Izbori bez prava na izbor
Raspisale se tisuće nas, više neznanih nego znanih, na blogovima, svim mogućim forumima i sajtovima, jednako kao i u tiskovinama o predsjedničkim izborima, kandidatima, njihovim (mahom nepostojećim) programima, očekivanjima građana, šansama svakog od kandidata ...
I nitko usprkos brojnim prijeporima da primijeti da se mi Hrvati od prvih višestranačkih izbora, na kojima su nam bile ponuđene nekakve mogućnosti izbora, uglavnom vrtimo oko jedne opcije, primjerice na ovoj predsjedničkoj razini, tko će biti bolji Tuđman 15 godina poslije Tuđmana.
Najveći broj "znalaca" ali i znalaca se muči s "krucijalnim" pitanjem, jel' Hrvatska prema ponoru krenula onda kad smo si za predsjednika izabrali Ivu Josipovića ili možda onda kad je na izborim pobijedila "Kukuriku" koalicija.
Ja nekako odudaram od te uniformirane mase, ja sam siguran da je prvi korak Hrvatske prema ponoru učinjen davno prije, ja mislim onda kad si je SKH za čelnika izabrao Ivicu Račana, koji je vlast u Hrvatskoj prepustio Tuđmanu, a ovaj se potrudio na društvenu i političku scenu dovesti najgoru fukaru iz redova hrvatskog naroda, te uz pomoć njih i KC izveo najveću pljačku u povijesti, poveo narod u nepotrebni rat i doslovno onesposobio Hrvatsku za bilo kakav napredak. Tako da je sva ova fukara, koja je danas na hrvatskoj političkoj sceni i odlučuje o našoj sudbini, ustvari Tuđmanova selekcija. Sve je to ili njegov izbor ili ispilavljeno iz njegovog inkubatora.
Mislim ipak da je izborna pobjeda HDZ, prvenstveno radi malignog karaktera Tuđmanove osobe i njegove osorne ignorancije, bila ključna za posvemašnje uništenje Hrvatske kao potencijalno prosperitetne države, bez obzira na to što bez Račana Tuđmana uopće ne bi bilo na hrvatskoj društvenoj, javnoj i političkoj sceni.
Ali onda bi se vjerojatno "prošvercao" onaj mistik, Marko Veselica, po ljudskim osobinama čovjek možda čak i gori od Franje Tuđmana. Ili možda tko od još većih hrvatskih "domoljuba", jer ja nekako vjerujem da i od zla postoji gore, pa onda i od arhetipa zla Franje Tuđmana, mogao bi biti recimo Vice Vukojević. Taj mi je prvi s desne strane gospodara pakla.
Zato mi je predizborna kampanja sve četvero kandidata neodoljivo ličila na pokušaj posthumnog popravljanja Tuđmana.
Politika je vještina davno opisana kao umijeće mogućeg i kao takva od postanka ljudskog roda neodvojiv dio ljudskih života, bilo da se njome bavimo, kao profesionalci ili amateri, bilo da se ona bavi nama.
Dakle politikom se netko baviti mora, politikom se netko baviti smije, ali postoje i ljudi koji su u politici toliko „vješti“ da za njih imamo običaj reći da bi im zakonom trebalo zabraniti da uopće i prisinu politici.
Takvi ljudi, ako ih život naplavi u političke vode, uglavnom rade štetu koja je to veća što je viša razina na kojoj takvi „talenti“ politički djeluju i donose odluke.
Ako je razina njihovog djelovanja državna, onda pate i štetu imaju svi njeni državljani.
Takvi ljudi uglavnom opterećeni vlastitom važnošću i mesijanstvom uvijek streme nekakvim „uzvišenim“ ciljevima, koje kao tobože autentični tumači volje naroda žele ostvariti ne pitajući za cijenu, pa plaćala se ta cijena krvlju i ljudskim životima.
Tragedija je kad se u prijelomnim trenucima značajnim za neki narod i državu, na političkoj sceni pojave takvi osebujni i živopisni likovi i uspiju, koristeći sva dopuštena i nedopuštena sredstva i ne samo političke borbe, popeti se narodu na grbaču, a onda podvalama, lažima i obmanama kreću u ostvarenje „svetih“ ciljeva.
Nerijetko se radi o ljudima koji su i po nekoliko puta „mijenjali kaput“, pripadnost političkim opcijama ili nezadovoljni vlastitom pozicijom u vladajućoj strukturi pretvarajući se u njene najžešće kritičare i tako postajali otpadnicima ili disidentima, vlastitom voljom ili isključenjem odlukom vladajućih.
Jedan od takvih ljudi, kojima u politici nije smjelo biti mjesta, je Franjo Tuđman, čovjek koji je, neovisno o tome jesu li ga na vlast doveli ustaše, prema tvrdnjama jednih ili su ga na vlast dovele službe sigurnosti (ili prije paraobavještajno podzemlje kako je to danas moderno reći), kako tvrde drugi, a ja mislim da se na vlast popeo sinergijskim djelovanjem prvih i drugih uz ogromnu potporu Crkve u Hrvata, odnosno klerofašista u njenim redovima.
I taj i takav zadrti i nedoučeni skriboman vedrio je i oblačio punih 10 godina na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni u možda najprjelomnijem trenutku novije hrvatske povijesti.
