Ima li agresije, okupacije i genocida izvan proglašenih istina?
Tužba Hrvatske, kojom tuži Srbiju za počinjenje genocida za vrijeme rata u Hrvatskoj, pa onda srbijanska protutužba za isto zlodjelo protiv RH ...
I nakon puno „natezanja“, pa i najava obostranog povlačenja, po meni, ako već ne besmislenih, a ono sasvim sigurno neosnovanih i nepotrebnih tužbi, dočekasmo da pred Raspravnim vijećem ICJ suđenje započne.
Diskretno se šire vijesti kako su iz struktura EU ohrabrivali i Srbiju i Hrvatsku da odustanu od svojih tužbi za genocid, a one to, nesposobne da se suoče sa svojom „slavnom“ prošlošću, nisu učinile i proces je započeo.
Prva je riječ dobila Hrvatska čiji su pravni eksperti počeli iznositi elemente na kojima počiva tužba da je u Hrvatskoj počinjen zločin genocida i da je za počinjenje tog zločina odgovorna Srbija.
Najmanje što bi čovjek mogao očekivati bilo je da će angažirani pravni stručnjaci striktno poštujući odredbe međunarodnog prava, pogotovo onog ratnog, te poštujući definicije pojmova i faktografiju, argumentirano pravnim rječnikom obrazložiti optužnicu, koju će onda poduprijeti svjedoci i eksperti.
E da, ali naša očekivanja se nisu ispunila zato što su se umjesto onoga što je trebalo sudu podastrijeti „ponudile“ proglašene istine, „istine“ koje su jedino za internu upotrebu.
Iznijetu argumentaciju koja to i nije moći će oboriti svaki i ne baš vrhunski pravni stručnjak, ukoliko se bude dosljedno pridržavao faktografije i striktno pravnih argumenta.
Kad se drugu stranu optuži za tako monstruozan zločin kao što je zločin genocida, onda se takvoj optužbi pristupa sa svom ozbiljnošću uz izbjegavanje svakog proizvoljnog naklapanja.
Ne, nije sve započelo „nepostojećim“ Memorandumom SANU, povijest srpsko-hrvatskih odnosa i neporazuma seže ipak dublje u prošlost, u vremena nacionalno isključivih „oca domovine“ Ante Starčvića s hrvatske i Ilije Garašanina sa srpske strane.
Ja naravno pritom neću tvrditi da su te ideje sve vrijeme prevladavale u odnosima između Srba i Hrvata, dva naroda koje gotovo sve spaja, samo ih crkve razdvajaju,
http://feniks.bloger.index.hr/post/-razlike-u-jednakosti-ili-jednakost-u-razlikama-i/21513244.aspx
ali su od politike često bile zlorabljene kad god se ukazala potreba za hegemonijom ili nacionalnom isključivošću.
Da ti odnosi mogu biti i drugačiji a ne samo otvoreno ili prikriveno neprijateljski, pokazali su Vladko Maček i Svetozar Pribićević, da bi sve ono pozitivno što su ta dva političara postigli bilo srušeno u prah i pepeo po uspostavi tzv. NDH i genocida koji je ustaški režim izvršio nad srpskim življem u Hrvatskoj. Činit će se paradoksalnim, ali u pozadini ustaških zločina rađa se ono najljepše što se između dva naroda moglo dogoditi, borba rame uz rame protiv okupatora i njegovih slugu, uspostava FD Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda i njeno prevođenje na stranu sila pobjednica nad fašizmom, države u kojoj je srpski narod zasluženo imao status konstitutivnog naroda.
I tako živjelo se zajedno i u miru 45 godina, a onda se u oba naroda počinje buditi ekstremni nacionalizam, hegmonistički velikosrpski i šovinistički separatistički kod Hrvata, koji su vješto uzjahali i koristili za postizanje svojih nečasnih ciljeva dvojica beskrupuloznih karijerista, Slobodan Milošević u Srbiji i Franjo Tuđman u Hrvatskoj.
Uvođenje višestranačja je prijelomni trenutak, jer prvi višestrančki izbori dovode na vlast stranku-pokret, HDZ, predvođen Franjom Tuđmanom. I neprilike u Hrvatskoj počinju.
