Hrvatska je „slavila“ i primila „čestitke“
Hrvati su 25. 06., „ozarenih lica prepunih radosti, veselja i ponosa“ tobože proslavili nešto, a što, to ni sami ne znaju.
Dan državnosti, uvjeravaju nas, ako bismo odluku o pokretanju rata, jer 25. 06. 1991. je Hrvatski sabor, shvativši da je „rat šansa koju ne smijmo propustiti“, donio odluku koja je značila pokretanje rata i ništa više.
Prvi su nam Dan državnosti „čestitali“ hrvatski nogometni reprezentativci svojom „briljantnom“ igrom protiv reprezentacije Meksika, potom je uslijedila „čestitka“ Financial Timesa u obliku analize, dijagnoze i prognoze svih naših „uspjeha“, tako da smo prema njihovim analitičarima čak preuzeli i primat od Grčke u „uspješnom“ provođenju reformi i jednako „uspješnom“ izlasku iz recesije.
Svjedoci vremena i sudionici događanja, a Kiro Gligorov i Milan Kučan su upravo to, tvrde da je usprkos sporazumu o zajedničkom nastupu u pravcu osamostaljenja Slovenije i Hrvatske, najavljujući odluku Skupštine Slovenije, Milan Kučan sugerirao Tuđmanu da Hrvatska s takvom odlukom pričeka i ne srlja, jer "nema čistu situaciju kakvu ima Slovenija".
No koga pametnog i što pametno je ikad Tuđman htio poslušati, kad je poznato da je on ne samo najpametniji, nego naprosto genijalan. „Hrvatski George Washington“, kako je sam sebi tepao.
Pokojni Ivica Račan i zastupnici SDP-a su upozoravali na moguću svu pogubnost toga čina, pa i napustili sabornicu u vrijeme izglasavanja odluke o osamostaljenju, naravno bez rezultata, jer je to bilo vrijeme nepodnošljive lakoće vladanja ratobornog Tuđmana i njegovog HDZ-a, koji su u Saboru imali dvotrećinsku većinu i mogli donositi odluke kakve su htjeli.
To SDP-ovo napuštanje sabornice kasnije je korišteno za anatemiziranje i Račana i SDP, kao onih koji su bili protiv Hrvatske samostalnosti, za koju su se SKH i Račan nedvosmisleno izjasnili kad je delegacija SKH, suprotstavljajući se Miloševiću, napustila 14. Izvanredni kongres SKJ.
Svjedoci smo da je ubrzo poslije te odluke rat i počeo, prvo u Sloveniji, iako se tamo teško o nekakvom ratu i može govoriti, bez obzira što će Slovenci o tome govoriti kao o „vojni za osamosvojitev“, jer je u Sloveniji, nakon njenog upada u platni sustav SFRJ, prisvajanjem prihoda od carina koji su bili izvorni prihod federacije, JNA korištena samo kao savezna policija, koju SFRJ nije imala. Vrativši sve granične prijelaze i carinske ispostave pod savezni nadzor, JNA je obustavila daljnje operacije na tlu Slovenije.
Slovenci su, pozivajući se na sporazum s Hrvatskom o zajedničkoj obrani, koji su potpisala dva ministarstva obrane, tražili da Hrvatska priskoči u pomoć, ali je Tuđman generalu Špegelju, koji je htio blokirati pokrete JNA prema slovenskoj granici u Hrvatskoj, hladno odbrusio da „to nije naš rat“.
Kad je nekoliko mjeseci kasnije Tuđman tražio od Izetbegovića, premda s BIH nije potpisan sporazum o vojnoj suradnji, da blokira pokrete JNA prema hrvatskoj granici u BiH, ovaj je odgovorio kao i Tuđman Slovencima da „to nije naš rat“, što mu je strašno zamjereno.
Da se Tuđman spremao na rat pokazuje ilegalno naoružavanje posebno članova HDZ-a, formiranje paravojski, prvo one „službene“, ZNG, a potom i HOS-a, stranačke vojske HSP-a, što vlasti toleriraju. Uz ove dvije paravojske, već i prije njihovog formiranja, u RH „operiraju“ „dragovoljci“, pojedinci, ali i skupine koji nisu ni pripadnici ZNG-a ni HOS-a. Tu su i „trojke“, svojevrsni prijeki pokretni sudovi, za koje se do danas ne zna pod čijom su ingerencijom bili.
I onda najedamput se dan kad je donesena odluka da se iskoristi „šansa“ koja se zvala rat, a trebala je rezultirati etnički čišćom Velikom Hrvatskom, proglašava Danom državnosti.
Potpuna besmislica koju narod jednostavno ne prihvaća, pa zato tu državnost tako „oduševljeno“ i slavi.
HDZ je kao Dan državnosti „gurao“ 30. 05. jer je na taj dan održana konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora poslije višestranačkih izbora. Strašna stvar, konstituirajuću sjednica Sabora najedamput se proglašava uspostavom hrvatske države.
Ni više ni manje!
Al' samo za debile!
Zašto?
