Vojislav Šešelj ili najava “krvavog Božića”, …
… što mislite što je opasnije za Hrvatsku?
Netko je rekao kako je Hrvatska, samo mislim da je pogrešno reći Hrvatska, one Tuđmanove “naplavine”, koje određuju njeno društveno i političko usmjerenje i opredjeljenje koje čine njenu strukturu "muljevitog dna Evrope", od uspostave diplomatskih odnosa sa Srbijom i kakve-takve normalizacije, navodno na nekim poljima podalje od očiju javnosti dvije države sasvim dobro surađuju, tražila u Srbiji neprijatelje i nije ih nalazila sve do puštanja Vojislava Šešelja iz pritvora Haaškog suda na uvjetnu slobodu.
Tražila se Jugoslavija u Srbiji, iako Jugoslavije u Srbiji već odavno nema, ona postoji samo u “čadorlijskim” ludim glavama i ludim glavama karamarkolikih, pa u tim glavama i dalje traje borba protiv Jugoslavije i protiv Jugoslavena.
Tražilo se zalaganje službenih srbijanskih vlasti za Veliku Srbiju, pa je i to izostalo.
Prigovaralo se Srbiji radi tobožnjeg neprocesuiranja ratnih zločinaca, a pokazalo se da je na tom, području Srbija nadmašila Hrvatsku, tamošnje pravosuđe na razaznaje “heroje a ne zločice”, Specijalni sud radi punom parom.
A onda s neočkivane strane dolazi neprijatelj, koji čak i “čadorlije” baca u zasjenak, Haaški sud pustio je Vojislava Šešelja na uvjetnu slobodu, a on laprda ono što je laprdao otkad zna za sebe, zagovara Veliku Srbiju, neprijatelj je tu, ožeži po Srbiji, kako rekoh više ni "čadorlije" ispred Savske 66 nisu važni.
Kao da Šešelj vodi Srbiju i određuje njene političke i druge prioritete.
Udri po Srbiji i to usprkos činjenici da službena Srbija niti je tražila Šešeljevo puštanje, niti je bila sretna što joj je Šešešlj "uvaljen" sa zlom namjerom ili bez nje.
Premda sam ja zaista sklon vjerovati u zle namjere prema Srbiji onih istih koji su svojedobno SFRJ pretvorili u bojno polje, a danas to rade u Ukrajini ili njihovih sljednika i sljedbenika u borbi protiv Rusije i pravoslavlja.
Reakcije službenog Zagreba na Šešeljevu retoriku ili čak govor mržnje bile su u početku umjerene i primjerene, a onda se najednom pod pritiskom karamarkolikih, koji određuju tko je Hrvat, a tko nije i tko uopće može biti Hrvat, krenulo s halabukom, a službeni Beograd je odgovarao dosta pomirljivo i suzdržano.
Zbog te halabuke otkazana je i posjeta srpskog ministra vanjskih poslova Zagrebu ali i posjeta Zorana Milanovića Beogradu, gdje se trebao sastati i s kineskim premijerom, pa ispada da je srbijanskom premijeru Vučiću bilo više stalo do tog Milanovićevog susreta, nego Milanoviću samom.
Uostalom što će Milanoviću susret s kineskim premijerom, njemu je privlačnije besciljno bauljanje susjednom BiH u društvu mantijaša, kojim samo unosi nemir u ionako nestabilnu susjednu državu u kojoj nije bio u službenom posjetu, nego se po njoj prešetava kao nekakav njen tuđmanoliki pokrovitelj.
U Hrvatskom saboru puca se iz svih oružja po Srbiji jer se tamošnje vlasti za hrvatski ukus nedovoljno ograđuju od Šešelja i njegovih eskapada, napada se hrvatsku Vladu i predsjednika Republike radi “mlakih” reakcija, posebno glasni u osudi “ratnog zločinca Šešelja”, kojemu presuda još nije izrečena, su oni koji na reverima nose bedž “Glavaš, heroj a ne zločinac”, iako je Glavaš od hrvatskog suda pravomoćno osuđen kao ratni zločinac.
