„Nabijanje na k(atolički)“
Kad ljudi vide bilo kakvu negativnu pojavu u društvu, neznanje i nemar nadležnih, činjenje nepravde, bezobzirnost i glupa postupanja, a ne mogu ništa tvorno napraviti da stanje promijene na bolje, svatko nađe nekakav „ispušni ventil“, da mu bude lakše i da se osjeća bolje.
„Nabijem te/ga/je/vas/ih na k(atolički!“ izgovarao bi u takvim situacijama moj nekadašnji prerano preminuli suradnik, uvijek kad je opisivao i „otpisivao“ budalaštine i budale, a prepoznavao ih je bez greške i bio dosljedan, čak kad mu je radi toga znao zaprijetiti otkaz.
Sjećam se kad je u „veselom“ raspoloženju, prilikom jednog druženja, rekao vlasniku poduzeća da mu se čudi kako uopće u svojem poduzeću može podnositi takvog kretena kao što je naš direktor, kojega on „nabije na k(atolički)“. Naravno u direktorovom prisustvu.
Kasnije se gazdi, opet u prisustvu direktora, ispričao rekavši da mu je žao što je u onakvom stanju istupio, ali da se „diši ne ispričava zato što je o njemu rekao istinu“.
A gazda je bio u velikoj neprilici zato što je i on bio svjestan da je direktor ordinarna budaletina, samo kako priznati vlastitu grešku, kad su svi znali da je taj direktor bio njegov osobni izbor. No dobro, kad su se direktorovi „uspjesi“ i „genijalni“ potezi i zamisli toliko nagomilali, morao ga je „prožvakati i ispljunuti“.
Ispričah to zato što znam da bi, da je taj moj suradnik danas na životu, dosad već nebrojeno puta „iznabijao na k(atolički)“ i Zorana Milanovića i njegovu vladu, čitav hrvatski politički establishment, a i šire.
Više nego zasluženo!
Tako primjerice pametni ljudi, na sreću i takvih ima, pa i među sindikalnim liderima i to puno više nego među Milanovićevim ministrima, upozoravaju na pogubnost pokušaja outsourcinga uslužnih djelatnosti iz javnog sektora i to ne samo po zaposlene nego i po kvalitetu usluge zato što one koji bi kao specijalizirani preuzeli te poslove pogoni pohlepa, samo pohlepa i ništa osim pohlepe.
U Vladi, radi ograničenja vlastitih umova, ne mogu shvatiti da je prihvaćanje razumnih prijedloga i upozorenja, makar ona dolazila i iz sindikata, pa makar to uvažavanje vodilo i prema odustajanja od projekata, koji su se očito samo radi nedovoljnog promišljanja činili vrlo prihvatljivim, znak snage a ne slabosti, ustrajavat će i najavljivati kako „od outsourcinga ne odustaju“. Samo će priču modificirati tako da to ne bude klasični outsourcing nego tzv spin off, osnivanje novog javnog uslužnog poduzeća u koje bi bili „prebačeni“ svi zaposlenici koji danas obavljaju uslužne poslove u javnom sektoru.
Zamisli samo genijalnog uma koji je kadar tvrditi da bi takva vrsta reorganizacije uslužnih poslova u javnom sektoru donijela uštede.
Vrijedan je svakog „nabijanja na k(atolički)“ i to više puta ne samo jedamput..
Naime danas u ustanovama i svim drugim subjektima koji spadaju u javni sektor postoje sve E(konomsko)F(inancijsko)O(rganizacijsko)K(adrovski)O(pći)P(poslovi) službe s odnosnim rukovoditeljima, dok u novoosnovanom poduzeću sve te službe treba osnovati, uspostaviti suvislu organizaciju u zapravo državnoj mega-tvrtki s tridesetak tisuća zaposlenih i imenovati rukovodni kadar, a da svi oni postojeći, u svim subjektima javnog sektora, ostaju na svojim mjestima, samo s pokojom brigom manje, pa kako to već samo radi toga može biti jeftinije rješenje od postojećeg?
„Nabijanje na k(atolički)“ svakako zaslužuje i žilavljenje Vlade, a posebno ministra Mrsića na daljnjem obespravljivanju radništva kroz potpuno nepotrebne i ničim, a najmanje zahtjevima EK, uvjetovane promjene ZOR-a.
Nakon što je „odstrijelio“ Slavka Linića s mjesta ministra financija i odstranio ga iz partije, naš „postavljač letvica na različite visine“, od slučaja do slučaja, smijenio je još dva „umorna“ ministra, jednoga koji je bio umoran od njega i drugoga od kojeg je on bio umoran, tako je vlada rekonstruirana, ima trojicu novih ministara, od kojih je Linićev zamjenik, Boris Lalovac, samo „avancirao“ na mjesto donedavnog šefa, a druga dvojica su „novi“ ljudi, no dobro, jedan i ne baš tako novi, Sinišu Vargu, navodnog Milanovićevog intimusa, se kao ravnatelja HZZO-a češće zvalo na važne sastanke nego Rajka Ostojića, tadašnjeg ministra zdravlja i Vedrana Mornara, koji dolazi umjesto Željka Jovanovića na mjesto ministra znanosti, obrazovanja i sporta.
