Osebujna nastojanja hrvatskog pravosuđa na uspostavi države vladavine prava
U svom rušilačkom pohodu podrugljivo imenovanog „stvaranje države“ Franjo Tuđman je uništavao i razarao sve institucije sustava, pa i solidno pravosuđe koje je naslijedio od SRH.
Tako su pod izgovorom da su sudili po komunističkim zakonima prvo iz pravosudnog sustava uklonjeni svi suci „pogrešnih krvnih zrnaca“, a na njihova mjesta dovođeni suci skromnog znanja, nikakvog ponašanja, ali „domoljubno“ opredijeljeni, ljudi koji su se divili Tuđmanu kao genijalnom državniku.
Usvojena je i „moda“ da je sudac obični činovnik i da je sudac samo onih 8 uredovnih sati, a poslije toga je samo obični građanin, a sudac je sudac 24/7/365 i njegov privatni život se razlikuje od privatnog života običnih ljudi.
A onda na mjesto predsjednika Vrhovnog suda dolazi osvjedočeni „domoljub“ koji je između ostaloga lansirao „pravno“ silno utemeljenu krilaticu kako se u obrambenom ratu ne mogu počiniti nikakvi a kamo li ratni zločini.
Sjetimo se vrlog Smiljka Sokola, po kojemu je pravno utemeljeno bilo sve ono što Franjo kaže.
Svako malo sudovi nas obraduju presudama dičnih sudaca, Tuđmanovih "naplavina", razno-raznih „lozina“, „bogovića“, „milinkovića“ … a isti takvi „naplavljeni“ i u Vrhovni sud RH svojim odlukama zorno pokazuju da ta sudska instanca ne treba poštovati postojeće zakone, već ih ona može tumačiti proizvoljno. Pa tako, ne poštujući hrvatske zakone donositi i odluke kao što su one o izručenju Perkovića i Mustača Njemačkoj temeljem EUN, neovisno o tome što je za kaznena djela za koja ih tereti njemačko tužiteljstvo temeljem hrvatskih zakona nastupila zastara. Zakonske odredbe o tome tko mogu biti stranke u postupku u tim slučajevima također nisu poštovane.
Ministri pravosuđa, koji su se izmijenili od Tuđmanovog preuzimanja vlasti pa do danas, osim Stjepana Ivaniševića, koji je i svojom ostavkom pokazao da je odgovoran i čovjek na mjestu, sve su redom bili osobe osebujnog shvaćanja prava i pravne države i bez ljudskog integriteta.
Ovaj današnji je, primjerice, svim silama opstruirao rad Haaškog tribunala, iako je taj sud temeljem ustavnog zakona (i) hrvatski sud.
Čitam tako u obrazloženju pravomoćne osuđujuće presude Vrhovnog suda RH Ivi Sanaderu u predmetima Hypo i MOL, kojom je potvrđena prvostupanjska osuđujuća presuda Županijskog suda u Zagrebu s time da mu je Vrhovni sud u svakom predmetu smanjio trajanje zatvorske kazne radi toga što Županijski sud „nije ispravno vrednovao olakotne okolnosti“, dosadašnju neosuđivanost i paz' sad sudjelovanje u DR.
Ne mogu doći k sebi, sudioništvo u DR je olakotna okolnost za počinitelje kako kriminalnih djela svake vrste, ali i krvnih delikata?
Što je to sudjelovanje u DR svojevrsna „licence to kill“?
Po svemu sudeći je, jer smiješ gotovo nekažnjeno propucavati noge susjedima koji ti se ne dopadaju ili „ishoditi“ građevinsku dozvolu za gradnju na mjestima gdje gradnja nije dopuštena više negu uvjerljivim „pravnim“ sredstvima, a jedno od takvih sredstava je i uzimanje talaca pod prijetnjom „zolje“.
Da spomenem dva najeklatantnija primjera, onog pokojnog generala i splitskog, samo na prvi pogled redikula, inače izuzetno opasnog gada.
„Progledavanje kroz prste“ gneralu radi „ratnog herojstva“ u slučaju više njegovih „nestašluka“, a zapravo lakših i težih kaznenih djela, dovelo je na kraju do toga da je postao izvršiteljem više ubojstava, a na kraju je i sam likvidiran.