No dobro, Hrvatski sabor, očito nemajući pametnijeg posla, donosi “Deklaraciju u svezi odluke MKS-a o privremenom puštanju optuženika Vojislava Šešelja na slobodu”, kojom se traži vraćanje Šešelja u pritvor, a za Hrvatskim saborom ne zaostaju hrvatski poslanici u EP, koji su uspjeli uz podršku pučana, posebno onih iz Poljske i pribaltičkih država, koji se ponose svojim pripadnicima u SS-jedinicama za vrijeme 2. Svjetskog rata, isforsirati izglasavanje Rezolucije pod naslovom „Srbija: slučaj optuženog ratnog zločinca Šešelja“, kojom se traži od Haaškog suda da Šešelja vrati nazad u pritvor, radi govora mržnje i kršenja uvjeta pod kojima je pušten na privremenu slobodu.
Serge Brammertz, glavni tužitelj ICTY, se očekivano oglušio o Deklaraciju Hrvatskog sabora, no Rezolucija EP je dokument koji ima sasvim drugu težinu, te je od sudskog vijeća zatražio da se Šešelja vrati u pritvor.
U međuvremenu je 02. 12. 2014., u EP održan stanak šefova diplomacije, na kojem je Ivica Dačić u svojem uvodnom govoru kritizirao nedavnu rezoluciju EP o Vojislavu Šešelju i rekao da ona ne doprinosi izgradnji mira i stabilnosti u regionu i time izazvao oštre istupe hrvatskih poslanika u EP.
„Šešeljeva politika treba da bude osuđena ali ne i Srbija”, izjavio je šef srpske diplomacije i izrazio žaljenje što je došlo do otkazivanja njegovog posjeta Zagrebu tjedan prije kao i zbog otkazivanja posjeta premijera Hrvatske Zorana Milanovića Beogradu.
Naravno da to nije zadovoljilo hrvatske poslanike u EP, pogotovo ne one ustaškog usmjerenja, oni bi valjda da Srbija tretira Vojislava Šešelj kao Hrvatska Darija Kordića, nesretni su valjda što na dočeku Šešelju nije pribivao koji od vladika SPC, izljubio se s njim, poljubio mu ruku i suznih očiju ga proglasio ne samo velemučenikom za srpsku stvar, već uskrslim srpskim Isusom Kristom.
E sad što će i kako će sudsko vijeće Haškog suda odgovoriti na Brammertzov zahtjev ostaje da se vidi, ali je zato hrvatski ministar pravosuđa, Orsat Miljenić, čovjek koji je svojedobno žestoko opstruirao rad Haaškog tribunala, krenuo u ofanzivu, tražeći od Srbije ni više ni manje nego da se odrekne same sebe, odnosno da ukine zakon po kojem sudi za ratne zločine na području bivše SFRJ, jer ako to ne učini onda će RH ometati Srbiju na njenom putu prema punopravnom članstvu u EU.
“Čadorlije” ispred k. br. 66 u Savskoj našli su se u čudu, najednom više nisu glavna vijest, Šešelj im zaklonio slavu …
E ne može to tako, oni ponovo skreću pažnju na sebe radikalizirajući svoje zahtjeve, sada više ne traže smo ostavku ministra branitelja i dvoje njegovih najbližih suradnika, sad traže, ni više ni manje, nego glavu Zorana Milanovića, ali njemu ipak dobrostivo daju šansu za popravni, tako da ga ponize do kraja, da dođe pod šator i javno smijeni Predraga Matića, Bojana Glavaševića i Vesnu Nađ, oni će onda odustati od zahtjeva za njegovom ostavkom.
Na Saborskom odboru za ratne veterane izostavljaju ovaj zahtjev za Milanovićevom ostavkom, ali najavljuju da će ga aktivirati, ako Milanović ne bude dobar i ne bude “plesao onako kako oni budu svirali”.
