Preuzimanje odgovornosti iz svoje nadležnosti
Ustav i zakone tumači onaj tko ih je donio, u RH je to Hrvatski sabor, a Ustavni sud je tijelo koje ocjenjuje jel' neki propis, odnosno njegove odredbe u skladu s ustavom.
Dakle Ustavni sud ne može biti tumač ustava.
Po mojem sudu Ustavni sud nije taj koji odlučuje koja pitanja se mogu rješavati putem odlučivanja na referendumu, a koja su pitanja zabranjena jer ulaze u domenu civilizacijskih dosega ili ljudskih i građanskih prava.
Dakle po meni se Hrvatski sabor može obratiti ustavnom sudu s pitanjem ocjene ustavnosti Zakona o referendumu, ali ne s pitanjem koje spada u domenu tumačenje ustava.
Svojedobno se na isti način laprdalo o pitanju održavanja referenduma kojim se direktno u ustav, odnosno njegov normativni dio, unosi definicija pojma braka, premda je to pitanje koje se uređuje zakonima, a u postojećem zakonu takva odredba je već postojala.
Već tada je Hrvatski sabor trebao zabraniti održavanje takvog referenduma, koji vodi tome da se zakonske odredbe unose u ustav, neovisno o tome narušavaju li se pritom ljudska i građanska prava ili ne.
Mogao bi tko reći pa što onda ako je ta odredba o definiciji braka ugrađena u ustav, problem nije u odredbi, problem je u principu, ustav kao najviši zakonski akt predstavlja zakonski okvir svake zemlje i njegova odredbe nisu za direktnu primjenu, svako područje ljudskog djelovanja uređuje se zakonima i tek tada Ustavni sud stupa na scenu, ne kao tumač zakona, već onaj koji ocjenjuje jesu li zakonske odredbe u skladu s Ustavom.
Pristajući na to da Ustavni sud tumači Ustav, pristajemo valjda i da sudovi, a posebno Vrhovni sud, tumače zakone, a ne presuđuju po njima. Svjedoci smo da i toga u Hrvatskoj ima.
Ustavni sud mora postupati po ustavu, nikad si ne dopuštajući luksuz da on bude tumač ustava.
Dakle pitanje održavanja ili ne održavanja „referenduma o ćirilici“ je isključivo u domeni Hrvatskog sabora, Ustavni sud bi eventualno mogao ocjenjivati jesu li potpisi za održavanje referenduma prikupljeni na zakonit način, premda bi i samo prikupljanje potpisa bilo bespredmetno da je Hrvatski sabor, na samu najavu mogućnosti ispostave zahtjeva za održavanje referenduma, proglasio takvo pitanje nedopustivim.
Samo pitanje je što se uopće može učiniti u zemlji u kojoj se skupina besprizornih, ljudi koji u svojim životima ništa pametnog i korisnog napravili nisu, ali odlično žive od svojeg „braniteljstva“ na državnoj sisi, ne ustručavajući se ne poštivati ustav i zakone zemlje koju su, prema vlastitim tvrdnjama stvorili i u koju se tako rado zaklinju, prihvaća kao nekakav „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“, dakle nekakav relevantni sugovornik, kojega čak i ZAMPORION prima na Pantovčaku i izražava „puno razumijevanje“ za njihove aktivnosti?
A kako bi se prema takvima postupalo u državi vladavine prava?
Sudionici bi bili procesuirani radi narušavanja javnog reda i mira, radi uništavanja državne imovine, radi kršenja zakonskih odredbi o nacionalnoj ravnopravnosti i uznemiravanja javnosti …
Tako bi to bilo u državi vladavine prava, no ne i u Hrvatskoj gdje u nezakonitom postupanju sudjeluju i policajci koji radi toga bivaju proglašavani gotovo pa herojima.
No, bilo kako bilo, Odbor za Ustav HS sastao se jučer i donio odluku da predloži Saboru da od Ustavnog suda zatraži tumačenje o tome jel' referendumsko pitanje u skladu s Ustavom.
A da u Odboru za Ustav dobro znaju o čemu se radi i da je takvo referendumsko pitanje nedopustivo, pokazuje obrazloženje njegove odluke prema kojemu je predloženo pitanje protivno i Izvorišnim osnovama Ustava, prema kojim RH nije samo nacionalna država hrvatskog naroda, nego i država nacionalnih manjina, te ustavnoj odredbi kojom se nacionalnim manjinama jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom, te kulturna autonomija.
