„Smrtni strah“ od purana
Pokraj rijeke Česme stotinjak metara od puta i mosta stajale su još desetak godina poslije 2. Svjetskog rata dvije ciganske čerge u kojima je živjelo 30-ak Cigana. Da, opstali su i ništa im se nije dogodilo za vrijeme rata, tamošnji ustaše baš nisu bili revni u izvršavanju „rasnih zakona“, tako da u tom mikro-rajonu ni Srbe nije nitko dirao. Pretpostavlja se da je ta činjenica spasila živote lokalnim ustašama, koji ni kasnije nikakvih problema s vlastima nisu imali. A Cigani su pomalo prosili pomalo kraduckali, kad bi se pružila prilika, ali ništa veliko i sakupljali „sekundarne sirovine“ mahom staro željezo, krpe i perje. Ponekad bi uz naknadu znali i odraditi pokoji trudodan kod nekog od seljaka.
Ostali su mi u sjećanju onako omanji tamnoputi sa ogromnim platnenim torbama koje su nosili preko ramena.
Očev bratić iz priče o odbjeglim pastusima imao je puno dvorište peradi među kojom je dominirao jedan stari puran, ogromna ptičurina koja je na sebe preuzela ulogu čuvarkuće, umjesto psa kojega stric nije imao. Uvijek na oprezu puran je svojim brbotanjem upozoravao na moguću opasnost ne libeći se nasrnuti na pridošlicu koja je pokušala ući u dvorište. Posebno je bio opak prema djeci, sjećam se da me je jedamput kao prvašića gadno izudarao krilima, izgrebao „drapama“, a kljunom mi probio kožu na glavi. Purana su zaobilazili i uvijek ratoborni i za tuču orni krupni pjetlovi, ali i gusani koji su neugodno agresivni u vrijeme izvođenja guščića ... jednom su tri pjetla nasrnula na purana i bilo je bučno i gadno se razletjelo perje ... pijetlovsko.
Jedan postariji Cigo dolazio je češće stricu, jer je kod njega uvijek ponešto iskamčio, pokoje jaje, možda gusku za Božić ili koku za Uskrs, nešto bi odradio, nešto i ne, ali u silnom strahu od purana nikad se nije sam usudio ući u dvorište, već je stric morao svaki puta dolaziti po njega na dvorišna vrata i onda ga provesti pored purana.
I na ispaši na okućnici, podalje od kuće, patke se nisu družile s tim društvom, one su na raspolagnju imale jednu poveliku mlaku u kojoj su im se ponekad znale pridružiti guske, gdje je perad bila izložena napadima krupnih jastrebova kokošara, puran je bio na straži i čim bi uočio jastreba svojim brbotnjem upozoravao je živad na opasnost, nastala bi panična strka u potrazi za zaklonom. Sam puran, valjda svjestan svoje veličine i snage, niti je bježao niti se skrivao, a i jastrebovi ga nisu napadali valjda radi te njegove impozantne veličine ... do jedne zgode.
Događaj je promatrao stric sakriven iza jedne stare trešnje ... jedan jastreb je poslije podužeg „izviđanja“ valjda ocijenio da bi se rizik napada na tako velikog purana mogao isplatiti, skupi krila i obruši se sa jedno 70-ak metara visine, ali uslijedilo je po jastreba vrlo neugodno iznenađenja umjesto mekih puranovih leđa u koja će zariti kandže, dočekale su ga snažne puranove noge s oštrim čaporcima, razleti se perje, jastrebovo, tresne jastreb o ledinu i bolno pijučući panično uzleti i pobjegne. Kaže stric kako je puran stajao mirno i samo je onako iskrivljne glave pratio jastreba i kad je ovaj ovaj onako ispružnih i otvorenih kandži počeo širiti krila da uspori pad, puran se bacio na leđa i ispružio noge ... e sad stric ne zna jel' puran i ozlijedio jastreba, ali vrlo vjerojatno je, kad je na „poprištu“ ostala pregršt jastrebovog perja, među kojima i pet-šest onih velikih pera iz krila.
Ali kako svaka pa i najslavnija karijera ima svoj početak i kraj, koji nije uvjek baš slavan, tako je i naš puran skončao, presudio mu je čovjek koji ga se onako „panično bojao“.
