Predsjedniče, otkud makar pomisao na krvave glave?
Divinizirani parazitski soj, hrvatski branitelji, bolje rečeno čelništva braniteljskih i drugih udruga proizašlih iz DR, kreiran i obilno financiran od HDZ, kako bi mu služio kao glasačka mašinerija, najavom restrikcija pa i umanjenjem "respektabilnih mirovina" onih koji su ih zaslužili rušenjem Jugoslavije kroz rušenje ustavno-pravnog poretka RH, procesa poznatog kao "stvaranje države", odlučio je po svemu sudeći ponovo nasrnuti na ustavni poredak države koju su tobože stvarali.
Pokazivli su oni zube i dosad u više navrata koristeći razno-razne povode i organizirajući skupove i prosvjede koji su uvijek bili u funkciji prizivanja bezakonja.
Sve to nije spriječavlo ZAMPORIONA s Pantovčaka da tu bulumentu besprizornih uporno naziva "našim ponosom", nekritički ih svrstavajući uz bok antifašističkim borcima, jer smo svjedoci da više nema obilježavanja nijednog datuma vezanog uz antifšističku borbu bez spominjanja hrvatskih branitelja, koji su bili, onako načičkani ustaškim znakovljem i s krunicama oko vrata, upravo arhetip antifašističkih boraca.
Tako i danas kad formiraju "Stožer za obranu, paz' sad, hrvatskog Vukovara", jer bez njih bi Vukovar valjda bio maorski, spriječavajući vlasti da provode zakon kroz benigno postavljanje dvopismenih ploča, na latinici i ćirilici, na javne ustanove, poštujući tako na brojnosti zasnovano pravo srpske nacionalne manjine u Vukovaru na svoje pismo, ponovo manipuliraju samoprozivajući se istinskim tumčima autentične volje građana Vukovara.
Sve se pitam kakv bi bio ishod referenduma koji bi se proveo u Vukovaru s jednim jedinim pitanjem: "Jeste li zato da se u gradu Vukovaru poštuje zakon i na ustanove i javne zgrade postave ploče na latiničnom i ćirilićnom pismu?"
Neki od tih "autentičnih tumača" hrvatstva, poput Josipa Klemma, ne libe se vlastima uputiti otvorene prijetnje da će dvopismene ploče "skidati pod svaku cijenu", prijetnje koje su ostale bez adekvatnog odgovora vlasti.
I dok premijer zastupa ispravan stav da se zakon mora poštovati, ZAMPORION s Pantovčka pokreće inicijtive o nekakvim pregovorima i dogovorima sugerirajući da se zakoni mogu, ali i ne moraju provoditi, ako nekom zainteresiranom to ne paše.
Tako čovjek "vrhunskog pravnog obrazovanja" provodi Ustav RH i hzalaže za državu vladavine prava!?
A onda i za njega slijedi šok, skidnje dvopismenih tabli i u mjestima gdje su ne smetajući nikome stajale desetak godina, pa se zaprepašteno pita što poslije toga slijedi. "Krvave glave možda“, kako je rekao?
Ma kakve krvave glave, predsjedniče, pa nije "vaš ponos" takav, ne bi oni to, jednako kao što to nisu ni '90./'91.
Ako ćemo se zajebavati.
Nesumnjivo je da je Tuđmanova maligna osobnost, ako ne trajno, a ono za duga desetljeća, u negativnom smislu obilježila i hrvatski narod i njegovu državu. Za nas koji pamtimo dovoljno dugo nema nikakvih dvojbi da je pod „genijalnim“ Tuđmanoivim vodstvom uništeno gotovo sve dobro što je u Hrvatskoj na materijalnom i duhovnom planu ostvareno od 1945. do 1990.
Paradigma tog povemašnjeg uništenja je grad Vukovar, prije Tuđmana uzorno mjesto multinacionlnosti, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti, koji je ne samo materijalno uništen nego su uništene i sva one društvene i ljudske vrijednosti koje su ga krasile.
Istinaibog početak kraja Vukovara seže u ona poratna vremena kad su "vlakovi bez voznog reda" u pitomu Slavoniju, a posebno u Vukovar, doveli uz puno siromašnih i nesretnih ljudi i ono najgore što u hrvatskom i srpskom narodu postoji, ono što ne poštuje nikog i ništa i nijednu sredinu, već sve pokušava podrediti svojim iskonskim "u se, na se i poda se" nagonima, a ono što ne uspiju podrediti uništavaju.
