Obezvrijeđivanje Dana antifašističke borbe
Komentirajući obilježavanje Dana antifašističke borbe svojedobno sam napisao kako ga obilježavaju hrvatski antifašisti
http://feniks.bloger.index.hr/post/dan-antifasisticke-borbe-u-hrvatskoj/341438.aspx
kao i kako ga obilježavaju hrvatski fašisti i klerofašisti
http://feniks.bloger.index.hr/post/alternativne-proslave-dana-antifasisticke-borbe/341836.aspx
I dok što se tiče onih drugih nemam razloga ništa mijenjati, dotle se u prvom slučaju pomijenilo puno toga.
Komentar ovogodišnjeg obilježavanja Dan antifašističke borbe mora biti drugačiji zato što oni koji su kadri sve opoganiti i sve vrijedno obezvrijediti, a radi se o čitavom hrvatskom političkom establishmentu stasalom pod Tuđmanovim skutima, neovisno kojoj tko opciji formalno pripada, koji tobože slaveći antifašizam ga suštinski i opoganjuje i obezvrijeđuje, a u toj raboti prednjači predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, kojemu su i jučer „dostojno sekundirali“ i predsjednik Hrvatskog Sabora i izaslanik predsjednika Vlade.
Tu novu „modu“, guranja „našeg ponosa“, „hrvatskih branitelja“ u prvi plan, tamo gdje im sasvim sigurno nije mjesto, inugurirao je upravo aktualni hrvatski predsjednik.
Kakve veze i u kojem kontekstu, u okviru sjećanja na početak antifašističke borbe u Hrvatskoj, u Jugoslaviji, a slobodno možemo reći u Evropi, uopće ima spominjanje onih koji su zadojeni mržnjom, načičkani ustaškim znakovljem, s krunicama oko vrata i „Jurom i Bobanom“ na usnama, predvođeni svojim guruom Franjom Tuđmanom, započeli rat u Hrvatskoj?
Znamo da Ivo Josipović pod „našim ponosom“ ne podrazumijeva onih oko 250.000 tokom rata u HV mobiliziranih, nego uglavnom „elitu“, dragovoljce DR-a, a iz isticanja Nezvisne države Hrvatske slobodno možemo zaključiti da su kroz DR ustaše pobjedonosno okončale 2. Svjetski rat u Hrvatskoj ...
I onda te, koji iz dna duše mrze antifašističke borce, prokazujući ih kao one koji su se borili protiv Hrvatske, i koji ističu ustaše kao borce za Hrvatsku, imenovati kao antifšiste!?
Još poraznije je „naš ponos“ spominjati prilikom obilježavanja godišnjica proboja zatočenika iz logora Jasenovac ... za što su ti pak tamo zaslužni?
Jer za boga miloga što su nego rasni „antifašisti“ bili oni koji su nasrnuli na Jugoslaviju, kako to lijepo govori i piše Josip Boljkovac, nazivajući DR pravim imenom.
I zaista bio je to ustaški ustanak protiv Jugoslavije u smislu realizacije ustaškog programatskog načela „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“.
Prisjetimo s samo svih tih dičnih „antifašista“ koji su krenuli „braniti domovinu“, od Branimira Glavaša, Mate Šabića, Tomislava Merčepa, Blage Zadre, obojice „Jastreba, Đure Dečaka, Vladimira Katića, Đure Brodarca, Vladimira Milankovića, Mirka Norca, Tihomira Oreškovića, pa onih tako pitomih i antifašizmom prožetih, okupljenih oko Nikole Štedula, pa onda svih „hrvatskih generala“, a posebno onih 24 iz Širokog Brijega ... pa svih onih okupljenih u razno-razne udruge, pod crnim barjacima od kojih samo rijetki nemaju na sebi stilizirano slovo „U“ ... E ti „antifašisti“ su svojim „briljantnim pobjedama“ nad „agresorom“ uspjeli izboriti Plan Z-4 i dovesti u pitanje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske za koju su se u 2. Svjetskom ratu izborili antifašistički borci.
Tko iz redova tih „antifašista“, „našeg ponosa“ je i kad došao na obilježavanje Dana antifašističke borbe, gdje je itko ikad vidio nekoga od njih tamo gdje se antifšizam makar samo spominje? Oni „slave“ na Bleiburškom polju i kod Jazovke, pa i Dan pobjede ne slave u Kninu nego u Čavoglavama ... iz redova tih „antifašista“ regrutirani su oni koji su oskvrnuli, porušili i uništili tisuće obilježja antifašističkoj borbi.
