Requiem za Imunološki zavod
Kao i gotovo sve ono loše i propast Imunološkog zavoda, koja se sad čini neminovnom, možemo pripisati „genijalnom vođi i učitelju“ „tvorcu hrvatske države“, „hrvatskom George Washingtonu“ čiji je „stvaralački genij“ ne samo ratom i besprimjernom pljačkom nego i kroz negativnu selekciju kadrova, koju je podigao na razinu umjetnosti, doslovno uništio Hrvatsku.
Ta pogledajte si samo Kara-oglua i njegove „kompilatore“, a vladajući nisu ništa bolji, pa mi recite tko od toga soja išta dobrog može očekivati i čemu dobrom se od njih nadati?
I nemojte mi samo o tome kako Tuđmana nema već 14 godina, zato što je njegova svevlast trajala predugih 10 godina u kojm se periodu iz njegovog „inkubatora“ „ispilavilo“ dovoljno njegovih apologeta i onih koji su nastavili njegovo „genijalno“ djelo.
I da, 10 godina je bilo dovoljno, jer je Hitleru bilo i 6 godina dovoljno da uspostavi monstr-državu.
Pisao sam ja već o fenomenu zvanom „hrvatski manageri“, a otada se nije ništa promijenilo, bar ne na bolje,
http://feniks.bloger.index.hr/post/nesposobnost-i-neznanje-managera/3498498.aspx
jer i odlazeći ravnatelj Imunološkog zavoda koji je na čelo te ustanove došao jednako kao i drugi HNS-ovi „znalci“, čim ja ne želim reći da su „znalci“ iz drugih stranaka vladajuće koalicije ali i iz redova opozicije ili neparlmentarnih stranaka bolji, niti se smatra odgovornim, niti osjeća grižu savjesti, a zašto i bi, on zna da ga već čeka drugo ravnateljsko mjesto u ustanovi koju će voditi jednako „znalački“ kao što je vodio i Imunološki zavod.
Premda SKJ nije bila isključivo kadrovska partija, ona je ipak bila i kadrovska partija, pa je tako imala i utjecaja na izbor rukovodećih kadrova, u početku u svima, a kasnije samo većim poduzećima i značajnijim ustanovama, pa je tako stvoren jedan relativno tanak sloj sposobnih rukovodećih kadrova, koji su unatoč ograničenjima koje je nametao samoupravni sustav bili vrlo uspješni, te uspješno razvijali i posao i tvrtke koje su vodili.
Po dolasku HDZ-a na vlast sve se stubokom mijenja, jer su svi rukovodeći kadrovi, ma koliko uspješni ili neuspješni bili, bili doslovno pometeni, nisu li se učlanili u HDZ ili barem bili njegovi nedvosmisleni simpatizeri. Poznati su primjeri da je u jednom danu unutar nekog većeg poduzeća bilo smijenjeno i dvadesetak direktora, neovisno o tome koliko su u svojem dotadašnjem radu bili uspješni, a na njihova mjesta imenovani su mahom potpuno nesposobni marginalci, HDZ-ovi stranački poslušnici, što nas je vratilo u kasne četrdesete i rane pedeste godine prošlog stoljeća. Jasno takvi poslušnici bili su potrebni kako bi se proveo osmišljeni projekt pretvorbe društvenog vlasništva u državno, a potom u privatno, bez puno pitanja.
Direktorima, pardon managerima, su tako postajali dojučerašnji portiri, vozači, kojekakvi tehničari ... sistematizacije i katalozi radnih mjesta su ukinuti kao nepotrebni, sve kako bi se dobile slobodne ruke u daljnjem izboru rukovodećih kadrova.
Po provedenom procesu privatizacije novopečeni vlasnici tvrtki su odmah preuzeli i funkcije managera, po svojem ukusu su birali vodeće ljude, uglavnom po kumovsko-rodijačko-stranačkoj pripadnosti, pa su oni koji nisu upropastili tvrtke kako bi prodali vrijedne nekretnine, nastavili raditi uglavnom pod patronatom politike.
