Ustavna obaveza?
Zlorabeći stavak drugi članka 10. Ustava RH koji glasi:
„Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“
hrvatske vlasti, od Tuđmana naovamo, poticanjem nerealnih očekivanja koriste za unošenje nemira među Hrvate BiH, a time i nereda u ionako mnogobrojnim problemima bremenitu BiH.
Ne znam zašto, odnosno ja znam, se neprekidno BiH Hrvate gura u status nacionalne manjne u državi u kojoj su konstitutivni narod, postupak je ravan onome kojim se RH duže od desetljeća neprekidno guralo na optuženičku klupu Haaškog suda.
Ta „posebna skrb“ je bila posebno izražena za vrijeme Tuđmanovog života i to tako da se u HR HB svakodnevo iz Hrvatske odlijevalo 8 milijuna DEM, jer je HR HB bila uređena kao država, sa svim državnim institucijama osim proračuna, taj je bio hrvatski.
Ponašanje posttuđmanovskih hrvatskih vlasti prema BiH, pa i ovih aktualnih, je nastavak one Tuđmanove politike, kojom se nikad nije odustalo od podjele susjedne države i pripajanja jednog njenog dijela RH.
Takvim to ponašanje doživljavaju i u strukturama EU i ne gledaju na to blagonaklono, jer to dodatno otežava nastojanja na stabilizaciji prilika u BiH.
Hrvatski premijer svako toliko „flikne“ u BiH, ovaj puta povodom popisa stanovništva, nagađajući kako se broj Hrvata u toj državi rapidno smanjio, zaboravljakjući pritom kao posljedica čije politike je do tog značajnog smanjenja broja Hrvata u BiH došlo, zaboravlja se da su njima kao „najkvalitetbnijim biološkim materijalom“ trebala biti popunjena ona područja u RH s kojih su istjerani Srbi.
Samo BiH Hrvati, koji su se trajno naselili u RH, izbjegavali su koliko god su mogli područja koja su napustili Srbi usprkos mogućnosti parazitiranja na račun hrvatskih poreskih obveznika, radije su birali mjesta bliža većim centrima, a posebno Zagrebu, „gurajući“ se u državne službe ili koristeći socijalnu pomoć i druge vidove socijalne skrbi, ostvarujući san svakog Hrvata, život bez rada.
A na hrvatskoj javnoj i poilitičkoj sceni se javno kuka o spriječavanju povratka Hrvata u BiH, posebno u RS, premda tamošnje vlasti već odavno povratak ne spriječavaju.
I sad, evo pacijenta gdje u Bugojnu obećava tamošnjim Hrvatima sagraditi školu za nastavu na hrvatskom jeziku, jer naravno ne mogu Hrvati u istu školu zajedno sa Srbima, a kamo li Bošnjacima, pa i kako bi kad svaki od tri naroda govori svojim jezikom potpuno nerazumljivim pripadnicima ona druga dva naroda.
A onda naravno, ne može pacijent zaobići ni one koji su kroz povijest „uvijek bili uz svoj hrvatski narod i čuvali njegov identitet“ u čemu su se posebno isticali franjevci iz hercegovačke provincije koji su „čuvali hrvatski nacionalni identitet“ tako što su 1790. potpisali sporazum s Mostarskim pašom prema kojemu su u zamjenu za odavanje imena svih Hrvata protivnika osmanlijske vlasti, kako onih iz redova klera, tako i laika, dolbili u zamjenu položaj dahija, sakupljača poreza za Visoku portu.
U Francuskoj se odvija buržoaska revolucija koja mijenja svijet, a u Hercegovini franjevci pristaju uz osmanlijesku vlast, sad doduše i u Francuskoj je katolički kler u revolucionarnim previranjima bio na strani plemstva.
„Bard“ s Pantovčaka laprda BiH Hrvatima o dvije domovine, sugerirajući im tako da svoje probleme mogu rješavati u Zagrebu ili preko Zagreba, umjesto da ih se uputi da svoje probleme rješavaju tamo gdje ih jedino i mogu rješiti, a to je u Mostaru, Sarajevu i Banja Luci.