Na kraju neki predstavnici branitelja okupljenih oko Akcije za bolju Hrvatsku su se pred godinu dana obratili Ivi Josipoviću predstavkom u kojoj eksplicite navode da su „usporedbe hrvatskih branitelja s partizanima za njih uvredljive“.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/pisali-predsjedniku-josipovicu-uvredljivo-je-usporedjivati-partizane-s-hrvatskim-braniteljima/622239.aspx
Pokušavajući se domisliti zašto to Josipović radi, a drugi ga onda slijede, dođoh do zaključka da su dva glavna razloga, prvi je da mu je „naš ponos“ omogućio da bude predsjednik države, i to neovisno o tome što pripadnici „našeg ponosa“ nisu glasali za njega na izborima, ali oni su stvorili takvu klimu kojom su njemu, čovjeku bez ideoloških opredjeljenja i bez vlastitog stava o bilo čemu, omogućili da se uopće kandidira a onda na izborima i pobijedi i drugo, što se on, a jučer je to i potvrdio, poduhvatio provođenja pomirbe, po hrvatski narod pogubnog, a Tuđmanu tako omiljenog procesa, prvotno zamišljenog od generala Drinjanina, kao mogućnost izvođenja snaga poraženih u Drugom svjetskom ratu na javnu i političku scenu u Hrvatskoj.
Za razliku od predstavnika aktualne vlasti, bivši predsjednik Stjepan Mesić je u svojem govoru stvari nazvao pravim imenom, ali i upozorio na buđenje i bujanje neofašizma u Hrvatskoj, spomenuvši i ulogu KC u tom procesu, kojega hrvatske vlasti promatraju ne djelujući, a trebale bi i morale bi.
Predsjednik SABAF-a Ratko Maričić istaknuo je problem s udžbenicima povijesti iz kojih mladi ljudi sasvim siguno ne mogu naučiti istinu ni o 2. Svjetskom ratu ni o antifašističkoj borbi.
To, o čemu su govorili Mesić i Maričić, Ivu Josipovića i druge predstavnike aktualnih hrvatskih vlasti po svemu sudeći uopće ne zanima.
Zato bi bilo najbolje da se istinski antifašisti i još uvijek živi antifašitički borci uopće ne pojavljuju na „svečanim obilježavanjima Dana antifašističk borbe“ u organizaciji hrvatskih vlasti, već da sami pa makar i dan prije ili dan poslije svečano obilježe taj Dan, svjedočeći istinu o njemu, ali i o antifašističkoj borbi naroda Jugoslavije, borbi u kojoj su antifašistički borci, Hrvati, dali najveći doprinos.
http://feniks.bloger.index.hr/post/dan-antifasisticke-borbe-u-hrvatskoj/341438.aspx
kao i kako ga obilježavaju hrvatski fašisti i klerofašisti
http://feniks.bloger.index.hr/post/alternativne-proslave-dana-antifasisticke-borbe/341836.aspx
I dok što se tiče onih drugih nemam razloga ništa mijenjati, dotle se u prvom slučaju pomijenilo puno toga.
Komentar ovogodišnjeg obilježavanja Dan antifašističke borbe mora biti drugačiji zato što oni koji su kadri sve opoganiti i sve vrijedno obezvrijediti, a radi se o čitavom hrvatskom političkom establishmentu stasalom pod Tuđmanovim skutima, neovisno kojoj tko opciji formalno pripada, koji tobože slaveći antifašizam ga suštinski i opoganjuje i obezvrijeđuje, a u toj raboti prednjači predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, kojemu su i jučer „dostojno sekundirali“ i predsjednik Hrvatskog Sabora i izaslanik predsjednika Vlade.
Tu novu „modu“, guranja „našeg ponosa“, „hrvatskih branitelja“ u prvi plan, tamo gdje im sasvim sigurno nije mjesto, inugurirao je upravo aktualni hrvatski predsjednik.
Kakve veze i u kojem kontekstu, u okviru sjećanja na početak antifašističke borbe u Hrvatskoj, u Jugoslaviji, a slobodno možemo reći u Evropi, uopće ima spominjanje onih koji su zadojeni mržnjom, načičkani ustaškim znakovljem, s krunicama oko vrata i „Jurom i Bobanom“ na usnama, predvođeni svojim guruom Franjom Tuđmanom, započeli rat u Hrvatskoj?
Znamo da Ivo Josipović pod „našim ponosom“ ne podrazumijeva onih oko 250.000 tokom rata u HV mobiliziranih, nego uglavnom „elitu“, dragovoljce DR-a, a iz isticanja Nezvisne države Hrvatske slobodno možemo zaključiti da su kroz DR ustaše pobjedonosno okončale 2. Svjetski rat u Hrvatskoj ...
I onda te, koji iz dna duše mrze antifašističke borce, prokazujući ih kao one koji su se borili protiv Hrvatske, i koji ističu ustaše kao borce za Hrvatsku, imenovati kao antifšiste!?