Ti elementarni ljudi, po dolasku u Vukovar, ali i za sve vrijeme trajanja SFRJ, ipak nisu mogli raditi baš što ih je volja radi toga što bi došli na udar represivnom aparatu bivše države silno osjetljivom na međunacionalno „razlikovlje“ a pogotovo ono na načelu prebrojavanja krvnih zrnaca.
Ne, nisu prije Tuđmanovog dolaska na vlast, primjerice, Tomislav Merčep i Blago Zadro bili bolji ljudi, oni su bili jednako zadrti, netolerantni i vrlo opasni, samo što to nisu smjeli javno pokazati, Tuđmanova uloga je jedino u tome što ih je oslobodio straha i dopustio im da se razmašu i pokažu svoje pravo lice.
Da, da, Vukovar su razorili hrvatski i srpski ognjištarci s pasivnih područja Hrvatske i BiH, koji su „zaposjeli“ bivše Volksdeutscherske kuće i imanja u čitavoj istočnoj Slavoniji a posebno u Vukovaru.
Oni hrvatskog predznaka imaju ustaštvo ugrađeno su svojem genetskom kodu, a njihova srpska braća po nožu velikosrpstvo i četništvo. i po tim svojim predzancima su se neki doseljeni Hrvati razlikovali od Hrvata, vukovarskih starosjedilaca kao i neki doseljeni Srbi od Srba, vukovarskih starosjedilaca.
Za njih je, inače plemenita. ideja bratstva i jedinstva, pod istoimenom parolom je izvojevana antifašistička pobjeda u 2. Svjetsko ratu, jer je ta parola nudila ljubav i život i većini naroda bila prihvatljivija od one fašističke koja je nudila mržnju i smrt, najednom postala nešto najodioznije što se uopće zamisliti može. Događaji su pokazali da je u tom krugu prevladala kultura mržnje i smrti, ti ljudi su naprosto nacional-šovinisti, dakle fašisti par excellence.
Tom ludilu nije se uspijevao othrvati ni od Vukovara puno veći Osijek gdje je, pod pokroviteljstvom „ustavotvorca“ za kojega kažu da je i autor čuvene izjave o „prekidu svih sveza RH sa SFRJ“, poznat i po tome što je molbu za zaposlenje Advokatskoj komori Vojvodine napisao na ćirilici i da u Osijeku nije bilo lokala iz kojega nije mrtav pijan glavačke izbacivan, često sav zapišan, a u nekom drugom kontekstu spominje se i kodni naziv „Sova“, ratni zločinac Branimir Glavaš, također ognjištarskog porijekla i ustaškog uvjerenja, je pomoću akumulatoske kiseline i selotejpa pomagao Tuđmanu „stvarati državu“. On je u gradu Osijeku uspio uništiti ili poskidti sve spomenike i sva spomen obilježja NOB-i, a grad premrežiti paklenskim strahom, od kojega se teško oporavlja.
No zadržimo se na puno eksploatiranom Vukovaru i „otporu“ koji "Vukovarci" kroz „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“ pružaju postavljanju, ne dvojezičnih nego dvopismenih ploča, jer se radi o jednom jeziku i dva pisma.
Zanima me koliko je u „Stožeru“, prije kojega Vukovar naravno nije bio hrvatski, zaista Vukovaraca starosjedilaca i njihovih potomaka a koliko potomaka onih koji su napadajući JNA „obranili“ Vukovar za Hrvatsku, jer to bez njihovog „pregalaštva“ nikad ne bio, kao što ni prije to nije bio.(sic!)
Jer nekako prezimena Josić i Gavrić teško mogu smjestiti među hrvatska slavonska.
Pa ako znamo da Zapovjedništvo ZNG nije zapovijedilo, ni Blagi Zadri, ni ikom drugom, niti da napadne JNA u Vukovaru, a niti njenu tenkovsku kolonu na Trpinjskoj cesti, postavlja se pitanje u čije je onda ime i po čijem ovlaštenju Blago Zadro "preuzeo odgovornost", napao JNA i time potpisao smrtnu presudu Vukovaru?
