Ima se – platilo se!
Doznajemo da je Milan Bandić uplatio u gotovini 15 milijuna kuna jamčevine, kako bi bio pušten iz pritvora i mogao se braniti sa slobode.
O da, zabranjeno mu je obnašanje dužnosti gradonačelnika i komunikacija sa svjedocima, još samo da sud kaže tko će ga i na koji način kontrolirati.
I upravo kad s olakšanjem kažemo – Napokon! – naivno misleći da su „institucije sustava“ počele raditi svoj posao, vidimo da u sustavu postoje oni koji će svaku akciju, koja bi trebala voditi ozdravljenju društva razvodniti, a napore onih koji se zalažu za obračun s kriminalom i korupcijom gotovo potpuno obezvrijediti.
U tom obezvrjeđivanju truda PNUSKOK-a i USKOK-a i kad se konačno sakupilo dovoljno političke volje da se krene s raščišćavanjem izuzetno razvijene i razgranate kriminalno-korupcijske mreže u kojoj se našao grad Zagreb, pojavljuju se oni koji se trude promijeniti sve kako ne bi promijenili ništa.
U slučaju akcije „Agram“, odnosno Milana Bandića i su-osumnjičenika je to Županijski sud u Zagrebu, koji svojim odlukama o tobožnjem „nepoštivanja procedure“ od strane suca istrage, koji je po svemu sudeći bio čvrsto opredijeljen, da makar Bandiću ne dopusti korištenje instituta jamčevine, naprosto izvršio takav pritisak na suca da je ovaj na kraju popustio i prihvatio jamčevinu pod određenim uvjetima, ne nudeći uopće instrumente nadzora nad poštivanjem tih uvjeta. Ispada tako da je jamčevina nekakav instrument otkupa indulgencije, a ustvari izraz najgrublje nejednakosti pred sudom, jer će onaj tko je stekao/napljačkao dovoljno moći čekati suđenje na slobodi, istinaibog pod određenim tobože strogim ali nekontrolabilnim uvjetima, pokazuje kako je valjda svojevrsnim otkupom kroz kategoriju jamčevine moguće kupiti nedužnost.
Nije naime jasno tko će i na koji način spriječiti Bandića i druge osumnjičenike da ne utječu na svjedoke, kad su oni svojim radom i ponašanjem i dosad pokazivali da ih u njihovoj upornosti u kršenju zakona ne može spriječiti ni država (kroz provođenje zakona), ni Crkva (pozivanjem na moralnost postupanja, ma koliko to prijetvorno i cinično bilo). Zato je institut pritvora naprosto imperativ kad su takvi svatovi u pitanju.
Nadalje, stječe se dojam da Uskok osumnjičenike, a posebno Bandića ne tereti za ona djela kroz koja je gradskom proračunu nanijeta najveća šteta, a Zagreb kao jedini hrvatski grad koji ima dovoljno prihoda za normalno funkcioniranje, postao prezadužen. A to su upravo poslovi iz kategorije investicija i investicijskog održavanja koji su povjeravani izvođačima radova kroz institut javnih natječaja, a svaki taj posao je preplaćen bar dva puta u odnosu na tržišne cijene radova. Najzorniji primjer je pročistač otpadnih voda, za kojega smo u sredstvima informiranja nebrojeno puta mogli pročitati mišljenjima eksperata da je plaćen bar dvostruko više od tržišne vrijednosti radova.
http://feniks.bloger.index.hr/post/mikikumovi--tehnologija-javnih-natjecaja/1334800.aspx
Milan Bandić za kojega i danas njegov „ideološki otac“ Ivan Šikić nalazi samo riječi hvale, govoreći o njemu kao o „rođenom gradonačelniku Zagreba“, ta zaboga gdje bi se nego u Poganoj Vlaki trebali roditi zagrebački gradonačelnici, jednako kao što se i „hrvatski generali“ trebaju roditi u Širokom Brijegu.
Što je drugo Milan Bandić, onako radišan, obrazovan, načitan i finih manira, mogao i biti nego „rođeni gradonačelnik Zagreba“? Vjerojatno da po šikićima i prof. Mato Mikić u usporedbi s intelektualnim gorostasom Bandićem ispada tek kao neotesana seljačina.
Od njega se ne ograđuje ni Marko Melčić koji je potaknuo poduzetnički duh bezakonja u Milanu Bandiću i Slobodanu Ljubičiću ustupajući im na korištenje nekretnine u vlasništvu SDP bez ikakve naknade, nadzora i kontrole.
Sve vezano uz rad i ponašanje Milana Bandića i Slobodana Ljubičića odvijalo se u zoni, koju bismo najbolje mogli opisati atributom kabadahijski i „mutno".
