Pa promijenimo konačno taj Ustav, ... II
... proglasimo Hrvatsku pravnom slijednicom tzv. NDH!
Pisao sam ja već dosad ponukan porukama s „hodočašća“ na Blajburško polje, ali i s koncerata M. P. Thompsona, kako bi bilo potrebno promijeniti ustav i ime hrvatskoj državi
Protiv struje [ 15. SVIBNJA 2010. ] ⇩
Protiv struje [ 1. SRPNJA 2013. ] ⇩
Pa promijenimo konačno taj Ustav, ... I
Na prvoj Konvenciji branitelja održanoj u petak 16. 05. 2014. u „Lisinskom“ okupili su se prema Ivi Josipoviću predstavnici „našeg ponosa“, a prema generalu Nojku Marinoviću predstavnici onih „od lošeg oca i još gore matere“.
Dakle, ovakvi ili onakvi, sastali su se da nas u najboljoj maniri proglašenih istina, kroz podsjećanje na svoja herojstva, a ustvari kroz prodaju muda pod bubrege, podsjete kako su nas eto oni „oslobodili“ i „stvorili nam državu“ i da zato imaju doživotno pravo ne poštivati ni ustav ni zakone te države i sustavno je uništavati kroz materijalno neizdržljivu razinu prava i privilegija koje im je kao svojem najvjernijem glasačkom tijelu doznačila stranka-pokret HDZ.
Skupu su između ostalih državnih i drugih dužnosnika prisustvovali predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić Fred, potpredsjednik Skupštine grada Zagreba Davor Bernardić, te posebno „ugledni“ gosti poput Tomislava Karamarka, kojega se u kuloarima spominjalo kao stvarnog organizatora skupa, Marka Perkovića Thompsona, Joe Šimunića, Željke Markić i Mladena Markača, koji su pozdravljeni burnim aplauzima, a Šimunić i „starim hrvatskim pozdravom“ „Za dom–Spremni“ kojim ga je gromko „pozdravila“ čitava dvorana.
I tako nizali su se govornici podsjećajući nas na svoje „herojstvo“ i planetarne zasluge, prozivajući prvenstveno aktualne vlasti za sva zla i bijedu u kojoj se našao hrvatski narod i njegova država, kao da upravo oni nisu bili ti koji su taj narod gurnuli u bijedu kad su napadima na JNA započeli rat u Hrvatskoj.
O da bilo je tu i jasno izrečenih prijetnji kako oni neće dopustiti i ovo i ono, a najmanje da tko nedajbože ima nekakvo drugačije mišljenje o DR nego oni, pa do toga da neće dopustiti da se dira njihove privilegije a niti uhićuju oni između njih koji krše ustav i zakone, poput „heroja“ okupljenih oko „Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“.
Kad je odjeknuo „stari hrvatski pozdrav“ ZDS kojim su „heroji a ne zločinci“ pozdravili Joea Šimunića, prisutni državni dužnosnici na čelu s predsjednikom Hrvatskog sabora ustali su sa svojih mjesta i demonstrativno napustili skup.
A nisu?
Ostali su sjediti kao da se ništa nije dogodilo, odnosno kao da se to njih ne tiče, jer nisu oni „pozdravljali“.
I nisu, ali su svojim ostankom na „performansu“ do samoga kraja pokazali da ih to „starohrvatsko“ pozdravljanje i ne smeta, a kako bi kad se nekima na sam spomen NDH, ustaštva i njihovog pozdrava od ponosa nadimaju 'Rvacke grudi.
Poslije skupa je jedino Predrag Matić Fred spomenuo neke „neprihvatljive stvari“, ali ni on nije jasno rekao o čemu se radi.
Pitam se bi li predsjednik njemačkog Bundestaga ostao mirno sjediti na skupu na kojemu bi sudionici počeli urlati „Sieg! – Heil!“?
Toliko o tome tko su oni koji se hvale da su nas „oslobodili“ i „stvorili nam državu“, ali i oni koji tom državom danas upravljaju.
Tako Hrvatska nastavlja pokazivati svoja dva lica tobožnje antifašističko prema van i ustaško za domaću upotrebu.
Dan poslije ovog „braniteljskog performansa“ izvršen je kao i svake godine uspješan „desant“ ustaša i neoustaša na Blajburško polje, oni će to zvati hodočašćem, kako već i priliči nazivati masovne posjete poznatim svetištima.
Licemjerje aktualnih hrvatskih vlasti pokazalo se i ovaj puta, Hrvatski sabor ni ove godine nije bio pokrovitelj hodočašća i kostimirane predstave jer je Crkva u Hrvata preuzela glavnu riječ, bila je to Splitsko-dalmatinska županija. Nije govno, nego se pas posr'o.
Ponovo se na mjestu gdje nikakvog poboja bilo nije laprdalo o „Bleiburgu kao najvećem stratištu Hrvata“ i o tome kako su „Hrvati morali biti pobijeni da bi Jugoslavija mogla živjeti“, kako je tog 15. 05. 1945. na tom mjestu „zlo pobijedilo dobro“, ne spominjući niti u jednom trenu koji su se to i kakvi Hrvati okupili na tom polju.
