Kapital se oplođuje ... I
Kad već poduzetnici neće ulagati, onda to mora država ...
Kako su neumrli i njegov “genijalni” ekonomskl guru, Borislav Škegro, u ime „oranja“ „zelene i plave njive“ deindustrijalizirali RH, jer su po Škegrinom „geniju“ poljoprivreda i turizam jedine gospodarske grane koje Hrvatska treba zadržati i osim njih ništa joj drugo i ne treba.
Ali ne lezi vraže, Škegro, ekonomskli obrazovan na na praksi šverca škije, je svojom filozofijom kako se u svijetu i poljoprivredni proizvodi mogu nabaviti po nižoj cijeni od one koju je nudila domaća poljoprivreda, potaknuo je uvoz hrane i krenuo uništavati i domaću poljoprivrednu proizvodnju, tako da je Hrvatskoj ostala samo „plava njiva“, što je, vrijeme je pokazalo, puno premalo i za puko preživljavanje.
I sad trebalo je investirati u boljitak domovine i svih njenih građana, pa je država prvo krenula s nematerijalnim investicijama raskrčmivši ugled odbacivanjem antifašizma i prihvaćanjem fašizma, odnosno njegove hrvatske inčice, ustaštva.
Ta „investicija“ je ubrzo počela rentirati „kamate“ kroz zahtjeve Volksdeutschera da im se isplate, već jedamput isplaćene naknade za oduzetu imovinu, a Talijani odnosno optanti nisu zaostajali, iz svijeta, pa i najbližeg susjedstva, počeli su dolazti zahtjevi da se RH proglasi pravnom sljednicom tzv. NDH i od nje zatraži ne samo isprika već i isplata obeštećenja i ne samo Židovima, nego srodnicima svih koji su stradali u ustaškim logorima smrti.
Prisjetimo se samo riječi talijanskog predsjednika Napolitana i njegovih optužbi izrečenih pred nešto više od četiri godine na račun Hrvatske i Hrvata.
I pitanje je kako bi se stvari na tom planu dalje razvijale da nije bilo Mesićevog žestokog i dobro utemeljenog odgovora, jer je bilo očito da bi Italija najradije obezvrijedila Osimske sporazume.
Pretvorbeno-privatizacijska pljačka, koju će notorni Škegro opisati kao „ono što nas je spasilo“, rodila je tajkune i posjednike, koji su se više na nelegalne nego na legalne načine domogli poduzeća i stekli impresivnu imovinu, ali većina njih nikad nije pokazivala namjeru da u tim poduzećima nastave proizvodnju i pokrenu novi investicijski i razvojni ciklus, zato ih je pogrešno nazivati poduzetnicim, njima više pristaje naziv skorojevići.
Kako skorojevići nisu pokazivli nikakvu namjeru da gospodarstvo, a posebno industriju, pokrenu s mrtve točke, u investiranje se upustila država, pa su tako izgrađene autoceste, jest da je izgradnja autocesta, radi koruptivno-kiminalnog okruženja, progutala bar dvostruko više sredstava od tržišne vrijednosti obavljenog posla, ali autoceste postoje i služe svrsi.
No dvadesetak i više puta veća sredstva od onih uloženih u cestogradnju hrvatska država je „investirala“ u dva izuzetno „produktivna“ mega-projekta, koji „rentiraju“ enormne „prinose“; Katoličku crkvu, koja sama sebi tepa Crkva u Hrvata i Hrvatske branitelje.
KC je megaprojelkt u koji je, što kroz povrat nacionalizirane imovine, onaj dosad već izvršen i onaj koji će se još izvršiti, što kroz „Radićeve ugovore“ sa Svetom stolicom, što kroz neosnovano i neopravdano izuzeće iz sustava PDV-a uloženo više od 200 milijardi kuna.
Hrvatski branitelji su mega-projekt u koji je dosad, što kroz realizaciju ovakvih i onakvih prava, od uvoza automobila, izgradnje stanova, kredita za samozapošljavanje, koji su nenamjenski trošeni, a nikad vraćeni, dionica profitabilnih poduzeća, mirovina i invalidnina, čemu treba dodati cijenu plaćenu za popravke i obnovu objekata koje su „hrvatski vitezovi“ sasvim nepotrebno razorili i ne samo za vrijeme i neposredno poslije „Oluje“ i ne samo na područjima ratnog djelovanja, „ulupano“ bar 50 % više sredstava nego u KC.