Čuveno Bandićevo „delanje“ su tek voluntaristički ispadi sračunati na to da se nekome dopadne, bilo da se radi o nekim moćnicima ili širokim masama.
Dopustite mi samo radi ilustracije jedan mali otklon:
Sjećam se tako jedne zgode iz proljeća 2006. kako su na pločniku od „Eurocentra“ prema restoranu „Miramare“ bila nepropisno parkirana dva-tri automobila … U vrijeme gableca nailazi Bandić na čelu svite od desetak svojih poslušnika i na putu prema „Miramareu“ ugleda te nepropisno parkirane automobile i „pobjesni“ naočigled prolaznika i svoje pratnje … tu je „bogmater“ i „sve on mora sam“ i „neradnici“ i naravno mobitel, naziva direktora „Zagrebparkinga“, izgalami se na njega, on hoće „da se taj nered počisti“ … Kroz ne više od 15 minuta na licu mjesta se upriličuje i direktor „Zagrebparkinga“ i jedno osam „pauka“, a „publika“ likuje, aha vidiš „kako se može kad gazda zagalami“ …
Moji suradnici jednako oduševljeni, a ja ih pitam jesu li svjesni da je u tom trenutku u Zagrebu na bar stotinjak mjesta nepropisno parkirano nekoliko stotina ili čak i koja tisuća automobila, koje „pauci“ odvoze kako ih uoče ili po prijavi i da Bandić ne pravi reda, nego u sustav radi samopromocije zapravo unosi pomutnju i nered.
Što je primjerice trebao direktor „Zgrebparkinga“ u Miramarskoj? Da vidi nepropisno parkirana tri automobila?
Navedeno ne govori samo o Bandiću nego i o njegovim poslušnicima/dužnicima, ja mu kao direktor „Zagrebparkinga“ nikad ne bih izašao na teren, prvo bih ga zamolio da se upristoji, potom mu rekao da će „pauci“ kako koji bude slobodan obići i to područje, a ako bi i dalje bio bezobrazan, onda bih mu rekao da mi dostavi plan svojih bauljanja Zagrebom kako bi se trasa kojom se kreće unaprijed počistila.
Vremena je imao više nego dovoljno, podrške iz vrha stranke mu nije nedostajalo, ni pijani ispad mu nije bogznakako naštetio, premda je radi onoga što je počinio, dakle ne zato što se napio, nego što je kao pijan, a pogotovo poslije kao trijezan počinio, trebao biti politički mrtvac, radio je što mu je na pamet padalo, kontrolirao ga nije nitko, a u Gradu si je „posložio“ ekipu od ljudi čije sudbine iz razno-raznih razloga uglavnom ovise o njemu.
Tko bi i gdje primjerice zaposlio Pavla Kalinića ili Miru Lacu, tko bi od Slobodana Ljubičića napravio managera maltene ravnog Lee Iaccocci … I da, radi se mahom o „nezamjenjivom“ BiH kadru i „stočarima“ s hrvatske strane granice. Valjda su po Ivanu Šikiću svi oni „rođeni za Zagreb“, kao veterinr stručnjak za poljoprivredu i šumarstvo ili strojar za samoupravu.
Kumovskim vezama, kroz dodjelu poslova i kroz sinekure stvorio je čitavu vojsku ovisnika ili ljudi koji se osjećaju obavezni prema Bandiću, a veliki broj pbičnih ljudi očarao je svojim „delanjem“, a ustvari beciljnim bauljanjem gradom i populizmom.
Nikoga nije smetalo gomilanje afera vezanih uz Bandićevo ime ili možda i je, ali je u stranci vladalo uvjerenje kako je Bandić jednostavno previše ojačao i da ga nije uputno dirati kao da je snaga SDP u Zagrebu proizlazila iz Bandića, a zapravo je Bandić svoju snagu crpio iz snage SDP-a.
Kad sam svojedobno jednom dužnosniku SDP-a spomenuo mogućnost da se distanciraju od Bandića, jer se naprosto ostrvio, dobio sam dogovor kako bi onda Bandić mogo istupiti iz stranke i „povući“ najmanje 30 % članstva sa sobom.
A koga je to „povukao“, kad je isključen? Gotovo nikoga, jednako kao i Zdravko Tomac prije njega?
Pobjede na izborima je Bandiću donosio SDP, pa i ovu zadnju mu je dobrim dijelom osigurao Zoran Milanović svojim diletantskim potezima, kojima je pasivizirao velik dio SDP-ovih glasača.
Ali kako narod kaže da vrč ide na vodu dok se ne razbije, tako su se i istražni organi približili Bandiću, očekujem da će biti optužen, a onda ako tokom suđenja samo jedan dio svjedoka progovori, mislim da će „delavec“ provesti u zatvoru dovoljno vremena da ga svi zaboravimo.
