Vukovarsko znati i ne znati
Svake godine 18. 11. mnogi ljudi u Hrvatskoj iskreno žale i oplakuju svoje najmilije, koji su zahvaljujući Tuđmanovom ludilu prije vremena napustili ovu „dolinu suza“. Kolektivno oplakivanje održava se naravno u Vukovaru, gdje su najčešći oni koji tamo nemaju ni koga ni što oplakivati, a osim toga to gotovo više i nije odavanje počasti žrtvama, već je to svake godine sve više i više slavljenje pobjede nad „trećom komunističkom i četvrtom vojnom silom Evrope“, koja nije pojma imala da je tamo poražena. Ako je to bila pobjeda, pitam se kako li izgledaju porazi u očima onih koji tu „pobjedu“ slave?
Ili je vrhunaravna istina sadržana u onoj Merčepovoj da je „Vukovar morao umrijeti da bi Hrvatska živjela“, što upućuje na to da je sve ono što se događalo u i oko Vukovara ipak bilo s Tuđmanove strane vješto režirano.
Na taj dan tužan sam i ja zato što se prisjećam Vukovara, ljudi kojih više nema, prijateljstava koja su nestala onda kad su oni s kojima sam prijateljevao navukli nacional-šovinističke luđačke košulje, grada punog života i veselja, „Sokova“ koji bi „čupali i u špajzi da nemaju di“, vodotornja s kojega se za vedrog dana vidjela „čitava Slavonija i pola Vojvodine“, gospodarskih perjanica Vukovara, „Borova“, „Vupika“, „Vuteksa“ …
Ne, ne žalim ja za Blagom Zadrom i još nekima, osobno mislim da bi za Vukovar bilo puno bolje da se ni Blago ni oni nikad ni rodili nisu.
I tako u toj tuzi sve se češće zatičem u razmišljanju kako bi bilo lijepo ne znati neke stvari koje znam, koje su se nažalost dogodile, a njihov početak i tok su tako različiti od službenih tumačenja.
A onda opet kako bi lijepo bilo znati neke stvari koje slutim, ali ih gotovo nitko ne želi javno izreći ili potvrditi zato što bi se izložio svojevrsnom linču.
Tako bih svake godine na dan 18. 11. uz sve ovo cirkusiranje u i oko Vukovara, nekada najbogatijeg i jednog od najljepših hrvatskih gradova, a danas tužnog grada, još tužnijih građana, grada kojega svojataju oni koji baš nikakvo pravo na to nemaju, najradije zaboravio genezu međunacionalnih sukoba u gradu koji je skladno živio u svom svojem nadaleko poznatom i priznatom bogatstvu skladne višenacionalnosti i multikulturalnosti.
Najveći problem Vukovara su bili i ostali ljudi koji su u Vukovar došli „vlakovima bez voznog reda“ i njihovi potomci, neprilagodljivi ljudi, uglavnom Hrvati i Srbi „stočarskog“ mentaliteta, koji su bogati i lijepi grad i njegove starosjedioce mrzili iz dna duše. Kako itko smije biti tolerantan napredan i bogat … ne pitajući se da je bogatstvo Vukovara, ali i njegov stil života, građeno kroz stoljeća vrijednim rukama njegovih građana.
Oni su sa sobom, donijeli mentalitet rodovske povezanosti i čopora izražen kroz „ljudi smo, dogovorit ćemo se“ i „u se na se i poda se“, nikada i ne pokušavajući prilagoditi se gradu, njegovom načinu življenja i ritmu života. Oni su sve vrijeme pokušavali izrazito „ratarski“ grad sa višestoljetnom, tradicijom prilagoditi sebi, a kad u tome nisu uspjeli, onda su ga uništili.
Tim i takvima svom silinom svoje mržnje pridružio se i ne samo pridružio, uzeo ih pod svoje, Franjo Tuđman, koji je pobjedu SDP-a na izborima u Općini Vukovar doživio kao izdaju njega osobno i neoprostivu uvredu. Kako se itko usudio na izborim većinski ne dati svoj glas njemu, čovjeku s poslanjem i „obnovitelju hrvatskog kraljevstva“?
Hrvati i Srbi općine Vukovar, zajedno s pripadnicima dvadesetak drugih nacionalnosti, odlučili su ne vjerovati Franji Tuđmanu i njegovom poslanju, vlast u Općini Vukovar temeljem rezultata polučenim na izborima uspostavio je SDP, pa je tako predsjednik SO bio Srbin, a predsjednik IV SO Vukovar, Hrvat.
