Fašizam (ustaštvo) i klerofašizam u ofanzivi
Najvećim uspjehom vraga smatra s njegova sposobnost da uvjeri svijet kako on (vrag) zapravo ne postoji.
Na tom tragu djeluju i hrvatski fašisti, ustaše, koji su sve aktivniji uz sve zaglušniju galamu kako oni (ustaše) od 1945. ne postoje.
Postoji li vrag/đavao/sotona ili ne postoji, ne znam i ne želim nagađati, ali da fašizam, odnosno njegova hrvatska inačica, ustaštvo, u Hrvatskoj postoji i da je aktivnije nego ikad, u to se svatko može i sam lako uvjeriti.
U bivšoj zajedničkoj državi su u 2. Svjetskom ratu poražene snage, pa tako i ustaštvo zajedno s klerofašizmom u Hrvatskoj, bile poprilično „sabijene u rog“, a onda se pojavljuje Tuđman i pod krinkom potrebe „pomirenja sinova partizana i ustaša“ izvodi ustaštvo na velika vrata na javnu i političku scenu u Hrvatskoj.
A gdje je ustaštvo, tamo je i potreba „rušenja svake Jugoslavije svim sredstvima“, neoustaše se odmah u povelikom broju stavljaju Tuđmanu na raspolaganje i kreću otamo gdje su njihovi djedovi i očevi stali 1945., počinju izgon Srba iz Hrvatske. Jer gdje su ustaše tamo je i mržnja i zločin i smrt.
Ali oni ne postoje, oni to ne rade, ta Srbi se bezrazložno bune i sami iseljavaju zato što „ne podnose nikakvu hrvatsku državu“, a ni „trojke“, ti svojevrsni pokretni prijeki sudovi, što harače po „Krajini“, ali i izvan nje, naravno ne postoje.
I dok oni okičeni ustaškim znakovljem i s krunicama oko vrata, davno prije održanog referenduma, na čije se rezultate tako rado pozivaju, opravdavajući tako „stvaranje države“, a ustvari svoja zlodjela i oružane nasrtaje na JNA, kao jedinu legalnu oružanu silu, Tuđman, njegovi apologeti i hrvatski mediji vrište o agresiji Srba na Hrvatsku.
Ali ne, ne rade to oni, pa oni i ne postoje, a kad ih zapitaš što se onda „kite“ ustaškim znakovljem, odgovaraju da oni zaista nisu ustaše, a te oznake nose jedino radi toga što se četnici toga najviše boje.
Paralelno s nasrtajima na Srbe i Jugoslaviju nasrće se i na antifašizam, ruše se spomen obilježja antifašističkoj borbi, ulice se imenuju po ustašjim zločincima, slave se „jure i bobani“, osvanut će i pokoji spomenik, ali i opet ne rade to ustaše, njih i nema, nego neki pojedinci iz naroda koji znaju da su ustaše bili domoljubi i borci za Hrvatsku, a jugoslavenski partizani su bili rušitelji Hrvatske i borci za Jugoslaviju. A ti „rušitelji Hrvatske“ su se, „domoljubima“ usprkos, izborili za „FDH kao nacionalnu državu hrvatskog naroda“.
O da, hvalit će se oni kasnije kako su srušili Jugoslaviju, presretni što je više nema, da bi odmah potom promijenili ploču i odbijali svaku pomisao na to da bi oni rušili Jugoslaviju, jer „dobro se zna da je Jugoslaviju srušio Milošević“, a ne ustaše, kojih zapravo i nema.
Tako se na „komemoracijama“ na Bleibrškom polju, kod jame Jazovka, na Maclju i drugdje sve češće i u sve većem broju pojavljuju spodobe u ustaškim uniformama, pod ustaškim kapama, barjacima ili drugim ustaškim obilježjima, ali ni to nisu ustaše, pa njih nema od 1945., zna se da nijedan nije preživio. Sve su ih bez suda i suđenja na Bleiburškom polju i na „križnim putevima“ pobili “četnici preobučni u partizane” i to “samo zato što su bili Hrvati”.
