MOLovanje
Evo nas opet!
Po tko zna koji puta se iščuđavamo nad postupcima MOL–ove uprave, koji su gotovo uvijek bili na štetu INE.
Najnovije je najava zatvaranje ININE rafinerije i Sisku, dakle one rafinerije koju je MOL prema ugovoru bio obavezan modernizirati.
Samo, nemojmo se zavaravati, INU, kao ni mnoge druge respektabilne hrvatske tvrtke, nije uništio strani vlasnik, prve čavle u lijes hrvatskog gospodarstva, a pogotovo njene industrije, zabio je „najveći rvat u HrvatHHrvat u povijesti“, a ustvari nedoučeni mrgodni skriboman i opasni luđak, Franjo Tuđman.
Ali ostanimo na INI …
Još početkom 1991. INA diljem svijeta na istraživanjima nafte i plina radi s trinaest bušaćih garnitura i tri platforme, vlastitom, „Panon“ i dvije unajmljene od Amerikanaca, a 1966. nijedna ININA bušaća garnitura ne radi, kao ni platforme.
„Genijalni“ ljudi, najHrvati pače, naći će ispriku pa reći kako se „nije moglo jer je bio rat“, samo koji rat u Angoli, Siriji, Libiji … pitam ja.
Prava je sreća bila što je već prije počela eksploatacija ININIH naftnih polja u Angoli, jer da nije, Hrvatska bi bila nafte „žedna“, a ovako je bilo goriva na pretek, pa i za srpske tenkove..
Raspadom SFRJ i INA je ostala bez dobrog dijela prihoda koje je ostvarivala na području zajedničke države, samo to je bilo nadoknadivo kroz povećani izvoz, da je to koga zanimalo.
Tuđman, ni od koga ovlašten, pozivajući se na rezultate konzultativnog referenduma, pokreće rat, kojega ne bi mogao pokrenuti čak ni da je referendum bio obavezujući.
I tako, rat košta, Hrvatska jednostavno od redovnih prihoda nema sredstava za vođenje rata, ali Tuđmanov „genij“ znade da novca ima i gdje ga ima, pa jednostavno pretvara INU, Astru, ali i mnoga druga poduzeća u parabudžetske ustanove, nemilice isisavajući novac iz tih gospodarskih subjekata onesposobljavajući ih, ne samo za rad na razvojno-istraživačkim poslovima, nego i za samu prostu reprodukciju.
Da bi se to moglo, Tuđman instalira na čelna mjesta u tim poduzećima „vjerne vojnike partije“, pa će tako kroz INU prodefilirati F. Gregurić, M. Valentić, kasnije „nagrađeni premijerskom pozicijom“, pa D. Štern, koji se ni danas ne zna „odlijepiti“ od INE.
Pitao sam se, ne jedanput, kakav to čovjek moraš biti da kao čelnik poduzeća svjesno uništavaš poduzeće uvjeravajući i sebe i druge da to radiš u interesu hrvatskog naroda i njegove države?
O, jasno je i meni i vama tko su i kakvi su to ljudi, samo što je to danas opasno izreći radi mogućnosti tužbi za sramoćenje, jer danas reći istinu je sramoćenje, a sramotiti sebe i državu nije sramoćenje.
Tako naslijeđenu INU „teško narušenog zdravlja“, niti zna, niti može iz gliba izvući „trećesiječanjska“ vlast, pa u interesu spašavanja proračuna odlučuje prodati INU „strateškom partneru“, mađarskom MOLU, kompaniji kakvih je INA, prije nego što ju je zadesila katastrofalna elementarna nepogoda zvana Tuđman, mogla kupiti desetak.
I tako zahvaljujući i „ekonomskom geniju“ Ljube Jurčića, još jednoga iz plejade prodavača magle, ode MOLU 25 % plus jedna dionica INE za otprilike jednu trećinu njihove vrijednosti.
Od samog dolaska u INU MOL je započeo s muljanjima usmjerenim na slabljenje pozicija INE ma tradicionalno njenim tržištima i jačanje pozicija MOLA.
Daljnjom kupnjom dionica MOL stječe vlasništvo nad gotovo 50 % dionica, a prema nepravomoćnoj sudskoj presudi od Sanadera „kupuje“ 100 % upravljačkih prava.
No dobro prema novom ugovoru MOL se između ostaloga obavezuje modernizirati obje ININE rafinerije, onu u Rijeci i ovu u Sisku.
Od samog početka MOLOVA uprava INE ne ispunjava ugovorne obveze, o čemu vlasti imaju i nemaju saznanja, jer smo tek na suđenju Sanaderu doznali da su hrvatski članovi Uprave tek nekakvi uresi, koji ni u čemu ne sudjeluju i nikakve odluke ne donose, da NO sa svojim predsjednikom, jučer notornim D. Šternom, danas Milanovićevim prijateljem Sinišom Petrovićem, pojma nema što MOL radi u INI, da ni izvršni direktori, oni koje imenuje Vlada, nemaju pojma ni o čemu … a dojam je bio i da nikoga nije bilo briga.