Kakvu će politiku voditi prema Srbima u Hrvatskoj Tuđman je davao do znanja već i prije nego je došao na vlast, o tome je najbolje svjedočio pokojni Edo Murtić, čovjek koji je dugo prijateljevao s Tuđmanom, poslije čega je Murtić prekinuo svaki kontakt s njim.
http://feniks.bloger.index.hr/post/tko-se-tako-zalaze-za-mir-/7395017.aspx
Od toga bih ja krenuo u obaranju hrvatske tužbe, srbijanska strana valjda za to zna.
Odmah po preuzimanju vlasti Tuđmanov režim krenuo je diskriminirati Srbe i provoditi nad njima mjere državnog terorizma, prisjetimo se samo Glavaševih divljanja u Osijeku i Merčepovih u Vukovaru, a onda i hrvatske inčice JSO
http://feniks.bloger.index.hr/post/trojke/261020.aspx
o čemu najbolje svjedoči 10-ak tisuća srušenih kuća u vlasništvu Srba u dijelovima Hrvatske daleko od svakog sukoba, što je dovelo do masovnog iseljavanja Srba, njih oko 150.000, puno prije nego su otvoreni međunacionalni sukobi u Hrvatskoj počeli, a pogotovo oni oružani.
Nadalje u početku rata u Hrvatskoj JNA je bila treća strana u sukobu, to ne bi trebalo biti teško dokazivo. Sve do Kadijevićeve ostavke Milošević ne kontrolira JNA, koja po priznavanju RH, temeljem Sarajevskog sporazuma napušta hrvatski teritorij ostavljajući dio naoružanja i vojne opreme pobunjenim Srbima. Od trenutka kad je Milošević potpuno preuzeo kontrolu nad JNA, više nijedan njen vojnik nije stupio na hrvatsko tlo.
Što se pak proglašenih istina o agresiji i okupiranom teritoriju tiče, JNA, jedina legalna oružana sila, isključivo savezna isntitucija, čija je ustavna obaveza bila štititi teritorijalni integritet SFRJ, nije na za nju jedinstvenom jugoslavenskom teritoriju (nju republičke granice nisu ograničavale) mogla biti ni agresor, a još manje okupator. Nikakve odluke blo kojeg tijela ili organa bilo koje sastavnice federacije nisu lege artis mogle izazvati nikakv pravni učinak na JNA.
Pobunjeni hrvatski Srbi također nisu mogli biti ni agresori ni okupatori i tu svaka priča o agresiji i okupaciji završava.
I da preskočimo priču o UNPA područjima, u RH ostaju u sukobu hrvatska država i pobunjeni Srbi. MZ pokušava sukob riješiti mirnim putem nudeći stranama u sukobu Plan Z-4, koji pobunjenici odbijaju potpisati, te hrvatske vlasti u cilju slamanja pobune i vraćanja pobunom obuhvaćnih podučja samoprozvnih RSK u svoj ustavno-pravni poredak.
Valja primijetiti da za Plan Z-4 nitko nije tražio ni suglasnost R Srbije niti Miloševićev potpis, a to znači da se ni R Srbiju nije smatralo stranom u sukobu.
Zločine nije moguće i ne treba ih negirati, obje strane u sukobu su ih činile, rekao bih podjednako, ali to sasvim sigurno nisu bili zločini genocida, već zločini u funkciji proizvodnje mržnje među narodima, koji uopće nisu bili raspoloženi za ratovnje, a rat je trebao i Miloševiću i Tuđmanu, jer se bez njega nisu mogli postići zacrtani ciljevi. Ti zločini zato imaju karakter zločina protiv čovječnosti.
http://feniks.bloger.index.hr/post/cetnicka-zvjerad-vs-hrvatski-vitezovi/5673136.aspx
U međuvremenu i Srbija je iznijela svoju obranu/protutužbu, pa dok smo iznošenje hrvatske tužbe mogli pratiti uživo, srpsku obranu nismo mogli vidjeti, jer se Radmanovizija pobrinula da nam to ne prikaže, kako bi nas se poštedjelo valjda od nepotrebnog uzrujavanja ili možda prije od nekih neugodnih saznanja toliko suprotstavljenih proglašenim istinama.