Od silne brige za Hrvate tamo gdje su konstitutivni narod, hrvatske vlasti ne vide dijelove hrvatskog naroda u državama u kojima predstavljaju nacionalnu manjinu i gdje im prijeti asimilcija, pa bi im i pomoć i skrb matične države bila i dobrodošla i potrebna, puno potrebnija nego Hrvatima u BiH.
Što Milanović primjerice ne ode malo u Suboticu tamošnjim Hrvatima, što ne ode u Gradišće, pa onda kod Moliških Hrvata, posjeti Hrvate u Njemačkoj, Švicarskoj, Belgiji, Argentini, Čileu, Australiji, Novom Zelandu ... što tamo ne gradi škole na hrvatskom jeziku?
Ili se na te Hrvate ne odnosi ustavna odredba o „osobitoj skrbi i zaštiti RH“?
Ta skrb i zaštita Hrvatima tamo gdje su nacinalna manjina ne treba, ali im zato treba tamo gdje su konstitutivni narod!?
Ono što hrvatske vlasti rade s Hrvatinma u BiH je rad u korist njihove štete, jer je očito da ih se okreće protiv njihove domovine BiH, nemaju oni nikakve dvije domovine, nema ih nitko i podgrijava kod njih separatističke težnje, što izaziva podozrenje kod Bošnjaka u F BiH i umjesto zajedništva širi jaz između dvaju naroda.
I na kraju, duh hrvatstva među iseljenicima održavao se i bez „osobite skrbi i zaštite RH“, prvenstveno zahvaljujući njihovoj dobroj organiziranosti, aktivistima i entuzijastima iz iseljeničkih redova, a veze iseljenika s domovinom bile su jače onda, dok nije bilo takve ustavne obaveze, nego što su danas.
Posebno snažne su bile veze između HBZ i „stare domovine“ koje su uspostavili a potom, ne pristajući uz ustaštvo, održavali John Badovinac i Bernard Luketich. Ali to je već materija za posebnu temu.
„Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“
hrvatske vlasti, od Tuđmana naovamo, poticanjem nerealnih očekivanja koriste za unošenje nemira među Hrvate BiH, a time i nereda u ionako mnogobrojnim problemima bremenitu BiH.
Ne znam zašto, odnosno ja znam, se neprekidno BiH Hrvate gura u status nacionalne manjne u državi u kojoj su konstitutivni narod, postupak je ravan onome kojim se RH duže od desetljeća neprekidno guralo na optuženičku klupu Haaškog suda.
Ta „posebna skrb“ je bila posebno izražena za vrijeme Tuđmanovog života i to tako da se u HR HB svakodnevo iz Hrvatske odlijevalo 8 milijuna DEM, jer je HR HB bila uređena kao država, sa svim državnim institucijama osim proračuna, taj je bio hrvatski.
Ponašanje posttuđmanovskih hrvatskih vlasti prema BiH, pa i ovih aktualnih, je nastavak one Tuđmanove politike, kojom se nikad nije odustalo od podjele susjedne države i pripajanja jednog njenog dijela RH.
Takvim to ponašanje doživljavaju i u strukturama EU i ne gledaju na to blagonaklono, jer to dodatno otežava nastojanja na stabilizaciji prilika u BiH.
Hrvatski premijer svako toliko „flikne“ u BiH, ovaj puta povodom popisa stanovništva, nagađajući kako se broj Hrvata u toj državi rapidno smanjio, zaboravljakjući pritom kao posljedica čije politike je do tog značajnog smanjenja broja Hrvata u BiH došlo, zaboravlja se da su njima kao „najkvalitetbnijim biološkim materijalom“ trebala biti popunjena ona područja u RH s kojih su istjerani Srbi.
