Fenomen „čiste savjesti“ i „ništa se ne može učiniti preko noći“
„Moja je savjet čista!“ uskliknuo je u sudnici Alojzije Stepinac nakon što mu je u dokaznom postupku pred sudskim vijećem dokazana najprilježnija suradnja s monstruoznim ustaškim režimom.
Tko ne vjeruje „komunističkoj propagandi“ neka prošeće do NSK i samo baci pogled na katolički tisak tog vremena, bit će mu sve jasno i uloga i ponašanje KC i samog Stepinca.
Uostalom jedan je američki novinar, koji je pratio suđenje Stepincu, napisao da se „ne može dobrovoljno surađivati s takvim režimom kakav je bio ustaški i poslije toga imati čistu savjest“.
Ali eto, u Hrvatskoj očito može, jer doslovno ne postoji nitko, ma što loše učinio, pa i ma kakav zločin počinio, a da čovjeku savjest ne bude čista. Pravomoćno osuđeni zločinci, kojima su zločini izvan svake razumne sumnje dokazani, su svi od reda „čiste savjeti“, nijedan se nije ispričao niti žrtve i oštećenike zamolio za oproštaj, pardon je, Milan Babić, ali, avaj, on nije Hrvat.
Jel' se primjerice ikad KC ispričala i hrvatskom narodu i svijetu radi svoje očite kolaborcije s fašističkim režimom uz kojega je ostala do kraja, pa i preko toga, preuzevši „pokroviteljstvo“ nad križarskim bandama ili skrivajući i spašavajući ratne zločince šaljući ih „štakorskim kanalima“ u one zemlje za koje su znali da ih neće izručiti Jugoslaviii. nikad se ne odrekavši te svoje suradnje, niti se distanciravši od nje sve do dana današnjega.
Drugi fenomen se zove „ništa se ne može učiniti preko noći“, izraz koji se mahom rabi u slučaju neznanja, nesposobnosti, nečinjenja ili nepostizanja rezultata u radu, ma o čemu se radilo.
A polazi se od toga kao da ništa prije njih nije postojalo, nitko ništa nije radio i nitko nikakve rezultate u radu nije postizao, negativne možda, pozitivne sigurno ne.
Zato je i Tuđman prionuo „stvaranju“ države, kao da država i prije Tuđmana nije postojala, a postojala je.
Itekako!
Jest da se zvala SRH i da je udruživši s drugim državama u saveznu državu, prenijela dio svojeg izvornog suvereniteta na saveznu državu, ovlastivši je ,tako da je zastupa pred svijetom.
A onda je Tuđman u svojem „stvaralaštvu“ srušio sve institucije sustava, a potom „ništa nije mogao učiniti preko noći“, jer se objektivno „ništa se ne može učiniti preko noći“, a najmanje stvoriti državu. Pa još kad uzmemo i da „nema države koja nije u krvi stvorena“, jasno je da je trebalo pokrenuti rat, jer jedino rat daje dovoljno krvi za stvaranje države, pa je kao takav bio „šansa koju ne smijemo propustiti“.
Ali eto i „stvaralačka“ Tuđmanova savjest usprkos potocima nepotrebno prolivene krvi, je sasvim sigurno bila čista. Ona bi takvom i ostala, čak i da je poživio i da ga je kao pokretača ZZP za nesporno počinjene ratne zločine i zločine protiv čovječnosti Haaški sud pravomoćnom presudom osudio ne znam na kakvu kaznu.
Uostalom pogledajte si „Isusa“ Darija Kordića.
I njegova je savjet čista!
Tu modu „čiste savjesti“ i „ništa se ne može učiniti preko noći“ objeručke je prihvatio i „Međugorac“, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, koji, samo usput, Hrvatsku toliko voli, da ne želi živjeti u njoj.
Jer, Bože moj, prije njega nisu postojali ni igrači ni reprezentacija, koja bi imala nekakve rezultate, bili mi tim rezultatima zadovoljni ili ne, a postojali su i igrači i reprezentacija i nekakvi rezultati, kojima nismo bili zadovoljni, pa je S. Bilić kao izbornik morao otići.
Dakle postojali su i igrači i reprezentacija i nekakvi rezultati, pa nije bilo nikakve potrebe da se išta iznova gradi, a pogotovo ne preko noći, jer je vremena bilo sasvim dovoljno i za sagledavanje pogreški prethodnika i njihovo otklanjanje, kao i uvođenje novina u rad s reprezentacijom.
No, svejedno sada, radilo se o ovakvim ili onakvim počecima ili tek nastavku rada, loš izbor igrača i dodijeljenih im uloga, izbor loše taktike i brbljanje o našoj nadmoći … dali su loš rezultat koji je isključivo posljedica neznanja, neiskustva i lošeg rada izbornika, a ne toga da se „ništa se ne može učiniti preko noći“.
I usprkos svemu, pa i tome da mu se nitko nije pleo u posao, nitko mu birao igrače, nitko mu nije sastavljao momčad, nitko dodjeljivao igračima ovakve i onakve zadatke, nitko birao taktiku … za potpuni neuspjeh se izbornik ne osjeća krivim, njegova je „savjest čista“, jer „ništa se ne može učiniti preko noći“.
Naravno prihvatiti svoj dio odgovornosti i dati ostavku na mjesto izbornika, kao što je to učinio talijanski izbornik, zato što je talijanska reprezentacija bila poražena od Urugvaja i nije se plasirala u osminu finala.
Da, Urugvajci su pobijedili Talijane, ali ih nisu ponizili, a nas su Meksikanci ne samo pobijedili nego su nas naprosto razmontirali, mahom radi pogrešaka izbornika, a on radi svoje „čiste savjesti“ niti ne razmišlja o ostavci, već blebeće o tome kako se „ništa ne može učiniti preko noći“.
