Podrška, „stvaralaštvo“, doktrina, deklaracija …
Branitelji naprijed, ostali stoj!
Jučer su se prosvjedu radnika INE i Imunološkog zavoda na Markovom trgu pridružili i neki od „kampera“ iz Savske, tobože da im pruže podršku i kroz usta Đure Glogoškog, navodno glavnog „čadorlije“, poruče kako se oni „za ovakvu državu borili nisu“.
I nisu! Oni su se borili za tzv. NDH ili barem za „banovinske granice kao minimum ispod kojega se neće ići“.
Samo, oni kojima takvi pružaju potporu, unaprijed su osuđeni na propast jednako kao i država koju su ti isti „stvarali“, onako načičkani ustaškim znakovljem, s krunicama oko vrata i „Jurom i Bobanom“ na usnama.
I onda, mislim na 1990/1991., nasjelo se na HDZ-ovu mantru pa se nepristajanje uz njihove obmane i laži doživljavalo kao manjak domoljublja, a oni koji su ustrajavali u pokušajima očuvanja zdravog razuma uz zaglušno Tuđmanovsko „domoljubno“ ludilo, proglašavalo kao i danas izdajicama, petokolonašima ili u nešto benignijoj formi Jugoslavenima, u svakom slučaju protivnicima hrvatskog naroda i države
Jer su se Tuđman i HDZ isticali kao "autentični" tumači želja i volje hrvatskog naroda.
A kad te prihvate kao takvog, onda se sve može, pa i rezultate savjetodavnog referenduma iskoristiti kao razlog za pokretanje rata.
Zanimljivo je da su „skaute“ na „logorovanju“ u Savskoj ispred zgrade broj 66 posjećivali, pružali im podršku u njihovim „opravdanim“ zahtjevima i ljigavo im se dodvoravali isključivo ljudi s desne strane političkog spektra, ali i redikulozni konvertiti kao i oni otvorenih fašističkih opredjeljenja.
Ne treba posebno naglašavati da u pružanju podrške „opravdanim zahtjevima“ klerofašisti nimalo ne zaostaju.
Oni pak s lijeve strane političkog spektra, koji znaju da u periodu od Tuđmanovog dolaska na vlast pa do mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja ništa stvarano nije, a najmanje je stvarana država, ne osjećaju baš nikakvu potrebu da podrže „opravdane“ zahtjeve tih „prosvjednika“.
Da se razumijemo, današnji SDP, čiji predsjednik sam za sebe tvrdi da je liberalni konzervativac, nema veze s lijevom političkom mišlju niti lijevim političkim opredjeljenjima, ako se tu uopće i o kakvoj misli i o kakvim opredjeljenjima uopće može i govoriti.
Zamislite si samo hipotetsku mogućnost, hipotetsku zato što takvu ludost nitko neće napraviti, već i radi onog „Ubij, ubij, ministra!“, da tko dođe među „prosvjednike“ i upita ih tko su po njima bili ustaše, a tko antifašistički borci?
Ne dvojim niti na trenutak da bi dobio odgovor da su ustaše bili borci za Hrvatsku, a antifašistički borci tek borci za Jugoslaviju i rušitelji hrvatske države, uz napomenu kako je i bezbožnički antifašizam sam po sebi zločin.
I sve to usprkos nespornim činjenicama da su ustaše bili tek kvislinzi, a njihov režim u kvislinškoj tvorevini, tzv. NDH, od svojeg početka pa do kraja zločinački i monstruozan, a da antifašizam ne „rese“ nikakva religiozna uvjerenja.
Za njih je nezamisliva i potpuno neprihvatljiva činjenica da je samo zahvaljujući antifašističkoj borbi u 2. Svjetskom ratu Hrvatska mogla biti uspostavljena kao nacionalna država hrvatskog naroda prihvaćen kao pripadnica antifašističke koalicije, dakle na strani sila pobjednica nad fašizmom.
Oni apsolutno nikakvih dilema nemaju o tome da su upravo oni stvorili hrvatsku državu, iako je Hrvatska i kao SRH bila država, nositelj izvornog suvereniteta, tako je bila definirana i svojim i saveznim ustavom, što je svojim nalazima potvrdila i Badinterova komisija.
Oni ustrajavaju na svojem „stvaranju države“, jer jedino temeljem tih svojih zasluga u „stvaranju države“ mogu se busati u hrvatska prsa i hrvatskom narodu ispostavljati račune s nepodnošljivim iznosima.
I naravno određivati tko je pravi Hrvat, a tko Jugoslaven, petokolonaš i izdajica.
I ne na zadnje, određivati tko će biti ministar ili obnašati vlast u zemlji bez obzira na rezultate polučene na izborima, a potom se „stavljati“ u ustav i određivati visinu svojih mirovina i invalidnina, te drugih prava i privilegija koje proizlaze iz njihovog „stvaralaštva“.
I tako društvo u Savskoj ispred Hausnummera 66, poznato kao „čadorlije“ iliti tezgaroši DR, izvjesilo transparent „1991.protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena“.