Splitski redikul na sreću nije još nikoga ubio, ranjavao je, ali još stigne, jer je za „slučaj zolja“ i pokušaj ubojstva trebao biti „fijokiran“ na najmanje 10 godina, a nije i to zato što je invalid i „ratni heroj“.
U oba slučaja njihova agresivnost i sklonost nasilju nisu posljedice ratnih prilika, već su ih obojicu te sklonosti i odvele u rat, zato što im je rat pružao jedinstvenu priliku da se nekažnjeno „iskažu“ u onome u čemu su bili „dobri“. Nasilništvu!
Ili sad u slučaju Sanadera, koje je to on muke i traume proživljavao u ratu da bi se kao posljedica kod njega, inače neporočnog, razvile sklonosti kriminalu.
Jel' bio na prvoj crti bojišnice?
Nije!
Jel bio ranjavan?
Nije!
Jel' bio prognanik?
Nije!
Jel' bio u zarobljeničkim logorima?
Nije!
Jel' prema njemu i nad njim tokom rata provođeno bilo kakvo nasilje koje bi moglo imati nekakvog utjecaja na njegovu psihu?
Nije!
Pa koji je to onda vrag koji bi mu trebao priskrbiti nekakve olakšavajuće okolnosti u presuđivanju za počinjenje teških kaznenih djela? Predsjednik države ih čak kvalificira kao veleizdaju.
A što je Ivo Sanader bio u ratu osim što je bio sudionikom tzv. ZZP pod vodstvom Franje Tuđmana i ne bi li se to onda prije moglo podvoditi pod otegotne nego olakotne okolnosti?
Mislim da je ova pravomoćna presuda Vrhovnog suda, odnosno njeno obrazloženje o uzimanju sudioništva u ratu kao olakotne okolnosti pri procesuiranju počinitelja kaznenih djela pred sudovima, opasan presedan na tragu toga da jedan i inače neopravdano povlašten i privilegiran parazitski sloj hrvatskog društva ne potpada pod kategoriju građana koji su svi jednaki pred zakonom.
Znači bio si u ratu na „pravoj“ strani i odmah si amnestiran za počinjenje kaznenih djela iako za počinitelje tih kaznenih djela nikad nije proglašena amnestija.
Jest Hrvatska ušla u Evropu, ali Evropa izgleda nikad ući u Hrvatsku neće, bar ne u onu Tuđmanovu.
Tako su pod izgovorom da su sudili po komunističkim zakonima prvo iz pravosudnog sustava uklonjeni svi suci „pogrešnih krvnih zrnaca“, a na njihova mjesta dovođeni suci skromnog znanja, nikakvog ponašanja, ali „domoljubno“ opredijeljeni, ljudi koji su se divili Tuđmanu kao genijalnom državniku.
Usvojena je i „moda“ da je sudac obični činovnik i da je sudac samo onih 8 uredovnih sati, a poslije toga je samo obični građanin, a sudac je sudac 24/7/365 i njegov privatni život se razlikuje od privatnog života običnih ljudi.
A onda na mjesto predsjednika Vrhovnog suda dolazi osvjedočeni „domoljub“ koji je između ostaloga lansirao „pravno“ silno utemeljenu krilaticu kako se u obrambenom ratu ne mogu počiniti nikakvi a kamo li ratni zločini.
Sjetimo se vrlog Smiljka Sokola, po kojemu je pravno utemeljeno bilo sve ono što Franjo kaže.
Svako malo sudovi nas obraduju presudama dičnih sudaca, Tuđmanovih "naplavina", razno-raznih „lozina“, „bogovića“, „milinkovića“ … a isti takvi „naplavljeni“ i u Vrhovni sud RH svojim odlukama zorno pokazuju da ta sudska instanca ne treba poštovati postojeće zakone, već ih ona može tumačiti proizvoljno. Pa tako, ne poštujući hrvatske zakone donositi i odluke kao što su one o izručenju Perkovića i Mustača Njemačkoj temeljem EUN, neovisno o tome što je za kaznena djela za koja ih tereti njemačko tužiteljstvo temeljem hrvatskih zakona nastupila zastara. Zakonske odredbe o tome tko mogu biti stranke u postupku u tim slučajevima također nisu poštovane.