Predsjednik Hrvatskog sabora i članovi Odbora su, radi divinizacije branitelja, bili u žestokoj defanzivi u odnosu na “čadorlije”, koji su za Josipovića “naš ponos”, a za Milanovića “hrvatska svetinja”, pa je i sam Leko podsjetio na “nemjerljiv doprinos branitelja u stvaranju države i demokratskog razvoja (nadam se da se zajebavao)” i poantirao: "Zato branitelji zaslužuju suptilan odnos institucija države te društvenih institucija".
“Čadorlije” su uspjeli od Odbora iznuditi odgodu primjene Zakona o mirovinskom osiguranju, koja je trebala početi 1. siječnja, za šest mjeseci, kao i povlačenje nacrta izmjena i dopuna Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz javne rasprave.
Uspjeli su se usuglasiti i da se unutar Odbora formira radna skupina za izradu novog zakona o pravima branitelja, naknadno će se odlučiti o njegovom karakteru..
Vanjski član Odbora Ilija Vučemilović postavio se krajnje netolerantno, ultimativno i prijeteći kad kaže da branitelji ne mogu odustati od svojih zahtjeva, te poručuje: "Imali smo krvavi Uskrs, ne daj Bog, nitko ne želi, krvavi Božić".
Jel to možda tko drugi spominje “krvavi Božić”, netko tko ga želi, za razliku od Vučemilovića koji ga ne želi, pa ga valjda zato i zaziva.
Kad se danas, slušajući Vučemilovića i “čadorlije”, sjetim Uskrsa one 1991., nekako mi bude žao što general Štimac s tenkovskom kolonom JNA nije na Plitvice pristigao bar pola sata kasnije ...
Svatko pametan zna da Vojislav Šešelj, baljezgao on što ga volja, ne predstavlja baš nikakvu opasnost za Hrvatsku, ali kad su karamarkoliki Vučemilović i “čadorlije” u pitanju, ja osjećam ozbiljan strah.
A vi?
Netko je rekao kako je Hrvatska, samo mislim da je pogrešno reći Hrvatska, one Tuđmanove “naplavine”, koje određuju njeno društveno i političko usmjerenje i opredjeljenje koje čine njenu strukturu "muljevitog dna Evrope", od uspostave diplomatskih odnosa sa Srbijom i kakve-takve normalizacije, navodno na nekim poljima podalje od očiju javnosti dvije države sasvim dobro surađuju, tražila u Srbiji neprijatelje i nije ih nalazila sve do puštanja Vojislava Šešelja iz pritvora Haaškog suda na uvjetnu slobodu.
Tražila se Jugoslavija u Srbiji, iako Jugoslavije u Srbiji već odavno nema, ona postoji samo u “čadorlijskim” ludim glavama i ludim glavama karamarkolikih, pa u tim glavama i dalje traje borba protiv Jugoslavije i protiv Jugoslavena.
Tražilo se zalaganje službenih srbijanskih vlasti za Veliku Srbiju, pa je i to izostalo.
Prigovaralo se Srbiji radi tobožnjeg neprocesuiranja ratnih zločinaca, a pokazalo se da je na tom, području Srbija nadmašila Hrvatsku, tamošnje pravosuđe na razaznaje “heroje a ne zločice”, Specijalni sud radi punom parom.
A onda s neočkivane strane dolazi neprijatelj, koji čak i “čadorlije” baca u zasjenak, Haaški sud pustio je Vojislava Šešelja na uvjetnu slobodu, a on laprda ono što je laprdao otkad zna za sebe, zagovara Veliku Srbiju, neprijatelj je tu, ožeži po Srbiji, kako rekoh više ni "čadorlije" ispred Savske 66 nisu važni.
Kao da Šešelj vodi Srbiju i određuje njene političke i druge prioritete.