Iz navedenog je jasno razvidno od koga su nas branili, kome i kakvu državu stvarali, na oltar čega su bili „spremni položiti svoje živote“, da tako očekuju našu zahvalnost i divljenje, obožavanje pače.
A oni su se samo odazvali svojem vrhovnom zapovjedniku, kojega su jedinog i posthumno slušali, Maksu Luburiću, rečenom „generalu Drinjaninu“, kako je to lijepo generalu Stipetiću onda u Gospiću objasnio „heroj a ne zločinac“ Mirko Norac.
Što je to bilo tako doktrinarno u ostavštini Maksa Luburića, tako obvezujuće i tako obećavajuće?
Prvo, kroz provedbu sintagme „pomirba sinova ustaša i partizana“ izvesti ustaštvo na javnu i političku scenu Hrvatske i drugo, dovesti ustaše i neoustaše na vlast u Hrvatskoj, te vlast učvrstiti „rušenjem Jugoslavije svim sredstvima“.
Punkt u Norvalu je onda dodatno razradio neke teze kao npr. provedbu „lustracije Srba a ne komunista“ po osvajanju vlasti.
Danas nam evo opet HDZ-a gdje u „domoljubnom“ zanosu pokreće u Saboru raspravu i uspijeva postići sveopće istozvučje o srbijanskom nikome i ništa koje se zove Vojislav Šešelj, radi kojega treba "zaratiti" sa Srbijom i s Haaškim sudom, ma što si taj sud dopušta, nije pitao "dignitetlije", „pijetetlije“, "stožerlije", „berače kestenova“ i „kampere“ što će i kako će postupati u slučaju toga optuženika. Službeno najveći "mjeritelj visine slavonskog kukuruza" bi čak izveo vojsku na granicu sa Srbijom.
Pitam se kad bi se gospoda sabornici tako uspizdili i složno nastupali i tražili rješenja krucijalnih problema u kojima grca Hrvatska, gdje bi nam bio kraj?
Samo tko mari i za proračun i neodrživost državnih financija i sveopći slom hrvatske države i društva, kad je tu Šešelj i silna potreba obrane Hrvatske od uspostave (veliko)srpske granice na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica.
Ali eto, Hrvatski sabor primio se „prevažnog“ posla, pa ćemo po svemu sudeći uz hrpu laži koja se zove Deklaracija o DR dobiti još jedan dokument iste „težine„ koji će se valjda zvati Deklaracija o Vojislavu Šešelju.
Jedna povijesno poznata ličnost bi zapitala tko je taj Šešelj i s koliko divizija raspolaže.
I istog časa zaboravila na njega.
Jer objektivno toliki je Šešeljev značaj danas, a nikad i nije bio puno veći.
Jučer su se prosvjedu radnika INE i Imunološkog zavoda na Markovom trgu pridružili i neki od „kampera“ iz Savske, tobože da im pruže podršku i kroz usta Đure Glogoškog, navodno glavnog „čadorlije“, poruče kako se oni „za ovakvu državu borili nisu“.
I nisu! Oni su se borili za tzv. NDH ili barem za „banovinske granice kao minimum ispod kojega se neće ići“.
Samo, oni kojima takvi pružaju potporu, unaprijed su osuđeni na propast jednako kao i država koju su ti isti „stvarali“, onako načičkani ustaškim znakovljem, s krunicama oko vrata i „Jurom i Bobanom“ na usnama.
I onda, mislim na 1990/1991., nasjelo se na HDZ-ovu mantru pa se nepristajanje uz njihove obmane i laži doživljavalo kao manjak domoljublja, a oni koji su ustrajavali u pokušajima očuvanja zdravog razuma uz zaglušno Tuđmanovsko „domoljubno“ ludilo, proglašavalo kao i danas izdajicama, petokolonašima ili u nešto benignijoj formi Jugoslavenima, u svakom slučaju protivnicima hrvatskog naroda i države
Jer su se Tuđman i HDZ isticali kao "autentični" tumači želja i volje hrvatskog naroda.
A kad te prihvate kao takvog, onda se sve može, pa i rezultate savjetodavnog referenduma iskoristiti kao razlog za pokretanje rata.
Zanimljivo je da su „skaute“ na „logorovanju“ u Savskoj ispred zgrade broj 66 posjećivali, pružali im podršku u njihovim „opravdanim“ zahtjevima i ljigavo im se dodvoravali isključivo ljudi s desne strane političkog spektra, ali i redikulozni konvertiti kao i oni otvorenih fašističkih opredjeljenja.
Ne treba posebno naglašavati da u pružanju podrške „opravdanim zahtjevima“ klerofašisti nimalo ne zaostaju.
Oni pak s lijeve strane političkog spektra, koji znaju da u periodu od Tuđmanovog dolaska na vlast pa do mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja ništa stvarano nije, a najmanje je stvarana država, ne osjećaju baš nikakvu potrebu da podrže „opravdane“ zahtjeve tih „prosvjednika“.
Da se razumijemo, današnji SDP, čiji predsjednik sam za sebe tvrdi da je liberalni konzervativac, nema veze s lijevom političkom mišlju niti lijevim političkim opredjeljenjima, ako se tu uopće i o kakvoj misli i o kakvim opredjeljenjima uopće može i govoriti.