I dok Lalovac ne najavljuje nikakve zaokrete i ne obećava spektakularne rezultate na području koje pokriva, dotle su druga dvojica najavili prave revolucija u svojim djelatnostima.
Varga najavljuje drastično poboljšanje rada u zdravstvenim ustanovama pogotovo bolnicama, što bi se postiglo revizijom masterplana (sic!), kojega je Vlada usvojila pred desetak dana, tako da bi se i dosadašnje liste čekanja drastično smanjile (koji ih to ministar zdravlja dosad nije „drastično“ smanjivao, a vrijeme čekanja se samo povećavalo).
I već zato što nikakvo poboljšanje situacije u zdravstvu, radi nedostatnih sredstava za sveobuhvatnu zdravstvenu zaštitu stanovništva, nije moguće, pretpostavljam da bi i vrli novi ministar od mojeg pokojnog suradnika zavrijedio višestruko „nabijanje na k(atolički)“.
Mornar opet najavljuje revoluciju u, prvenstveno, obrazovnom sustavu, jer će on nastavne planove i programe usuglasiti s HBK, jer ne može drugačije u zemlji s 86 % katolika. Odmah nam je čovjek dao do znanja kako je radi istog razloga (86 % katolika) vjeronauku itekako mjesto u državnim školama.
I on bi zavrijedio višekratno „nabijanje na k(atolički)“ zato što prvo, ne poštuje ustav RH, prema kojemu je Hrvatska definirana kao sekularna država i drugo, ne vrišti do neba radi nedostatnih sredstava koja se izdvajaju za obrazovanje i znanost.
Za zdravstvenu zaštitu novca nema, nema ga ni za obrazovanje i znanost, nema ga ni za „krpanje rupa u proračunu“, ali ga obilno ima za crkvu i branitelje.
Osim toga, budimo objektivni, do kraja mandata ove vlade ostalo je još godinu i po dana, a obzirom na sve „uspjehe“ koje je dosad polučila pod „genijalnim“ Milanovićevim vodstvom, ova koalicija predvođena SDP-om teško može računati na izbornu pobjedu na sljedećim parlamentarnim izborima, vremena je puno premalo za nekakve „zaokrete“ za provedbu kojih bi teško dostajao i puni mandat.
„Nabijem te/ga/je/vas/ih na k(atolički!“ izgovarao bi u takvim situacijama moj nekadašnji prerano preminuli suradnik, uvijek kad je opisivao i „otpisivao“ budalaštine i budale, a prepoznavao ih je bez greške i bio dosljedan, čak kad mu je radi toga znao zaprijetiti otkaz.
Sjećam se kad je u „veselom“ raspoloženju, prilikom jednog druženja, rekao vlasniku poduzeća da mu se čudi kako uopće u svojem poduzeću može podnositi takvog kretena kao što je naš direktor, kojega on „nabije na k(atolički)“. Naravno u direktorovom prisustvu.
Kasnije se gazdi, opet u prisustvu direktora, ispričao rekavši da mu je žao što je u onakvom stanju istupio, ali da se „diši ne ispričava zato što je o njemu rekao istinu“.
A gazda je bio u velikoj neprilici zato što je i on bio svjestan da je direktor ordinarna budaletina, samo kako priznati vlastitu grešku, kad su svi znali da je taj direktor bio njegov osobni izbor. No dobro, kad su se direktorovi „uspjesi“ i „genijalni“ potezi i zamisli toliko nagomilali, morao ga je „prožvakati i ispljunuti“.
Ispričah to zato što znam da bi, da je taj moj suradnik danas na životu, dosad već nebrojeno puta „iznabijao na k(atolički)“ i Zorana Milanovića i njegovu vladu, čitav hrvatski politički establishment, a i šire.
Više nego zasluženo!
Tako primjerice pametni ljudi, na sreću i takvih ima, pa i među sindikalnim liderima i to puno više nego među Milanovićevim ministrima, upozoravaju na pogubnost pokušaja outsourcinga uslužnih djelatnosti iz javnog sektora i to ne samo po zaposlene nego i po kvalitetu usluge zato što one koji bi kao specijalizirani preuzeli te poslove pogoni pohlepa, samo pohlepa i ništa osim pohlepe.
