Jel' na pomolu kraj SDP-a, onakvog kakvog smo znali? I
(Ne)očekivana vijest od sinoć je da Slavko Linić više nije član SDP-a.
Maratonska sjednica GO SDP-a, sazvana radi odluke predsjedništva stranke da isključi Slavka Linića, je valjda otvorila oči čak i onim zadnjim nevjerovanim Tomama, koji su mislili da sukob Linić – Milanović ima svoje ishodište u drugačijem ideološkom pristupu, drugačijem odnosu prema rješavanju nekih krucijalnih problema hrvatskog društva, odnosu prema reformama zdravstvenog sustava, pravosuđa, javne uprave, teritorijalnog ustroja zemlje ... pokazujući im da se radi isključivo o sukobu dvojice „jakih ljudi“ SDP-a, sukobu dviju taština.
Zna li itko, koja je ideološka platorma SDP-a?
Što je njegov spiritus movens?
Neko materijalističko ili neko idealističko učenje?
Kakav je odnos stranke prema antifašizmu, budući se radi o stranci/partiji proizašloj iz partije koja je imala vodeću ulogu u antifašističkoj borbi?
Kakav je odnos stranke prema vjerskim uvjerenjima, osim laprdanja o slobodnom vjerskom opredjeljenju svakog pojedinca?
Pitam to zato što mi nije jasno što to zajedničko osim nacionalne pripadnosti koju se stječe bez vlastite volje, mogu imati iskreni vjernik i uvjereni ateist?
I kako se može govoriti o ikakvoj socijalnoj demokraciji u stranci čiji se predsjednik izjašnjava kao konzervativni liberal? Kao da papa biskupom imenuje nekog ateistu!?
Ne, SDP nema nikakve ideološke podloge za svoje djelovanje. Jednog ideološkog uvjerenja, onog marksističkog, kao tobože sramotnog, se pri preimenovanju stranke odrekao Ivica Račan, ne zamijenivši ga drugim, iako se Zdravko Tomac gurao da bude nekakav stranački ideolog. A koja je ideološka platfoma Zdravka Tomca? Nekadašnji gorljivi „tražitelj crvene niti“ najednom je postao gorljivi katolik s ustaškim predznakom. Fuj!
Vlada Zorana Milanovića laprda o reformama, a što to i kako misli reformirati, kad su svi napori usmjereni jedino prema derogiranju ljudskih i građanskih prava najvećeg broja vlastitih državljana
Što je primjerice reforma zdravstvnog sustava osim praktičnog ukidanja potpune i besplatne zdravstvene zaštite svim državljanima?
Razlog je nedostatak novca za razinu stečenih prava na zdravstvenu zaštitu, zato jer se prvo moraju namiriti parazitski slojevi društva poput branitelja ili KC, da baš i ne idemo u detalje navodeći teško procjenjiv broj „lažnjaka“, korisnika braniteljskih privilegija, invalidnina, mirovina ili nekih od vidova socijalne skrbi.
Ili u istragu o ogromnim količinaima novca koje se „odlijevaju“ besprimjerni i bezbrojnim koruptivnim radnjama u sinergijskopm djelovanju politike i organiziranog kriminala, suzbijanje kojeg ni Zorana Milanovića ni njegovu vladu uopće ne zanima. Jednako kao ni suzbijanje bujajućeg fašizma i klerofašizma.
Što se to reformira promjenama ZOR–a kroz praktično dodatno obespravljivanje radnika?
Potaknut će primjerice Georga Gavrilovića da investira i da dovede „Gavrilović“ među pet vodećih mesnih industrija u svijetu, gdje je kao SOUR „Gavrilovioć“ bio, da se u korist razvoja Petrinje i Banije, kroz osiguranje svoje sirovinske osnove, odrekne dijela svojeg profita? A svjesni smo da to Georg Gavrilović neće učiniti sve kad bi mu radnici pristali raditi bez plaće.
Kako se to ponuđenim outsourcingom nekih djelatnosti reformira javna uprava?
Kroz otpuštanje radnika i drastično smanjenje plaća?
Zato su Zoran Milanović i njegova vlada dio problema hrvatske države, a ne njegovo rješenje.
Da je Slavko Linić, pak, mislio na dobrobit hrvatske države i naroda, onda bi onog trena kad je shvatio što Zoran Milanović radi ili ne radi a trebao je raditi, podnio ostavku i optužio premijera za sve ono za što ga je optužio, ali tek pošto ga je ovaj smijenio. To bi imalo i političku i svaku drugu težinu, prokazalo bi Linića kao pozitivca, a ovako ga je pokazalo kao negativca povrijeđene taštine, čak i ako istraga pokaže da su sve njegove optužbe iznesene na račun Zorana Milanovića istinite i točne.