Od trenutka kad je čuo da mu je Vukovar „okrenuo leđa“, Tuđman nije mirovao u opstrukciji tamošnje općinske vlasti, on je ovlastio besprizorne na čelu s Tomislavom Merčepom da na svaki način destabilizira i kompromitira tu „nenarodnu“ općinsku vlast, što je kulminiralo raspuštanjem legalnih općinskih vlasti i imenovanjem Marina Vidića Bilog za povjerenika Vlade RH za Općinu Vukovar.
O znam ja, reći ćete da „svi znaju“ da su Vukovar „razorili JNA, crvena zvijezda i ćirilica“, a ja pitam zašto su „heroji Vukovara“ napali JNA, a napali su je po principu „odlaska u svatove bez one stvari“, a da takva zapovijed nije došla iz Zapovjedništva ZNG?
Jesu li oni mislili da će ih se JNA preplašiti i da na napade neće odgovoriti ili se možda u napade i krenulo s namjerom da JNA odgovori i to što žešće to bolje, topništvom tukući grad kojega su njegovi „branitelji“ pretvorili u legitimni vojni cilj?
Eh da, te odredbe međunarodnog ratnog prava, koje kažu u kojim slučajevima čak i zaštićeni objekti poput bolnica, odgojno-obrazovnih ustanova, sakralnih objekata ili objekata kulture i grobalja … postaju legitimni vojni cilj, ako ih se koristi u vojne svrhe, pa makar samo kao skladišta.
Ono što je nesporno da su se u gradu dogodili zločini, da su ih počinile obje sukobljene strane, premda se danas govori samo o zločinima koje je počinila srpska strana.
Zato se počinitelje sudilo, sudi im se i još će im se suditi, ali se nikom neće suditi za razaranje Vukovara.
Da, da, volio bih da to ne znam, volio bih da ne znam za Tuđmanov otvoreno neprijateljski odnos prema Vukovaru, volio bih da ne znam za „rukopise“ prvenstveno Tomislava Merčepa i Blage Zadre, prije bilo kakvih a pogotovo oružanih međunacionalnih sukoba u Vukovaru, kao i za sve one kontroverze od povratka djece s ljetovanja u Vukovar, zabrane evakuacije stanovništva ili zabrane pregovaranja s JNA o uvjetima predaje hrvatske paravojske, volio bih da ne znam, za samovoljno napuštanje položaja bez makar obavještavanja Zapovjedništva ZNG …
E da, samo ja to sve znam, pa onda i ova „prešetavanja“, „žalovanja“, „pijetetlijska“ i „stožerliska“ preseravanja doživljavam kao zadnje licemjerje prema gradu i njegovim građanima, koji jesu žrtvovani, ali ne na „oltar domovine“ nego ludosti Franje Tuđmana.
I sve to što ja danas znam, nepogrešivo je već u ono vrijeme znao Siniša Glavašević, koji se nije libio ta svoja saznanja iskazati kroz svoju optužnicu hrvatskog političkog vrha, tako da ga se počelo optuživati, pa i insinuirati da je tu njegovu optužnicu „zapravo sročio KOS, a Glavašević je samo pročitao“.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/sinisa-glavasevic-1991-optuzujem-sabor-rh-za-zlocin-nad-15-tisuca-hrvata-u-vukovaru/583572.aspx
Ono pak što ne znam, a volio bih znati, je kako sve to doživljavaju autentični Vukovarci, ma koje narodnosti bili, koji su jednostavno natjerani na šutnju od strane „pijetetlija“ i „stožerlija“ koji su strahom premrežili Vukovar.
Oni sasvim sigurno znaju da primjerice Tomislav Josić, koji po svojem mentalitetu nije Vukovarac, pa već samim tim on nije taj koji smije govoriti u ime Vukovara i njegovih građana, pa makar samo onih hrvatske nacionalnosti.
Ono u što sam siguran je da će Vukovar, danas djelovanjem samozvanaca poput Josića „zakovan“ u 1991. godini početi zaboravljati ratne rane i krenuti putem napretka i razvoja teko onda kad Vukovarci smognu snage i „razvlaste“ kojekakve Josića koji su kroz govor mržnje „autentični“ tumači njihovih interesa. Radi tih „tumača“ Vukovar ne miče s mjesta.
Da, silno bih volio znati kad će bilo kome prestati biti važno hoće li nasilnička i netolerantna fukara formirati svoju kolonu sjećnja ili neće.
Ne znam, a volio bih znati, da li primjerice Iločani zavide Vukovarcima što i Ilok nije razoren, nije grad-žrtva, nije grad-heroj, što se i za njega ne pokušava izboriti status „posebnog pijeteta“? Ili su Iločani možda intimno sretni što nisu imali „heroje“ tipa Blage Zadre, koji bi „preuzeli odgovornost“ i pretvorili grad u hrpu ruševina i što nema spomen-groblja s bar kojom stotinom križeva?