A predsjednik HNS mu još i plješće i jamči ostanak na izborničkoj poziciji.
Tko ne vjeruje „komunističkoj propagandi“ neka prošeće do NSK i samo baci pogled na katolički tisak tog vremena, bit će mu sve jasno i uloga i ponašanje KC i samog Stepinca.
Uostalom jedan je američki novinar, koji je pratio suđenje Stepincu, napisao da se „ne može dobrovoljno surađivati s takvim režimom kakav je bio ustaški i poslije toga imati čistu savjest“.
Ali eto, u Hrvatskoj očito može, jer doslovno ne postoji nitko, ma što loše učinio, pa i ma kakav zločin počinio, a da čovjeku savjest ne bude čista. Pravomoćno osuđeni zločinci, kojima su zločini izvan svake razumne sumnje dokazani, su svi od reda „čiste savjeti“, nijedan se nije ispričao niti žrtve i oštećenike zamolio za oproštaj, pardon je, Milan Babić, ali, avaj, on nije Hrvat.
Jel' se primjerice ikad KC ispričala i hrvatskom narodu i svijetu radi svoje očite kolaborcije s fašističkim režimom uz kojega je ostala do kraja, pa i preko toga, preuzevši „pokroviteljstvo“ nad križarskim bandama ili skrivajući i spašavajući ratne zločince šaljući ih „štakorskim kanalima“ u one zemlje za koje su znali da ih neće izručiti Jugoslaviii. nikad se ne odrekavši te svoje suradnje, niti se distanciravši od nje sve do dana današnjega.
Drugi fenomen se zove „ništa se ne može učiniti preko noći“, izraz koji se mahom rabi u slučaju neznanja, nesposobnosti, nečinjenja ili nepostizanja rezultata u radu, ma o čemu se radilo.
A polazi se od toga kao da ništa prije njih nije postojalo, nitko ništa nije radio i nitko nikakve rezultate u radu nije postizao, negativne možda, pozitivne sigurno ne.
Zato je i Tuđman prionuo „stvaranju“ države, kao da država i prije Tuđmana nije postojala, a postojala je.
Itekako!
Jest da se zvala SRH i da je udruživši s drugim državama u saveznu državu, prenijela dio svojeg izvornog suvereniteta na saveznu državu, ovlastivši je ,tako da je zastupa pred svijetom.
A onda je Tuđman u svojem „stvaralaštvu“ srušio sve institucije sustava, a potom „ništa nije mogao učiniti preko noći“, jer se objektivno „ništa se ne može učiniti preko noći“, a najmanje stvoriti državu. Pa još kad uzmemo i da „nema države koja nije u krvi stvorena“, jasno je da je trebalo pokrenuti rat, jer jedino rat daje dovoljno krvi za stvaranje države, pa je kao takav bio „šansa koju ne smijemo propustiti“.
Ali eto i „stvaralačka“ Tuđmanova savjest usprkos potocima nepotrebno prolivene krvi, je sasvim sigurno bila čista. Ona bi takvom i ostala, čak i da je poživio i da ga je kao pokretača ZZP za nesporno počinjene ratne zločine i zločine protiv čovječnosti Haaški sud pravomoćnom presudom osudio ne znam na kakvu kaznu.
Uostalom pogledajte si „Isusa“ Darija Kordića.
I njegova je savjet čista!
Tu modu „čiste savjesti“ i „ništa se ne može učiniti preko noći“ objeručke je prihvatio i „Međugorac“, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, koji, samo usput, Hrvatsku toliko voli, da ne želi živjeti u njoj.
Jer, Bože moj, prije njega nisu postojali ni igrači ni reprezentacija, koja bi imala nekakve rezultate, bili mi tim rezultatima zadovoljni ili ne, a postojali su i igrači i reprezentacija i nekakvi rezultati, kojima nismo bili zadovoljni, pa je S. Bilić kao izbornik morao otići.
Dakle postojali su i igrači i reprezentacija i nekakvi rezultati, pa nije bilo nikakve potrebe da se išta iznova gradi, a pogotovo ne preko noći, jer je vremena bilo sasvim dovoljno i za sagledavanje pogreški prethodnika i njihovo otklanjanje, kao i uvođenje novina u rad s reprezentacijom.
No, svejedno sada, radilo se o ovakvim ili onakvim počecima ili tek nastavku rada, loš izbor igrača i dodijeljenih im uloga, izbor loše taktike i brbljanje o našoj nadmoći … dali su loš rezultat koji je isključivo posljedica neznanja, neiskustva i lošeg rada izbornika, a ne toga da se „ništa se ne može učiniti preko noći“.
I usprkos svemu, pa i tome da mu se nitko nije pleo u posao, nitko mu birao igrače, nitko mu nije sastavljao momčad, nitko dodjeljivao igračima ovakve i onakve zadatke, nitko birao taktiku … za potpuni neuspjeh se izbornik ne osjeća krivim, njegova je „savjest čista“, jer „ništa se ne može učiniti preko noći“.
Naravno prihvatiti svoj dio odgovornosti i dati ostavku na mjesto izbornika, kao što je to učinio talijanski izbornik, zato što je talijanska reprezentacija bila poražena od Urugvaja i nije se plasirala u osminu finala.
Da, Urugvajci su pobijedili Talijane, ali ih nisu ponizili, a nas su Meksikanci ne samo pobijedili nego su nas naprosto razmontirali, mahom radi pogrešaka izbornika, a on radi svoje „čiste savjesti“ niti ne razmišlja o ostavci, već blebeće o tome kako se „ništa ne može učiniti preko noći“.
A predsjednik HNS mu još i plješće i jamči ostanak na izborničkoj poziciji.