Na jučerašnjoj sjednici GO SDP-a svjedočili smo još jednom paradoksu, a to je da u prvom djelu sjednice vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem dobiva jednoglasnu podršku u svojem radu na provođenju reformi (kojih da mi je znati?), da bi se nekoliko sati potom, izjašnjavajući se tobože o isključenju Slavka Linića, a zapravo o povjerenju Zoranu Milanoviću, članstvo raspolutilo odlučivši se najminimalnijom većinom za Linićevo isključenje.
Sklon sam vjerovati da je među članovima GO bilo nešto manje onih čija sudbna, ne samo politička, direktno ovisi o Zoranu Milanoviću, ishod glasanja bio bitno drugačiji.
Ne, Zoran Milanović više nema većinsku podršku članstva stranke kojoj je na čelu, tako misli i Josip Leko predsjednik GO, čim je izrazio svoju sumnju.
Da je Zoran Milanović čovjek s respektabilnim ljudskim integritetom, on bi odmah podnio ostavku, jer svojim ostankom na čelu stranke i vlade, uvjeren sam da će vrijeme pokazati, samo pridonosi neredu u stranci i neradu vlade.
Isto tako riječki SDP-ovci, jer oni su bili najrezolutniji u svojim više nego utemeljenim kritikama Milanovićevog vođenja stranke i vlade, trebali bi sa svojim saveznicima iz drugih organizacija javno zatražiti od Milanovića da podnese ostavku ili pokrenuti inicijativu za sazivanje izvanrednog izbornog sabora stranke, ako već statutom SDP-a nije predviđena mogućnost smjene predsjednika.
Svako oklijevanje i zadržavanje Zorana Milanovića na vlasti je samo korak dalje u rušenju rejtinga SDP, a i guranju Hrvatske u ponor.
Da je jučerašnja sjednica GO SDP-a stanovita prekretnica, kako sam to najavio
http://feniks.bloger.index.hr/post/jel-na-pomolu-kraj-sdpa-onakvog-kakvog-smo-znali/26067531.aspx,
to je sasvim izvjesno, iako nije baš najjasnije kako će se stvari dalje razvijati.
To će pokazati dani koji dolaze kad se smire strasti a ogranci na terenu proanaliziraju i shvate što se to ustvari dogodilo, da je nešto krupno to je svima jasno.
Da se stvari i u stranci i na razini države moraju iz temelja mijenjati i to je nadam se većini jasno.
No, kako rekoh, pričekajmo dane koji dolaze.
Maratonska sjednica GO SDP-a, sazvana radi odluke predsjedništva stranke da isključi Slavka Linića, je valjda otvorila oči čak i onim zadnjim nevjerovanim Tomama, koji su mislili da sukob Linić – Milanović ima svoje ishodište u drugačijem ideološkom pristupu, drugačijem odnosu prema rješavanju nekih krucijalnih problema hrvatskog društva, odnosu prema reformama zdravstvenog sustava, pravosuđa, javne uprave, teritorijalnog ustroja zemlje ... pokazujući im da se radi isključivo o sukobu dvojice „jakih ljudi“ SDP-a, sukobu dviju taština.
Zna li itko, koja je ideološka platorma SDP-a?
Što je njegov spiritus movens?
Neko materijalističko ili neko idealističko učenje?
Kakav je odnos stranke prema antifašizmu, budući se radi o stranci/partiji proizašloj iz partije koja je imala vodeću ulogu u antifašističkoj borbi?
Kakav je odnos stranke prema vjerskim uvjerenjima, osim laprdanja o slobodnom vjerskom opredjeljenju svakog pojedinca?
Pitam to zato što mi nije jasno što to zajedničko osim nacionalne pripadnosti koju se stječe bez vlastite volje, mogu imati iskreni vjernik i uvjereni ateist?
I kako se može govoriti o ikakvoj socijalnoj demokraciji u stranci čiji se predsjednik izjašnjava kao konzervativni liberal? Kao da papa biskupom imenuje nekog ateistu!?
Ne, SDP nema nikakve ideološke podloge za svoje djelovanje. Jednog ideološkog uvjerenja, onog marksističkog, kao tobože sramotnog, se pri preimenovanju stranke odrekao Ivica Račan, ne zamijenivši ga drugim, iako se Zdravko Tomac gurao da bude nekakav stranački ideolog. A koja je ideološka platfoma Zdravka Tomca? Nekadašnji gorljivi „tražitelj crvene niti“ najednom je postao gorljivi katolik s ustaškim predznakom. Fuj!
Vlada Zorana Milanovića laprda o reformama, a što to i kako misli reformirati, kad su svi napori usmjereni jedino prema derogiranju ljudskih i građanskih prava najvećeg broja vlastitih državljana
Što je primjerice reforma zdravstvnog sustava osim praktičnog ukidanja potpune i besplatne zdravstvene zaštite svim državljanima?