Pa zato što je hrvatska država postojala i kao FDH/NRH/SRH, tako bila definirana svojim ustavom, ali i ustavom SFRJ, jer je prema teoriji države i prava imala sve osnovne atribute državnosti:
1. Imala je narod (građane, državljane)
2. Imala je jasno omeđeni teritorij i
3. Imala je zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast na čitavom teritoriju
A da je bila i nositelj izvornog suvereniteta najbolje govori dokument koji se u SRH dobivao kao potvrda državljanstva SFRJ, koji se zvao „Izvod iz knjige državljana SR Hrvatske“, što znači da se državljaninom SFRJ postajalo temeljem republičkog državljanstva.
Međunarodno priznanje, oružana sila, carina … nisu osnovni atributi državnosti.
Sve one koji tvrde da Hrvatska, prije nego što ju je Tuđman „stvorio“, nije bila država, neka odu u primjerice Teksas i recimo Teksašaninu kažu da US Teksas nije država ili u Bavarsku i Bavarcu kažu da Bavarska nije država ...
Dakle ni Tuđman, ni HDZ, ni Hrvatski sabor nisu ništa ni stvarali, ni uspostavljali, a najmanje su stvarali državu, zato što je hrvatska država, nositelj izvornog suvereniteta, kao FDH uspostavljena odlukama Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a 09. 05. 1944., koje su jedini ustavnopravni temelj RH, a ne nikakvi „hdz-ovi“, nikakvi „tuđmani“ i „dr-ovi“.
Zato bi jedino logično bilo da se kao Dan državnosti slavi 09. 05., ali izgleda da nekom, pogotovo onima koji kao Dan državnosti slave 10. 04., strašno smeta što bismo slavili i Dan državnosti i Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope na isti dan.
Ista priča je i s Danom neovisnosti … ne bi li bilo logično da se Danom neovisnosti proglasi datum kad je Hrvatska postala samostalna država, a to bi mogao biti dan njenog međunarodnog priznanja ili možda čak i dan njenog primanja u OUN kao punopravne članice.
Mo'š mislit' neovisnosti, savezna vojska je još tu, novac je i dalje jugoslavenski dinar, čitav ti se platni promet sa svijetom, sve do kraja 1991., odvija preko NBJ, a na jarbolu ispred zgrade na East Riveru i dalje se leprša zastava SFRJ …
Dakle, narod u svojoj kolektivnoj svijesti osjeća i zna, neovisno jel' to itko službeno ili neslužbeno kaže, da datumi koji mu se podvaljuju kao oni koje bi trebalo slaviti, ne predstavljaju nikakav sadržaj onog što bi tobože trebali predstavljati, pa ih kao takve ni ne prihvaća, a slijedom toga i ne slavi.
Dan državnosti, uvjeravaju nas, ako bismo odluku o pokretanju rata, jer 25. 06. 1991. je Hrvatski sabor, shvativši da je „rat šansa koju ne smijmo propustiti“, donio odluku koja je značila pokretanje rata i ništa više.
Prvi su nam Dan državnosti „čestitali“ hrvatski nogometni reprezentativci svojom „briljantnom“ igrom protiv reprezentacije Meksika, potom je uslijedila „čestitka“ Financial Timesa u obliku analize, dijagnoze i prognoze svih naših „uspjeha“, tako da smo prema njihovim analitičarima čak preuzeli i primat od Grčke u „uspješnom“ provođenju reformi i jednako „uspješnom“ izlasku iz recesije.
Svjedoci vremena i sudionici događanja, a Kiro Gligorov i Milan Kučan su upravo to, tvrde da je usprkos sporazumu o zajedničkom nastupu u pravcu osamostaljenja Slovenije i Hrvatske, najavljujući odluku Skupštine Slovenije, Milan Kučan sugerirao Tuđmanu da Hrvatska s takvom odlukom pričeka i ne srlja, jer "nema čistu situaciju kakvu ima Slovenija".
No koga pametnog i što pametno je ikad Tuđman htio poslušati, kad je poznato da je on ne samo najpametniji, nego naprosto genijalan. „Hrvatski George Washington“, kako je sam sebi tepao.
Pokojni Ivica Račan i zastupnici SDP-a su upozoravali na moguću svu pogubnost toga čina, pa i napustili sabornicu u vrijeme izglasavanja odluke o osamostaljenju, naravno bez rezultata, jer je to bilo vrijeme nepodnošljive lakoće vladanja ratobornog Tuđmana i njegovog HDZ-a, koji su u Saboru imali dvotrećinsku većinu i mogli donositi odluke kakve su htjeli.
To SDP-ovo napuštanje sabornice kasnije je korišteno za anatemiziranje i Račana i SDP, kao onih koji su bili protiv Hrvatske samostalnosti, za koju su se SKH i Račan nedvosmisleno izjasnili kad je delegacija SKH, suprotstavljajući se Miloševiću, napustila 14. Izvanredni kongres SKJ.