Samo BiH Hrvati, koji su se trajno naselili u RH, izbjegavali su koliko god su mogli područja koja su napustili Srbi usprkos mogućnosti parazitiranja na račun hrvatskih poreskih obveznika, radije su birali mjesta bliža većim centrima, a posebno Zagrebu, „gurajući“ se u državne službe ili koristeći socijalnu pomoć i druge vidove socijalne skrbi, ostvarujući san svakog Hrvata, život bez rada.
A na hrvatskoj javnoj i poilitičkoj sceni se javno kuka o spriječavanju povratka Hrvata u BiH, posebno u RS, premda tamošnje vlasti već odavno povratak ne spriječavaju.
I sad, evo pacijenta gdje u Bugojnu obećava tamošnjim Hrvatima sagraditi školu za nastavu na hrvatskom jeziku, jer naravno ne mogu Hrvati u istu školu zajedno sa Srbima, a kamo li Bošnjacima, pa i kako bi kad svaki od tri naroda govori svojim jezikom potpuno nerazumljivim pripadnicima ona druga dva naroda.
A onda naravno, ne može pacijent zaobići ni one koji su kroz povijest „uvijek bili uz svoj hrvatski narod i čuvali njegov identitet“ u čemu su se posebno isticali franjevci iz hercegovačke provincije koji su „čuvali hrvatski nacionalni identitet“ tako što su 1790. potpisali sporazum s Mostarskim pašom prema kojemu su u zamjenu za odavanje imena svih Hrvata protivnika osmanlijske vlasti, kako onih iz redova klera, tako i laika, dolbili u zamjenu položaj dahija, sakupljača poreza za Visoku portu.
U Francuskoj se odvija buržoaska revolucija koja mijenja svijet, a u Hercegovini franjevci pristaju uz osmanlijesku vlast, sad doduše i u Francuskoj je katolički kler u revolucionarnim previranjima bio na strani plemstva.
„Bard“ s Pantovčaka laprda BiH Hrvatima o dvije domovine, sugerirajući im tako da svoje probleme mogu rješavati u Zagrebu ili preko Zagreba, umjesto da ih se uputi da svoje probleme rješavaju tamo gdje ih jedino i mogu rješiti, a to je u Mostaru, Sarajevu i Banja Luci.
Od silne brige za Hrvate tamo gdje su konstitutivni narod, hrvatske vlasti ne vide dijelove hrvatskog naroda u državama u kojima predstavljaju nacionalnu manjinu i gdje im prijeti asimilcija, pa bi im i pomoć i skrb matične države bila i dobrodošla i potrebna, puno potrebnija nego Hrvatima u BiH.
Što Milanović primjerice ne ode malo u Suboticu tamošnjim Hrvatima, što ne ode u Gradišće, pa onda kod Moliških Hrvata, posjeti Hrvate u Njemačkoj, Švicarskoj, Belgiji, Argentini, Čileu, Australiji, Novom Zelandu ... što tamo ne gradi škole na hrvatskom jeziku?
Ili se na te Hrvate ne odnosi ustavna odredba o „osobitoj skrbi i zaštiti RH“?
Ta skrb i zaštita Hrvatima tamo gdje su nacinalna manjina ne treba, ali im zato treba tamo gdje su konstitutivni narod!?
Ono što hrvatske vlasti rade s Hrvatinma u BiH je rad u korist njihove štete, jer je očito da ih se okreće protiv njihove domovine BiH, nemaju oni nikakve dvije domovine, nema ih nitko i podgrijava kod njih separatističke težnje, što izaziva podozrenje kod Bošnjaka u F BiH i umjesto zajedništva širi jaz između dvaju naroda.
I na kraju, duh hrvatstva među iseljenicima održavao se i bez „osobite skrbi i zaštite RH“, prvenstveno zahvaljujući njihovoj dobroj organiziranosti, aktivistima i entuzijastima iz iseljeničkih redova, a veze iseljenika s domovinom bile su jače onda, dok nije bilo takve ustavne obaveze, nego što su danas.
Posebno snažne su bile veze između HBZ i „stare domovine“ koje su uspostavili a potom, ne pristajući uz ustaštvo, održavali John Badovinac i Bernard Luketich. Ali to je već materija za posebnu temu.
