Prkos, odbijanje, slom ... II
Svi "Tuđmanovi sinovi" u vođenju politike ponašaju se navlas isto kao njihov tvorac i učitelj, dakle potpuno nesuvislo ...
Krene se bekompromisno i neko vrijeme se svemu prkosi, sve se odbija, tjera inat do apsurda, da bi se na kraju odstupilo i potpuno odustalo od svih zahtjeva i pristalo na diktate moćnih.
http://feniks.bloger.index.hr/post/prkos-odbijanje-slom-/1136851.aspx
http://feniks.bloger.index.hr/post/prkos-odbijanje-slom-8230-i/19426714.aspx
U svakom od takvih slučajeva Hrvatska je gubila na vjeodostojnosti, ali to kao da i nije ničija briga.
Takvim inadžijom se dosad nebrojeno puta pokazao i Zoran Milanović, za kojega bi čovjek u nekim situacijama čak i rekao da je odlično uočio problem, reagira na način da oni neupućeni misle kako će poraditi na rješenju tog problema, dok oni malo upućeniji znaju da neće poduzimati ništa, ja osobno čak više ne znam jel' i njegova povremena ljutnja stvarno ljutnja ili je tek poza. Kao primjerice u slučaju napada iz Crkve i Milanovićeve najave „istjerivanja King Konga“.
Nešto se poslije toga dogodilo?
Zna li itko?
Pogledajmo samo ovaj slučaj s EUN i sveg nepotrebnog cirkusa s time u vezi.
A trebalo se postaviti čvrsto, prvo zato što Josip Perković niti je mogao naložiti likvidaciju Stjepana Đurekovića, niti ga je on likvidirao, uostalom za to ga u svojem iskazu danom u procesu protiv N. Pratesa ne tereti ni Vinko Sindičić, koji ga je teretio za organizaciju, ali koji je taj svoj iskaz kasnije u cijelosti povukao i to povlačenje ovjerio kod jednog javnog bilježnika u Berlinu.
I ne bez vraga i ne na zadnje, vlastite obavještajce i ne samo toga ranga nijedna država na svijetu ne izručuje drugoj.
Nadalje, „slučaj Đureković“ bio je u nadležnosti SDS SFRJ i Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka, koji je jedini, radi mogućih implikacija na vanjskopolitičke odnose, mogao donijeti odluku o „neutralizaciji“ nekog teroriste u drugoj državi, pa onda ispada da bi za svaku „neutralizaciju“ terorista s područja nekadašnje SFRJ, koje je to tijelo naložilo, trebalo „za uši povući“ sve države koje su uspostavljene poslije raspada SFRJ, jer su one sve njene pravne sljednice, a u konkretnom slučaju se Nijemci ponašaju kao da je RH jedina pravna sljednica SFRJ.
Kroz Josipa Perkovića, njemački naci sudac bi ustvari obračunavao sa SFRJ, odnosno njenom službom sigurnosti, zato su valjda i čekali 25 godina da bi za ubojstvo Stjepana Đurekovića, krimninalca i terorističkog financijera, dajući mu značaj koji on nije imao, osudila na kaznu doživotnog zatvora Nenada Pratesa, čovjeka kojemu su tokom suđenja dokazali jedino to da ga on nije ubio.
Ili se čekalo da neku od visokih zvjerki jugoslavenske SDS prijave i optuže vjerodostojne "eminencije" poput ustaštvu sklonog Ante Đapića, kojemu su neki neimenovani, pričali da je nalogodavac ubojstva njegovog strica bio Josip Perković, Vice Vukojevića kojega bi ipak trebalo ozbiljno priupitati što je radio u Parizu u vrijeme ubojstva Brune Bušića, osuđenog ubojice Bože Vukušića ili pak za pokušaj ubojstva na višegodišnji zatvor osuđenog Vinka Sindičića ...
U slučaju Josipa Perkovića se po mojem sudu Zoran Milanović postavio sasvim ispravno, možda je trebao samo koristiti drugačiju retoriku, nije mu trebalo raditi bilo ikakve izmjene zakona, trebalo je lobirati po Evropi, pa i na to potrošiti nešto novca, jer ako je Tuđmanov režim mogao na Rivkina ni za što potrošiti desetine milijuna USD ...
Ne može se doslovno ništa braniti kurčevitim "ne bu išlo", iza kojega obično slijedi "posipanje pepelom" i "uvlačenje rogova".