Najcjenjenije osobine vodećih ljudi u takvinm tvrtkama su apsolutna poslušnost prema gazdi/pretpostavljenom, potpuna bezobzirnost prema potčinjenima, izostanak svake socijalne osjetljivosti, mladost i neiskustvo kao apsolutno poželjno, uz adekvatno nagrađivanje koje ovi novostvoreni mladi manageri nigdje drugdje na svijetu ne bi mogli dobiti, računalne vještine i poznavanje stranih jezika postalo je gotovo fetišistički apsolutno najvažnije (da ne bio bilo zabune, niti u primisli na želim umanjiti značaj poznavanja rada na računalu niti poznavanje jezika kao vještina nužnih svakom manageru).
Gotovo smiješno djeluje kad ti tipovi, pardon vlasnici/manageri, raspisuju natječaje/oglase za popunu radnih mjesta u svojim poduzećima uz uvjete prema kojima bi oni sami u vlastitim tvrtkama bili tek kandidati za dostavljače ili portire.
Pravim cirkusom možemo ipak nazvati tek ono što se događa u državnoj upravi, te u poduzećima i ustanovama u vlasništvu države, kad vladajuće stranke podijele „zone interesa“, pa onda svaka u „svojoj“ zoni imenuje svoj kadar, koji ima samo jedan zadatak, kako što duže opstati i što efikasnije uzeti novac i distribuirati ga dalje, jasno je da neki sitniš pri tome ostane i u vlastitim džepovima.
Manageri na naš način samo su zrcalni odraz aktualnog političkog stanja, jer u politici i oko nje su mahom marginalci i potpuno neodgovorni ignoranti, počesto i s ruba zakona, a osnovni problem je da takva politika, bez ikakve kontrole i ograničenja, utječe na sve društvene pojave i zbivanja bez iznimke, jer za razliku od razvijenih zemalja u Hrvatskoj ne postoji jasna trodioba vlasti, nema gotovo nikakvih kontrolnih mehanizama vlasti, pa ni u vidu nezavisnih medija.
Državu, koja je bila primjer socijalne države u svijetu, smo imali, pa smo rekli da to ne valja i sve srušili i pretvorili u prah i pepeo.
Jer za nas je rat, a ne rad, bio "šansa koju ne smijemo propustiti".
Zapamtite, koraka u pozitivnom smjeru, ni kao narod ni kao država, nećemo napraviti ne prokunemo li i ne odreknemo se i rata i onog idiota koji nam je umjesto znoja dao krv i suze.
A imao je povijesnu šansu, kakva se valjda jedamput u povijesti nekog naroda nudi, da ostvari društvo u kojem bi se poštovali i njegovali kultovi rada i znanja, a kojim putem nas je poveo, da se vratimo 150 godina unatrag i njegujemo kult velikodržavlja.
Iako problemi u koje je zapao Imunološki zavod ne potiču od jučer i nije ga preko ruba propasti doveo HNS-ov „znalac“ Davorin Gajnik, imenovan ravnateljem po dolasku „kukurikavaca“ na vlast, on je samo zabio zadnji čavao u lijes.
Zavod je još 2005. ostvario gubitak od 11 milijuna kuna, govorilo se o zainteresiranosti tvrtke Sanofi-Pasteur, članice grupe Sanofi Aventis, ali i jedne švedske farmaceutske tvrtke, da uđu u vlasništvo Zavoda, Sabor laprda o Imunološkom zavodu kao „strateškom interesu“ ...
Bez rezultata!
Sve vrijeme pisalo se o lošem upravljanju Imunološkim zavodom, a 2009. je radi toga što je Zavod već duže vrijeme ostvarivao gubitke u poslovanju bio raspisan i pozivni natječaji za dokapitalizaciju, na koji je navodno pristiglo i pet ponuda, pisalo se da „su i Amerikanci zainteresirani“, od čega, po već ustaljenom obrascu, nije bilo ništa.
Imunološki zavod nastavio je tavoriti po principu „finche dura non paura“ (dok ide, ide) sve dok mu Agencija za lijekove i medicinske proizvode u kolovozu 2013. nije uskratila dozvolu za proizvodnju lijekova iz ljudske krvi ili ljudske plazme i seruma životinjskog podrijetla. Učinili su to zbog loših uvjeta u kojima zavod posluje.