Ponovo se lupetalo o tome kako su Englezi razoružali „hrvatsku vojsku“ i predali je na milost i nemilost „komunističkim krvolocima“, bez obzira na to što su se ostaci te odmetnute vojske pokušavali predati Englezima, koji su radi odredbi iz „Akta o bezuvjetnoj predaji“ to otklonili i uputili ih na predaju onima od kojih su rat i izgubili, jugoslavenskim partizanima.
Ovogodišnju koncelebriranu svetu misu predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić, koji istinabog nije, kao njegovi prethodnici prijašnjih godina, svoju propovijed pretvorio u programatski govor u korist jedne opcije i u slavu nikad prežaljene tzv. NDH, već se raskukao nad nepoznavanjem istine i hrvatskom nejedinstvu, odnosno ideološkim podjelama koje vladaju u hrvatskom društvu.
Samo, oče biskupe, onaj kome je stalo do istine ne može tu istinu relativizirati, ne može zauzimati poziciju ekvidistance između fašizma i antifašizma, ne može prešućivati zločinački karakter ustaškog režima, a pogotovo ne može pod egidom „zločin je zločin i žrtva je žrtva“ izjednačavati zločin genocida provođen sustavno u Jasenovcu i drugim ustaškim logorima smrti s kažnjavanjem fašističkih zločinaca, pa bilo to i izvan pravnog sustava.
Onaj tko žudi za istinom ne može laprdati o „radu logora Jasenovac i poslije 1945.“ sugerirajući da ratni pobjednici, članovi antifašističke koalicije, nisu bili ništa bolji od poraženih nacifašista.
I za što bi to i tko i što koristio na mjestu logora Jasenovac kad su ga ustaše pri povlačenju do temelja razorili.
A bogami ne može se ni laprdati o ideološkoj podjeli u hrvatskom narodu koja je „ista ili čak i veća nego je bila 1945.“, a da se ne prihvati činjenica o zločinačkom karakteru nacifašizma, kao i zločinačkom karakteru ustaške vlasti u kvislinškoj tvorevini tzv. NDH.
Niste nam rekli, oče biskupe, na kojoj bi se to ideološkoj platformi Hrvati trebali ujediniti, ne valjda na onoj Maksa Luburića o „pomirbi sinova ustaša i partizana“, nije da to Tuđman nije pokušao, ali nekako nije išlo.
Nije vrag, oče biskupe, da vi u Crkvi u Hrvata mislite da vi možete ono što Tuđman nije mogao.
Možda je Hrvate ujediniti i lakše nego se to misli, samo se mora poći od onoga od čega su pošli Nijemci i njihova KC, a pošli su od potpunog odricanja od nacizma i isprikom tamošnje KC za grijehe nečinjenja i činjenja dijela klera za vrijeme nacističkog režima.
Jednak odmak učinili su Talijani i tamošnja crkva odričući se fašizma.
Eto vam prilike, oče biskupe, da u ime Crkve u Hrvata prvi započnete raditi na postizanju jedinstva u hrvatskom narodu tako što ćete se ispričati za sve zlo u kojemu su sudjelovali pripadnici crkve predvođeni Alojzijem Stepincem u svojoj najpriležnijoj suradnji s ustaškim režimom.
Sa Stepincem kao svecem nema jedinstva u hrvatskom narodu niti ga može biti na fašističkoj platformi. Ne, oče biskupe, ne gajim ja nikakve iluzije, već same onolike mantije na Blajburškom polju govore o tome da je Crkva u Hrvata ostala uz svoj ustaški narod birajući kulturu mržnje i smrti što ih je nudio ustaški režim, odbijajući kulturu života i ljubavi koju je nudio i nudi antifašizam.
Svojim masovnim pristupanjem u redove NOV hrvatski narod se u 2. Svjetskom ratu većinski opredijelio za antifašizam, uspostavio svoju nacionalnu državu i preveo je na stranu antifašističke koalicije svrstavajući se među sile pobjednice nad fašizmom, čime je osiguran opstanak i hrvatskom narodu i njegovoj državi.
Crkva u Hrvata je bila onda i ostala sve do danas vjerna fašizmu, odnosno njegovoj hrvatskoj inačici ustaštvu, pa je radi utjecaja koji nesumnjivo ima u narodu upravo ona glavna smetnja uspostavi jedinstva u hrvatskom narodu, jer to jedinstvo moguće je ostvariti jedino na platformi antifašizma, jer jedino takvo i ima smisla.
Ono što nudi Crkva u Hrvata izopćuje Hrvatsku iz redova civiliziranih zemalja, zato što je sav demokratski svijet prihvatio antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnih pojedinaca u slobodnom društvu.
Ili je možda zaista došlo vrijeme da prihvatimo ustaštvo, priznamo da su u Hrvatskoj ustaše 1995. pobjedonosno okončali 2. Svjetski rat, da je RH pravna slijednica tzv. NDH, te da u tom smislu promijenimo ustav RH izbacujući iz njega antifašizam i sekularnost, a državi promijenimo ime iz Republika Hrvatska u Katolička država Hrvatska, kako joj je Stepinac tepao 1941. do 1945..
Pitam se što se čeka?