I tek kad je na suđenju Sanaderu pukla bruka i kad se vidjelo da nije baš tako da od hrvatskih članova uprave, članova NO ili onih na pozicijama izvršnih direktora, baš nitko ništa ne zna, već da im je svima već dugo bilo jasno da su marginalizirani i da MOL radi doslovno što ga je volja, Vlada se uznemirila i počela povlačiti nekakve nemušte poteze, kao što je angažman skupih stranih eksperata kako bi od njih doznala ono što im hrvatska „posada“ u INI nije posredovala, potom i po meni nepotrebni arbitražni postupak, koji će prvo dodatno obogatiti Luku Mišetića, a MOLU omogućiti da provodi svoju volju sve vrijeme dok taj postupak traje.
Ali eto, u međuvremenu doznajemo da i hrvatski članovi uprave INE opravdavaju odluku o zatvaranju rafinerije u Sisku time što količine prerađene nafte stalno opadaju, kao da se ne zna da MOL usmjerava uvezenu naftu prema svojoj rafineriji, ostavljajući rafineriju u Sisku bez posla, a to već hrvatske članove uprave nije bilo briga. Nisu se miješali u svoj posao, da se ne bi kome zamjerili.
Kad je bilo jasno da MOL ne poštuje ugovor i ne ispunjava ugovorne obaveze, ako ne prije, a ono odmah nakon izvješća ekspertne skupine, INU je trebalo nacionalizirati uz prethodnu smjenu i izgon iz INE svih članova uprave i izvršnih direktora koji do suđenja Sanaderu nisu znali ništa o onome što se događa u INI i to bez prava na otpremninu. Naravno raspustiti i razjuriti i „neupućeni“ NO INE, koji također nije znao što i koga „nadzire“.
Naravno da bi MOL po proglašenoj nacionalizaciji „pokrenuo i nebo i zemlju“ i podigao tužbe pred znanim i neznanim, nadležnim i nenadležnim institucijama, ali bi bio prinuđen na defanzivu i ostavljen bez mogućnosti bilo kakvog utjecaja na ININO poslovanje i onemogućen u daljnjem nanošenju štete INI.
Po tko zna koji puta se iščuđavamo nad postupcima MOL–ove uprave, koji su gotovo uvijek bili na štetu INE.
Najnovije je najava zatvaranje ININE rafinerije i Sisku, dakle one rafinerije koju je MOL prema ugovoru bio obavezan modernizirati.
Samo, nemojmo se zavaravati, INU, kao ni mnoge druge respektabilne hrvatske tvrtke, nije uništio strani vlasnik, prve čavle u lijes hrvatskog gospodarstva, a pogotovo njene industrije, zabio je „najveći rvat u HrvatHHrvat u povijesti“, a ustvari nedoučeni mrgodni skriboman i opasni luđak, Franjo Tuđman.
Ali ostanimo na INI …
Još početkom 1991. INA diljem svijeta na istraživanjima nafte i plina radi s trinaest bušaćih garnitura i tri platforme, vlastitom, „Panon“ i dvije unajmljene od Amerikanaca, a 1966. nijedna ININA bušaća garnitura ne radi, kao ni platforme.
„Genijalni“ ljudi, najHrvati pače, naći će ispriku pa reći kako se „nije moglo jer je bio rat“, samo koji rat u Angoli, Siriji, Libiji … pitam ja.
Prava je sreća bila što je već prije počela eksploatacija ININIH naftnih polja u Angoli, jer da nije, Hrvatska bi bila nafte „žedna“, a ovako je bilo goriva na pretek, pa i za srpske tenkove..
Raspadom SFRJ i INA je ostala bez dobrog dijela prihoda koje je ostvarivala na području zajedničke države, samo to je bilo nadoknadivo kroz povećani izvoz, da je to koga zanimalo.
Tuđman, ni od koga ovlašten, pozivajući se na rezultate konzultativnog referenduma, pokreće rat, kojega ne bi mogao pokrenuti čak ni da je referendum bio obavezujući.
I tako, rat košta, Hrvatska jednostavno od redovnih prihoda nema sredstava za vođenje rata, ali Tuđmanov „genij“ znade da novca ima i gdje ga ima, pa jednostavno pretvara INU, Astru, ali i mnoga druga poduzeća u parabudžetske ustanove, nemilice isisavajući novac iz tih gospodarskih subjekata onesposobljavajući ih, ne samo za rad na razvojno-istraživačkim poslovima, nego i za samu prostu reprodukciju.