Zamislite si samo hipotetsku mogućnost, hipotetsku zato što takvu ludost nitko neće napraviti, već i radi onog „Ubij, ubij, ministra!“, da tko dođe među „prosvjednike“ i upita ih tko su po njima bili ustaše, a tko antifašistički borci?
Ne dvojim niti na trenutak da bi dobio odgovor da su ustaše bili borci za Hrvatsku, a antifašistički borci tek borci za Jugoslaviju i rušitelji hrvatske države, uz napomenu kako je i bezbožnički antifašizam sam po sebi zločin.
I sve to usprkos nespornim činjenicama da su ustaše bili tek kvislinzi, a njihov režim u kvislinškoj tvorevini, tzv. NDH, od svojeg početka pa do kraja zločinački i monstruozan, a da antifašizam ne „rese“ nikakva religiozna uvjerenja.
Za njih je nezamisliva i potpuno neprihvatljiva činjenica da je samo zahvaljujući antifašističkoj borbi u 2. Svjetskom ratu Hrvatska mogla biti uspostavljena kao nacionalna država hrvatskog naroda prihvaćen kao pripadnica antifašističke koalicije, dakle na strani sila pobjednica nad fašizmom.
Oni apsolutno nikakvih dilema nemaju o tome da su upravo oni stvorili hrvatsku državu, iako je Hrvatska i kao SRH bila država, nositelj izvornog suvereniteta, tako je bila definirana i svojim i saveznim ustavom, što je svojim nalazima potvrdila i Badinterova komisija.
Oni ustrajavaju na svojem „stvaranju države“, jer jedino temeljem tih svojih zasluga u „stvaranju države“ mogu se busati u hrvatska prsa i hrvatskom narodu ispostavljati račune s nepodnošljivim iznosima.
I naravno određivati tko je pravi Hrvat, a tko Jugoslaven, petokolonaš i izdajica.
I ne na zadnje, određivati tko će biti ministar ili obnašati vlast u zemlji bez obzira na rezultate polučene na izborima, a potom se „stavljati“ u ustav i određivati visinu svojih mirovina i invalidnina, te drugih prava i privilegija koje proizlaze iz njihovog „stvaralaštva“.
I tako društvo u Savskoj ispred Hausnummera 66, poznato kao „čadorlije“ iliti tezgaroši DR, izvjesilo transparent „1991.protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena“.
Iz navedenog je jasno razvidno od koga su nas branili, kome i kakvu državu stvarali, na oltar čega su bili „spremni položiti svoje živote“, da tako očekuju našu zahvalnost i divljenje, obožavanje pače.
A oni su se samo odazvali svojem vrhovnom zapovjedniku, kojega su jedinog i posthumno slušali, Maksu Luburiću, rečenom „generalu Drinjaninu“, kako je to lijepo generalu Stipetiću onda u Gospiću objasnio „heroj a ne zločinac“ Mirko Norac.
Što je to bilo tako doktrinarno u ostavštini Maksa Luburića, tako obvezujuće i tako obećavajuće?
Prvo, kroz provedbu sintagme „pomirba sinova ustaša i partizana“ izvesti ustaštvo na javnu i političku scenu Hrvatske i drugo, dovesti ustaše i neoustaše na vlast u Hrvatskoj, te vlast učvrstiti „rušenjem Jugoslavije svim sredstvima“.
Punkt u Norvalu je onda dodatno razradio neke teze kao npr. provedbu „lustracije Srba a ne komunista“ po osvajanju vlasti.
Danas nam evo opet HDZ-a gdje u „domoljubnom“ zanosu pokreće u Saboru raspravu i uspijeva postići sveopće istozvučje o srbijanskom nikome i ništa koje se zove Vojislav Šešelj, radi kojega treba "zaratiti" sa Srbijom i s Haaškim sudom, ma što si taj sud dopušta, nije pitao "dignitetlije", „pijetetlije“, "stožerlije", „berače kestenova“ i „kampere“ što će i kako će postupati u slučaju toga optuženika. Službeno najveći "mjeritelj visine slavonskog kukuruza" bi čak izveo vojsku na granicu sa Srbijom.
Pitam se kad bi se gospoda sabornici tako uspizdili i složno nastupali i tražili rješenja krucijalnih problema u kojima grca Hrvatska, gdje bi nam bio kraj?
Samo tko mari i za proračun i neodrživost državnih financija i sveopći slom hrvatske države i društva, kad je tu Šešelj i silna potreba obrane Hrvatske od uspostave (veliko)srpske granice na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica.
Ali eto, Hrvatski sabor primio se „prevažnog“ posla, pa ćemo po svemu sudeći uz hrpu laži koja se zove Deklaracija o DR dobiti još jedan dokument iste „težine„ koji će se valjda zvati Deklaracija o Vojislavu Šešelju.
Jedna povijesno poznata ličnost bi zapitala tko je taj Šešelj i s koliko divizija raspolaže.
I istog časa zaboravila na njega.
Jer objektivno toliki je Šešeljev značaj danas, a nikad i nije bio puno veći.