Da, posljedica tog Zadrinog "preuzimanja odgovornosti" i posvemašnje vojničke nepismenosti je potpuno razoreni grad, koji je kroz korištenje njegove infrastrukture i vojničkim djelovanjem iz samog grada temeljem odredbi međunarodnog ratnog prava pretvoren u legitimni vojni cilj. Zato radi razaranja Vukovara, nitko nije optužen, niti će se ikad ikome za to suditi.
Čitajući dosad više puta spominjani izvorni znanstveni rad Davora Marijana "Bitka za Vukovar 1991.", objavljen 2002., http://hrcak.srce.hr/file/17412, gdje se bez deseteračke patetike nudi gola faktografija, porazna po "herojske branitelje" Vukovara, postaje još jasnija sva besmislenost napada na JNA, osim u svrhu žrtvovanja grada radi izazivanja suosjećanja i ubrzavanja međunarodnog priznanja.
Onaj tko se pobrinuo za tužnu sudbinu Vukovara, namijenio je isto i Dubrovniku, samo što je tamo JNA bila suzdržanija, jer je grad bio pod zaštitom UNESCO-a.
Danas vidimo koliko je Ilok bio sretan što tamo nije bilo nikoga od "domoljuba" koji bi, poput Zadre u Vukovaru, preuzeo odgovornost.
Naravno da "geniji vojničkih vještina", a navedeni znanstveni rad ih upravo takvima prikazuje, niti su mogli išta obraniti, niti išta zadržati, Vukovar je pao u ruke JNA, odnosno lokalnih srpskih desperadosa i tek poslije provedene mirne reintegracije, 15. 01. 1998., vraćen je u ustavno-pravni poredak RH.
Nakon toga udruge s konopca i konca, u kojima glavnu riječ vode potomci onih koje su dovezli "vlakovi bez voznog reda", pozivajući se na svoje "zasluge", braniteljtvo i "herojstvo", prikazujući se jedinim autentičnim tumačima volje građana Vukovara, neprekidno manipuliraju Vukovarom i Vukovarcima, bezobzirno koristeći tužnu sudbinu grada i njegovih građana za postizanje svojih ne samo materijalnih nego i političkih ciljeva.
I naravno da su se uz te širitelje ljubavi i kršćanskog milosrđa odmah svrstali predstavnici klera, Crkve u Hrvata, koja je uvijek nepokolebivo stajala uz svoj ustaški narod.
Pokazivli su oni zube i dosad u više navrata koristeći razno-razne povode i organizirajući skupove i prosvjede koji su uvijek bili u funkciji prizivanja bezakonja.
Sve to nije spriječavlo ZAMPORIONA s Pantovčaka da tu bulumentu besprizornih uporno naziva "našim ponosom", nekritički ih svrstavajući uz bok antifašističkim borcima, jer smo svjedoci da više nema obilježavanja nijednog datuma vezanog uz antifšističku borbu bez spominjanja hrvatskih branitelja, koji su bili, onako načičkani ustaškim znakovljem i s krunicama oko vrata, upravo arhetip antifašističkih boraca.
Tako i danas kad formiraju "Stožer za obranu, paz' sad, hrvatskog Vukovara", jer bez njih bi Vukovar valjda bio maorski, spriječavajući vlasti da provode zakon kroz benigno postavljanje dvopismenih ploča, na latinici i ćirilici, na javne ustanove, poštujući tako na brojnosti zasnovano pravo srpske nacionalne manjine u Vukovaru na svoje pismo, ponovo manipuliraju samoprozivajući se istinskim tumčima autentične volje građana Vukovara.
Sve se pitam kakv bi bio ishod referenduma koji bi se proveo u Vukovaru s jednim jedinim pitanjem: "Jeste li zato da se u gradu Vukovaru poštuje zakon i na ustanove i javne zgrade postave ploče na latiničnom i ćirilićnom pismu?"
Neki od tih "autentičnih tumača" hrvatstva, poput Josipa Klemma, ne libe se vlastima uputiti otvorene prijetnje da će dvopismene ploče "skidati pod svaku cijenu", prijetnje koje su ostale bez adekvatnog odgovora vlasti.