Da bi se to moglo, Tuđman instalira na čelna mjesta u tim poduzećima „vjerne vojnike partije“, pa će tako kroz INU prodefilirati F. Gregurić, M. Valentić, kasnije „nagrađeni premijerskom pozicijom“, pa D. Štern, koji se ni danas ne zna „odlijepiti“ od INE.
Pitao sam se, ne jedanput, kakav to čovjek moraš biti da kao čelnik poduzeća svjesno uništavaš poduzeće uvjeravajući i sebe i druge da to radiš u interesu hrvatskog naroda i njegove države?
O, jasno je i meni i vama tko su i kakvi su to ljudi, samo što je to danas opasno izreći radi mogućnosti tužbi za sramoćenje, jer danas reći istinu je sramoćenje, a sramotiti sebe i državu nije sramoćenje.
Tako naslijeđenu INU „teško narušenog zdravlja“, niti zna, niti može iz gliba izvući „trećesiječanjska“ vlast, pa u interesu spašavanja proračuna odlučuje prodati INU „strateškom partneru“, mađarskom MOLU, kompaniji kakvih je INA, prije nego što ju je zadesila katastrofalna elementarna nepogoda zvana Tuđman, mogla kupiti desetak.
I tako zahvaljujući i „ekonomskom geniju“ Ljube Jurčića, još jednoga iz plejade prodavača magle, ode MOLU 25 % plus jedna dionica INE za otprilike jednu trećinu njihove vrijednosti.
Od samog dolaska u INU MOL je započeo s muljanjima usmjerenim na slabljenje pozicija INE ma tradicionalno njenim tržištima i jačanje pozicija MOLA.
Daljnjom kupnjom dionica MOL stječe vlasništvo nad gotovo 50 % dionica, a prema nepravomoćnoj sudskoj presudi od Sanadera „kupuje“ 100 % upravljačkih prava.
No dobro prema novom ugovoru MOL se između ostaloga obavezuje modernizirati obje ININE rafinerije, onu u Rijeci i ovu u Sisku.
Od samog početka MOLOVA uprava INE ne ispunjava ugovorne obveze, o čemu vlasti imaju i nemaju saznanja, jer smo tek na suđenju Sanaderu doznali da su hrvatski članovi Uprave tek nekakvi uresi, koji ni u čemu ne sudjeluju i nikakve odluke ne donose, da NO sa svojim predsjednikom, jučer notornim D. Šternom, danas Milanovićevim prijateljem Sinišom Petrovićem, pojma nema što MOL radi u INI, da ni izvršni direktori, oni koje imenuje Vlada, nemaju pojma ni o čemu … a dojam je bio i da nikoga nije bilo briga.
I tek kad je na suđenju Sanaderu pukla bruka i kad se vidjelo da nije baš tako da od hrvatskih članova uprave, članova NO ili onih na pozicijama izvršnih direktora, baš nitko ništa ne zna, već da im je svima već dugo bilo jasno da su marginalizirani i da MOL radi doslovno što ga je volja, Vlada se uznemirila i počela povlačiti nekakve nemušte poteze, kao što je angažman skupih stranih eksperata kako bi od njih doznala ono što im hrvatska „posada“ u INI nije posredovala, potom i po meni nepotrebni arbitražni postupak, koji će prvo dodatno obogatiti Luku Mišetića, a MOLU omogućiti da provodi svoju volju sve vrijeme dok taj postupak traje.
Ali eto, u međuvremenu doznajemo da i hrvatski članovi uprave INE opravdavaju odluku o zatvaranju rafinerije u Sisku time što količine prerađene nafte stalno opadaju, kao da se ne zna da MOL usmjerava uvezenu naftu prema svojoj rafineriji, ostavljajući rafineriju u Sisku bez posla, a to već hrvatske članove uprave nije bilo briga. Nisu se miješali u svoj posao, da se ne bi kome zamjerili.
Kad je bilo jasno da MOL ne poštuje ugovor i ne ispunjava ugovorne obaveze, ako ne prije, a ono odmah nakon izvješća ekspertne skupine, INU je trebalo nacionalizirati uz prethodnu smjenu i izgon iz INE svih članova uprave i izvršnih direktora koji do suđenja Sanaderu nisu znali ništa o onome što se događa u INI i to bez prava na otpremninu. Naravno raspustiti i razjuriti i „neupućeni“ NO INE, koji također nije znao što i koga „nadzire“.
Naravno da bi MOL po proglašenoj nacionalizaciji „pokrenuo i nebo i zemlju“ i podigao tužbe pred znanim i neznanim, nadležnim i nenadležnim institucijama, ali bi bio prinuđen na defanzivu i ostavljen bez mogućnosti bilo kakvog utjecaja na ININO poslovanje i onemogućen u daljnjem nanošenju štete INI.
