Ćirilica – o užasa! II
„Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“, mo'š mislit', jer bez njih Vukovar ne bi bio hrvatski, kao što nikad valjda i nije bio, zato što je Tomislav Nikolić nekad negdje rekao da je srpski.
A ako je ikad pripadnost Vukovara Hrvatskoj dovedena u pitanje, bilo je to onda kad su „stožerlije“ zaigrale svoj ples smrti u i oko grada i „obranili“ ga.
I sad, oni su protiv dvojezičnih natpisa, jer je „ćirilica s JNA došle u Vukovar“, a to kao silno vrijeđa osjećaje žrtava, koje su „pružile ruku svojim krvnicima“, a to su naravno njihovi sugrađani Srbi, koji „tu ruku nisu prihvatili“, što se očituje u tome da „neće reći gdje su Hrvati koji se vode kao nestali i neće dati podatke o minskim poljma“, ne pitajući se zašto nitko ne da podatke o Srbima koji se vode kao nestali niti o minskim poljima koje su jednako kao i njihova srpska braća naprosto „posijali“ „hrvatski vitezovi“. Planova miniranja se pri miniranju pridržavala jedino JNA i mislim da su sve mine koj je postavila JNA već i uklonjene, jedan dio tih mina su prije povlačenja iz Hrvatske sami uklonili.
Nakon “intervencije” Franje Tuđmana u sve sfere društvenog, javnog i političkog života, Hrvatska se po mnogo čemu bitno razlikuje od drugih evropskih država, bile one ili ne bile članice EU.
U svoj sili “brkanja lončića” i “okretanja pile naopako” je i nasilno kršenje multilateralnog ugovora najvećeg prioriteta, a takav ugovor je ustav federativno uređene države, za koje međunarodno pravo kaže da ga se ne smije jednostrano kršiti u ime bilo kakvih prava, jer se time krše prava drugih potpisnica ugovora, koje se ostvarivalo napadima vlastite paravojske na saveznu vojsku, proglašavajući je okupatorskom, kao da je ona došla iz neke strane države, iako je ona i na teritoriju Hrvatske bila lege artis, pa se to kršenje ugovora i napadi na saveznu vojsku proglašavalo obranom od okuptora, tako isprovocirani rat se onda prozvao Domovinskim ratom, a svi sudionici u tom ratu s hrvatske strane braniteljima.
Spor oko toga kad je rat u Hrvatskoj počeo traje do današnjih dana, zato što će oni koji traže opravdanja za svoja nedjela i izgovor za započinjanje nikad proglašenog rata za njegov početak uzeti ono Babićevo proglašavanje ratnog stanja za područje Općine Knin, od 17. 08. 1990., a oni trezveniji će uzeti ipak prihvatljivi 01. 07. 1991., datum politički motiviranog ubojstva načelnika PU Osječko-Baranjske, Josipa Reihl Kira, čime je nestala i zadnja nada mogućeg očuvanja mira u Hrvatskoj, a time i mirnog razriješenja jugoslavenske krize.
“Rušenje Jugoslavije svim sredstvima” i “lustracija Srba a ne komunista”, iz repertora ustaške emigracije, što je Franjo Tuđman prihvatio u Norvalu, u zamjenu za materijalnu i političku podršku tobože hrvatskog iseljeništva, na svojem putu osvajanja vlasti u Hrvatskoj na predstojećim višestranačkim izborima, proglašeno je tako “stvaranjem države i njenom obranom od agresije”.
Nadalje, poznato je da u svakoj zemlji svijeta većina jamči sigurnost i sva prava manjini, jedino u Hrvatskoj bi manjina i to ne bilo koja, trebala jamčiti sigurnost i sva prava većini.
