Od viška glava ne boli!?
Ili ipak boli?
U najnovije vrijeme sredstva javnog priopćavanja prepuna su podataka o tome kako su vladajući, sveudilj lamentirajući o prekomjernom broju zaposlenih u javnom sektoru, zaposlili u svojem mandatu dosad preko 20.000 novih ljudi.
Svi se čudom čudimo kako je to moguće kad se već 15 godina intenzivno priča o tome kako nam je javni sektor glomazan i da se u njemu krije višak od 50 – 60 tisuća zaposlenih.
Rješavanje viška zaposlenih u administraciji radi „rezanja“ troškova bio je predizborni slogan sviju, ali i jedan od glavnih pravaca reformskog udara Vlade predvođene Zoranom Milanovićem.
A onda umjesto smanjenja broja zaposlenih u javnom sektoru dolazi do nezanemarivog broja novozaposlenih.
No dobro, istina je da administracija reproducira i hrani samu sebe kroz obavljanje izmišljenih i nepotrebnih poslova, ali i kroz nerad i javašluk, za što su krivi prvenstveno vodeći ljudi od predsjednika Vlade preko ministara, direktora javnih poduzeća, direktora službi i sektora u javnoj upravi, ali i niži rukovodni kadar.
Glavni problemi vodećih ljudi je prvo njihovo neznanje, njihova nesposobnost i nezainteresiranost za posao koji bi trebali obavljati, jer su na svoja vodeća mjesta postavljeni kao stranački uhljebi umjesto da su takva radna mjesta popunjena putem javnih natječaja.
Osim toga, zašto nakon svakih izbora, kad se mijenja politička „garnitura“, treba mijenjati i šefove u administraciji ili u javnim poduzećima, kakve veze ima stručni posao s političkom opcijom?
Primjerice, zašto mijenjati šefa Porezne uprave, koji je dobro radio svoj posao, ako je voljom birača na izborima promijenjen ministar financija? Jer ako nisu iste političke „boje“ onda se valjda šef Porezne ne mora pridržavati zakona i propisa, već će raditi sve moguće da napakosti ministru? Samo pokazalo se da to najbolje rade jedni drugima oni iste političke opcije.
Zašto sposoban i stručan čovjek na čelu neke službe, iza kojega postoje rezultati, ne bi mogao taj posao raditi i 20 i više godina, neovisno o političkoj opciji koja je trenutno vladajuća.
Čemu primjerice stručnog i sposobnog predsjednika uprave HEP-a, mijenjati ako je promijenjen ministar gospodarstva. Ali ne samo da se mijenja predsjednika uprave, mijenja se čitava uprava, jer će valjda kad je HDZ na vlasti elektrane proizvoditi katoličku struju, a kad je SDP onda ateističku ili bar agnostičku!?
Nekompetencija, neodgovornost, a posebno politika nezamjeranja vodećih struktura dovode do toga da je kontrola izvršenog posla gotovo nikakva, što pridonosi zahtjevima za „pojačanjima“ tamo gdje „škripi“, a „tehnologija“ je gotovo uvijek ista; neki pojedinac ne „stiže“ obaviti posao od kojega „puca glava“, njegov nadređeni se neće upustiti u to da malo proanalizira stanje i da uoči da taj njegov radnik jednostavno ne radi svoj posao, da „zuji“ okolo i da zato ne stiže. On će prihvatiti tvrdnju o prekomjernom poslu, pa će se izboriti da se na te poslove rasporedi još jedan čovjek … I sad bi se očekivalo da njih dvojica mogu bez problema obaviti sve zadaće, ali nije tako, jer se sad pojavljuje i fenomen „ogledavanja“ koji se očituje u očekivanju jednoga da će onaj drugi podmetnuti leđa i obaviti i jedan dio njegovog posla, što naravno ovome ne pada na pamet, pa sada dvojica zaposlenika ne stignu napraviti posao koji prije nije stizao jedan … Šef pribjegava oprobanoj metodi dovodi im u pomoć još jednog, hej, čekaj, sad to više nije jedno radno mjesto sad je to već odjel, a odjel mora imati šefa … I tako dolazimo do odjela s četvoricom zaposlenih tamo gdje je, tako je pažljiva procjena radnih mjesta pokazala, sistematizacijom predviđen jedan zaposlenik, što bi i bilo sasvim dostatno da je tog zaposlenika netko kontrolirao.
Navest ću jedan primjer iz mojeg osobnog iskustva:
Početkom devedesetih došao sam za direktora proizvodnje u jedno veliko poduzeće koje je već i prije sloma jugoslavenskog tržišta bilo u velikim problemima. Zadatak je bio izvršiti sveobuhvatnu analizu stanja, ocijeniti poslovnu sposobnost poduzeća i racionalizirati njegov rad i poslovanje.