Razlog je nedostatak novca za razinu stečenih prava na zdravstvenu zaštitu, zato jer se prvo moraju namiriti parazitski slojevi društva poput branitelja ili KC, da baš i ne idemo u detalje navodeći teško procjenjiv broj „lažnjaka“, korisnika braniteljskih privilegija, invalidnina, mirovina ili nekih od vidova socijalne skrbi.
Ili u istragu o ogromnim količinaima novca koje se „odlijevaju“ besprimjerni i bezbrojnim koruptivnim radnjama u sinergijskopm djelovanju politike i organiziranog kriminala, suzbijanje kojeg ni Zorana Milanovića ni njegovu vladu uopće ne zanima. Jednako kao ni suzbijanje bujajućeg fašizma i klerofašizma.
Što se to reformira promjenama ZOR–a kroz praktično dodatno obespravljivanje radnika?
Potaknut će primjerice Georga Gavrilovića da investira i da dovede „Gavrilović“ među pet vodećih mesnih industrija u svijetu, gdje je kao SOUR „Gavrilovioć“ bio, da se u korist razvoja Petrinje i Banije, kroz osiguranje svoje sirovinske osnove, odrekne dijela svojeg profita? A svjesni smo da to Georg Gavrilović neće učiniti sve kad bi mu radnici pristali raditi bez plaće.
Kako se to ponuđenim outsourcingom nekih djelatnosti reformira javna uprava?
Kroz otpuštanje radnika i drastično smanjenje plaća?
Zato su Zoran Milanović i njegova vlada dio problema hrvatske države, a ne njegovo rješenje.
Da je Slavko Linić, pak, mislio na dobrobit hrvatske države i naroda, onda bi onog trena kad je shvatio što Zoran Milanović radi ili ne radi a trebao je raditi, podnio ostavku i optužio premijera za sve ono za što ga je optužio, ali tek pošto ga je ovaj smijenio. To bi imalo i političku i svaku drugu težinu, prokazalo bi Linića kao pozitivca, a ovako ga je pokazalo kao negativca povrijeđene taštine, čak i ako istraga pokaže da su sve njegove optužbe iznesene na račun Zorana Milanovića istinite i točne.
Na jučerašnjoj sjednici GO SDP-a svjedočili smo još jednom paradoksu, a to je da u prvom djelu sjednice vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem dobiva jednoglasnu podršku u svojem radu na provođenju reformi (kojih da mi je znati?), da bi se nekoliko sati potom, izjašnjavajući se tobože o isključenju Slavka Linića, a zapravo o povjerenju Zoranu Milanoviću, članstvo raspolutilo odlučivši se najminimalnijom većinom za Linićevo isključenje.
Sklon sam vjerovati da je među članovima GO bilo nešto manje onih čija sudbna, ne samo politička, direktno ovisi o Zoranu Milanoviću, ishod glasanja bio bitno drugačiji.
Ne, Zoran Milanović više nema većinsku podršku članstva stranke kojoj je na čelu, tako misli i Josip Leko predsjednik GO, čim je izrazio svoju sumnju.
Da je Zoran Milanović čovjek s respektabilnim ljudskim integritetom, on bi odmah podnio ostavku, jer svojim ostankom na čelu stranke i vlade, uvjeren sam da će vrijeme pokazati, samo pridonosi neredu u stranci i neradu vlade.
Isto tako riječki SDP-ovci, jer oni su bili najrezolutniji u svojim više nego utemeljenim kritikama Milanovićevog vođenja stranke i vlade, trebali bi sa svojim saveznicima iz drugih organizacija javno zatražiti od Milanovića da podnese ostavku ili pokrenuti inicijativu za sazivanje izvanrednog izbornog sabora stranke, ako već statutom SDP-a nije predviđena mogućnost smjene predsjednika.
Svako oklijevanje i zadržavanje Zorana Milanovića na vlasti je samo korak dalje u rušenju rejtinga SDP, a i guranju Hrvatske u ponor.
Da je jučerašnja sjednica GO SDP-a stanovita prekretnica, kako sam to najavio
http://feniks.bloger.index.hr/post/jel-na-pomolu-kraj-sdpa-onakvog-kakvog-smo-znali/26067531.aspx,
to je sasvim izvjesno, iako nije baš najjasnije kako će se stvari dalje razvijati.
To će pokazati dani koji dolaze kad se smire strasti a ogranci na terenu proanaliziraju i shvate što se to ustvari dogodilo, da je nešto krupno to je svima jasno.
Da se stvari i u stranci i na razini države moraju iz temelja mijenjati i to je nadam se većini jasno.
No, kako rekoh, pričekajmo dane koji dolaze.
