Kapitulacija?
„Gospodo, održati skup, pa i prosvjedni, je vaše demokratsko pravo, samo skup mora biti uredno prijavljen, odobren i osiguran.
Vi to niste učinili, gospodo kršite zakon, pa vas molimo da se raziđete.
U protivnom ćemo vas privesti i poduzeti protiv vas sve zakonom propisane mjere.“
Tako bi postupili nadležni organi vlasti u državi vladavine prava, ma o kome se radilo, jer su u tako uređenoj državi svi njeni državljani jednaki pred zakonom. U Tuđmanistanu tome očito nije tako, tu postoje pojedinci i čitave grupacije ljudi koji su iznad zakona
Najnovije je da se „izviđače“ što logoruju u Savskoj prisluškuje, kako to tvrdi Đuro Glogoški, čudeći se čudom zašto se to radi, ta ne misli valjda netko da bi oni išli rušiti državu koju su stvarali, ne znam doduše kako bi se mogao okarakterizirati prosvjedni skup koji uopće nije prijavljen, osim prezirom prema institucijama pravne države, a takvi su im i ispostavljeni zahtjevi.
Obišao ih, tko sve nije, ne bi li im pružio podršku u njihovim „opravdanim“ zahtjevima za nepoštivanje vlastite države, njezinih institucija, ali i volje građana izražene na slobodnim i demokratskim izborima.
Pri tim obilascima izredale su se „moralne vertikale“ hrvatske javne i političke scene, nisam jedino registrirao jesu li ih posjetili Dražen Budiša i Slaven Letica, ako nisu, red bi bio … neće valjda biti gori od "promotora demokracije" i zagovaratelja civilnog društva „korifeja moralnosti“, Ivana Zvonimira Čička i Ive Banca, koji jako dobro znaju da je antifašizam zločin per se i da je Tito najveći zločinac, kojega je povijest upoznala, za ustaše jedva da su čuli.
Ali eto oni, tako demokratski orijentirani, najedamput gube iz vida da je demokracija procedura i poštivanje procedure, da se i problemi, ali i eventualne nepravde rješavaju legalnim putem uspostavom komunikacije s nadležnim segmentima vlasti, pa da su recimo došli da u tom smislu „stvaratelje“ države poduče demokraciji.
Ne, oni znaju da su zahtjevi okupljenih oko logorske vatre u Savskoj opravdani, oni znaju da su ti „prosvjednici“ partner vlastima, a znaju i da je stanje naelektrizirano i da bi se situacija mogla „oteti kontroli“, pa su onako prepuni dobrostivosti i kršćanskog milosrđa ponudili svoje usluge medijatora u pregovorima s vlastima, valjda onda kad vlasti pokleknu, udovolje nesuvislim zahtjevima i odustanu od demokratskih pravila ponašanja.
Što bi se moglo dogoditi ako se situacija „otme kontroli“? Koje su realne mogućnosti?
Prvo, da Milanović podnese ostavku i na taj način isforsira prijevremene izbore, čime bi u potpunosti zadovoljio zahtjeve naručitelja „logorovanja“.
Drugo, da Klemm ostvari prijetnju i „osvoji“ ministarstva, vladu, Sabor, a onda valjda i Pantovčak, riječju da za svoga mentora silom svrgne demokratski izabranu vlast.
Može li on to?
Ja osobno mislim da u ovako defektnoj državi može i da mu za to ne treba svih najavljenih 50.000, dosta su mu dvije brigade.
I eto, osvojio je vlast, samo što bi s njom, gdje bi našao one koji bi ga prihvatili kao sugovornika?
Treće, građanski rat, jer i oni drugi iz braniteljskih redova, koji ne dijele „stožerlijska“, „dignitetlijska“ i „pijetetlijska“ uvjerenja, su isto naoružani, osobno mislim i da oni čine većinu u braniteljskim redovima, samo oni nisu glasni.
Po vlastiti narod, a onda i po druge kad se dokopaju vlasti, najopasniji su fašisti, a odmah poslije njih, prvenstveno po vlastiti narod, najopasniji su ljudi bez vlastitih ideoloških opredjeljenja i vlastitog čvrstog stava o bilo čemu.