Ispada tako da su „ulaganja“ u spomenuta dva mega-projekta puno veća od ukupnog vanjskog duga zemlje.
Ako tim „ulaganjima“ pridodamo onih desetak milijardi EUR koje su „isisane“ iz Hrvatske u periodu 2000. – 2010., pa tome pridodamo tko zna kolika sredstva koja su „isisana“ za vrijeme Tuđmanovog života, a ona moraju biti i veća jer su „izvori“ bili bogatiji, dolazimo do potvrde onih riječi Ante Markovića da su „financijske rezerve Jugoslavije bile ogromne“, pa je tim jasnije zašto se se oni iz zločinačke organizacije, HDZ-a, toliko grčili da osvoje vlast. Svi oni su beziznimno iz politike izašli izuzetno dobro „potkoženi“.
Značajna sredstva država „investira“ i kroz razne vidove socijalnih davanja koja se dijele nekritički šakom i kapom, pa i ljudima, vlasnicima vila, za koje se može reći da su bogati.
A onda radi smanjenja proračunskog deficita Vlada donosi program od 35 „reformskih“ mjera, od kojih neke možemo svrstati u kategoriju „blesavih“, umjeto da je jednostavno smanjila financiranje mega-projekata na način da raskine „Radićeve ugovore“ i za potrebe financiranja KC (ali i drugih vjerskih zajednica) uvede crkveni porez, pa taj trošak prevali na vjernike, jer kome KC treba, neka je i plaća, vjeronauk isključiti iz obrazovnog sustava i podučavati ga u sakralnim prostorima na isključivo dobrovoljnoj osnovi.
Komercijalno poslovanje KC (i drugih vjerskih organizacija) uvesti u sustav PDV-a.
Braniteljska prava i prinadležnosti svesti na ona boraca NOR-a, uz prethodno njihovo isključenje iz mirovinskog sustava, jer oni sa svojih prosječnih 17 godina mirovinskog staža nikakve mirovine nisu zaradili. Dok su korisnici boračkih mirovina ostvarili u prosjeku 27 godina mirovinskog staža i izborili se za Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, koja je uspostavljena na 2. Zasjedanju ZAVNOH-a 1943., „stvoritelji hrvatske države“, hrvatski branitelji, izborili su se za Plan Z-4.
Prestankom izuzetno „produktivnog“ ulaganja u KC i branitelje, što kao visoke „kamate“ državi donosi s jedne strane stalno koketiranje s fašizmom, neprekidne pokušaje uspostave partnerskog odnosa s politikom u podjeli vlasti, dakle direktno nepoštivanje ustava RH kroz negiranje sekularizma, a s druge strane neprekidne pokušaje izazivanja nereda i izvanrednog stanja u zemlji, nedopuštanja ratnim ranama da zacijele, a time i onemogućavanje normalizacije međunacionalnih i međukonfesionalnih ali i svih drugih odnosa u hrvatskom društvu.
KC i braniteljske udruge najvećma hrvatsko društvo čine nenormalnim.
Sad priznati se mora da je ovo izuzetno „produktivno“ investiranje u programe i projekte KC donijelo izgradnju brojnih crkava, kojih je skoro kao džamija u Kaoniku i Maoči, ne znam doduše koliko je to novih radnih mjesta osiguralo, jednako kao što ne znam ni koliko je novih radnih mjesta otvoreno u kladionicama i automat klubovima kojima se posredstvom branitelja u privatne džepove transferiraju ogromna sredstva iz državnog proračuna i mirovinskih fondova.
Dakle efekti potpunog zaustavljanja daljnjeg ulaganja u KC i smanjenje ulaganja u branitelje na razinu otprilike jedne trećine dosadašnjeg, kroz reviziju svih korisnika mirovina i invalidnina, te reviziju korisnika sredstava nekog od vidova socijalne pomoći, ostvarile bi se gotovo trenutno daleko veće uštede od svih onih koje se mogu ostvariti provođenjem svih 35 Vladinih reformi, čak kad bi se u potpunosti provele i ostvarile sve planirane vrijednosti.
Dobro, znam ja da ovi što su nam obećavali promjene i uvjeravali nas da ih znaju provesti, neće napraviti ništa od ovoga što sam sugerirao, oni će i dalje nastaviti „produktivno“ ulagati u KC i branitelje i kao i dosad „pobirati“ izuzetno visoke „kamate“, koje jedino ovako „produktivna“ ulaganja mogu rentirati.
I tako sve do trenutka dok se sustav potpuno ne uruši.