Srpska strana mogla se pozvati i na tumačenje presude koju je dao predsjednik Haaškog suda i predsjednik njegovog Prizivnog vijeća koje je izreklo oslobađajuću preudu Markaču i Gotovini, Theodor Meron, a koje se bitno razlikuje od obmana koje je uporno prosipala hrvatska politika,
http://feniks.bloger.index.hr/post/sto-oslobadjajuca-presuda-je-a-sto-nije/21237538.aspx
http://pollitika.com/sto-oslobadajuca-presuda-je-a-sto-nije
sve da i nije bilo optužbi koje je na račun rada Haaškog suda, a posebno u vezi oslobađjuće presude Gotovini i Markaču iznio sudac tog suda Danac Frederik Harhoff
http://feniks.bloger.index.hr/post/haaski-sud-je-politicki-sud/22118276.aspx
A da je za vrijeme VRO „Oluja“ bilo progona potvrdio je sam predsjednik hrvatske Vlade dr. Ivo Sanader
http://feniks.bloger.index.hr/post/slavimo-pobjedu-i-protjerivanje-okupatora/386823.aspx
Pa eto, u svjetlu iznesenog, bilo je najpametnije uopće ne podizati tužbu zasnovnu na takvoj argumentaciji kakve su proglašene istine, ali kad se već nije moglo odoljeti pritiscima, pa se tada tužiti moralo, moglo se kasnije poslušati glasove razuma koji su sve vrijeme dolazili iz EU i tužbu povući. Srbija bi svoju protutužbu sasvim sigurno odmah povukla.
Međusobnim povlačenjem tužbi značilo bi i za Hrvatsku i za Srbiju civilizacijski iskorak i spremnost da u duhu međusobne tolerancije grade dobrosusjedske odnose.
Ali eto, neodustajanje od tužbi pokazalo je da nijedna od dvije države nije spremna suočiti se sa svojom nedavnom prošlošću.
A ta prošlost će onda posve nepotrebno još dugo opterećivati odnose između dvije susjedne države.
I nakon puno „natezanja“, pa i najava obostranog povlačenja, po meni, ako već ne besmislenih, a ono sasvim sigurno neosnovanih i nepotrebnih tužbi, dočekasmo da pred Raspravnim vijećem ICJ suđenje započne.
Diskretno se šire vijesti kako su iz struktura EU ohrabrivali i Srbiju i Hrvatsku da odustanu od svojih tužbi za genocid, a one to, nesposobne da se suoče sa svojom „slavnom“ prošlošću, nisu učinile i proces je započeo.
Prva je riječ dobila Hrvatska čiji su pravni eksperti počeli iznositi elemente na kojima počiva tužba da je u Hrvatskoj počinjen zločin genocida i da je za počinjenje tog zločina odgovorna Srbija.
Najmanje što bi čovjek mogao očekivati bilo je da će angažirani pravni stručnjaci striktno poštujući odredbe međunarodnog prava, pogotovo onog ratnog, te poštujući definicije pojmova i faktografiju, argumentirano pravnim rječnikom obrazložiti optužnicu, koju će onda poduprijeti svjedoci i eksperti.
E da, ali naša očekivanja se nisu ispunila zato što su se umjesto onoga što je trebalo sudu podastrijeti „ponudile“ proglašene istine, „istine“ koje su jedino za internu upotrebu.
Iznijetu argumentaciju koja to i nije moći će oboriti svaki i ne baš vrhunski pravni stručnjak, ukoliko se bude dosljedno pridržavao faktografije i striktno pravnih argumenta.
Kad se drugu stranu optuži za tako monstruozan zločin kao što je zločin genocida, onda se takvoj optužbi pristupa sa svom ozbiljnošću uz izbjegavanje svakog proizvoljnog naklapanja.
Ne, nije sve započelo „nepostojećim“ Memorandumom SANU, povijest srpsko-hrvatskih odnosa i neporazuma seže ipak dublje u prošlost, u vremena nacionalno isključivih „oca domovine“ Ante Starčvića s hrvatske i Ilije Garašanina sa srpske strane.