Udri po Srbiji i to usprkos činjenici da službena Srbija niti je tražila Šešeljevo puštanje, niti je bila sretna što joj je Šešešlj "uvaljen" sa zlom namjerom ili bez nje.
Premda sam ja zaista sklon vjerovati u zle namjere prema Srbiji onih istih koji su svojedobno SFRJ pretvorili u bojno polje, a danas to rade u Ukrajini ili njihovih sljednika i sljedbenika u borbi protiv Rusije i pravoslavlja.
Reakcije službenog Zagreba na Šešeljevu retoriku ili čak govor mržnje bile su u početku umjerene i primjerene, a onda se najednom pod pritiskom karamarkolikih, koji određuju tko je Hrvat, a tko nije i tko uopće može biti Hrvat, krenulo s halabukom, a službeni Beograd je odgovarao dosta pomirljivo i suzdržano.
Zbog te halabuke otkazana je i posjeta srpskog ministra vanjskih poslova Zagrebu ali i posjeta Zorana Milanovića Beogradu, gdje se trebao sastati i s kineskim premijerom, pa ispada da je srbijanskom premijeru Vučiću bilo više stalo do tog Milanovićevog susreta, nego Milanoviću samom.
Uostalom što će Milanoviću susret s kineskim premijerom, njemu je privlačnije besciljno bauljanje susjednom BiH u društvu mantijaša, kojim samo unosi nemir u ionako nestabilnu susjednu državu u kojoj nije bio u službenom posjetu, nego se po njoj prešetava kao nekakav njen tuđmanoliki pokrovitelj.
U Hrvatskom saboru puca se iz svih oružja po Srbiji jer se tamošnje vlasti za hrvatski ukus nedovoljno ograđuju od Šešelja i njegovih eskapada, napada se hrvatsku Vladu i predsjednika Republike radi “mlakih” reakcija, posebno glasni u osudi “ratnog zločinca Šešelja”, kojemu presuda još nije izrečena, su oni koji na reverima nose bedž “Glavaš, heroj a ne zločinac”, iako je Glavaš od hrvatskog suda pravomoćno osuđen kao ratni zločinac.
No dobro, Hrvatski sabor, očito nemajući pametnijeg posla, donosi “Deklaraciju u svezi odluke MKS-a o privremenom puštanju optuženika Vojislava Šešelja na slobodu”, kojom se traži vraćanje Šešelja u pritvor, a za Hrvatskim saborom ne zaostaju hrvatski poslanici u EP, koji su uspjeli uz podršku pučana, posebno onih iz Poljske i pribaltičkih država, koji se ponose svojim pripadnicima u SS-jedinicama za vrijeme 2. Svjetskog rata, isforsirati izglasavanje Rezolucije pod naslovom „Srbija: slučaj optuženog ratnog zločinca Šešelja“, kojom se traži od Haaškog suda da Šešelja vrati nazad u pritvor, radi govora mržnje i kršenja uvjeta pod kojima je pušten na privremenu slobodu.
Serge Brammertz, glavni tužitelj ICTY, se očekivano oglušio o Deklaraciju Hrvatskog sabora, no Rezolucija EP je dokument koji ima sasvim drugu težinu, te je od sudskog vijeća zatražio da se Šešelja vrati u pritvor.
U međuvremenu je 02. 12. 2014., u EP održan stanak šefova diplomacije, na kojem je Ivica Dačić u svojem uvodnom govoru kritizirao nedavnu rezoluciju EP o Vojislavu Šešelju i rekao da ona ne doprinosi izgradnji mira i stabilnosti u regionu i time izazvao oštre istupe hrvatskih poslanika u EP.
„Šešeljeva politika treba da bude osuđena ali ne i Srbija”, izjavio je šef srpske diplomacije i izrazio žaljenje što je došlo do otkazivanja njegovog posjeta Zagrebu tjedan prije kao i zbog otkazivanja posjeta premijera Hrvatske Zorana Milanovića Beogradu.