Jednostavno trebalo je diljem Evrope agresivno tumačiti tko je u bivšoj zajedničkoj državi, kad je Služba državne sigurnosti u pitanju, bio za što nadležan, tko je bio ovlašten donositi kakve odluke, a Nijemcima je trebalo do besvijesti "na nos nabijati" zaštitu ustaških terorista kao i brojna njihova odbijanja izručenja nacističkih ratnih zločinaca, kad su s pritom pozivali čak i na Hitlerove zakone o njemačkom državljanstvu iz 1943.
Naravno na libeći se prokazivatui ekstremno desničarenje Viviane Reding.
Njemački progon Josipa Perkovića je politički progon, jednako kao što je i svojedobno suđenje Erichu Honeckeru, nekadašnjem čelniku DDR, bilo političko suđenje, takvim ga je smatrao i sam njemački kancelar Helmut Kohl, na kojemu su se "pravdoljubivi" i "istinoljubivi" "zapadni" Nijemci od samog Ericha Honeckera naslušali o sebi mnogo toga što baš i nisu željeli čuti, npr. o tome zašto je uopće izgrađen "Berlinski zid" ...
E da, ali kao što sam rekao, produkt tuđmanizma ne može protiv prirode svojeg bića, pa je i problem krenuo riješavati na način kako je problem stvoren, a tako se samo može stvoriti novi problem, poput primjerice nesuglasica među koalicionim partnerima, stari se ne može riješiti.
Na kraju, nakon pisma upućenog EK i nakon reakcije "glavnog ustavobranitelja", "Zamporiona" s Pantovčaka, kako je predmetni zakon "nanio Hrvatskoj veliku štetu" mijenjat će se ili ukinuti "Lex Perkovicialis" i gaće se spustiti na zemlju, uredno se naprčiti i pustiti Nijemcima da kroz Perkovića jebu RH, obračunavajući se zapravo sa SFRJ.
Nije im bilo dovoljno srušiti je u sinergijsakom djelovnju s Vatikanom, potičući rat u njoj i prouzrokujući silne patnje velikom broju njenih državljana.
Zato Perkovića ne treba izručiti, jer u svjetlu činjenica on sasvim sigurno nije donio odluku o "neutraliziranju" Stjepana Đurkovića, on ga sasvim sigurno nije ni ubio, a velika je vjerojatnost da on nije niti organizirao njegovo ubojstvo.
Krene se bekompromisno i neko vrijeme se svemu prkosi, sve se odbija, tjera inat do apsurda, da bi se na kraju odstupilo i potpuno odustalo od svih zahtjeva i pristalo na diktate moćnih.
http://feniks.bloger.index.hr/post/prkos-odbijanje-slom-/1136851.aspx
http://feniks.bloger.index.hr/post/prkos-odbijanje-slom-8230-i/19426714.aspx
U svakom od takvih slučajeva Hrvatska je gubila na vjeodostojnosti, ali to kao da i nije ničija briga.
Takvim inadžijom se dosad nebrojeno puta pokazao i Zoran Milanović, za kojega bi čovjek u nekim situacijama čak i rekao da je odlično uočio problem, reagira na način da oni neupućeni misle kako će poraditi na rješenju tog problema, dok oni malo upućeniji znaju da neće poduzimati ništa, ja osobno čak više ne znam jel' i njegova povremena ljutnja stvarno ljutnja ili je tek poza. Kao primjerice u slučaju napada iz Crkve i Milanovićeve najave „istjerivanja King Konga“.
Nešto se poslije toga dogodilo?
Zna li itko?
Pogledajmo samo ovaj slučaj s EUN i sveg nepotrebnog cirkusa s time u vezi.
A trebalo se postaviti čvrsto, prvo zato što Josip Perković niti je mogao naložiti likvidaciju Stjepana Đurekovića, niti ga je on likvidirao, uostalom za to ga u svojem iskazu danom u procesu protiv N. Pratesa ne tereti ni Vinko Sindičić, koji ga je teretio za organizaciju, ali koji je taj svoj iskaz kasnije u cijelosti povukao i to povlačenje ovjerio kod jednog javnog bilježnika u Berlinu.
I ne bez vraga i ne na zadnje, vlastite obavještajce i ne samo toga ranga nijedna država na svijetu ne izručuje drugoj.
