pozvala izbjegle Srbe da se vrate, te nakon konzultacija sa Svjetskom bankom i MMF-om ili proglasila bankrot ili se pod njihovim nadzorom zaduživala u kontroliranim uvjetima, spašavala INU, ali i druga poduzeća koja je Tuđmanovo “gospodarsko čudo” uništilo, a ne je prodavala, odričući se u potpunosti “škegronomike”, vjerujem da se nešto korisno i pozitivno moglo postići.
Naravno polazeći uvijek i samo od potpunog rušenja promašenog Tuđmanovog projekta a ne njegovog nadograđivanja, jer je taj projekt zasnovan na zadrtom nacional-šovinizmu u svojem polaznom obliku bio potpuno pogrešan, a Catonovo pravilo kaže da se ono što je u svom startu pogrešno ne može nadograđivati niti popravljati s vremenom.
Ono što i ja moram prihvatiti je činjenica da, da je i sam Račan baš i bio spreman za takve radikalne poteze, na to nikad ne bi pristali njegovi koalicijski partneri HSS i HSLS, s time da je danas valjda svakome jasno da D. Budiša u toj vladi nije radio ništa drugo nego uhljebljivao kadrove iz HSLS-a i rušio koaliciju, pa i povukavši HSLS iz nje, ali je nije mogao srušiti, jer je HSS ostao u njoj, baš zahvaljujući tom izostanku radikalnih poteza, koji su nas jedino mogli izbaviti iz ralja nezasitne proustaške KC i “stvaratelja države”, novostvorenog parazitskog soja, “hrvatskih branitelja”.
No da se vratim u vrijeme Tuđmana na izdisaju, a vrijeme je to kad doslovno ništa u zemlji funkcioniralo nije, jer su Tuđmanu “čudotvorcu” mnoga “čuda “ polazila od ruke, “gospodarsko čudo”, koje se ogledalo u provedenoj deindustrijalizaciji, ali i uništnoj poljoprivredi, “jedinstvo vlasti” s u nju inkorporirnom korupcijom i organiziranim kriminalom sam već spomenuo, jednako devastirani odgojno obrazovni sustav kao i zdravstvo, ma sva područja ljudskog djelovanja bačena na koljena ... vrijeme je to kad smo umjesto plaće dobivali građevinski i instalacijski materijal i “Konzumove” ili “Namine” bonove, ali nitko nije odustajao od proglašenih istina niti se ograđivao od Tuđmanovog “genija” i njegovih “dostignuća” i “zasluga”.
I tako “trećesiječanjska “šestoglava aždaja” nije napravila gotovo ništa od onoga što je u predizbornoj kampanji najavljivala i obećavala i otišla u zaborav s istinaibog uvedenog nešto reda u fiskalnom sustavu i platnom prometu, ali i netaknutim problemima u brodogradilištima i drugim gospodarskim granam ili javnim poduzećima.
A bogami i netaknutim problemima u pravosuđu i represivnom aparatu.
A da uspjeli su organizirati Gotovinin bijeg i tako odgoditi ulazak RH u EU za nekoliko godina, jer je po njihovom odlasku Sanderova vlada dugo odolijevala pritiscim “ne znajući” gdje se krije Gotovina, da bi poslije najave sankcija odjedamput doznali gdje je čovjek čije su sakrivanje organizirali i financirali.
I tako u “nadogradnji” Tuđmanovog “remek-djela” gotovo uludo prođe i 8 godina HDZ-ove vlasti s jednim jedinim dostignućem ili “dostignućem”, kako za koga, stvorenim svim preduvjetima za ulazak u punopravno članstvo EU. I da mi ne promakne još jedan uspjeh ili “uspjeh”, kako za koga, punopravno članstvo u NATO-u.
Uz ponovno dovođenje zemlje u predstečajno stanje.
Narod je prepoznao sva dostignuća HDZ-ovih vlada i na izborim svoje povjrenje poklonio onima koji su najavljivali promjene i “koji znaju kako”, SDP-u i njegovim koalicijskim partnerima, koji su godinu danaa izgubili smjenjujući HDZ-ov kadar i namještajući svoje podobnike na svim poslovima od parkir-majstora, preko državnih sužbenika na svim razinama pa do mjesta direktora javnih poduzeća i ustanova u državnom vlasništvu.
Od Milanovićeve vlade se očekivalo puno toga, a dobiveni mandat i iskazno povjerenje omogućavali su mu da zemlju okrene doslovno naglavačke, a on poput HDZ-ovih vlada nastavio “nadograđivati” Tuđmanovo “remek-djelo”, ne čineći ništa ili čineći puno premalo u odnosu na ono što je trebalo i ono što je narod očekivao.
Vratimo se na početak, da su poduzete mjere na uspostavi države vladavine prva ja osobno nikakvih problema ne bih imao, glede mojih opredjeljeja, ja bih se svrstao uz neovisno sudstvo, samo što u tom sudstvu ne bi bilo sudaca koji bi ocjenjivali zakone, već bi sudili poštujući te zakone.
Ovaj sudac se definitivno postavio iznad zakonodavne vlasti.
Da je pak izvršna vlast radila svoj posao i opet nikakvog problema bilo ne bi, jer bi ta vlast, nakon što bi zakonodavna vlast donijela set potrebnih zakona, kojima bi se omogučilo obeštećenje drtuštva (države) kroz oduzimanje sve privatne imovine onima koji su kao vlasnici ili direktori poduzeća izbjegavali obaveze plaćanja poreza i doprinosa ili isplate plaća radnicima, brutalno naplatila poreze i neuplaćene obaveze, a iz oduzete imovine vlasnika tvrtki isplatila neisplaćene plaće radnicima.
Ta primjerice problem “Dalekovoda” nije nastao jučer i nije prouzročen tek gospodarskom krizom, kao što to nisu ni drugi slični, veći ili manji.
Predstečajne nagodbe neće u državnu kasu donijeti priželjkivani novac, niti će očuvti radna mjesta, kako nas to uvjerava Linić, one će tek na neko vijeme odgoditi stečajeve, do kojih će neminovno doći zato što vlasnicima poduzeća uopće nije stalo da učine bilo što u smislu njihovog ozdravljenja.
Zato u uvjetima nepostojanja države vladavine prava, ne da nije moguće zauzimati stranu u ovakvinm sukobima, nego to po mojem sudu nije ni uputno raditi.
Znam da će se javiti mnogi upozoravajući me kako je Tuđman već više od dvanest godina mrtav, kao da ja to ne znam, samo bez službneog distancirnja od Tuđman i njegovog (ne)djela, tuđmanizam živi, jednako kao što živi i fašizam u nekom od svojih pojavnih oblika, ustaštvo u Hrvatskoj, ako ga se tvorno ne suzbija i ne distancira od njega, bez obzira na to što je poražen u 2. Svjetskom ratu.