I što mislite, jel' Ilok grad koji je izabrao „kukavičluk“ umjesto „herojstva“, odnosno ludosti, manje hrvatski, nego što je to Vukovar?
Ili je vrhunaravna istina sadržana u onoj Merčepovoj da je „Vukovar morao umrijeti da bi Hrvatska živjela“, što upućuje na to da je sve ono što se događalo u i oko Vukovara ipak bilo s Tuđmanove strane vješto režirano.
Na taj dan tužan sam i ja zato što se prisjećam Vukovara, ljudi kojih više nema, prijateljstava koja su nestala onda kad su oni s kojima sam prijateljevao navukli nacional-šovinističke luđačke košulje, grada punog života i veselja, „Sokova“ koji bi „čupali i u špajzi da nemaju di“, vodotornja s kojega se za vedrog dana vidjela „čitava Slavonija i pola Vojvodine“, gospodarskih perjanica Vukovara, „Borova“, „Vupika“, „Vuteksa“ …
Ne, ne žalim ja za Blagom Zadrom i još nekima, osobno mislim da bi za Vukovar bilo puno bolje da se ni Blago ni oni nikad ni rodili nisu.
I tako u toj tuzi sve se češće zatičem u razmišljanju kako bi bilo lijepo ne znati neke stvari koje znam, koje su se nažalost dogodile, a njihov početak i tok su tako različiti od službenih tumačenja.
A onda opet kako bi lijepo bilo znati neke stvari koje slutim, ali ih gotovo nitko ne želi javno izreći ili potvrditi zato što bi se izložio svojevrsnom linču.
Tako bih svake godine na dan 18. 11. uz sve ovo cirkusiranje u i oko Vukovara, nekada najbogatijeg i jednog od najljepših hrvatskih gradova, a danas tužnog grada, još tužnijih građana, grada kojega svojataju oni koji baš nikakvo pravo na to nemaju, najradije zaboravio genezu međunacionalnih sukoba u gradu koji je skladno živio u svom svojem nadaleko poznatom i priznatom bogatstvu skladne višenacionalnosti i multikulturalnosti.
Najveći problem Vukovara su bili i ostali ljudi koji su u Vukovar došli „vlakovima bez voznog reda“ i njihovi potomci, neprilagodljivi ljudi, uglavnom Hrvati i Srbi „stočarskog“ mentaliteta, koji su bogati i lijepi grad i njegove starosjedioce mrzili iz dna duše. Kako itko smije biti tolerantan napredan i bogat … ne pitajući se da je bogatstvo Vukovara, ali i njegov stil života, građeno kroz stoljeća vrijednim rukama njegovih građana.
Oni su sa sobom, donijeli mentalitet rodovske povezanosti i čopora izražen kroz „ljudi smo, dogovorit ćemo se“ i „u se na se i poda se“, nikada i ne pokušavajući prilagoditi se gradu, njegovom načinu življenja i ritmu života. Oni su sve vrijeme pokušavali izrazito „ratarski“ grad sa višestoljetnom, tradicijom prilagoditi sebi, a kad u tome nisu uspjeli, onda su ga uništili.
Tim i takvima svom silinom svoje mržnje pridružio se i ne samo pridružio, uzeo ih pod svoje, Franjo Tuđman, koji je pobjedu SDP-a na izborima u Općini Vukovar doživio kao izdaju njega osobno i neoprostivu uvredu. Kako se itko usudio na izborim većinski ne dati svoj glas njemu, čovjeku s poslanjem i „obnovitelju hrvatskog kraljevstva“?
Hrvati i Srbi općine Vukovar, zajedno s pripadnicima dvadesetak drugih nacionalnosti, odlučili su ne vjerovati Franji Tuđmanu i njegovom poslanju, vlast u Općini Vukovar temeljem rezultata polučenim na izborima uspostavio je SDP, pa je tako predsjednik SO bio Srbin, a predsjednik IV SO Vukovar, Hrvat.
Od trenutka kad je čuo da mu je Vukovar „okrenuo leđa“, Tuđman nije mirovao u opstrukciji tamošnje općinske vlasti, on je ovlastio besprizorne na čelu s Tomislavom Merčepom da na svaki način destabilizira i kompromitira tu „nenarodnu“ općinsku vlast, što je kulminiralo raspuštanjem legalnih općinskih vlasti i imenovanjem Marina Vidića Bilog za povjerenika Vlade RH za Općinu Vukovar.