O da, zabranjeno mu je obnašanje dužnosti gradonačelnika i komunikacija sa svjedocima, još samo da sud kaže tko će ga i na koji način kontrolirati.
I upravo kad s olakšanjem kažemo – Napokon! – naivno misleći da su „institucije sustava“ počele raditi svoj posao, vidimo da u sustavu postoje oni koji će svaku akciju, koja bi trebala voditi ozdravljenju društva razvodniti, a napore onih koji se zalažu za obračun s kriminalom i korupcijom gotovo potpuno obezvrijediti.
U tom obezvrjeđivanju truda PNUSKOK-a i USKOK-a i kad se konačno sakupilo dovoljno političke volje da se krene s raščišćavanjem izuzetno razvijene i razgranate kriminalno-korupcijske mreže u kojoj se našao grad Zagreb, pojavljuju se oni koji se trude promijeniti sve kako ne bi promijenili ništa.
U slučaju akcije „Agram“, odnosno Milana Bandića i su-osumnjičenika je to Županijski sud u Zagrebu, koji svojim odlukama o tobožnjem „nepoštivanja procedure“ od strane suca istrage, koji je po svemu sudeći bio čvrsto opredijeljen, da makar Bandiću ne dopusti korištenje instituta jamčevine, naprosto izvršio takav pritisak na suca da je ovaj na kraju popustio i prihvatio jamčevinu pod određenim uvjetima, ne nudeći uopće instrumente nadzora nad poštivanjem tih uvjeta. Ispada tako da je jamčevina nekakav instrument otkupa indulgencije, a ustvari izraz najgrublje nejednakosti pred sudom, jer će onaj tko je stekao/napljačkao dovoljno moći čekati suđenje na slobodi, istinaibog pod određenim tobože strogim ali nekontrolabilnim uvjetima, pokazuje kako je valjda svojevrsnim otkupom kroz kategoriju jamčevine moguće kupiti nedužnost.
Nije naime jasno tko će i na koji način spriječiti Bandića i druge osumnjičenike da ne utječu na svjedoke, kad su oni svojim radom i ponašanjem i dosad pokazivali da ih u njihovoj upornosti u kršenju zakona ne može spriječiti ni država (kroz provođenje zakona), ni Crkva (pozivanjem na moralnost postupanja, ma koliko to prijetvorno i cinično bilo). Zato je institut pritvora naprosto imperativ kad su takvi svatovi u pitanju.
Nadalje, stječe se dojam da Uskok osumnjičenike, a posebno Bandića ne tereti za ona djela kroz koja je gradskom proračunu nanijeta najveća šteta, a Zagreb kao jedini hrvatski grad koji ima dovoljno prihoda za normalno funkcioniranje, postao prezadužen. A to su upravo poslovi iz kategorije investicija i investicijskog održavanja koji su povjeravani izvođačima radova kroz institut javnih natječaja, a svaki taj posao je preplaćen bar dva puta u odnosu na tržišne cijene radova. Najzorniji primjer je pročistač otpadnih voda, za kojega smo u sredstvima informiranja nebrojeno puta mogli pročitati mišljenjima eksperata da je plaćen bar dvostruko više od tržišne vrijednosti radova.
http://feniks.bloger.index.hr/post/mikikumovi--tehnologija-javnih-natjecaja/1334800.aspx
Milan Bandić za kojega i danas njegov „ideološki otac“ Ivan Šikić nalazi samo riječi hvale, govoreći o njemu kao o „rođenom gradonačelniku Zagreba“, ta zaboga gdje bi se nego u Poganoj Vlaki trebali roditi zagrebački gradonačelnici, jednako kao što se i „hrvatski generali“ trebaju roditi u Širokom Brijegu.
Što je drugo Milan Bandić, onako radišan, obrazovan, načitan i finih manira, mogao i biti nego „rođeni gradonačelnik Zagreba“? Vjerojatno da po šikićima i prof. Mato Mikić u usporedbi s intelektualnim gorostasom Bandićem ispada tek kao neotesana seljačina.
Od njega se ne ograđuje ni Marko Melčić koji je potaknuo poduzetnički duh bezakonja u Milanu Bandiću i Slobodanu Ljubičiću ustupajući im na korištenje nekretnine u vlasništvu SDP bez ikakve naknade, nadzora i kontrole.
Sve vezano uz rad i ponašanje Milana Bandića i Slobodana Ljubičića odvijalo se u zoni, koju bismo najbolje mogli opisati atributom kabadahijski i „mutno".
Čuveno Bandićevo „delanje“ su tek voluntaristički ispadi sračunati na to da se nekome dopadne, bilo da se radi o nekim moćnicima ili širokim masama.