I ne samo to, puštanjem tog pitanja u referendumsku proceduru Hrvatska bi kršila:
obavezu zaštite postignute razine manjinskih prava i to na način da jača zaštitu nacionalnih manjina i provodi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u obliku u kakvom je bio u trenutku potpisivanja ugovora o pristupanju i da sasvim sigurno ne vodi jačanju zaštite prava nacionalnih manjina, na što se Hrvatska također obavezala.
Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, kojoj je pristupila 1997. i tumačenje Savjetodavnog odbora Konvencije po kojem Konvencija ne dopušta zahtjev da manjinska zajednica na određenom području čini polovicu stanovništva kao uvjet za odobravanje službene uporabe manjinskog jezika.
Evropsku povelju o manjinskim i regionalnim jezicima, Instrument Srednjoeuropske inicijative za zaštitu manjinskih prava, kojem je pristupila 1996. te druge međunarodne dokumente.
Dakle, ako je sve to neprijeporno, a je, Odbor za Ustav to zna, onda to i Hrvatski sabor zna, pa se postavlja pitanje zašto bi Hrvatski sabor, kao najviša instanca zakonodavne vlasti u RH, trebao ikoga, pa makar to bio i Ustavni sud, pitati mišljenje o materiji iz svoje nadležnosti.
Ili u ovoj jadnoj zemlji baš nitko ne može preuzeti nikakvu odgovornost ni za što, pa ni za predmete iz svoje nadležnosti?
Ovo meni izgleda kao da Hrvatski sabor traži nekakav alibi, bijeg od odgovornosti, za donošenje odluke iz svoje nadležnosti, odluku o održavanju ili ne održavanju „referenduma o ćirilici“ donijet će Hrvatski sabor, a ne Ustavni sud, ma kakvo on mišljenje dao.
Uostalom, čak i kad bi Ustavni sud zaključio da referendumsko pitanje nije u koliziji s ustavnim odredbama, Hrvatski sabor ne bi smio dopustiti održavanje tog referenduma radi svega neprijepornog navedenog u obrazloženju odluke Odbora za Ustav.
Dakle Ustavni sud ne može biti tumač ustava.
Po mojem sudu Ustavni sud nije taj koji odlučuje koja pitanja se mogu rješavati putem odlučivanja na referendumu, a koja su pitanja zabranjena jer ulaze u domenu civilizacijskih dosega ili ljudskih i građanskih prava.
Dakle po meni se Hrvatski sabor može obratiti ustavnom sudu s pitanjem ocjene ustavnosti Zakona o referendumu, ali ne s pitanjem koje spada u domenu tumačenje ustava.
Svojedobno se na isti način laprdalo o pitanju održavanja referenduma kojim se direktno u ustav, odnosno njegov normativni dio, unosi definicija pojma braka, premda je to pitanje koje se uređuje zakonima, a u postojećem zakonu takva odredba je već postojala.
Već tada je Hrvatski sabor trebao zabraniti održavanje takvog referenduma, koji vodi tome da se zakonske odredbe unose u ustav, neovisno o tome narušavaju li se pritom ljudska i građanska prava ili ne.
Mogao bi tko reći pa što onda ako je ta odredba o definiciji braka ugrađena u ustav, problem nije u odredbi, problem je u principu, ustav kao najviši zakonski akt predstavlja zakonski okvir svake zemlje i njegova odredbe nisu za direktnu primjenu, svako područje ljudskog djelovanja uređuje se zakonima i tek tada Ustavni sud stupa na scenu, ne kao tumač zakona, već onaj koji ocjenjuje jesu li zakonske odredbe u skladu s Ustavom.
Pristajući na to da Ustavni sud tumači Ustav, pristajemo valjda i da sudovi, a posebno Vrhovni sud, tumače zakone, a ne presuđuju po njima. Svjedoci smo da i toga u Hrvatskoj ima.
Ustavni sud mora postupati po ustavu, nikad si ne dopuštajući luksuz da on bude tumač ustava.