Ja naravno pritom neću tvrditi da su te ideje sve vrijeme prevladavale u odnosima između Srba i Hrvata, dva naroda koje gotovo sve spaja, samo ih crkve razdvajaju,
http://feniks.bloger.index.hr/post/-razlike-u-jednakosti-ili-jednakost-u-razlikama-i/21513244.aspx
ali su od politike često bile zlorabljene kad god se ukazala potreba za hegemonijom ili nacionalnom isključivošću.
Da ti odnosi mogu biti i drugačiji a ne samo otvoreno ili prikriveno neprijateljski, pokazali su Vladko Maček i Svetozar Pribićević, da bi sve ono pozitivno što su ta dva političara postigli bilo srušeno u prah i pepeo po uspostavi tzv. NDH i genocida koji je ustaški režim izvršio nad srpskim življem u Hrvatskoj. Činit će se paradoksalnim, ali u pozadini ustaških zločina rađa se ono najljepše što se između dva naroda moglo dogoditi, borba rame uz rame protiv okupatora i njegovih slugu, uspostava FD Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda i njeno prevođenje na stranu sila pobjednica nad fašizmom, države u kojoj je srpski narod zasluženo imao status konstitutivnog naroda.
I tako živjelo se zajedno i u miru 45 godina, a onda se u oba naroda počinje buditi ekstremni nacionalizam, hegmonistički velikosrpski i šovinistički separatistički kod Hrvata, koji su vješto uzjahali i koristili za postizanje svojih nečasnih ciljeva dvojica beskrupuloznih karijerista, Slobodan Milošević u Srbiji i Franjo Tuđman u Hrvatskoj.
Uvođenje višestranačja je prijelomni trenutak, jer prvi višestrančki izbori dovode na vlast stranku-pokret, HDZ, predvođen Franjom Tuđmanom. I neprilike u Hrvatskoj počinju.
Kakvu će politiku voditi prema Srbima u Hrvatskoj Tuđman je davao do znanja već i prije nego je došao na vlast, o tome je najbolje svjedočio pokojni Edo Murtić, čovjek koji je dugo prijateljevao s Tuđmanom, poslije čega je Murtić prekinuo svaki kontakt s njim.
http://feniks.bloger.index.hr/post/tko-se-tako-zalaze-za-mir-/7395017.aspx
Od toga bih ja krenuo u obaranju hrvatske tužbe, srbijanska strana valjda za to zna.
Odmah po preuzimanju vlasti Tuđmanov režim krenuo je diskriminirati Srbe i provoditi nad njima mjere državnog terorizma, prisjetimo se samo Glavaševih divljanja u Osijeku i Merčepovih u Vukovaru, a onda i hrvatske inčice JSO
http://feniks.bloger.index.hr/post/trojke/261020.aspx
o čemu najbolje svjedoči 10-ak tisuća srušenih kuća u vlasništvu Srba u dijelovima Hrvatske daleko od svakog sukoba, što je dovelo do masovnog iseljavanja Srba, njih oko 150.000, puno prije nego su otvoreni međunacionalni sukobi u Hrvatskoj počeli, a pogotovo oni oružani.
Nadalje u početku rata u Hrvatskoj JNA je bila treća strana u sukobu, to ne bi trebalo biti teško dokazivo. Sve do Kadijevićeve ostavke Milošević ne kontrolira JNA, koja po priznavanju RH, temeljem Sarajevskog sporazuma napušta hrvatski teritorij ostavljajući dio naoružanja i vojne opreme pobunjenim Srbima. Od trenutka kad je Milošević potpuno preuzeo kontrolu nad JNA, više nijedan njen vojnik nije stupio na hrvatsko tlo.
Što se pak proglašenih istina o agresiji i okupiranom teritoriju tiče, JNA, jedina legalna oružana sila, isključivo savezna isntitucija, čija je ustavna obaveza bila štititi teritorijalni integritet SFRJ, nije na za nju jedinstvenom jugoslavenskom teritoriju (nju republičke granice nisu ograničavale) mogla biti ni agresor, a još manje okupator. Nikakve odluke blo kojeg tijela ili organa bilo koje sastavnice federacije nisu lege artis mogle izazvati nikakv pravni učinak na JNA.