A onda će, kao i dosad, za sve biti krivi Tito i antifšizam!
Kako su neumrli i njegov “genijalni” ekonomskl guru, Borislav Škegro, u ime „oranja“ „zelene i plave njive“ deindustrijalizirali RH, jer su po Škegrinom „geniju“ poljoprivreda i turizam jedine gospodarske grane koje Hrvatska treba zadržati i osim njih ništa joj drugo i ne treba.
Ali ne lezi vraže, Škegro, ekonomskli obrazovan na na praksi šverca škije, je svojom filozofijom kako se u svijetu i poljoprivredni proizvodi mogu nabaviti po nižoj cijeni od one koju je nudila domaća poljoprivreda, potaknuo je uvoz hrane i krenuo uništavati i domaću poljoprivrednu proizvodnju, tako da je Hrvatskoj ostala samo „plava njiva“, što je, vrijeme je pokazalo, puno premalo i za puko preživljavanje.
I sad trebalo je investirati u boljitak domovine i svih njenih građana, pa je država prvo krenula s nematerijalnim investicijama raskrčmivši ugled odbacivanjem antifašizma i prihvaćanjem fašizma, odnosno njegove hrvatske inčice, ustaštva.
Ta „investicija“ je ubrzo počela rentirati „kamate“ kroz zahtjeve Volksdeutschera da im se isplate, već jedamput isplaćene naknade za oduzetu imovinu, a Talijani odnosno optanti nisu zaostajali, iz svijeta, pa i najbližeg susjedstva, počeli su dolazti zahtjevi da se RH proglasi pravnom sljednicom tzv. NDH i od nje zatraži ne samo isprika već i isplata obeštećenja i ne samo Židovima, nego srodnicima svih koji su stradali u ustaškim logorima smrti.
Prisjetimo se samo riječi talijanskog predsjednika Napolitana i njegovih optužbi izrečenih pred nešto više od četiri godine na račun Hrvatske i Hrvata.
I pitanje je kako bi se stvari na tom planu dalje razvijale da nije bilo Mesićevog žestokog i dobro utemeljenog odgovora, jer je bilo očito da bi Italija najradije obezvrijedila Osimske sporazume.
Pretvorbeno-privatizacijska pljačka, koju će notorni Škegro opisati kao „ono što nas je spasilo“, rodila je tajkune i posjednike, koji su se više na nelegalne nego na legalne načine domogli poduzeća i stekli impresivnu imovinu, ali većina njih nikad nije pokazivala namjeru da u tim poduzećima nastave proizvodnju i pokrenu novi investicijski i razvojni ciklus, zato ih je pogrešno nazivati poduzetnicim, njima više pristaje naziv skorojevići.
Kako skorojevići nisu pokazivli nikakvu namjeru da gospodarstvo, a posebno industriju, pokrenu s mrtve točke, u investiranje se upustila država, pa su tako izgrađene autoceste, jest da je izgradnja autocesta, radi koruptivno-kiminalnog okruženja, progutala bar dvostruko više sredstava od tržišne vrijednosti obavljenog posla, ali autoceste postoje i služe svrsi.
No dvadesetak i više puta veća sredstva od onih uloženih u cestogradnju hrvatska država je „investirala“ u dva izuzetno „produktivna“ mega-projekta, koji „rentiraju“ enormne „prinose“; Katoličku crkvu, koja sama sebi tepa Crkva u Hrvata i Hrvatske branitelje.
KC je megaprojelkt u koji je, što kroz povrat nacionalizirane imovine, onaj dosad već izvršen i onaj koji će se još izvršiti, što kroz „Radićeve ugovore“ sa Svetom stolicom, što kroz neosnovano i neopravdano izuzeće iz sustava PDV-a uloženo više od 200 milijardi kuna.
Hrvatski branitelji su mega-projekt u koji je dosad, što kroz realizaciju ovakvih i onakvih prava, od uvoza automobila, izgradnje stanova, kredita za samozapošljavanje, koji su nenamjenski trošeni, a nikad vraćeni, dionica profitabilnih poduzeća, mirovina i invalidnina, čemu treba dodati cijenu plaćenu za popravke i obnovu objekata koje su „hrvatski vitezovi“ sasvim nepotrebno razorili i ne samo za vrijeme i neposredno poslije „Oluje“ i ne samo na područjima ratnog djelovanja, „ulupano“ bar 50 % više sredstava nego u KC.
Ispada tako da su „ulaganja“ u spomenuta dva mega-projekta puno veća od ukupnog vanjskog duga zemlje.