Jedne ljetne nedjelje poslije podne stric je bio sam kod kuće, strina je s djecom otišla u posjetu sestri, navukao je „šaropoljke“ (žaluzine) i odlučio odmoriti. Taman kad je počo tonuti u san začuje puranovo alarmirajuće brbotanje, znak je to da je netko na ulazu u dvorište. No bio tko bio, stric je odlučio ne javljati se, zato je samo oprezno pogledao između žaluzina i pred dvorišnim vratima vidio „svojeg“ Cigu i naravno ljutitog purana s dvorišne strane. Postajao je Cigo neko vrijeme, pred vratima, dva tri puta dozivao gazdu, a onda dohvatio klin koji je u gornjem dijelu vrata držao vrata zatvorenim i otvorio vrata, a puran je istog trena bijesno jurnuo na njega, a naš Cigo koji je bio u „smrtnom strahu“ od purana munjevito dohvati purana za vrat i energično ga zakrene. Pade puran slomljenog vrata, a Cigo ga, još dok su mu se noge trzale, vrlo vješto ugura u svoju ogromnu torbu, pažljivo zatvori dvorišna vrata, utakne klin na njegovo mjesto i preko puta se odmah uputi put livada, jer kad bi se kretao selom mogao bi koga i sresti, a taj bi ga opet mogao pitati što nosi ... prečkajući livadu takva opasnost bila je svedena na minimum.
Naravno da se poslije ove epizode Cigo jedno vrijeme nije pojavljivao, stric ga je slučajno sreo ipred seoskog dućana i zapitao gdje je bio, a Cigo odvrati da je imao nekog važnog posla.
Kaže mu stric da je baš dobro što ga je sreo, jer baš sutra ima namjeru vaditi krumpir, pa bi bilo dobro da Cigo i još troje-četvero njegovih dođu pomoći. Cigo malo razmisli i kaže da može, samo kako će mu to biti plaćeno, stric mrtvo hladno reče da je već plaćeno. Sad se Cigo čudi i pita kako, a stric kaža „onim mojim puranom kojeg si se ti tako bojao“ ... Cigo naravno „nema pojma“ ni o kakvom puranu evo neka mu „odmah oči iscure ako išta o bilo kakvom puranu zna“, a stric nemilosrdno poantira da ga je sve vrijeme gledao kako je puranu zakrenuo vratom, ali da ga je i susjed od preko puta vidio ...
I još stric kaže Cigi da se on ne ljuti na njega nego na sebe, što je bio takva budala da je godinama vjerovao da se Cigo tako jako boji purana.
Ostali su mi u sjećanju onako omanji tamnoputi sa ogromnim platnenim torbama koje su nosili preko ramena.
Očev bratić iz priče o odbjeglim pastusima imao je puno dvorište peradi među kojom je dominirao jedan stari puran, ogromna ptičurina koja je na sebe preuzela ulogu čuvarkuće, umjesto psa kojega stric nije imao. Uvijek na oprezu puran je svojim brbotanjem upozoravao na moguću opasnost ne libeći se nasrnuti na pridošlicu koja je pokušala ući u dvorište. Posebno je bio opak prema djeci, sjećam se da me je jedamput kao prvašića gadno izudarao krilima, izgrebao „drapama“, a kljunom mi probio kožu na glavi. Purana su zaobilazili i uvijek ratoborni i za tuču orni krupni pjetlovi, ali i gusani koji su neugodno agresivni u vrijeme izvođenja guščića ... jednom su tri pjetla nasrnula na purana i bilo je bučno i gadno se razletjelo perje ... pijetlovsko.
Jedan postariji Cigo dolazio je češće stricu, jer je kod njega uvijek ponešto iskamčio, pokoje jaje, možda gusku za Božić ili koku za Uskrs, nešto bi odradio, nešto i ne, ali u silnom strahu od purana nikad se nije sam usudio ući u dvorište, već je stric morao svaki puta dolaziti po njega na dvorišna vrata i onda ga provesti pored purana.