Nadalje, „slučaj Đureković“ bio je u nadležnosti SDS SFRJ i Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka, koji je jedini, radi mogućih implikacija na vanjskopolitičke odnose, mogao donijeti odluku o „neutralizaciji“ nekog teroriste u drugoj državi, pa onda ispada da bi za svaku „neutralizaciju“ terorista s područja nekadašnje SFRJ, koje je to tijelo naložilo, trebalo „za uši povući“ sve države koje su uspostavljene poslije raspada SFRJ, jer su one sve njene pravne sljednice, a u konkretnom slučaju se Nijemci ponašaju kao da je RH jedina pravna sljednica SFRJ.
Kroz Josipa Perkovića, njemački naci sudac bi ustvari obračunavao sa SFRJ, odnosno njenom službom sigurnosti, zato su valjda i čekali 25 godina da bi za ubojstvo Stjepana Đurekovića, krimninalca i terorističkog financijera, dajući mu značaj koji on nije imao, osudila na kaznu doživotnog zatvora Nenada Pratesa, čovjeka kojemu su tokom suđenja dokazali jedino to da ga on nije ubio.
Ili se čekalo da neku od visokih zvjerki jugoslavenske SDS prijave i optuže vjerodostojne "eminencije" poput ustaštvu sklonog Ante Đapića, kojemu su neki neimenovani, pričali da je nalogodavac ubojstva njegovog strica bio Josip Perković, Vice Vukojevića kojega bi ipak trebalo ozbiljno priupitati što je radio u Parizu u vrijeme ubojstva Brune Bušića, osuđenog ubojice Bože Vukušića ili pak za pokušaj ubojstva na višegodišnji zatvor osuđenog Vinka Sindičića ...
U slučaju Josipa Perkovića se po mojem sudu Zoran Milanović postavio sasvim ispravno, možda je trebao samo koristiti drugačiju retoriku, nije mu trebalo raditi bilo ikakve izmjene zakona, trebalo je lobirati po Evropi, pa i na to potrošiti nešto novca, jer ako je Tuđmanov režim mogao na Rivkina ni za što potrošiti desetine milijuna USD ...
Ne može se doslovno ništa braniti kurčevitim "ne bu išlo", iza kojega obično slijedi "posipanje pepelom" i "uvlačenje rogova".
Jednostavno trebalo je diljem Evrope agresivno tumačiti tko je u bivšoj zajedničkoj državi, kad je Služba državne sigurnosti u pitanju, bio za što nadležan, tko je bio ovlašten donositi kakve odluke, a Nijemcima je trebalo do besvijesti "na nos nabijati" zaštitu ustaških terorista kao i brojna njihova odbijanja izručenja nacističkih ratnih zločinaca, kad su s pritom pozivali čak i na Hitlerove zakone o njemačkom državljanstvu iz 1943.
Naravno na libeći se prokazivatui ekstremno desničarenje Viviane Reding.
Njemački progon Josipa Perkovića je politički progon, jednako kao što je i svojedobno suđenje Erichu Honeckeru, nekadašnjem čelniku DDR, bilo političko suđenje, takvim ga je smatrao i sam njemački kancelar Helmut Kohl, na kojemu su se "pravdoljubivi" i "istinoljubivi" "zapadni" Nijemci od samog Ericha Honeckera naslušali o sebi mnogo toga što baš i nisu željeli čuti, npr. o tome zašto je uopće izgrađen "Berlinski zid" ...
E da, ali kao što sam rekao, produkt tuđmanizma ne može protiv prirode svojeg bića, pa je i problem krenuo riješavati na način kako je problem stvoren, a tako se samo može stvoriti novi problem, poput primjerice nesuglasica među koalicionim partnerima, stari se ne može riješiti.
Na kraju, nakon pisma upućenog EK i nakon reakcije "glavnog ustavobranitelja", "Zamporiona" s Pantovčaka, kako je predmetni zakon "nanio Hrvatskoj veliku štetu" mijenjat će se ili ukinuti "Lex Perkovicialis" i gaće se spustiti na zemlju, uredno se naprčiti i pustiti Nijemcima da kroz Perkovića jebu RH, obračunavajući se zapravo sa SFRJ.
Nije im bilo dovoljno srušiti je u sinergijsakom djelovnju s Vatikanom, potičući rat u njoj i prouzrokujući silne patnje velikom broju njenih državljana.
Zato Perkovića ne treba izručiti, jer u svjetlu činjenica on sasvim sigurno nije donio odluku o "neutraliziranju" Stjepana Đurkovića, on ga sasvim sigurno nije ni ubio, a velika je vjerojatnost da on nije niti organizirao njegovo ubojstvo.