Ako tim „ulaganjima“ pridodamo onih desetak milijardi EUR koje su „isisane“ iz Hrvatske u periodu 2000. – 2010., pa tome pridodamo tko zna kolika sredstva koja su „isisana“ za vrijeme Tuđmanovog života, a ona moraju biti i veća jer su „izvori“ bili bogatiji, dolazimo do potvrde onih riječi Ante Markovića da su „financijske rezerve Jugoslavije bile ogromne“, pa je tim jasnije zašto se se oni iz zločinačke organizacije, HDZ-a, toliko grčili da osvoje vlast. Svi oni su beziznimno iz politike izašli izuzetno dobro „potkoženi“.
Značajna sredstva država „investira“ i kroz razne vidove socijalnih davanja koja se dijele nekritički šakom i kapom, pa i ljudima, vlasnicima vila, za koje se može reći da su bogati.
A onda radi smanjenja proračunskog deficita Vlada donosi program od 35 „reformskih“ mjera, od kojih neke možemo svrstati u kategoriju „blesavih“, umjeto da je jednostavno smanjila financiranje mega-projekata na način da raskine „Radićeve ugovore“ i za potrebe financiranja KC (ali i drugih vjerskih zajednica) uvede crkveni porez, pa taj trošak prevali na vjernike, jer kome KC treba, neka je i plaća, vjeronauk isključiti iz obrazovnog sustava i podučavati ga u sakralnim prostorima na isključivo dobrovoljnoj osnovi.
Komercijalno poslovanje KC (i drugih vjerskih organizacija) uvesti u sustav PDV-a.
Braniteljska prava i prinadležnosti svesti na ona boraca NOR-a, uz prethodno njihovo isključenje iz mirovinskog sustava, jer oni sa svojih prosječnih 17 godina mirovinskog staža nikakve mirovine nisu zaradili. Dok su korisnici boračkih mirovina ostvarili u prosjeku 27 godina mirovinskog staža i izborili se za Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, koja je uspostavljena na 2. Zasjedanju ZAVNOH-a 1943., „stvoritelji hrvatske države“, hrvatski branitelji, izborili su se za Plan Z-4.
Prestankom izuzetno „produktivnog“ ulaganja u KC i branitelje, što kao visoke „kamate“ državi donosi s jedne strane stalno koketiranje s fašizmom, neprekidne pokušaje uspostave partnerskog odnosa s politikom u podjeli vlasti, dakle direktno nepoštivanje ustava RH kroz negiranje sekularizma, a s druge strane neprekidne pokušaje izazivanja nereda i izvanrednog stanja u zemlji, nedopuštanja ratnim ranama da zacijele, a time i onemogućavanje normalizacije međunacionalnih i međukonfesionalnih ali i svih drugih odnosa u hrvatskom društvu.
KC i braniteljske udruge najvećma hrvatsko društvo čine nenormalnim.
Sad priznati se mora da je ovo izuzetno „produktivno“ investiranje u programe i projekte KC donijelo izgradnju brojnih crkava, kojih je skoro kao džamija u Kaoniku i Maoči, ne znam doduše koliko je to novih radnih mjesta osiguralo, jednako kao što ne znam ni koliko je novih radnih mjesta otvoreno u kladionicama i automat klubovima kojima se posredstvom branitelja u privatne džepove transferiraju ogromna sredstva iz državnog proračuna i mirovinskih fondova.
Dakle efekti potpunog zaustavljanja daljnjeg ulaganja u KC i smanjenje ulaganja u branitelje na razinu otprilike jedne trećine dosadašnjeg, kroz reviziju svih korisnika mirovina i invalidnina, te reviziju korisnika sredstava nekog od vidova socijalne pomoći, ostvarile bi se gotovo trenutno daleko veće uštede od svih onih koje se mogu ostvariti provođenjem svih 35 Vladinih reformi, čak kad bi se u potpunosti provele i ostvarile sve planirane vrijednosti.
Dobro, znam ja da ovi što su nam obećavali promjene i uvjeravali nas da ih znaju provesti, neće napraviti ništa od ovoga što sam sugerirao, oni će i dalje nastaviti „produktivno“ ulagati u KC i branitelje i kao i dosad „pobirati“ izuzetno visoke „kamate“, koje jedino ovako „produktivna“ ulaganja mogu rentirati.
I tako sve do trenutka dok se sustav potpuno ne uruši.
A onda će, kao i dosad, za sve biti krivi Tito i antifšizam!