I na ispaši na okućnici, podalje od kuće, patke se nisu družile s tim društvom, one su na raspolagnju imale jednu poveliku mlaku u kojoj su im se ponekad znale pridružiti guske, gdje je perad bila izložena napadima krupnih jastrebova kokošara, puran je bio na straži i čim bi uočio jastreba svojim brbotnjem upozoravao je živad na opasnost, nastala bi panična strka u potrazi za zaklonom. Sam puran, valjda svjestan svoje veličine i snage, niti je bježao niti se skrivao, a i jastrebovi ga nisu napadali valjda radi te njegove impozantne veličine ... do jedne zgode.
Događaj je promatrao stric sakriven iza jedne stare trešnje ... jedan jastreb je poslije podužeg „izviđanja“ valjda ocijenio da bi se rizik napada na tako velikog purana mogao isplatiti, skupi krila i obruši se sa jedno 70-ak metara visine, ali uslijedilo je po jastreba vrlo neugodno iznenađenja umjesto mekih puranovih leđa u koja će zariti kandže, dočekale su ga snažne puranove noge s oštrim čaporcima, razleti se perje, jastrebovo, tresne jastreb o ledinu i bolno pijučući panično uzleti i pobjegne. Kaže stric kako je puran stajao mirno i samo je onako iskrivljne glave pratio jastreba i kad je ovaj ovaj onako ispružnih i otvorenih kandži počeo širiti krila da uspori pad, puran se bacio na leđa i ispružio noge ... e sad stric ne zna jel' puran i ozlijedio jastreba, ali vrlo vjerojatno je, kad je na „poprištu“ ostala pregršt jastrebovog perja, među kojima i pet-šest onih velikih pera iz krila.
Ali kako svaka pa i najslavnija karijera ima svoj početak i kraj, koji nije uvjek baš slavan, tako je i naš puran skončao, presudio mu je čovjek koji ga se onako „panično bojao“.
Jedne ljetne nedjelje poslije podne stric je bio sam kod kuće, strina je s djecom otišla u posjetu sestri, navukao je „šaropoljke“ (žaluzine) i odlučio odmoriti. Taman kad je počo tonuti u san začuje puranovo alarmirajuće brbotanje, znak je to da je netko na ulazu u dvorište. No bio tko bio, stric je odlučio ne javljati se, zato je samo oprezno pogledao između žaluzina i pred dvorišnim vratima vidio „svojeg“ Cigu i naravno ljutitog purana s dvorišne strane. Postajao je Cigo neko vrijeme, pred vratima, dva tri puta dozivao gazdu, a onda dohvatio klin koji je u gornjem dijelu vrata držao vrata zatvorenim i otvorio vrata, a puran je istog trena bijesno jurnuo na njega, a naš Cigo koji je bio u „smrtnom strahu“ od purana munjevito dohvati purana za vrat i energično ga zakrene. Pade puran slomljenog vrata, a Cigo ga, još dok su mu se noge trzale, vrlo vješto ugura u svoju ogromnu torbu, pažljivo zatvori dvorišna vrata, utakne klin na njegovo mjesto i preko puta se odmah uputi put livada, jer kad bi se kretao selom mogao bi koga i sresti, a taj bi ga opet mogao pitati što nosi ... prečkajući livadu takva opasnost bila je svedena na minimum.
Naravno da se poslije ove epizode Cigo jedno vrijeme nije pojavljivao, stric ga je slučajno sreo ipred seoskog dućana i zapitao gdje je bio, a Cigo odvrati da je imao nekog važnog posla.
Kaže mu stric da je baš dobro što ga je sreo, jer baš sutra ima namjeru vaditi krumpir, pa bi bilo dobro da Cigo i još troje-četvero njegovih dođu pomoći. Cigo malo razmisli i kaže da može, samo kako će mu to biti plaćeno, stric mrtvo hladno reče da je već plaćeno. Sad se Cigo čudi i pita kako, a stric kaža „onim mojim puranom kojeg si se ti tako bojao“ ... Cigo naravno „nema pojma“ ni o kakvom puranu evo neka mu „odmah oči iscure ako išta o bilo kakvom puranu zna“, a stric nemilosrdno poantira da ga je sve vrijeme gledao kako je puranu zakrenuo vratom, ali da ga je i susjed od preko puta vidio ...
I još stric kaže Cigi da se on ne ljuti na njega nego na sebe, što je bio takva budala da je godinama vjerovao da se Cigo tako jako boji purana.