Ministri pravosuđa, koji su se izmijenili od Tuđmanovog preuzimanja vlasti pa do danas, osim Stjepana Ivaniševića, koji je i svojom ostavkom pokazao da je odgovoran i čovjek na mjestu, sve su redom bili osobe osebujnog shvaćanja prava i pravne države i bez ljudskog integriteta.
Ovaj današnji je, primjerice, svim silama opstruirao rad Haaškog tribunala, iako je taj sud temeljem ustavnog zakona (i) hrvatski sud.
Čitam tako u obrazloženju pravomoćne osuđujuće presude Vrhovnog suda RH Ivi Sanaderu u predmetima Hypo i MOL, kojom je potvrđena prvostupanjska osuđujuća presuda Županijskog suda u Zagrebu s time da mu je Vrhovni sud u svakom predmetu smanjio trajanje zatvorske kazne radi toga što Županijski sud „nije ispravno vrednovao olakotne okolnosti“, dosadašnju neosuđivanost i paz' sad sudjelovanje u DR.
Ne mogu doći k sebi, sudioništvo u DR je olakotna okolnost za počinitelje kako kriminalnih djela svake vrste, ali i krvnih delikata?
Što je to sudjelovanje u DR svojevrsna „licence to kill“?
Po svemu sudeći je, jer smiješ gotovo nekažnjeno propucavati noge susjedima koji ti se ne dopadaju ili „ishoditi“ građevinsku dozvolu za gradnju na mjestima gdje gradnja nije dopuštena više negu uvjerljivim „pravnim“ sredstvima, a jedno od takvih sredstava je i uzimanje talaca pod prijetnjom „zolje“.
Da spomenem dva najeklatantnija primjera, onog pokojnog generala i splitskog, samo na prvi pogled redikula, inače izuzetno opasnog gada.
„Progledavanje kroz prste“ gneralu radi „ratnog herojstva“ u slučaju više njegovih „nestašluka“, a zapravo lakših i težih kaznenih djela, dovelo je na kraju do toga da je postao izvršiteljem više ubojstava, a na kraju je i sam likvidiran.
Splitski redikul na sreću nije još nikoga ubio, ranjavao je, ali još stigne, jer je za „slučaj zolja“ i pokušaj ubojstva trebao biti „fijokiran“ na najmanje 10 godina, a nije i to zato što je invalid i „ratni heroj“.
U oba slučaja njihova agresivnost i sklonost nasilju nisu posljedice ratnih prilika, već su ih obojicu te sklonosti i odvele u rat, zato što im je rat pružao jedinstvenu priliku da se nekažnjeno „iskažu“ u onome u čemu su bili „dobri“. Nasilništvu!
Ili sad u slučaju Sanadera, koje je to on muke i traume proživljavao u ratu da bi se kao posljedica kod njega, inače neporočnog, razvile sklonosti kriminalu.
Jel' bio na prvoj crti bojišnice?
Nije!
Jel bio ranjavan?
Nije!
Jel' bio prognanik?
Nije!
Jel' bio u zarobljeničkim logorima?
Nije!
Jel' prema njemu i nad njim tokom rata provođeno bilo kakvo nasilje koje bi moglo imati nekakvog utjecaja na njegovu psihu?
Nije!
Pa koji je to onda vrag koji bi mu trebao priskrbiti nekakve olakšavajuće okolnosti u presuđivanju za počinjenje teških kaznenih djela? Predsjednik države ih čak kvalificira kao veleizdaju.
A što je Ivo Sanader bio u ratu osim što je bio sudionikom tzv. ZZP pod vodstvom Franje Tuđmana i ne bi li se to onda prije moglo podvoditi pod otegotne nego olakotne okolnosti?
Mislim da je ova pravomoćna presuda Vrhovnog suda, odnosno njeno obrazloženje o uzimanju sudioništva u ratu kao olakotne okolnosti pri procesuiranju počinitelja kaznenih djela pred sudovima, opasan presedan na tragu toga da jedan i inače neopravdano povlašten i privilegiran parazitski sloj hrvatskog društva ne potpada pod kategoriju građana koji su svi jednaki pred zakonom.
Znači bio si u ratu na „pravoj“ strani i odmah si amnestiran za počinjenje kaznenih djela iako za počinitelje tih kaznenih djela nikad nije proglašena amnestija.
Jest Hrvatska ušla u Evropu, ali Evropa izgleda nikad ući u Hrvatsku neće, bar ne u onu Tuđmanovu.