Tko mari za istinu i to što na Bleiburškom polju nitko nije ubijen i što je najveći dio ustaša preživio i što su ti “pobijeni” kasnije umirali kod svojih kuća dočekavši duboku starost?
I koji to onda pripadnici “hrvatske domovinske vojske” iz 2. Svjetskog rata od veljače 1992. primaju povlaštene mirovine, oni što su ih “četnici preobučeni u partizane zvjerski pobili”, samo koliko ja znam mrtvima se mirovine u pravilu ne isplaćuju.
Istina i fašizam ne idu zajedno.
Nisu ustaše ni svi oni koji su konstanta Thompsonovih koncerata, što zajedno s njime kliču „stari hrvatski pozdrav“ „Za dom!“ – „Spremni!“ i podižu „junačke“ desnice na fašistički pozdrav, to su isto tko zna odakle pristigli kurvini sinovi, možda čak komunjare, koji bi samo kompromitirali Hrvatsku i nanosili joj štetu prikazujući je kao fašistički državu.
Nije ustaša ni Joe Šimunić, a bogami ni oni koji su mu na „stari hrvatski pozdrav“ odzdravljali „starim hrvatskim pozdravom“.
Jer poznato je da ustaše od 1945. ne postoje!
A onda opet te kojih nema prepoznaju čak i „preko bare“ i, gle čuda, nazivaju ih fašistima.
Da, da, „sjebat će oni znanje“ i Bobu Dylanu:
People's World [5. PROSINCA 2013.] ⇩
Croatian fascists and the attack on Bob Dylan
Iako je Tuđman ustaštvo izveo na javnu i političku scenu davši mu u Hrvatskoj pravo građanstva, on je to do neke mjere uspijevao kontrolirati, ne libeći se ni likvidacije onih krajnje neposlušnih poput Ante Paradžika i Blaža Kraljevića, a imao je i dvije priče, jednu s “antifašističkim licem” za javnost i drugu za one druge, primjerice okupljene u i oko društva “Hrvatski domobran”.
A kako u Hrvatskoj ne postoji fašizam (ustaštvo), tako ne postoji ni klerofašizam, uostalom KC i nije surađivala s ustaškim režimom, osim „onoliko koliko je morala“, jer su ustaše obnašali vlast.
Tko ne vjeruje, neka potraži katolički tisak iz vremena 2. Svjetskog rata, sam će se vrlo brzo u tu „nevoljku“ suradnju uvjeriti.
Lijepo je Stepinac rekao da nije iz Zagreba mogao surađivati s „onima u šumi“, ali pokazao je da je to mogao kad su „u šumi“ bili neki drugi, križarske bande npr.
Kako su klerofašisti i fašisti bili povezani tokom 2. Svjetskog rata, tako su povezani i danas, žive u simbiozi, jedni drugima pružaju podršku sramoteći hrvatski narod i šteteći njegovoj državi. U koju se inače kunu.
Svaka „komemoracija“ na Bleiburškom polju i drugdje popraćena je programatskim govorima predstavnika klera, jer ono što oni rade tamo nisu prodike kao dio slavljenja svetih misa, već politički skupovi na kojima KC jasno zastupa jednu političku opciju, onu „zova krvi i tla“.
Tko se u najnovije vrijeme prvi svrstao uz vukovarske „stoželije“, fašiste par excellence?
Njihova ideološka braća klerofašisti, ako čak i sama inicijativa za uspostavu “Stožera za obranu hrvatskog Vukovara” ne potiče od klerofašista, jednako kao što je evidentno fašistički “Opus Dei” spiritus movens udruge “U ime obitelji” i njenih aktivnosti.
I dok je u slučaju Franje Tuđmana i njegovih apologeta sve jasno, on bez masivne podrške hrvatskih fašista i klerofašista nije mogao doći na vlast, dotle buni ponašanje onih koji su ne samo trebali, nego i morali „baštiniti” antifašizam, Ivice Račana i oportunisata iz redova nekadašnjeg SKH koji su ostali uz njega.