Ne ulazeći sad u to kako je zadrta, nedoučena budaletina, uvjerena u svoje poslanje, uspjela osvojiti vlast u Hrvatskoj, ali i to puno govori o nama Hrvatima, činjenica je da se odmah po preuzimanju vlasti počelo s diskriminacijom Srba u Hrvatskoj, ali i mjerama državnog terora protiv njih, pa se stječe dojam da se namjerno išlo u izazivanje njihove pobune, kako bi se kasnije slamanjem te pobune u procesu “stvaranja države” njihov broj u Hrvatskoj sveo na “prihvatljivu” razinu.
Ne, ne zanemarujem ja i ne previđam zaglušnu velikosrpsku propagandu kojom se Srbe u Hrvatskoj iz Srbije instrumentaliziralo i poticalo na pobunu, samo što ta propaganda sama sasvim sigurno ne bi dovela do njihove pobune, a pogotovpo ne oružane, a ovako u sinergiji s postupcima Tuđmanovog režima prema njima motiva i razloga za pobunu bilo je napretek.
Zanimljivo je da se već u jesen 1990. i među BiH Hrvatima, posebno onima s ustaškim “pedigreom”, žestoko korteširalo i pozivalo da se pripreme, paz' sad, “za obranu Hrvatske”, pojedinci, ali i čitave skupine i u Hrvatskoj i u BiH, naoružavaju se i pripremaju za rat, onaj rat koji “Tuđman neće”, a poduzima sve što je u njegovoj moći da do njega dođe.
Formiraju se “trojke” svojvrsni pokretni prijeki sudovi koji vršljaju po “Krajini”, ali i drugim dijelovima Hrvatske uhićuju, presuđuju i na licu mjesta izvršavaju smrtne presude ne samo nad Srbima već i nad onim Hrvatima koji su bili čvrsto za mir ili su uzimali u zaštitu svoje susjede Srbe.
Brojni pojedinci u Hrvatskoj “uzimaju puške i kreću”, neki u pljačku po “Krajini”, neki samovoljno dijeliti “hrvatsku pravdu”, neki također samovoljno napadati I provocirati JNA. Tuđmanov režim, tako “željan mira”, sve to tolerira, raspušta TO i osniva svoju paravojsku, ZNG, a potom bez ikakvog protivljenja dopušta formiranje još jedne paravojske, HOS-a, stranačke ideološke vojske HSP-a.
Sve u silnom nastojanju da “očuva mir”!!!!
Ti ni od koga kontrolirani pojedinci i grupice, pa HOS, ali i diletantski nestručno vođene jedinice ZNG često poduzimaju akcije koje nitko od nadležnih nije ni odobrio a kamoli zapovijedio.
Pažljivo iščitavajući izvorni znanstveni rad Davora Marijana iz Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba „BITKA ZA VUKOVAR 1991.“ objavljen 2002. godine, dolazim do saznanja da Zapovjedništvo ZNG nije tamošnjim jedinicama ZNG zapovijedilo napad na JNA u Vukovaru, a spomenuti „slobodni strijelci“ i nekontrolirane skupine dragovoljaca kao i pripadnici HOS-a, koji su se također nalazili u Vukovaru, su ionako bili izvan jurisdikcije Zapovjedništva ZNG.
Važno je napomenuti da je Davor Marijan prilikom pisanja ovog znanstvenog članka imao puni pristup Tuđmanovoj arhivi, danas stavljenoj pod svojevrsni sekvestar, kako i drugi znanstvenici ne bi dolazili do tako poraznih podataka do kakvih je u svojem istraživanju došao Davor Marijan i sve to iznio u spomenutom članku.
Sve je prepuno nepoštivanja i odbijanja zapovijedi, neodaziva dolasku na zborno mjesto, poduzimanje samovoljnih radnji i napuštanja položaja, što je na kraju kulminiralo bijegom zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića i boraca pod njegovim zapovjedništvom u noći 17. 11. 1991., bez obavještavanja Zapovjedništva ZNG i traženja dopuštenja za takav čin, o čemu je tek u jutro Zapovjedištvo ZNG obavijestio Povjerenik Vlade za Općinu Vukovar Marin Vidić Bili.