Nakon što je Zavodu oduzeta licenca za proizvodnju lijekova iz ljudske krvi ili ljudske plazme i seruma životinjskog podrijetla, došlo se do saznanja da su stvoreni uvjeti za buduću nelikvidnost, što je zakonski uvjet za pokretanje stečajnog postupka što je Gajnik i učinio, radi čega mu nitko nema pravo prigovarati.
Ono što bih ja Gajnika pitao je kako je uopće prihvatio doći na rukovodeće mjesto u tvrtki koja već u vrijeme njegovog dolaska nije imala nikakvih uvjeta za opstanak, osim ako nije bio „na cesti“, pa mu je svako zaposlenje dobro došlo ma koliko trajalo, ali u to sumnjam.
Pa i sada Gajnik neće stradati jer su ga navodno već imenovali ravnateljem Zavoda hitne medicine Zagrebačke županije.
Ali na kraju sve to i nije važno, Imunološki zavod bi na sreću uvoznika cjepiva jednostavno šaptom nestao, komu mar za dvjestotinjak nezaposlenih više, da mediji nisu digli graju i uznemirili javnost, ostavljajući vladajuće bez teksta, samo uz tobožnje zgražanje valjda stoga što su i Gajnik i Trgovački sud odlučili postupiti po zakonu.
I sad kopernikanski obrat, najednom svi shvaćaju važnost Imunološkog zavoda za hrvatske interese, te kako „treba pronaći rješenje“, pa i kroz obustavu stečajnog postupka, pa i kroz pronalaženje „strateškog partnera“, jer sve to nisu ni oni jučer ni ovi danas znali, a agonija Zavoda traje desetak godina.
Ali, dragi moji sugrađani, nemojte se ničemu čuditi, ovoj vlasti, jednako kao ni onoj jučerašnjoj, ne trebaju ni školstvo, ni znanost, ni zdravstvo, pa što bi joj trebao nekakav Iomunološki zavod.
Njoj trebaju samo Crkva i branitelji, jer i hrvatki teenageri već znaju da su branitlji stvorili Hrvatsku i da je Biblija glavni zakonski akt u Katoličko-braniteljskoj džamahiriji Hrvatskoj.
Ta pogledajte si samo Kara-oglua i njegove „kompilatore“, a vladajući nisu ništa bolji, pa mi recite tko od toga soja išta dobrog može očekivati i čemu dobrom se od njih nadati?
I nemojte mi samo o tome kako Tuđmana nema već 14 godina, zato što je njegova svevlast trajala predugih 10 godina u kojm se periodu iz njegovog „inkubatora“ „ispilavilo“ dovoljno njegovih apologeta i onih koji su nastavili njegovo „genijalno“ djelo.
I da, 10 godina je bilo dovoljno, jer je Hitleru bilo i 6 godina dovoljno da uspostavi monstr-državu.
Pisao sam ja već o fenomenu zvanom „hrvatski manageri“, a otada se nije ništa promijenilo, bar ne na bolje,
http://feniks.bloger.index.hr/post/nesposobnost-i-neznanje-managera/3498498.aspx
jer i odlazeći ravnatelj Imunološkog zavoda koji je na čelo te ustanove došao jednako kao i drugi HNS-ovi „znalci“, čim ja ne želim reći da su „znalci“ iz drugih stranaka vladajuće koalicije ali i iz redova opozicije ili neparlmentarnih stranaka bolji, niti se smatra odgovornim, niti osjeća grižu savjesti, a zašto i bi, on zna da ga već čeka drugo ravnateljsko mjesto u ustanovi koju će voditi jednako „znalački“ kao što je vodio i Imunološki zavod.
Premda SKJ nije bila isključivo kadrovska partija, ona je ipak bila i kadrovska partija, pa je tako imala i utjecaja na izbor rukovodećih kadrova, u početku u svima, a kasnije samo većim poduzećima i značajnijim ustanovama, pa je tako stvoren jedan relativno tanak sloj sposobnih rukovodećih kadrova, koji su unatoč ograničenjima koje je nametao samoupravni sustav bili vrlo uspješni, te uspješno razvijali i posao i tvrtke koje su vodili.