Pobunjeni hrvatski Srbi također nisu mogli biti ni agresori ni okupatori i tu svaka priča o agresiji i okupaciji završava.
I da preskočimo priču o UNPA područjima, u RH ostaju u sukobu hrvatska država i pobunjeni Srbi. MZ pokušava sukob riješiti mirnim putem nudeći stranama u sukobu Plan Z-4, koji pobunjenici odbijaju potpisati, te hrvatske vlasti u cilju slamanja pobune i vraćanja pobunom obuhvaćnih podučja samoprozvnih RSK u svoj ustavno-pravni poredak.
Valja primijetiti da za Plan Z-4 nitko nije tražio ni suglasnost R Srbije niti Miloševićev potpis, a to znači da se ni R Srbiju nije smatralo stranom u sukobu.
Zločine nije moguće i ne treba ih negirati, obje strane u sukobu su ih činile, rekao bih podjednako, ali to sasvim sigurno nisu bili zločini genocida, već zločini u funkciji proizvodnje mržnje među narodima, koji uopće nisu bili raspoloženi za ratovnje, a rat je trebao i Miloševiću i Tuđmanu, jer se bez njega nisu mogli postići zacrtani ciljevi. Ti zločini zato imaju karakter zločina protiv čovječnosti.
http://feniks.bloger.index.hr/post/cetnicka-zvjerad-vs-hrvatski-vitezovi/5673136.aspx
U međuvremenu i Srbija je iznijela svoju obranu/protutužbu, pa dok smo iznošenje hrvatske tužbe mogli pratiti uživo, srpsku obranu nismo mogli vidjeti, jer se Radmanovizija pobrinula da nam to ne prikaže, kako bi nas se poštedjelo valjda od nepotrebnog uzrujavanja ili možda prije od nekih neugodnih saznanja toliko suprotstavljenih proglašenim istinama.
Srpska strana mogla se pozvati i na tumačenje presude koju je dao predsjednik Haaškog suda i predsjednik njegovog Prizivnog vijeća koje je izreklo oslobađajuću preudu Markaču i Gotovini, Theodor Meron, a koje se bitno razlikuje od obmana koje je uporno prosipala hrvatska politika,
http://feniks.bloger.index.hr/post/sto-oslobadjajuca-presuda-je-a-sto-nije/21237538.aspx
http://pollitika.com/sto-oslobadajuca-presuda-je-a-sto-nije
sve da i nije bilo optužbi koje je na račun rada Haaškog suda, a posebno u vezi oslobađjuće presude Gotovini i Markaču iznio sudac tog suda Danac Frederik Harhoff
http://feniks.bloger.index.hr/post/haaski-sud-je-politicki-sud/22118276.aspx
A da je za vrijeme VRO „Oluja“ bilo progona potvrdio je sam predsjednik hrvatske Vlade dr. Ivo Sanader
http://feniks.bloger.index.hr/post/slavimo-pobjedu-i-protjerivanje-okupatora/386823.aspx
Pa eto, u svjetlu iznesenog, bilo je najpametnije uopće ne podizati tužbu zasnovnu na takvoj argumentaciji kakve su proglašene istine, ali kad se već nije moglo odoljeti pritiscima, pa se tada tužiti moralo, moglo se kasnije poslušati glasove razuma koji su sve vrijeme dolazili iz EU i tužbu povući. Srbija bi svoju protutužbu sasvim sigurno odmah povukla.
Međusobnim povlačenjem tužbi značilo bi i za Hrvatsku i za Srbiju civilizacijski iskorak i spremnost da u duhu međusobne tolerancije grade dobrosusjedske odnose.
Ali eto, neodustajanje od tužbi pokazalo je da nijedna od dvije države nije spremna suočiti se sa svojom nedavnom prošlošću.
A ta prošlost će onda posve nepotrebno još dugo opterećivati odnose između dvije susjedne države.