Naravno da to nije zadovoljilo hrvatske poslanike u EP, pogotovo ne one ustaškog usmjerenja, oni bi valjda da Srbija tretira Vojislava Šešelj kao Hrvatska Darija Kordića, nesretni su valjda što na dočeku Šešelju nije pribivao koji od vladika SPC, izljubio se s njim, poljubio mu ruku i suznih očiju ga proglasio ne samo velemučenikom za srpsku stvar, već uskrslim srpskim Isusom Kristom.
E sad što će i kako će sudsko vijeće Haškog suda odgovoriti na Brammertzov zahtjev ostaje da se vidi, ali je zato hrvatski ministar pravosuđa, Orsat Miljenić, čovjek koji je svojedobno žestoko opstruirao rad Haaškog tribunala, krenuo u ofanzivu, tražeći od Srbije ni više ni manje nego da se odrekne same sebe, odnosno da ukine zakon po kojem sudi za ratne zločine na području bivše SFRJ, jer ako to ne učini onda će RH ometati Srbiju na njenom putu prema punopravnom članstvu u EU.
“Čadorlije” ispred k. br. 66 u Savskoj našli su se u čudu, najednom više nisu glavna vijest, Šešelj im zaklonio slavu …
E ne može to tako, oni ponovo skreću pažnju na sebe radikalizirajući svoje zahtjeve, sada više ne traže smo ostavku ministra branitelja i dvoje njegovih najbližih suradnika, sad traže, ni više ni manje, nego glavu Zorana Milanovića, ali njemu ipak dobrostivo daju šansu za popravni, tako da ga ponize do kraja, da dođe pod šator i javno smijeni Predraga Matića, Bojana Glavaševića i Vesnu Nađ, oni će onda odustati od zahtjeva za njegovom ostavkom.
Na Saborskom odboru za ratne veterane izostavljaju ovaj zahtjev za Milanovićevom ostavkom, ali najavljuju da će ga aktivirati, ako Milanović ne bude dobar i ne bude “plesao onako kako oni budu svirali”.
Predsjednik Hrvatskog sabora i članovi Odbora su, radi divinizacije branitelja, bili u žestokoj defanzivi u odnosu na “čadorlije”, koji su za Josipovića “naš ponos”, a za Milanovića “hrvatska svetinja”, pa je i sam Leko podsjetio na “nemjerljiv doprinos branitelja u stvaranju države i demokratskog razvoja (nadam se da se zajebavao)” i poantirao: "Zato branitelji zaslužuju suptilan odnos institucija države te društvenih institucija".
“Čadorlije” su uspjeli od Odbora iznuditi odgodu primjene Zakona o mirovinskom osiguranju, koja je trebala početi 1. siječnja, za šest mjeseci, kao i povlačenje nacrta izmjena i dopuna Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz javne rasprave.
Uspjeli su se usuglasiti i da se unutar Odbora formira radna skupina za izradu novog zakona o pravima branitelja, naknadno će se odlučiti o njegovom karakteru..
Vanjski član Odbora Ilija Vučemilović postavio se krajnje netolerantno, ultimativno i prijeteći kad kaže da branitelji ne mogu odustati od svojih zahtjeva, te poručuje: "Imali smo krvavi Uskrs, ne daj Bog, nitko ne želi, krvavi Božić".
Jel to možda tko drugi spominje “krvavi Božić”, netko tko ga želi, za razliku od Vučemilovića koji ga ne želi, pa ga valjda zato i zaziva.
Kad se danas, slušajući Vučemilovića i “čadorlije”, sjetim Uskrsa one 1991., nekako mi bude žao što general Štimac s tenkovskom kolonom JNA nije na Plitvice pristigao bar pola sata kasnije ...
Svatko pametan zna da Vojislav Šešelj, baljezgao on što ga volja, ne predstavlja baš nikakvu opasnost za Hrvatsku, ali kad su karamarkoliki Vučemilović i “čadorlije” u pitanju, ja osjećam ozbiljan strah.
A vi?