Po dolasku HDZ-a na vlast sve se stubokom mijenja, jer su svi rukovodeći kadrovi, ma koliko uspješni ili neuspješni bili, bili doslovno pometeni, nisu li se učlanili u HDZ ili barem bili njegovi nedvosmisleni simpatizeri. Poznati su primjeri da je u jednom danu unutar nekog većeg poduzeća bilo smijenjeno i dvadesetak direktora, neovisno o tome koliko su u svojem dotadašnjem radu bili uspješni, a na njihova mjesta imenovani su mahom potpuno nesposobni marginalci, HDZ-ovi stranački poslušnici, što nas je vratilo u kasne četrdesete i rane pedeste godine prošlog stoljeća. Jasno takvi poslušnici bili su potrebni kako bi se proveo osmišljeni projekt pretvorbe društvenog vlasništva u državno, a potom u privatno, bez puno pitanja.
Direktorima, pardon managerima, su tako postajali dojučerašnji portiri, vozači, kojekakvi tehničari ... sistematizacije i katalozi radnih mjesta su ukinuti kao nepotrebni, sve kako bi se dobile slobodne ruke u daljnjem izboru rukovodećih kadrova.
Po provedenom procesu privatizacije novopečeni vlasnici tvrtki su odmah preuzeli i funkcije managera, po svojem ukusu su birali vodeće ljude, uglavnom po kumovsko-rodijačko-stranačkoj pripadnosti, pa su oni koji nisu upropastili tvrtke kako bi prodali vrijedne nekretnine, nastavili raditi uglavnom pod patronatom politike.
Najcjenjenije osobine vodećih ljudi u takvinm tvrtkama su apsolutna poslušnost prema gazdi/pretpostavljenom, potpuna bezobzirnost prema potčinjenima, izostanak svake socijalne osjetljivosti, mladost i neiskustvo kao apsolutno poželjno, uz adekvatno nagrađivanje koje ovi novostvoreni mladi manageri nigdje drugdje na svijetu ne bi mogli dobiti, računalne vještine i poznavanje stranih jezika postalo je gotovo fetišistički apsolutno najvažnije (da ne bio bilo zabune, niti u primisli na želim umanjiti značaj poznavanja rada na računalu niti poznavanje jezika kao vještina nužnih svakom manageru).
Gotovo smiješno djeluje kad ti tipovi, pardon vlasnici/manageri, raspisuju natječaje/oglase za popunu radnih mjesta u svojim poduzećima uz uvjete prema kojima bi oni sami u vlastitim tvrtkama bili tek kandidati za dostavljače ili portire.
Pravim cirkusom možemo ipak nazvati tek ono što se događa u državnoj upravi, te u poduzećima i ustanovama u vlasništvu države, kad vladajuće stranke podijele „zone interesa“, pa onda svaka u „svojoj“ zoni imenuje svoj kadar, koji ima samo jedan zadatak, kako što duže opstati i što efikasnije uzeti novac i distribuirati ga dalje, jasno je da neki sitniš pri tome ostane i u vlastitim džepovima.
Manageri na naš način samo su zrcalni odraz aktualnog političkog stanja, jer u politici i oko nje su mahom marginalci i potpuno neodgovorni ignoranti, počesto i s ruba zakona, a osnovni problem je da takva politika, bez ikakve kontrole i ograničenja, utječe na sve društvene pojave i zbivanja bez iznimke, jer za razliku od razvijenih zemalja u Hrvatskoj ne postoji jasna trodioba vlasti, nema gotovo nikakvih kontrolnih mehanizama vlasti, pa ni u vidu nezavisnih medija.
Državu, koja je bila primjer socijalne države u svijetu, smo imali, pa smo rekli da to ne valja i sve srušili i pretvorili u prah i pepeo.
Jer za nas je rat, a ne rad, bio "šansa koju ne smijemo propustiti".