O znam ja, reći ćete da „svi znaju“ da su Vukovar „razorili JNA, crvena zvijezda i ćirilica“, a ja pitam zašto su „heroji Vukovara“ napali JNA, a napali su je po principu „odlaska u svatove bez one stvari“, a da takva zapovijed nije došla iz Zapovjedništva ZNG?
Jesu li oni mislili da će ih se JNA preplašiti i da na napade neće odgovoriti ili se možda u napade i krenulo s namjerom da JNA odgovori i to što žešće to bolje, topništvom tukući grad kojega su njegovi „branitelji“ pretvorili u legitimni vojni cilj?
Eh da, te odredbe međunarodnog ratnog prava, koje kažu u kojim slučajevima čak i zaštićeni objekti poput bolnica, odgojno-obrazovnih ustanova, sakralnih objekata ili objekata kulture i grobalja … postaju legitimni vojni cilj, ako ih se koristi u vojne svrhe, pa makar samo kao skladišta.
Ono što je nesporno da su se u gradu dogodili zločini, da su ih počinile obje sukobljene strane, premda se danas govori samo o zločinima koje je počinila srpska strana.
Zato se počinitelje sudilo, sudi im se i još će im se suditi, ali se nikom neće suditi za razaranje Vukovara.
Da, da, volio bih da to ne znam, volio bih da ne znam za Tuđmanov otvoreno neprijateljski odnos prema Vukovaru, volio bih da ne znam za „rukopise“ prvenstveno Tomislava Merčepa i Blage Zadre, prije bilo kakvih a pogotovo oružanih međunacionalnih sukoba u Vukovaru, kao i za sve one kontroverze od povratka djece s ljetovanja u Vukovar, zabrane evakuacije stanovništva ili zabrane pregovaranja s JNA o uvjetima predaje hrvatske paravojske, volio bih da ne znam, za samovoljno napuštanje položaja bez makar obavještavanja Zapovjedništva ZNG …
E da, samo ja to sve znam, pa onda i ova „prešetavanja“, „žalovanja“, „pijetetlijska“ i „stožerliska“ preseravanja doživljavam kao zadnje licemjerje prema gradu i njegovim građanima, koji jesu žrtvovani, ali ne na „oltar domovine“ nego ludosti Franje Tuđmana.
I sve to što ja danas znam, nepogrešivo je već u ono vrijeme znao Siniša Glavašević, koji se nije libio ta svoja saznanja iskazati kroz svoju optužnicu hrvatskog političkog vrha, tako da ga se počelo optuživati, pa i insinuirati da je tu njegovu optužnicu „zapravo sročio KOS, a Glavašević je samo pročitao“.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/sinisa-glavasevic-1991-optuzujem-sabor-rh-za-zlocin-nad-15-tisuca-hrvata-u-vukovaru/583572.aspx
Ono pak što ne znam, a volio bih znati, je kako sve to doživljavaju autentični Vukovarci, ma koje narodnosti bili, koji su jednostavno natjerani na šutnju od strane „pijetetlija“ i „stožerlija“ koji su strahom premrežili Vukovar.
Oni sasvim sigurno znaju da primjerice Tomislav Josić, koji po svojem mentalitetu nije Vukovarac, pa već samim tim on nije taj koji smije govoriti u ime Vukovara i njegovih građana, pa makar samo onih hrvatske nacionalnosti.
Ono u što sam siguran je da će Vukovar, danas djelovanjem samozvanaca poput Josića „zakovan“ u 1991. godini početi zaboravljati ratne rane i krenuti putem napretka i razvoja teko onda kad Vukovarci smognu snage i „razvlaste“ kojekakve Josića koji su kroz govor mržnje „autentični“ tumači njihovih interesa. Radi tih „tumača“ Vukovar ne miče s mjesta.
Da, silno bih volio znati kad će bilo kome prestati biti važno hoće li nasilnička i netolerantna fukara formirati svoju kolonu sjećnja ili neće.
Ne znam, a volio bih znati, da li primjerice Iločani zavide Vukovarcima što i Ilok nije razoren, nije grad-žrtva, nije grad-heroj, što se i za njega ne pokušava izboriti status „posebnog pijeteta“? Ili su Iločani možda intimno sretni što nisu imali „heroje“ tipa Blage Zadre, koji bi „preuzeli odgovornost“ i pretvorili grad u hrpu ruševina i što nema spomen-groblja s bar kojom stotinom križeva?
I što mislite, jel' Ilok grad koji je izabrao „kukavičluk“ umjesto „herojstva“, odnosno ludosti, manje hrvatski, nego što je to Vukovar?