Oni su naprosto zatvarali oči ne primjećujući fašistički stampedo koji je prvo srušio ustavno-pravni poredak RH, a potom krenuo rušiti Jugoslaviju.
Prvo su konveriti i disidenti krenuli uspostavljati dijalog s fašizmom, prihvaćajući ustaške mitove, a poglavito onaj o Bleiburgu, kao istinu, a potom se počeli i ispričavati u ime SKH-SDP za „komunističke zločine nad Hrvatima“, ne pitajući se da, ma što se na Bleiburgu događalo, a osim konačnog sloma tzv. NDH, drugo se tamo dogodilo nije, ne postoji jedna jedina odluka KPH/SKH niti tijela ili organa hrvatske države koja bi prouzrokovala pravne ili druge posljedice radi kojih bi se u ime hrvatske partije ili države trebalo bilo kome ispričavati.
Slijedilo je i ono što se naprosto nije smjelo dogoditi, a to su i „hodočašća“ dužnosnika SDP na Bleiburško polje, najprije Zdravka Tomca, a potom i samog Račana, što je dodatno pojačalo ofanzivni zamah ustaštva.
Tako je Račanova vlada otkupila teren na Bleiburškom polju, a Hrvatski Sabor je financirao te “komemoracije”, a ustvari ustaške derneke, kojima prisustvuju predstvnici vlasti i svojim govorima sudjeluju u ceremoniji, dododvoravajući se fašističkoj bulumenti, pa i rječima “gospičkog čistača”, kako je tog 15. svibnja, te 1945. “ovdje zlo na trenutak nadvladalo dobro”, zlo su naravno antifašistički borci, a dobro odmetnuti kvislinzi.
Za vrijeme HDZ-ovih vlada Ive Snadera i Jadranke Kosor stjecali smo dojam o nekakvom strišavanju fašističke histerije, da bi se stvari nakon Milanovićevog i Josipovićevog hodočašća na Bleiburško polje dodatno zahuktale.
Fašisti su sve agresivniji, a antifašisti i oni koji se žele takvima prikazati, prihvaćanjem dijaloga s fašizmom, sve češće u defanzivi, tako da se i iz redova SABAF-a čuju istinaibog pojedinačni glasovi kako bi se i SABAF trebao ispričati za “poslijeratne zločine” koje su pripadnici JA izvršili nad odmetnicima.(sic!)
Kako vrijeme odmiče, tako je dijalog SDP-ovih vlasti s fašistima sve učestaliji u čemu prednjači ZAMPORION s Pantovčaka, koji koristi svaku prigodu kojom se obilježava antifašizam da uz rame antifašističkim borcima prišljamči “naš ponos”, a to su i “dignitetlije” i “stožerlije” i … okićeni ustaškim znakovljem i s krunicama oko vrata.
Da, da, teško je ne imati jasnog ideološkog opredjeljenja, pa ni jasnog vlastitog stava o bilo čemu pa “davati tempo” i voditi državu koja u svojem ustavu ima ugrađen antifašizam i sekularnost.
I ne popuštati i ne davati pravo fašizmu i klerofašizmu ma koliko se oni koji su protiv svakog prava i protiv svake demokracije pozivali na nekakva demokratska prava ili većinu, posebno kad je o manjinskim pravima riječ, zato što većina jamči prava manjini, ne smanjujući ih i ne ograničavajući ih.
Bilo bi zgodno podsjetii onoga s vrhunskim pravnim obrazovanjem da se prilikom inaugurcije s “Tako mi Bog pomogao!” obavezao štititi ustav države i zakonitost postupanja, pa ne valjda pokazujući razumijevanje za fašističko bezakonje koje podržava kler iskazujući svoj ljigavi paternalizam.
Radi prihvaćanja dijaloga s fašizmom, svjedoci smo, u zemlji nam fašisti i klerofašisti sve vise “daju tempo” i “kolo vode”.
Pardon, ja lupam, pa njih od 1945. nema.