I dok premijer zastupa ispravan stav da se zakon mora poštovati, ZAMPORION s Pantovčka pokreće inicijtive o nekakvim pregovorima i dogovorima sugerirajući da se zakoni mogu, ali i ne moraju provoditi, ako nekom zainteresiranom to ne paše.
Tako čovjek "vrhunskog pravnog obrazovanja" provodi Ustav RH i hzalaže za državu vladavine prava!?
A onda i za njega slijedi šok, skidnje dvopismenih tabli i u mjestima gdje su ne smetajući nikome stajale desetak godina, pa se zaprepašteno pita što poslije toga slijedi. "Krvave glave možda“, kako je rekao?
Ma kakve krvave glave, predsjedniče, pa nije "vaš ponos" takav, ne bi oni to, jednako kao što to nisu ni '90./'91.
Ako ćemo se zajebavati.
Nesumnjivo je da je Tuđmanova maligna osobnost, ako ne trajno, a ono za duga desetljeća, u negativnom smislu obilježila i hrvatski narod i njegovu državu. Za nas koji pamtimo dovoljno dugo nema nikakvih dvojbi da je pod „genijalnim“ Tuđmanoivim vodstvom uništeno gotovo sve dobro što je u Hrvatskoj na materijalnom i duhovnom planu ostvareno od 1945. do 1990.
Paradigma tog povemašnjeg uništenja je grad Vukovar, prije Tuđmana uzorno mjesto multinacionlnosti, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti, koji je ne samo materijalno uništen nego su uništene i sva one društvene i ljudske vrijednosti koje su ga krasile.
Istinaibog početak kraja Vukovara seže u ona poratna vremena kad su "vlakovi bez voznog reda" u pitomu Slavoniju, a posebno u Vukovar, doveli uz puno siromašnih i nesretnih ljudi i ono najgore što u hrvatskom i srpskom narodu postoji, ono što ne poštuje nikog i ništa i nijednu sredinu, već sve pokušava podrediti svojim iskonskim "u se, na se i poda se" nagonima, a ono što ne uspiju podrediti uništavaju.
Ti elementarni ljudi, po dolasku u Vukovar, ali i za sve vrijeme trajanja SFRJ, ipak nisu mogli raditi baš što ih je volja radi toga što bi došli na udar represivnom aparatu bivše države silno osjetljivom na međunacionalno „razlikovlje“ a pogotovo ono na načelu prebrojavanja krvnih zrnaca.
Ne, nisu prije Tuđmanovog dolaska na vlast, primjerice, Tomislav Merčep i Blago Zadro bili bolji ljudi, oni su bili jednako zadrti, netolerantni i vrlo opasni, samo što to nisu smjeli javno pokazati, Tuđmanova uloga je jedino u tome što ih je oslobodio straha i dopustio im da se razmašu i pokažu svoje pravo lice.
Da, da, Vukovar su razorili hrvatski i srpski ognjištarci s pasivnih područja Hrvatske i BiH, koji su „zaposjeli“ bivše Volksdeutscherske kuće i imanja u čitavoj istočnoj Slavoniji a posebno u Vukovaru.
Oni hrvatskog predznaka imaju ustaštvo ugrađeno su svojem genetskom kodu, a njihova srpska braća po nožu velikosrpstvo i četništvo. i po tim svojim predzancima su se neki doseljeni Hrvati razlikovali od Hrvata, vukovarskih starosjedilaca kao i neki doseljeni Srbi od Srba, vukovarskih starosjedilaca.
Za njih je, inače plemenita. ideja bratstva i jedinstva, pod istoimenom parolom je izvojevana antifašistička pobjeda u 2. Svjetsko ratu, jer je ta parola nudila ljubav i život i većini naroda bila prihvatljivija od one fašističke koja je nudila mržnju i smrt, najednom postala nešto najodioznije što se uopće zamisliti može. Događaji su pokazali da je u tom krugu prevladala kultura mržnje i smrti, ti ljudi su naprosto nacional-šovinisti, dakle fašisti par excellence.