Ne znam i što reći o izrečenoj zabrani pregovaranja s predstavnicim JNA ili lokalnih Srba o predaji grada u vojnički potpuno bezizlzoj situaciji.
O tu zbranu oglušio se Nikola Tot Feniks koji je za sebe i borce pod svojim zapovjedništvom dogovorio predaju s predstavnicima JNA, oni su prihvaćeni kao ratni zarobljenici i nijedan nije ubijen, za razliku od onih presvučenih u civilnu odjeću ili „zagipsanim“ u bolnici, koji su dobrim dijelom skončali na Ovčari.
Svo to dragovoljačko „kreni-stani“, „dođi-pobjegni“, „budi-napusti“, „ne dođi uopće“, „odbij zapovijed“ ... društvo, koje je general Nojko Marinović nadahnuto opisao kao one „od lošeg oca i još gore matere“, odlazeći u rat „kao u svatove bez one stvari“, su ti koji su po Tuđmanovoj želji u Hrvatskoj zavrtili ratni „virbl“ i najveći su krivci i za stradanje Vukovara i patnje njegovih građana.
Iz redova tih i takvih, koji su, već onda kad su „uzeli puške i krenuli“, trebali biti i uhićeni i osuđeni radi protuzkonitog posjedovanja oružja, pogotovo onog vojničkog, nasilnog rušenja ustavnog poretka i terorističkog djelovanja, a ne promovirani u braniteljsku „kremu“ zvanu „dragovoljci DR“, obilno „podmazivanu“ iz državnog proračuna, valjda da im se plati što su nam predvođeni „hrvatskim George Washingtonom“ „stvorili državu“, najvećim dijelom se regrutiraju oni koji svaku priliku koriste za izazivanje nereda, pa i sada u Vukovaru, oni ne prosvjeduju, oni reagiraju nasiljem, oni prijete, želeći spriječiti demokratski izbrane vlasti u provođenju zakonskih obaveza.
Oni su ti, koje Josipović zove „našim ponosom“, a koji se brinu da međunacionalna mržnja ne slabi, da ratne rane ne zarastu i da Hrvatska ne kreće putem razvoja i napretka u miru.
A ako je ikad pripadnost Vukovara Hrvatskoj dovedena u pitanje, bilo je to onda kad su „stožerlije“ zaigrale svoj ples smrti u i oko grada i „obranili“ ga.
I sad, oni su protiv dvojezičnih natpisa, jer je „ćirilica s JNA došle u Vukovar“, a to kao silno vrijeđa osjećaje žrtava, koje su „pružile ruku svojim krvnicima“, a to su naravno njihovi sugrađani Srbi, koji „tu ruku nisu prihvatili“, što se očituje u tome da „neće reći gdje su Hrvati koji se vode kao nestali i neće dati podatke o minskim poljma“, ne pitajući se zašto nitko ne da podatke o Srbima koji se vode kao nestali niti o minskim poljima koje su jednako kao i njihova srpska braća naprosto „posijali“ „hrvatski vitezovi“. Planova miniranja se pri miniranju pridržavala jedino JNA i mislim da su sve mine koj je postavila JNA već i uklonjene, jedan dio tih mina su prije povlačenja iz Hrvatske sami uklonili.
Nakon “intervencije” Franje Tuđmana u sve sfere društvenog, javnog i političkog života, Hrvatska se po mnogo čemu bitno razlikuje od drugih evropskih država, bile one ili ne bile članice EU.
U svoj sili “brkanja lončića” i “okretanja pile naopako” je i nasilno kršenje multilateralnog ugovora najvećeg prioriteta, a takav ugovor je ustav federativno uređene države, za koje međunarodno pravo kaže da ga se ne smije jednostrano kršiti u ime bilo kakvih prava, jer se time krše prava drugih potpisnica ugovora, koje se ostvarivalo napadima vlastite paravojske na saveznu vojsku, proglašavajući je okupatorskom, kao da je ona došla iz neke strane države, iako je ona i na teritoriju Hrvatske bila lege artis, pa se to kršenje ugovora i napadi na saveznu vojsku proglašavalo obranom od okuptora, tako isprovocirani rat se onda prozvao Domovinskim ratom, a svi sudionici u tom ratu s hrvatske strane braniteljima.