Hrvatska je imala tu nesreću što su u prijelomnim trenucima po narod i državu odlučujuće riječi vodila dva takva svata, Ivica Račan i Franjo Tuđman, a potom sve što je prodefiliralo hrvatskom političkom scenom u vlasti i uz vlast činili su uglavnom takvi ljudi.
Nemojte se ništa čuditi, jer i Račan i Tuđman su bili samo tobože antifašisti, suštinski to nisu bili, ali su slovili kao takvi, jer su poticali iz tog miljea, iz KP kao pokretača antifašističke borbe, a Tuđman još i kao aktivni sudionik te borbe.
Što je to i jednog i drugoga determiniralo kao inkompatibilne s antifašistima?
Prvenstveno prihvaćanje dijaloga s fašizmom, a onda i uvjerenje kako je fašizam moguće popraviti.
Danas sva trojica čelnih ljudi izvršne i zakonodavne vlasti, dakle i predsjednik RH i predsjednik Vlade i predsjednik Sabora, su takvi, bez jasnog ideološkog opredjeljenja i čvrstog vlastitog stava o bilo čemu.
Na političkoj i javnoj sceni događaju se neke stvari koje pred vladajuće stavljaju i takve zadaće, koje bez jasnih ideoloških opredjeljenja i čvrstih stavova nije moguće uspješno riješiti.
Drugi faktor koji bitno sužava „manevarski prostor„ nositeljima vlasti su proglašene istine, koje onda pojedince ali i čitave skupine ljudi čine iznad zakona i gotovo nedodirljivim, a događanja nepropitljivim.
Hrvatske branitelje tako, proglašenim istinama određene kao „naš ponos“ i „hrvatska svetinja“, ne možeš ne voljeti ili ne poštovati, već i zato što su nas oni, opet prema proglašenim istinama, oslobodili/obranili od agresije i stvorili nam državu.
Ne možeš propitivati ni DR, jer je on proglašenim istinama proglašen nametnutim, pravednim, obrambenim i opravdanim.
I naravno u funkciji stvaranja države.
Zato se jučer nije moglo obuzdati vukovarske „stožerlije“ kao evidentne pronositelje mržnje i netolerancije, po kojima Vukovar mora za sve dovjeka ostati zarobljenikom bolesnih nacional-šovinističkih umova, koji neprekidno otvaraju stare rane i ne dopuštaju im da zacijele, niti se danas može obuzdati iste takve „dignitetlije“ što „logoruju“ u Savskoj, mrzitelje i nacional-šovinističke bolesnike, koji smisao svojeg postojanja nalaze u neprekidnom ratnom stanju. Kad neprijatelja nema, oni će ga izmisliti.
O čemu se to može i treba razgovarati s netolerantnim i krajnje isključivim ljudima, koji se ne mogu požaliti ni na tretman, jer ih se naprosto divinizira, vlasti im tepaju kao našem ponosu i hrvatskoj svetinji, a ni na materijalna prava i privilegije se baš ne bi mogli požaliti, jer su te objektivno daleko iznad mogućnosti društva.
A trebalo je i moralo se smoći snage i obuzdati ih, jer svojim nacional-šovinizmom nanose sramotu i hrvatskom narodu i državi.
Ali kao što rekoh to bi mogli samo ljudi s uporištem u antifašizmu i čvrstim stavovima, ali i ljudi s mudima.
No kako toga nema niti u jednog od spomenutih predstavnika vlasti, onda se s tim pronositeljima mržnje i netolerancije uspostavlja dijalog, podilazi im se i prave se ustupci kako bi ih se odobrovoljilo, pa će oni onda kao postati bolji i tolerantniji!?
Najavljuje se da su vladajući, sve onako „dosljedni“ u opredjeljenju da ne pokleknu pred ultimatumima, odlučili žrtvovati ministra branitelja Predraga Matić Freda i njegove najbliže suradnike kako bi si „kupili“ mjesta u „koloni sjećanja“ u Vukovaru. Znamo da im to „stožerlije“ lani nisu dopustili.
Ne, neće njima ulica postavljati i smjenjivati ministre.
I neće!
Ali hoće „naš ponos“, „hrvatska svetinja“, naši, što sve ono, okupljeni oko logorske vatre u Savskoj.
