Anegdotalni ljudi
Takvih ljudi ima u svakoj sredini, dijelimo ih na one koji su svijesni svojih nedostataka, radi kojih im se događaju stvari koje se drugima baš i ne događaju i one druge koji vole “popovati” i pametovati …
Prisjećam se tako jednog događaja iz mojeg djetinjstva, koje sam proživio u malom selu u zapadnoj Slavoniji, odsječenom od željeznice, do najbliže željezničke stanice trebalo je prevaliti 6 kilometara, a do makadamske ceste tri.
U kasnu jesen i zimu muškarci su večeri uglavnom provodili u gostioni, pijući, kartajući i pričajući “priče iz vojske” ili o neobjašnjivim događanjima mahom iz sfere okultnog, najčešće inspirirane lokalnom pojavom poltergeista … i tako jedne kasnojesenske mračne noći, kiša je lila kao iz kabla, jedan čovjek je pričao kako se nedavno noću, oko ponoći, vraćao kući sa sastanka u Mjesnom odboru i prolazeći pored improvizirane stolarske radionice jednog suseljana odjednom začuo kako se u radionici u mrklom mraku “naveliko radi”, čuju se blanje, pile … da, vrag je bio u tome što je to pričao ozbiljan čovjek nesklon piću, jedan od bolje stojećih gazda u selu, rekao je da se toliko prestrašio da mu se “smrzlo govno u guzici” … kad li se javi jedan “neustrašivi”, kako bi on, da je bio na mjestu govornika, otišao u tu radionicu pogledti o čemu se radi, bez ikakvog straha. …
Bio je to omanji svat, ostao mi je u sjećanju po posebno formiranom šeširu, po tome što remen za hlaće nikad nije uvodio kroz gajke, već ga je opasivao preko njih i po predugačkoj milicijskoj kišnoj kabanici koja mu se vukla po podu, najamni radnik izuzetno sposoban u radu s konjima, kasnije se zaposlio i mirovinu zaradio brinući za konje u Zagreb-Filmu, koji je uvijek pričao o svojoj neustrašivosti, a svaku je priču započinjao s riječima: “Na priliku putem toga ...”.
Pitaju ga ljudi jel' se on baš ničega ne boji, a on kaže da ne i evo sad će otići na groblje, ako je tko spreman plaćati piće do zore … javi se jedan gazda, on će platiti piće, ako ovaj ode na groblje i kao dokaz donese križ sa groba nedavno pokopanog suseljana.
I da, groblje nije daleko, ovaj ode i za kojih dvadesetak minuta se vrati noseći na ramenu križ …
Nitko nije mogao reći da čovjek nije bio na groblju i sad će se piti do zore, samo nek se strpe i pričekaju dok on ode vratiti križ na groblje i vrati se.
Nakon jedno dvadesetk minuta ulijeće “neustrašivi” svat u gostionu vrišteći, bez “kapi krvi u sebi”, bez šešira i bez kišne kabanice, sav mokar, tresući se, ne od straha nego od užasa i nesuvislo trabunjajući, kako ga je “mrtvac htio uvući u grob”.
Kad su ga uspjeli malo smiriti on ispriča kako je odnio križ i kad ga je vraćao u rupu odjednom je osjetio kako ga nešto povlači prema grobu, što se on više opirao, to ga je ta neka sila više vukla prema grobu povlačeći ga za skute kišne kabanice … na jedvite jade oslobodio se kabanice i pobjegao glavom bez obzira i šešir mu je u tom paničnom bijegu negdje spao.
E da, to je ipak nevjerojatna priča, zapale ljudi nekoliko lampaša i njih desetak, ovaj put bez “neustrašivog”, krenu na groblje da vide to čudo od “povlačenja u grob”.
Dođu do groba, vide nakrivljeni, ne do kraja u zemlju nabijeni križ i kišnu kabanicu kako leži pored križa. Jedan čovjek uhvati kabanicu pokušavajući je uzeti, a kabanica se ne da izvući iz kišom raskvašene zemlje … pogledaju malo bolje i vide da kabanicu u zemlji drži križ.
Sad je sve jasno svi prasnu u smijeh, “neustrašivi” je prilikom ulaganja križa vrhom križa zahvatio skut predugačke kišne kabanice i križ je povlačio kabanicu u zemlju i što je čovjek više gurao križ u zemlju, njega je sve više “povlačilo u grob”.
Bila je to našem “neustrašivom” žestoka pljuska, nikad više nije pričao o svojoj neustrašivosti.