Spor oko toga kad je rat u Hrvatskoj počeo traje do današnjih dana, zato što će oni koji traže opravdanja za svoja nedjela i izgovor za započinjanje nikad proglašenog rata za njegov početak uzeti ono Babićevo proglašavanje ratnog stanja za područje Općine Knin, od 17. 08. 1990., a oni trezveniji će uzeti ipak prihvatljivi 01. 07. 1991., datum politički motiviranog ubojstva načelnika PU Osječko-Baranjske, Josipa Reihl Kira, čime je nestala i zadnja nada mogućeg očuvanja mira u Hrvatskoj, a time i mirnog razriješenja jugoslavenske krize.
“Rušenje Jugoslavije svim sredstvima” i “lustracija Srba a ne komunista”, iz repertora ustaške emigracije, što je Franjo Tuđman prihvatio u Norvalu, u zamjenu za materijalnu i političku podršku tobože hrvatskog iseljeništva, na svojem putu osvajanja vlasti u Hrvatskoj na predstojećim višestranačkim izborima, proglašeno je tako “stvaranjem države i njenom obranom od agresije”.
Nadalje, poznato je da u svakoj zemlji svijeta većina jamči sigurnost i sva prava manjini, jedino u Hrvatskoj bi manjina i to ne bilo koja, trebala jamčiti sigurnost i sva prava većini.
Ne ulazeći sad u to kako je zadrta, nedoučena budaletina, uvjerena u svoje poslanje, uspjela osvojiti vlast u Hrvatskoj, ali i to puno govori o nama Hrvatima, činjenica je da se odmah po preuzimanju vlasti počelo s diskriminacijom Srba u Hrvatskoj, ali i mjerama državnog terora protiv njih, pa se stječe dojam da se namjerno išlo u izazivanje njihove pobune, kako bi se kasnije slamanjem te pobune u procesu “stvaranja države” njihov broj u Hrvatskoj sveo na “prihvatljivu” razinu.
Ne, ne zanemarujem ja i ne previđam zaglušnu velikosrpsku propagandu kojom se Srbe u Hrvatskoj iz Srbije instrumentaliziralo i poticalo na pobunu, samo što ta propaganda sama sasvim sigurno ne bi dovela do njihove pobune, a pogotovpo ne oružane, a ovako u sinergiji s postupcima Tuđmanovog režima prema njima motiva i razloga za pobunu bilo je napretek.
Zanimljivo je da se već u jesen 1990. i među BiH Hrvatima, posebno onima s ustaškim “pedigreom”, žestoko korteširalo i pozivalo da se pripreme, paz' sad, “za obranu Hrvatske”, pojedinci, ali i čitave skupine i u Hrvatskoj i u BiH, naoružavaju se i pripremaju za rat, onaj rat koji “Tuđman neće”, a poduzima sve što je u njegovoj moći da do njega dođe.
Formiraju se “trojke” svojvrsni pokretni prijeki sudovi koji vršljaju po “Krajini”, ali i drugim dijelovima Hrvatske uhićuju, presuđuju i na licu mjesta izvršavaju smrtne presude ne samo nad Srbima već i nad onim Hrvatima koji su bili čvrsto za mir ili su uzimali u zaštitu svoje susjede Srbe.
Brojni pojedinci u Hrvatskoj “uzimaju puške i kreću”, neki u pljačku po “Krajini”, neki samovoljno dijeliti “hrvatsku pravdu”, neki također samovoljno napadati I provocirati JNA. Tuđmanov režim, tako “željan mira”, sve to tolerira, raspušta TO i osniva svoju paravojsku, ZNG, a potom bez ikakvog protivljenja dopušta formiranje još jedne paravojske, HOS-a, stranačke ideološke vojske HSP-a.