Tom ludilu nije se uspijevao othrvati ni od Vukovara puno veći Osijek gdje je, pod pokroviteljstvom „ustavotvorca“ za kojega kažu da je i autor čuvene izjave o „prekidu svih sveza RH sa SFRJ“, poznat i po tome što je molbu za zaposlenje Advokatskoj komori Vojvodine napisao na ćirilici i da u Osijeku nije bilo lokala iz kojega nije mrtav pijan glavačke izbacivan, često sav zapišan, a u nekom drugom kontekstu spominje se i kodni naziv „Sova“, ratni zločinac Branimir Glavaš, također ognjištarskog porijekla i ustaškog uvjerenja, je pomoću akumulatoske kiseline i selotejpa pomagao Tuđmanu „stvarati državu“. On je u gradu Osijeku uspio uništiti ili poskidti sve spomenike i sva spomen obilježja NOB-i, a grad premrežiti paklenskim strahom, od kojega se teško oporavlja.
No zadržimo se na puno eksploatiranom Vukovaru i „otporu“ koji "Vukovarci" kroz „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“ pružaju postavljanju, ne dvojezičnih nego dvopismenih ploča, jer se radi o jednom jeziku i dva pisma.
Zanima me koliko je u „Stožeru“, prije kojega Vukovar naravno nije bio hrvatski, zaista Vukovaraca starosjedilaca i njihovih potomaka a koliko potomaka onih koji su napadajući JNA „obranili“ Vukovar za Hrvatsku, jer to bez njihovog „pregalaštva“ nikad ne bio, kao što ni prije to nije bio.(sic!)
Jer nekako prezimena Josić i Gavrić teško mogu smjestiti među hrvatska slavonska.
Pa ako znamo da Zapovjedništvo ZNG nije zapovijedilo, ni Blagi Zadri, ni ikom drugom, niti da napadne JNA u Vukovaru, a niti njenu tenkovsku kolonu na Trpinjskoj cesti, postavlja se pitanje u čije je onda ime i po čijem ovlaštenju Blago Zadro "preuzeo odgovornost", napao JNA i time potpisao smrtnu presudu Vukovaru?
Da, posljedica tog Zadrinog "preuzimanja odgovornosti" i posvemašnje vojničke nepismenosti je potpuno razoreni grad, koji je kroz korištenje njegove infrastrukture i vojničkim djelovanjem iz samog grada temeljem odredbi međunarodnog ratnog prava pretvoren u legitimni vojni cilj. Zato radi razaranja Vukovara, nitko nije optužen, niti će se ikad ikome za to suditi.
Čitajući dosad više puta spominjani izvorni znanstveni rad Davora Marijana "Bitka za Vukovar 1991.", objavljen 2002., http://hrcak.srce.hr/file/17412, gdje se bez deseteračke patetike nudi gola faktografija, porazna po "herojske branitelje" Vukovara, postaje još jasnija sva besmislenost napada na JNA, osim u svrhu žrtvovanja grada radi izazivanja suosjećanja i ubrzavanja međunarodnog priznanja.
Onaj tko se pobrinuo za tužnu sudbinu Vukovara, namijenio je isto i Dubrovniku, samo što je tamo JNA bila suzdržanija, jer je grad bio pod zaštitom UNESCO-a.
Danas vidimo koliko je Ilok bio sretan što tamo nije bilo nikoga od "domoljuba" koji bi, poput Zadre u Vukovaru, preuzeo odgovornost.
Naravno da "geniji vojničkih vještina", a navedeni znanstveni rad ih upravo takvima prikazuje, niti su mogli išta obraniti, niti išta zadržati, Vukovar je pao u ruke JNA, odnosno lokalnih srpskih desperadosa i tek poslije provedene mirne reintegracije, 15. 01. 1998., vraćen je u ustavno-pravni poredak RH.
Nakon toga udruge s konopca i konca, u kojima glavnu riječ vode potomci onih koje su dovezli "vlakovi bez voznog reda", pozivajući se na svoje "zasluge", braniteljtvo i "herojstvo", prikazujući se jedinim autentičnim tumačima volje građana Vukovara, neprekidno manipuliraju Vukovarom i Vukovarcima, bezobzirno koristeći tužnu sudbinu grada i njegovih građana za postizanje svojih ne samo materijalnih nego i političkih ciljeva.
I naravno da su se uz te širitelje ljubavi i kršćanskog milosrđa odmah svrstali predstavnici klera, Crkve u Hrvata, koja je uvijek nepokolebivo stajala uz svoj ustaški narod.