Još poraznije je „naš ponos“ spominjati prilikom obilježavanja godišnjica proboja zatočenika iz logora Jasenovac ... za što su ti pak tamo zaslužni?
Jer za boga miloga što su nego rasni „antifašisti“ bili oni koji su nasrnuli na Jugoslaviju, kako to lijepo govori i piše Josip Boljkovac, nazivajući DR pravim imenom.
I zaista bio je to ustaški ustanak protiv Jugoslavije u smislu realizacije ustaškog programatskog načela „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“.
Prisjetimo s samo svih tih dičnih „antifašista“ koji su krenuli „braniti domovinu“, od Branimira Glavaša, Mate Šabića, Tomislava Merčepa, Blage Zadre, obojice „Jastreba, Đure Dečaka, Vladimira Katića, Đure Brodarca, Vladimira Milankovića, Mirka Norca, Tihomira Oreškovića, pa onih tako pitomih i antifašizmom prožetih, okupljenih oko Nikole Štedula, pa onda svih „hrvatskih generala“, a posebno onih 24 iz Širokog Brijega ... pa svih onih okupljenih u razno-razne udruge, pod crnim barjacima od kojih samo rijetki nemaju na sebi stilizirano slovo „U“ ... E ti „antifašisti“ su svojim „briljantnim pobjedama“ nad „agresorom“ uspjeli izboriti Plan Z-4 i dovesti u pitanje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske za koju su se u 2. Svjetskom ratu izborili antifašistički borci.
Tko iz redova tih „antifašista“, „našeg ponosa“ je i kad došao na obilježavanje Dana antifašističke borbe, gdje je itko ikad vidio nekoga od njih tamo gdje se antifšizam makar samo spominje? Oni „slave“ na Bleiburškom polju i kod Jazovke, pa i Dan pobjede ne slave u Kninu nego u Čavoglavama ... iz redova tih „antifašista“ regrutirani su oni koji su oskvrnuli, porušili i uništili tisuće obilježja antifašističkoj borbi.
Na kraju neki predstavnici branitelja okupljenih oko Akcije za bolju Hrvatsku su se pred godinu dana obratili Ivi Josipoviću predstavkom u kojoj eksplicite navode da su „usporedbe hrvatskih branitelja s partizanima za njih uvredljive“.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/pisali-predsjedniku-josipovicu-uvredljivo-je-usporedjivati-partizane-s-hrvatskim-braniteljima/622239.aspx
Pokušavajući se domisliti zašto to Josipović radi, a drugi ga onda slijede, dođoh do zaključka da su dva glavna razloga, prvi je da mu je „naš ponos“ omogućio da bude predsjednik države, i to neovisno o tome što pripadnici „našeg ponosa“ nisu glasali za njega na izborima, ali oni su stvorili takvu klimu kojom su njemu, čovjeku bez ideoloških opredjeljenja i bez vlastitog stava o bilo čemu, omogućili da se uopće kandidira a onda na izborima i pobijedi i drugo, što se on, a jučer je to i potvrdio, poduhvatio provođenja pomirbe, po hrvatski narod pogubnog, a Tuđmanu tako omiljenog procesa, prvotno zamišljenog od generala Drinjanina, kao mogućnost izvođenja snaga poraženih u Drugom svjetskom ratu na javnu i političku scenu u Hrvatskoj.
Za razliku od predstavnika aktualne vlasti, bivši predsjednik Stjepan Mesić je u svojem govoru stvari nazvao pravim imenom, ali i upozorio na buđenje i bujanje neofašizma u Hrvatskoj, spomenuvši i ulogu KC u tom procesu, kojega hrvatske vlasti promatraju ne djelujući, a trebale bi i morale bi.
Predsjednik SABAF-a Ratko Maričić istaknuo je problem s udžbenicima povijesti iz kojih mladi ljudi sasvim siguno ne mogu naučiti istinu ni o 2. Svjetskom ratu ni o antifašističkoj borbi.
To, o čemu su govorili Mesić i Maričić, Ivu Josipovića i druge predstavnike aktualnih hrvatskih vlasti po svemu sudeći uopće ne zanima.
Zato bi bilo najbolje da se istinski antifašisti i još uvijek živi antifašitički borci uopće ne pojavljuju na „svečanim obilježavanjima Dana antifašističk borbe“ u organizaciji hrvatskih vlasti, već da sami pa makar i dan prije ili dan poslije svečano obilježe taj Dan, svjedočeći istinu o njemu, ali i o antifašističkoj borbi naroda Jugoslavije, borbi u kojoj su antifašistički borci, Hrvati, dali najveći doprinos.