U Vladi, radi ograničenja vlastitih umova, ne mogu shvatiti da je prihvaćanje razumnih prijedloga i upozorenja, makar ona dolazila i iz sindikata, pa makar to uvažavanje vodilo i prema odustajanja od projekata, koji su se očito samo radi nedovoljnog promišljanja činili vrlo prihvatljivim, znak snage a ne slabosti, ustrajavat će i najavljivati kako „od outsourcinga ne odustaju“. Samo će priču modificirati tako da to ne bude klasični outsourcing nego tzv spin off, osnivanje novog javnog uslužnog poduzeća u koje bi bili „prebačeni“ svi zaposlenici koji danas obavljaju uslužne poslove u javnom sektoru.
Zamisli samo genijalnog uma koji je kadar tvrditi da bi takva vrsta reorganizacije uslužnih poslova u javnom sektoru donijela uštede.
Vrijedan je svakog „nabijanja na k(atolički)“ i to više puta ne samo jedamput..
Naime danas u ustanovama i svim drugim subjektima koji spadaju u javni sektor postoje sve E(konomsko)F(inancijsko)O(rganizacijsko)K(adrovski)O(pći)P(poslovi) službe s odnosnim rukovoditeljima, dok u novoosnovanom poduzeću sve te službe treba osnovati, uspostaviti suvislu organizaciju u zapravo državnoj mega-tvrtki s tridesetak tisuća zaposlenih i imenovati rukovodni kadar, a da svi oni postojeći, u svim subjektima javnog sektora, ostaju na svojim mjestima, samo s pokojom brigom manje, pa kako to već samo radi toga može biti jeftinije rješenje od postojećeg?
„Nabijanje na k(atolički)“ svakako zaslužuje i žilavljenje Vlade, a posebno ministra Mrsića na daljnjem obespravljivanju radništva kroz potpuno nepotrebne i ničim, a najmanje zahtjevima EK, uvjetovane promjene ZOR-a.
Nakon što je „odstrijelio“ Slavka Linića s mjesta ministra financija i odstranio ga iz partije, naš „postavljač letvica na različite visine“, od slučaja do slučaja, smijenio je još dva „umorna“ ministra, jednoga koji je bio umoran od njega i drugoga od kojeg je on bio umoran, tako je vlada rekonstruirana, ima trojicu novih ministara, od kojih je Linićev zamjenik, Boris Lalovac, samo „avancirao“ na mjesto donedavnog šefa, a druga dvojica su „novi“ ljudi, no dobro, jedan i ne baš tako novi, Sinišu Vargu, navodnog Milanovićevog intimusa, se kao ravnatelja HZZO-a češće zvalo na važne sastanke nego Rajka Ostojića, tadašnjeg ministra zdravlja i Vedrana Mornara, koji dolazi umjesto Željka Jovanovića na mjesto ministra znanosti, obrazovanja i sporta.
I dok Lalovac ne najavljuje nikakve zaokrete i ne obećava spektakularne rezultate na području koje pokriva, dotle su druga dvojica najavili prave revolucija u svojim djelatnostima.
Varga najavljuje drastično poboljšanje rada u zdravstvenim ustanovama pogotovo bolnicama, što bi se postiglo revizijom masterplana (sic!), kojega je Vlada usvojila pred desetak dana, tako da bi se i dosadašnje liste čekanja drastično smanjile (koji ih to ministar zdravlja dosad nije „drastično“ smanjivao, a vrijeme čekanja se samo povećavalo).
I već zato što nikakvo poboljšanje situacije u zdravstvu, radi nedostatnih sredstava za sveobuhvatnu zdravstvenu zaštitu stanovništva, nije moguće, pretpostavljam da bi i vrli novi ministar od mojeg pokojnog suradnika zavrijedio višestruko „nabijanje na k(atolički)“.
Mornar opet najavljuje revoluciju u, prvenstveno, obrazovnom sustavu, jer će on nastavne planove i programe usuglasiti s HBK, jer ne može drugačije u zemlji s 86 % katolika. Odmah nam je čovjek dao do znanja kako je radi istog razloga (86 % katolika) vjeronauku itekako mjesto u državnim školama.
I on bi zavrijedio višekratno „nabijanje na k(atolički)“ zato što prvo, ne poštuje ustav RH, prema kojemu je Hrvatska definirana kao sekularna država i drugo, ne vrišti do neba radi nedostatnih sredstava koja se izdvajaju za obrazovanje i znanost.
Za zdravstvenu zaštitu novca nema, nema ga ni za obrazovanje i znanost, nema ga ni za „krpanje rupa u proračunu“, ali ga obilno ima za crkvu i branitelje.
Osim toga, budimo objektivni, do kraja mandata ove vlade ostalo je još godinu i po dana, a obzirom na sve „uspjehe“ koje je dosad polučila pod „genijalnim“ Milanovićevim vodstvom, ova koalicija predvođena SDP-om teško može računati na izbornu pobjedu na sljedećim parlamentarnim izborima, vremena je puno premalo za nekakve „zaokrete“ za provedbu kojih bi teško dostajao i puni mandat.