U dijelu administracije jednog proizvodnog pogona našao sam 16 zaposlenih činovnica tamo gdje je sistematizacijom radnih mjesta bilo predviđeno njih 5. Svaku od tih činovnica pozvao sam na razgovor u četiri oka i zamolio da mi iskreno kažu koliko one vremena provedu stvarno radeći … Dobio sam odgovore koji su se kretali između 1,5 pa do maksimalno tri sata dnevno. Nakon obavljenih pojedinačnih razgovora održao sam u odjelu sastanak sa svima na okupu, rekavši im da će u odjelu ostati raditi njih pet, ostale će biti raspoređene na proizvodna radna mjesta. Naravno da to nije išlo bez „plača i škrguta zubi“, ali vrlo brzo se sve smirilo, pokazalo se da preostalih pet činovnica stižu kvalitetno i na vrijeme obaviti posao koji je prije toga jedva stizalo njih 16.
Drugi problem koji se javlja u javnoj upravi ali bogami i u privatnom sektoru, je izostanak permanentnog obrazovanja zaposlenika, pogotovo obzirom na „novo stanje stvari“ kao što je priča oko ulaska u EU i „povlačenja“ novca, prvo iz pretpristupnih fondova, a nakon ulaska u punopravno članstvo, korištenja sredstava iz fondova EU, posebno onih za strukturalne prilagodbe.
Svjedoci smo da je RH iz tih fondova povukla puno manje sredstava, nego je to objektivno mogla, a taj trend se i dalje nastavlja, radi toga jer odnosne službe kako u javnom, tako i u privatnom sektoru jednostavno nemaju dovoljno stručno osposobljenih ljudi koji bi kvalitetno ispostavljali zahtjeve za dodjelu sredstava iz tih fondova.
Da je pravodobno kroz permanentno obrazovanje osposobljen dovoljan broj službenika, jednako u javnom kao i u privatnom sektoru, količina novca iz EU fondova za potrebe RH bila bi znatno veća.
Dakle uspostava političke kontrole nad javnim sektorom uz izostanak stručne i radne kontrole rada svakog pojedinca, te izostanak premanentnog obrazovanja, dovodi do reproduciranja administracije, porasta njene neefikasnosti i njenog bujanja.
Mislim da u toj sferi treba tražiti razloge povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi.
U najnovije vrijeme sredstva javnog priopćavanja prepuna su podataka o tome kako su vladajući, sveudilj lamentirajući o prekomjernom broju zaposlenih u javnom sektoru, zaposlili u svojem mandatu dosad preko 20.000 novih ljudi.
Svi se čudom čudimo kako je to moguće kad se već 15 godina intenzivno priča o tome kako nam je javni sektor glomazan i da se u njemu krije višak od 50 – 60 tisuća zaposlenih.
Rješavanje viška zaposlenih u administraciji radi „rezanja“ troškova bio je predizborni slogan sviju, ali i jedan od glavnih pravaca reformskog udara Vlade predvođene Zoranom Milanovićem.
A onda umjesto smanjenja broja zaposlenih u javnom sektoru dolazi do nezanemarivog broja novozaposlenih.
No dobro, istina je da administracija reproducira i hrani samu sebe kroz obavljanje izmišljenih i nepotrebnih poslova, ali i kroz nerad i javašluk, za što su krivi prvenstveno vodeći ljudi od predsjednika Vlade preko ministara, direktora javnih poduzeća, direktora službi i sektora u javnoj upravi, ali i niži rukovodni kadar.
Glavni problemi vodećih ljudi je prvo njihovo neznanje, njihova nesposobnost i nezainteresiranost za posao koji bi trebali obavljati, jer su na svoja vodeća mjesta postavljeni kao stranački uhljebi umjesto da su takva radna mjesta popunjena putem javnih natječaja.
Osim toga, zašto nakon svakih izbora, kad se mijenja politička „garnitura“, treba mijenjati i šefove u administraciji ili u javnim poduzećima, kakve veze ima stručni posao s političkom opcijom?
Primjerice, zašto mijenjati šefa Porezne uprave, koji je dobro radio svoj posao, ako je voljom birača na izborima promijenjen ministar financija? Jer ako nisu iste političke „boje“ onda se valjda šef Porezne ne mora pridržavati zakona i propisa, već će raditi sve moguće da napakosti ministru? Samo pokazalo se da to najbolje rade jedni drugima oni iste političke opcije.
Zašto sposoban i stručan čovjek na čelu neke službe, iza kojega postoje rezultati, ne bi mogao taj posao raditi i 20 i više godina, neovisno o političkoj opciji koja je trenutno vladajuća.