Svjedoci smo da je ubrzo poslije te odluke rat i počeo, prvo u Sloveniji, iako se tamo teško o nekakvom ratu i može govoriti, bez obzira što će Slovenci o tome govoriti kao o „vojni za osamosvojitev“, jer je u Sloveniji, nakon njenog upada u platni sustav SFRJ, prisvajanjem prihoda od carina koji su bili izvorni prihod federacije, JNA korištena samo kao savezna policija, koju SFRJ nije imala. Vrativši sve granične prijelaze i carinske ispostave pod savezni nadzor, JNA je obustavila daljnje operacije na tlu Slovenije.
Slovenci su, pozivajući se na sporazum s Hrvatskom o zajedničkoj obrani, koji su potpisala dva ministarstva obrane, tražili da Hrvatska priskoči u pomoć, ali je Tuđman generalu Špegelju, koji je htio blokirati pokrete JNA prema slovenskoj granici u Hrvatskoj, hladno odbrusio da „to nije naš rat“.
Kad je nekoliko mjeseci kasnije Tuđman tražio od Izetbegovića, premda s BIH nije potpisan sporazum o vojnoj suradnji, da blokira pokrete JNA prema hrvatskoj granici u BiH, ovaj je odgovorio kao i Tuđman Slovencima da „to nije naš rat“, što mu je strašno zamjereno.
Da se Tuđman spremao na rat pokazuje ilegalno naoružavanje posebno članova HDZ-a, formiranje paravojski, prvo one „službene“, ZNG, a potom i HOS-a, stranačke vojske HSP-a, što vlasti toleriraju. Uz ove dvije paravojske, već i prije njihovog formiranja, u RH „operiraju“ „dragovoljci“, pojedinci, ali i skupine koji nisu ni pripadnici ZNG-a ni HOS-a. Tu su i „trojke“, svojevrsni prijeki pokretni sudovi, za koje se do danas ne zna pod čijom su ingerencijom bili.
I onda najedamput se dan kad je donesena odluka da se iskoristi „šansa“ koja se zvala rat, a trebala je rezultirati etnički čišćom Velikom Hrvatskom, proglašava Danom državnosti.
Potpuna besmislica koju narod jednostavno ne prihvaća, pa zato tu državnost tako „oduševljeno“ i slavi.
HDZ je kao Dan državnosti „gurao“ 30. 05. jer je na taj dan održana konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora poslije višestranačkih izbora. Strašna stvar, konstituirajuću sjednica Sabora najedamput se proglašava uspostavom hrvatske države.
Ni više ni manje!
Al' samo za debile!
Zašto?
Pa zato što je hrvatska država postojala i kao FDH/NRH/SRH, tako bila definirana svojim ustavom, ali i ustavom SFRJ, jer je prema teoriji države i prava imala sve osnovne atribute državnosti:
1. Imala je narod (građane, državljane)
2. Imala je jasno omeđeni teritorij i
3. Imala je zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast na čitavom teritoriju
A da je bila i nositelj izvornog suvereniteta najbolje govori dokument koji se u SRH dobivao kao potvrda državljanstva SFRJ, koji se zvao „Izvod iz knjige državljana SR Hrvatske“, što znači da se državljaninom SFRJ postajalo temeljem republičkog državljanstva.
Međunarodno priznanje, oružana sila, carina … nisu osnovni atributi državnosti.
Sve one koji tvrde da Hrvatska, prije nego što ju je Tuđman „stvorio“, nije bila država, neka odu u primjerice Teksas i recimo Teksašaninu kažu da US Teksas nije država ili u Bavarsku i Bavarcu kažu da Bavarska nije država ...
Dakle ni Tuđman, ni HDZ, ni Hrvatski sabor nisu ništa ni stvarali, ni uspostavljali, a najmanje su stvarali državu, zato što je hrvatska država, nositelj izvornog suvereniteta, kao FDH uspostavljena odlukama Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a 09. 05. 1944., koje su jedini ustavnopravni temelj RH, a ne nikakvi „hdz-ovi“, nikakvi „tuđmani“ i „dr-ovi“.
Zato bi jedino logično bilo da se kao Dan državnosti slavi 09. 05., ali izgleda da nekom, pogotovo onima koji kao Dan državnosti slave 10. 04., strašno smeta što bismo slavili i Dan državnosti i Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope na isti dan.
Ista priča je i s Danom neovisnosti … ne bi li bilo logično da se Danom neovisnosti proglasi datum kad je Hrvatska postala samostalna država, a to bi mogao biti dan njenog međunarodnog priznanja ili možda čak i dan njenog primanja u OUN kao punopravne članice.
Mo'š mislit' neovisnosti, savezna vojska je još tu, novac je i dalje jugoslavenski dinar, čitav ti se platni promet sa svijetom, sve do kraja 1991., odvija preko NBJ, a na jarbolu ispred zgrade na East Riveru i dalje se leprša zastava SFRJ …
Dakle, narod u svojoj kolektivnoj svijesti osjeća i zna, neovisno jel' to itko službeno ili neslužbeno kaže, da datumi koji mu se podvaljuju kao oni koje bi trebalo slaviti, ne predstavljaju nikakav sadržaj onog što bi tobože trebali predstavljati, pa ih kao takve ni ne prihvaća, a slijedom toga i ne slavi.