Dopustite mi samo radi ilustracije jedan mali otklon:
Sjećam se tako jedne zgode iz proljeća 2006. kako su na pločniku od „Eurocentra“ prema restoranu „Miramare“ bila nepropisno parkirana dva-tri automobila … U vrijeme gableca nailazi Bandić na čelu svite od desetak svojih poslušnika i na putu prema „Miramareu“ ugleda te nepropisno parkirane automobile i „pobjesni“ naočigled prolaznika i svoje pratnje … tu je „bogmater“ i „sve on mora sam“ i „neradnici“ i naravno mobitel, naziva direktora „Zagrebparkinga“, izgalami se na njega, on hoće „da se taj nered počisti“ … Kroz ne više od 15 minuta na licu mjesta se upriličuje i direktor „Zagrebparkinga“ i jedno osam „pauka“, a „publika“ likuje, aha vidiš „kako se može kad gazda zagalami“ …
Moji suradnici jednako oduševljeni, a ja ih pitam jesu li svjesni da je u tom trenutku u Zagrebu na bar stotinjak mjesta nepropisno parkirano nekoliko stotina ili čak i koja tisuća automobila, koje „pauci“ odvoze kako ih uoče ili po prijavi i da Bandić ne pravi reda, nego u sustav radi samopromocije zapravo unosi pomutnju i nered.
Što je primjerice trebao direktor „Zgrebparkinga“ u Miramarskoj? Da vidi nepropisno parkirana tri automobila?
Navedeno ne govori samo o Bandiću nego i o njegovim poslušnicima/dužnicima, ja mu kao direktor „Zagrebparkinga“ nikad ne bih izašao na teren, prvo bih ga zamolio da se upristoji, potom mu rekao da će „pauci“ kako koji bude slobodan obići i to područje, a ako bi i dalje bio bezobrazan, onda bih mu rekao da mi dostavi plan svojih bauljanja Zagrebom kako bi se trasa kojom se kreće unaprijed počistila.
Vremena je imao više nego dovoljno, podrške iz vrha stranke mu nije nedostajalo, ni pijani ispad mu nije bogznakako naštetio, premda je radi onoga što je počinio, dakle ne zato što se napio, nego što je kao pijan, a pogotovo poslije kao trijezan počinio, trebao biti politički mrtvac, radio je što mu je na pamet padalo, kontrolirao ga nije nitko, a u Gradu si je „posložio“ ekipu od ljudi čije sudbine iz razno-raznih razloga uglavnom ovise o njemu.
Tko bi i gdje primjerice zaposlio Pavla Kalinića ili Miru Lacu, tko bi od Slobodana Ljubičića napravio managera maltene ravnog Lee Iaccocci … I da, radi se mahom o „nezamjenjivom“ BiH kadru i „stočarima“ s hrvatske strane granice. Valjda su po Ivanu Šikiću svi oni „rođeni za Zagreb“, kao veterinr stručnjak za poljoprivredu i šumarstvo ili strojar za samoupravu.
Kumovskim vezama, kroz dodjelu poslova i kroz sinekure stvorio je čitavu vojsku ovisnika ili ljudi koji se osjećaju obavezni prema Bandiću, a veliki broj pbičnih ljudi očarao je svojim „delanjem“, a ustvari beciljnim bauljanjem gradom i populizmom.
Nikoga nije smetalo gomilanje afera vezanih uz Bandićevo ime ili možda i je, ali je u stranci vladalo uvjerenje kako je Bandić jednostavno previše ojačao i da ga nije uputno dirati kao da je snaga SDP u Zagrebu proizlazila iz Bandića, a zapravo je Bandić svoju snagu crpio iz snage SDP-a.
Kad sam svojedobno jednom dužnosniku SDP-a spomenuo mogućnost da se distanciraju od Bandića, jer se naprosto ostrvio, dobio sam dogovor kako bi onda Bandić mogo istupiti iz stranke i „povući“ najmanje 30 % članstva sa sobom.
A koga je to „povukao“, kad je isključen? Gotovo nikoga, jednako kao i Zdravko Tomac prije njega?
Pobjede na izborima je Bandiću donosio SDP, pa i ovu zadnju mu je dobrim dijelom osigurao Zoran Milanović svojim diletantskim potezima, kojima je pasivizirao velik dio SDP-ovih glasača.
Ali kako narod kaže da vrč ide na vodu dok se ne razbije, tako su se i istražni organi približili Bandiću, očekujem da će biti optužen, a onda ako tokom suđenja samo jedan dio svjedoka progovori, mislim da će „delavec“ provesti u zatvoru dovoljno vremena da ga svi zaboravimo.