Čemu primjerice stručnog i sposobnog predsjednika uprave HEP-a, mijenjati ako je promijenjen ministar gospodarstva. Ali ne samo da se mijenja predsjednika uprave, mijenja se čitava uprava, jer će valjda kad je HDZ na vlasti elektrane proizvoditi katoličku struju, a kad je SDP onda ateističku ili bar agnostičku!?
Nekompetencija, neodgovornost, a posebno politika nezamjeranja vodećih struktura dovode do toga da je kontrola izvršenog posla gotovo nikakva, što pridonosi zahtjevima za „pojačanjima“ tamo gdje „škripi“, a „tehnologija“ je gotovo uvijek ista; neki pojedinac ne „stiže“ obaviti posao od kojega „puca glava“, njegov nadređeni se neće upustiti u to da malo proanalizira stanje i da uoči da taj njegov radnik jednostavno ne radi svoj posao, da „zuji“ okolo i da zato ne stiže. On će prihvatiti tvrdnju o prekomjernom poslu, pa će se izboriti da se na te poslove rasporedi još jedan čovjek … I sad bi se očekivalo da njih dvojica mogu bez problema obaviti sve zadaće, ali nije tako, jer se sad pojavljuje i fenomen „ogledavanja“ koji se očituje u očekivanju jednoga da će onaj drugi podmetnuti leđa i obaviti i jedan dio njegovog posla, što naravno ovome ne pada na pamet, pa sada dvojica zaposlenika ne stignu napraviti posao koji prije nije stizao jedan … Šef pribjegava oprobanoj metodi dovodi im u pomoć još jednog, hej, čekaj, sad to više nije jedno radno mjesto sad je to već odjel, a odjel mora imati šefa … I tako dolazimo do odjela s četvoricom zaposlenih tamo gdje je, tako je pažljiva procjena radnih mjesta pokazala, sistematizacijom predviđen jedan zaposlenik, što bi i bilo sasvim dostatno da je tog zaposlenika netko kontrolirao.
Navest ću jedan primjer iz mojeg osobnog iskustva:
Početkom devedesetih došao sam za direktora proizvodnje u jedno veliko poduzeće koje je već i prije sloma jugoslavenskog tržišta bilo u velikim problemima. Zadatak je bio izvršiti sveobuhvatnu analizu stanja, ocijeniti poslovnu sposobnost poduzeća i racionalizirati njegov rad i poslovanje.
U dijelu administracije jednog proizvodnog pogona našao sam 16 zaposlenih činovnica tamo gdje je sistematizacijom radnih mjesta bilo predviđeno njih 5. Svaku od tih činovnica pozvao sam na razgovor u četiri oka i zamolio da mi iskreno kažu koliko one vremena provedu stvarno radeći … Dobio sam odgovore koji su se kretali između 1,5 pa do maksimalno tri sata dnevno. Nakon obavljenih pojedinačnih razgovora održao sam u odjelu sastanak sa svima na okupu, rekavši im da će u odjelu ostati raditi njih pet, ostale će biti raspoređene na proizvodna radna mjesta. Naravno da to nije išlo bez „plača i škrguta zubi“, ali vrlo brzo se sve smirilo, pokazalo se da preostalih pet činovnica stižu kvalitetno i na vrijeme obaviti posao koji je prije toga jedva stizalo njih 16.
Drugi problem koji se javlja u javnoj upravi ali bogami i u privatnom sektoru, je izostanak permanentnog obrazovanja zaposlenika, pogotovo obzirom na „novo stanje stvari“ kao što je priča oko ulaska u EU i „povlačenja“ novca, prvo iz pretpristupnih fondova, a nakon ulaska u punopravno članstvo, korištenja sredstava iz fondova EU, posebno onih za strukturalne prilagodbe.
Svjedoci smo da je RH iz tih fondova povukla puno manje sredstava, nego je to objektivno mogla, a taj trend se i dalje nastavlja, radi toga jer odnosne službe kako u javnom, tako i u privatnom sektoru jednostavno nemaju dovoljno stručno osposobljenih ljudi koji bi kvalitetno ispostavljali zahtjeve za dodjelu sredstava iz tih fondova.
Da je pravodobno kroz permanentno obrazovanje osposobljen dovoljan broj službenika, jednako u javnom kao i u privatnom sektoru, količina novca iz EU fondova za potrebe RH bila bi znatno veća.
Dakle uspostava političke kontrole nad javnim sektorom uz izostanak stručne i radne kontrole rada svakog pojedinca, te izostanak premanentnog obrazovanja, dovodi do reproduciranja administracije, porasta njene neefikasnosti i njenog bujanja.
Mislim da u toj sferi treba tražiti razloge povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi.