Sve u silnom nastojanju da “očuva mir”!!!!
Ti ni od koga kontrolirani pojedinci i grupice, pa HOS, ali i diletantski nestručno vođene jedinice ZNG često poduzimaju akcije koje nitko od nadležnih nije ni odobrio a kamoli zapovijedio.
Pažljivo iščitavajući izvorni znanstveni rad Davora Marijana iz Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba „BITKA ZA VUKOVAR 1991.“ objavljen 2002. godine, dolazim do saznanja da Zapovjedništvo ZNG nije tamošnjim jedinicama ZNG zapovijedilo napad na JNA u Vukovaru, a spomenuti „slobodni strijelci“ i nekontrolirane skupine dragovoljaca kao i pripadnici HOS-a, koji su se također nalazili u Vukovaru, su ionako bili izvan jurisdikcije Zapovjedništva ZNG.
Važno je napomenuti da je Davor Marijan prilikom pisanja ovog znanstvenog članka imao puni pristup Tuđmanovoj arhivi, danas stavljenoj pod svojevrsni sekvestar, kako i drugi znanstvenici ne bi dolazili do tako poraznih podataka do kakvih je u svojem istraživanju došao Davor Marijan i sve to iznio u spomenutom članku.
Sve je prepuno nepoštivanja i odbijanja zapovijedi, neodaziva dolasku na zborno mjesto, poduzimanje samovoljnih radnji i napuštanja položaja, što je na kraju kulminiralo bijegom zapovjednika obrane Vukovara Branka Borkovića i boraca pod njegovim zapovjedništvom u noći 17. 11. 1991., bez obavještavanja Zapovjedništva ZNG i traženja dopuštenja za takav čin, o čemu je tek u jutro Zapovjedištvo ZNG obavijestio Povjerenik Vlade za Općinu Vukovar Marin Vidić Bili.
Ne znam i što reći o izrečenoj zabrani pregovaranja s predstavnicim JNA ili lokalnih Srba o predaji grada u vojnički potpuno bezizlzoj situaciji.
O tu zbranu oglušio se Nikola Tot Feniks koji je za sebe i borce pod svojim zapovjedništvom dogovorio predaju s predstavnicima JNA, oni su prihvaćeni kao ratni zarobljenici i nijedan nije ubijen, za razliku od onih presvučenih u civilnu odjeću ili „zagipsanim“ u bolnici, koji su dobrim dijelom skončali na Ovčari.
Svo to dragovoljačko „kreni-stani“, „dođi-pobjegni“, „budi-napusti“, „ne dođi uopće“, „odbij zapovijed“ ... društvo, koje je general Nojko Marinović nadahnuto opisao kao one „od lošeg oca i još gore matere“, odlazeći u rat „kao u svatove bez one stvari“, su ti koji su po Tuđmanovoj želji u Hrvatskoj zavrtili ratni „virbl“ i najveći su krivci i za stradanje Vukovara i patnje njegovih građana.
Iz redova tih i takvih, koji su, već onda kad su „uzeli puške i krenuli“, trebali biti i uhićeni i osuđeni radi protuzkonitog posjedovanja oružja, pogotovo onog vojničkog, nasilnog rušenja ustavnog poretka i terorističkog djelovanja, a ne promovirani u braniteljsku „kremu“ zvanu „dragovoljci DR“, obilno „podmazivanu“ iz državnog proračuna, valjda da im se plati što su nam predvođeni „hrvatskim George Washingtonom“ „stvorili državu“, najvećim dijelom se regrutiraju oni koji svaku priliku koriste za izazivanje nereda, pa i sada u Vukovaru, oni ne prosvjeduju, oni reagiraju nasiljem, oni prijete, želeći spriječiti demokratski izbrane vlasti u provođenju zakonskih obaveza.
Oni su ti, koje Josipović zove „našim ponosom“, a koji se brinu da međunacionalna mržnja ne slabi, da ratne rane ne zarastu i da Hrvatska ne kreće putem razvoja i napretka u miru.