Ako je tome tako, onda se radi o kapitulaciji, ne vlasti, nego demokracije i pravne države.
Vi to niste učinili, gospodo kršite zakon, pa vas molimo da se raziđete.
U protivnom ćemo vas privesti i poduzeti protiv vas sve zakonom propisane mjere.“
Tako bi postupili nadležni organi vlasti u državi vladavine prava, ma o kome se radilo, jer su u tako uređenoj državi svi njeni državljani jednaki pred zakonom. U Tuđmanistanu tome očito nije tako, tu postoje pojedinci i čitave grupacije ljudi koji su iznad zakona
Najnovije je da se „izviđače“ što logoruju u Savskoj prisluškuje, kako to tvrdi Đuro Glogoški, čudeći se čudom zašto se to radi, ta ne misli valjda netko da bi oni išli rušiti državu koju su stvarali, ne znam doduše kako bi se mogao okarakterizirati prosvjedni skup koji uopće nije prijavljen, osim prezirom prema institucijama pravne države, a takvi su im i ispostavljeni zahtjevi.
Obišao ih, tko sve nije, ne bi li im pružio podršku u njihovim „opravdanim“ zahtjevima za nepoštivanje vlastite države, njezinih institucija, ali i volje građana izražene na slobodnim i demokratskim izborima.
Pri tim obilascima izredale su se „moralne vertikale“ hrvatske javne i političke scene, nisam jedino registrirao jesu li ih posjetili Dražen Budiša i Slaven Letica, ako nisu, red bi bio … neće valjda biti gori od "promotora demokracije" i zagovaratelja civilnog društva „korifeja moralnosti“, Ivana Zvonimira Čička i Ive Banca, koji jako dobro znaju da je antifašizam zločin per se i da je Tito najveći zločinac, kojega je povijest upoznala, za ustaše jedva da su čuli.
Ali eto oni, tako demokratski orijentirani, najedamput gube iz vida da je demokracija procedura i poštivanje procedure, da se i problemi, ali i eventualne nepravde rješavaju legalnim putem uspostavom komunikacije s nadležnim segmentima vlasti, pa da su recimo došli da u tom smislu „stvaratelje“ države poduče demokraciji.
Ne, oni znaju da su zahtjevi okupljenih oko logorske vatre u Savskoj opravdani, oni znaju da su ti „prosvjednici“ partner vlastima, a znaju i da je stanje naelektrizirano i da bi se situacija mogla „oteti kontroli“, pa su onako prepuni dobrostivosti i kršćanskog milosrđa ponudili svoje usluge medijatora u pregovorima s vlastima, valjda onda kad vlasti pokleknu, udovolje nesuvislim zahtjevima i odustanu od demokratskih pravila ponašanja.
Što bi se moglo dogoditi ako se situacija „otme kontroli“? Koje su realne mogućnosti?
Prvo, da Milanović podnese ostavku i na taj način isforsira prijevremene izbore, čime bi u potpunosti zadovoljio zahtjeve naručitelja „logorovanja“.
Drugo, da Klemm ostvari prijetnju i „osvoji“ ministarstva, vladu, Sabor, a onda valjda i Pantovčak, riječju da za svoga mentora silom svrgne demokratski izabranu vlast.
Može li on to?
Ja osobno mislim da u ovako defektnoj državi može i da mu za to ne treba svih najavljenih 50.000, dosta su mu dvije brigade.
I eto, osvojio je vlast, samo što bi s njom, gdje bi našao one koji bi ga prihvatili kao sugovornika?
Treće, građanski rat, jer i oni drugi iz braniteljskih redova, koji ne dijele „stožerlijska“, „dignitetlijska“ i „pijetetlijska“ uvjerenja, su isto naoružani, osobno mislim i da oni čine većinu u braniteljskim redovima, samo oni nisu glasni.
Po vlastiti narod, a onda i po druge kad se dokopaju vlasti, najopasniji su fašisti, a odmah poslije njih, prvenstveno po vlastiti narod, najopasniji su ljudi bez vlastitih ideoloških opredjeljenja i vlastitog čvrstog stava o bilo čemu.