Dakle pitanje održavanja ili ne održavanja „referenduma o ćirilici“ je isključivo u domeni Hrvatskog sabora, Ustavni sud bi eventualno mogao ocjenjivati jesu li potpisi za održavanje referenduma prikupljeni na zakonit način, premda bi i samo prikupljanje potpisa bilo bespredmetno da je Hrvatski sabor, na samu najavu mogućnosti ispostave zahtjeva za održavanje referenduma, proglasio takvo pitanje nedopustivim.
Samo pitanje je što se uopće može učiniti u zemlji u kojoj se skupina besprizornih, ljudi koji u svojim životima ništa pametnog i korisnog napravili nisu, ali odlično žive od svojeg „braniteljstva“ na državnoj sisi, ne ustručavajući se ne poštivati ustav i zakone zemlje koju su, prema vlastitim tvrdnjama stvorili i u koju se tako rado zaklinju, prihvaća kao nekakav „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“, dakle nekakav relevantni sugovornik, kojega čak i ZAMPORION prima na Pantovčaku i izražava „puno razumijevanje“ za njihove aktivnosti?
A kako bi se prema takvima postupalo u državi vladavine prava?
Sudionici bi bili procesuirani radi narušavanja javnog reda i mira, radi uništavanja državne imovine, radi kršenja zakonskih odredbi o nacionalnoj ravnopravnosti i uznemiravanja javnosti …
Tako bi to bilo u državi vladavine prava, no ne i u Hrvatskoj gdje u nezakonitom postupanju sudjeluju i policajci koji radi toga bivaju proglašavani gotovo pa herojima.
No, bilo kako bilo, Odbor za Ustav HS sastao se jučer i donio odluku da predloži Saboru da od Ustavnog suda zatraži tumačenje o tome jel' referendumsko pitanje u skladu s Ustavom.
A da u Odboru za Ustav dobro znaju o čemu se radi i da je takvo referendumsko pitanje nedopustivo, pokazuje obrazloženje njegove odluke prema kojemu je predloženo pitanje protivno i Izvorišnim osnovama Ustava, prema kojim RH nije samo nacionalna država hrvatskog naroda, nego i država nacionalnih manjina, te ustavnoj odredbi kojom se nacionalnim manjinama jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom, te kulturna autonomija.
I ne samo to, puštanjem tog pitanja u referendumsku proceduru Hrvatska bi kršila:
obavezu zaštite postignute razine manjinskih prava i to na način da jača zaštitu nacionalnih manjina i provodi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u obliku u kakvom je bio u trenutku potpisivanja ugovora o pristupanju i da sasvim sigurno ne vodi jačanju zaštite prava nacionalnih manjina, na što se Hrvatska također obavezala.
Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, kojoj je pristupila 1997. i tumačenje Savjetodavnog odbora Konvencije po kojem Konvencija ne dopušta zahtjev da manjinska zajednica na određenom području čini polovicu stanovništva kao uvjet za odobravanje službene uporabe manjinskog jezika.
Evropsku povelju o manjinskim i regionalnim jezicima, Instrument Srednjoeuropske inicijative za zaštitu manjinskih prava, kojem je pristupila 1996. te druge međunarodne dokumente.
Dakle, ako je sve to neprijeporno, a je, Odbor za Ustav to zna, onda to i Hrvatski sabor zna, pa se postavlja pitanje zašto bi Hrvatski sabor, kao najviša instanca zakonodavne vlasti u RH, trebao ikoga, pa makar to bio i Ustavni sud, pitati mišljenje o materiji iz svoje nadležnosti.
Ili u ovoj jadnoj zemlji baš nitko ne može preuzeti nikakvu odgovornost ni za što, pa ni za predmete iz svoje nadležnosti?
Ovo meni izgleda kao da Hrvatski sabor traži nekakav alibi, bijeg od odgovornosti, za donošenje odluke iz svoje nadležnosti, odluku o održavanju ili ne održavanju „referenduma o ćirilici“ donijet će Hrvatski sabor, a ne Ustavni sud, ma kakvo on mišljenje dao.
Uostalom, čak i kad bi Ustavni sud zaključio da referendumsko pitanje nije u koliziji s ustavnim odredbama, Hrvatski sabor ne bi smio dopustiti održavanje tog referenduma radi svega neprijepornog navedenog u obrazloženju odluke Odbora za Ustav.