Zapamtite, koraka u pozitivnom smjeru, ni kao narod ni kao država, nećemo napraviti ne prokunemo li i ne odreknemo se i rata i onog idiota koji nam je umjesto znoja dao krv i suze.
A imao je povijesnu šansu, kakva se valjda jedamput u povijesti nekog naroda nudi, da ostvari društvo u kojem bi se poštovali i njegovali kultovi rada i znanja, a kojim putem nas je poveo, da se vratimo 150 godina unatrag i njegujemo kult velikodržavlja.
Iako problemi u koje je zapao Imunološki zavod ne potiču od jučer i nije ga preko ruba propasti doveo HNS-ov „znalac“ Davorin Gajnik, imenovan ravnateljem po dolasku „kukurikavaca“ na vlast, on je samo zabio zadnji čavao u lijes.
Zavod je još 2005. ostvario gubitak od 11 milijuna kuna, govorilo se o zainteresiranosti tvrtke Sanofi-Pasteur, članice grupe Sanofi Aventis, ali i jedne švedske farmaceutske tvrtke, da uđu u vlasništvo Zavoda, Sabor laprda o Imunološkom zavodu kao „strateškom interesu“ ...
Bez rezultata!
Sve vrijeme pisalo se o lošem upravljanju Imunološkim zavodom, a 2009. je radi toga što je Zavod već duže vrijeme ostvarivao gubitke u poslovanju bio raspisan i pozivni natječaji za dokapitalizaciju, na koji je navodno pristiglo i pet ponuda, pisalo se da „su i Amerikanci zainteresirani“, od čega, po već ustaljenom obrascu, nije bilo ništa.
Imunološki zavod nastavio je tavoriti po principu „finche dura non paura“ (dok ide, ide) sve dok mu Agencija za lijekove i medicinske proizvode u kolovozu 2013. nije uskratila dozvolu za proizvodnju lijekova iz ljudske krvi ili ljudske plazme i seruma životinjskog podrijetla. Učinili su to zbog loših uvjeta u kojima zavod posluje.
Nakon što je Zavodu oduzeta licenca za proizvodnju lijekova iz ljudske krvi ili ljudske plazme i seruma životinjskog podrijetla, došlo se do saznanja da su stvoreni uvjeti za buduću nelikvidnost, što je zakonski uvjet za pokretanje stečajnog postupka što je Gajnik i učinio, radi čega mu nitko nema pravo prigovarati.
Ono što bih ja Gajnika pitao je kako je uopće prihvatio doći na rukovodeće mjesto u tvrtki koja već u vrijeme njegovog dolaska nije imala nikakvih uvjeta za opstanak, osim ako nije bio „na cesti“, pa mu je svako zaposlenje dobro došlo ma koliko trajalo, ali u to sumnjam.
Pa i sada Gajnik neće stradati jer su ga navodno već imenovali ravnateljem Zavoda hitne medicine Zagrebačke županije.
Ali na kraju sve to i nije važno, Imunološki zavod bi na sreću uvoznika cjepiva jednostavno šaptom nestao, komu mar za dvjestotinjak nezaposlenih više, da mediji nisu digli graju i uznemirili javnost, ostavljajući vladajuće bez teksta, samo uz tobožnje zgražanje valjda stoga što su i Gajnik i Trgovački sud odlučili postupiti po zakonu.
I sad kopernikanski obrat, najednom svi shvaćaju važnost Imunološkog zavoda za hrvatske interese, te kako „treba pronaći rješenje“, pa i kroz obustavu stečajnog postupka, pa i kroz pronalaženje „strateškog partnera“, jer sve to nisu ni oni jučer ni ovi danas znali, a agonija Zavoda traje desetak godina.
Ali, dragi moji sugrađani, nemojte se ničemu čuditi, ovoj vlasti, jednako kao ni onoj jučerašnjoj, ne trebaju ni školstvo, ni znanost, ni zdravstvo, pa što bi joj trebao nekakav Iomunološki zavod.
Njoj trebaju samo Crkva i branitelji, jer i hrvatki teenageri već znaju da su branitlji stvorili Hrvatsku i da je Biblija glavni zakonski akt u Katoličko-braniteljskoj džamahiriji Hrvatskoj.