Hrvatska je imala tu nesreću što su u prijelomnim trenucima po narod i državu odlučujuće riječi vodila dva takva svata, Ivica Račan i Franjo Tuđman, a potom sve što je prodefiliralo hrvatskom političkom scenom u vlasti i uz vlast činili su uglavnom takvi ljudi.
Nemojte se ništa čuditi, jer i Račan i Tuđman su bili samo tobože antifašisti, suštinski to nisu bili, ali su slovili kao takvi, jer su poticali iz tog miljea, iz KP kao pokretača antifašističke borbe, a Tuđman još i kao aktivni sudionik te borbe.
Što je to i jednog i drugoga determiniralo kao inkompatibilne s antifašistima?
Prvenstveno prihvaćanje dijaloga s fašizmom, a onda i uvjerenje kako je fašizam moguće popraviti.
Danas sva trojica čelnih ljudi izvršne i zakonodavne vlasti, dakle i predsjednik RH i predsjednik Vlade i predsjednik Sabora, su takvi, bez jasnog ideološkog opredjeljenja i čvrstog vlastitog stava o bilo čemu.
Na političkoj i javnoj sceni događaju se neke stvari koje pred vladajuće stavljaju i takve zadaće, koje bez jasnih ideoloških opredjeljenja i čvrstih stavova nije moguće uspješno riješiti.
Drugi faktor koji bitno sužava „manevarski prostor„ nositeljima vlasti su proglašene istine, koje onda pojedince ali i čitave skupine ljudi čine iznad zakona i gotovo nedodirljivim, a događanja nepropitljivim.
Hrvatske branitelje tako, proglašenim istinama određene kao „naš ponos“ i „hrvatska svetinja“, ne možeš ne voljeti ili ne poštovati, već i zato što su nas oni, opet prema proglašenim istinama, oslobodili/obranili od agresije i stvorili nam državu.
Ne možeš propitivati ni DR, jer je on proglašenim istinama proglašen nametnutim, pravednim, obrambenim i opravdanim.
I naravno u funkciji stvaranja države.
Zato se jučer nije moglo obuzdati vukovarske „stožerlije“ kao evidentne pronositelje mržnje i netolerancije, po kojima Vukovar mora za sve dovjeka ostati zarobljenikom bolesnih nacional-šovinističkih umova, koji neprekidno otvaraju stare rane i ne dopuštaju im da zacijele, niti se danas može obuzdati iste takve „dignitetlije“ što „logoruju“ u Savskoj, mrzitelje i nacional-šovinističke bolesnike, koji smisao svojeg postojanja nalaze u neprekidnom ratnom stanju. Kad neprijatelja nema, oni će ga izmisliti.
O čemu se to može i treba razgovarati s netolerantnim i krajnje isključivim ljudima, koji se ne mogu požaliti ni na tretman, jer ih se naprosto divinizira, vlasti im tepaju kao našem ponosu i hrvatskoj svetinji, a ni na materijalna prava i privilegije se baš ne bi mogli požaliti, jer su te objektivno daleko iznad mogućnosti društva.
A trebalo je i moralo se smoći snage i obuzdati ih, jer svojim nacional-šovinizmom nanose sramotu i hrvatskom narodu i državi.
Ali kao što rekoh to bi mogli samo ljudi s uporištem u antifašizmu i čvrstim stavovima, ali i ljudi s mudima.
No kako toga nema niti u jednog od spomenutih predstavnika vlasti, onda se s tim pronositeljima mržnje i netolerancije uspostavlja dijalog, podilazi im se i prave se ustupci kako bi ih se odobrovoljilo, pa će oni onda kao postati bolji i tolerantniji!?
Najavljuje se da su vladajući, sve onako „dosljedni“ u opredjeljenju da ne pokleknu pred ultimatumima, odlučili žrtvovati ministra branitelja Predraga Matić Freda i njegove najbliže suradnike kako bi si „kupili“ mjesta u „koloni sjećanja“ u Vukovaru. Znamo da im to „stožerlije“ lani nisu dopustili.
Ne, neće njima ulica postavljati i smjenjivati ministre.
I neće!
Ali hoće „naš ponos“, „hrvatska svetinja“, naši, što sve ono, okupljeni oko logorske vatre u Savskoj.
Ako je tome tako, onda se radi o kapitulaciji, ne vlasti, nego demokracije i pravne države.