Ustaški punkt u Norvalu, koji je prigrlio Tuđmana kao onoga koji će zbog svojeg „antifašističkog pedigrea“ moći uspješno izvesti ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu, osiguravao je financijsku podršku Tuđmanovom usponu i promovirao ga među hrvatskim iseljeništvom, ali je točno i da ga je na čelo HDZ-a, svojim vještim manevrom ispred hotela "Panorama", doveo Josip Manolić, jednako kao što je točno da su HDZ jednako osnivali "spavači" SDS-a kao i ustaštvu skloni hrvatski kler.
Franjo Tuđman je odmah po dolasku na vlast, Hrvatsku krajem 20. stoljeća krenuo redefinirati na idejama 19. stoljeća, pokušavajući je uspostaviti kao „nacional-socijalističku državu u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća“, kako je Tuđmanovo „remek-djelo“ opisao Klaus Kinkel.
Moram priznati da sve to i ne bi bilo važno da se nije radilo o uskogrudnom nedoučenom krajnje isključivom i netolerantnom čovjeku opsjednutom svojom "veličinom" i svojim poslanjem, svojom bezgraničnom mudrošću i lukavošću (sic!), a te osobine su onda u uvjetima njegovog svevlašća diktirale i organizaciju vlasti i selekciju kadrova raspoređenih na doslovno sva, a ne samo ključna mjesta i ne samo u zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj vlasti, nego i u gospodarstvu ali i svim drugim segmentima javnog i društvenog života.
Dok još nije imao sve poluge vlasti u rukama i dok su i neki drugi ipak razumniji ljudi u vlasti imali kakvog-takvog utjecaja, na neka ključna mjesta su bili raspoređeni i zaista kompetentni ljudi, koji su radi svojeg neslaganja s politikom „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, „pomirbe sinova ustaša i partizana“ ili „lustracijom Srba“, ubrzo odbačeni i zamijenjeni nekim kadrovima s konopca i konca u najboljoj maniri negativne kadrovske selekcije.
Doslovno sve što se u Hrvatskoj događalo poslije Tuđmanovog preuzimanja vlasti, kako za njegovog života, tako i poslije njegove smrti, posljedica je tog njegovog "kadroviranja", odnosno prihvaćanja njegovih podvala, floskula i laži obuhvaćenih „paketom“ proglašenih istina i pozivanja na neke od tih sakrosantnih odrednica.
Sve te uglavnom ništarije, okupljene ispod njegovih skuta, zdušno su mu gradili imidž natprosječnog čovjeka, vizionara gotovo natprirodnih moći, a on sam „svjestan svoje veličine“ samoproglasio se „hrvatskim George Washingtonom“.
Taj dream team koji je „mesija“ okupio oko sebe bi na čelu s njime bio kadar uništiti i jednu veliku Njemačku, a kamo li ne malu Hrvatsku.
Ponekad se i danas upitam što bi bilo od njemačkog gospodarstva kad bi tamo prihvatili i primijenili principe „škegronomike“?
I usprkos činjenicama on je sve to uništavanje hrvatske države i naroda proglašavao „stvaranjem države“, laprdao o „hrvatskom gospodarskom čudu“, a radi HV, vojske u nastajanju, čije su neke jedinice u „Oluji“ UN promatrači opisivali „prije kao razbojničke skupine, nego organiziranu vojsku“, Hrvatsku proglašavao „regionalnom vojnom silom“.
Na društveno-političkom planu taj bolesnik se proglasio "uskrisiteljem hrvatskog kraljevstva" s Hrvatskom "u najmanje banovinskim granicama" i bez Srba, jer je u Norvalu preuzeo obavezu da će, kad osvoji vlast, odmah početi lustrirati Srbe, a ne komuniste, ta oni su mu trebali radi provođenja Luburićeve ideje pomirenja sinova ustaša i partizana.
Kako bi se naglasila sva „veličanstvenost“ procesa „stvaranja države“ i njenog tvorca izmišljene su i vlastite definicije pojmova koje međunarodno pravo ne poznaje.
Osamostaljenje postojeće države, odnosno njeno odvajanje od federalne države, pa makar i nasilnom secesijom i ratom, je uvijek i samo osamostaljenje, nikakvo stvaranje države, a rat vođen između građana iste države, pa imao on i elemente međunacionalnog i međukonfesionalnog sukoba je uvijek i samo građanski rat.
Samo, kroz proces osamostaljenja se u povijest ne ulazi, pogotovo ne na velika vrata, ali stvaranje države, pa još po mogućnosti ratom i u krvi, je već druga priča.
Zato su tada svi u vlasti i opoziciji, koje i nije bilo, prihvatili pojam „stvaranje države“ kao činjenicu, računajući da će tako uz Tuđmana i oni ući u povijest na velika vrata.
Tako je u procesu „stvaranja države“ napadima Tuđmanove paravojske na federalnu vojsku započeo rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja što je prozvano agresijom legalne OS na nešto čega nije bilo, na nešto što su Tuđman und Jaranen tek stvarali, hrvatsku državu, a rat je „nadahnuto“ prozvan opravdanim, obrambenim i pravednim, Domovinskim pače, a oni koji su ga započeli jednako „nadahnuto“ su prozvani hrvatskim braniteljima.
Prema proglašenim istinama nije Tuđman rušio Jugoslaviju, Jugoslavija je rušila njega.
Tako je savezna vojska čak raketiranjem Banskih dvora, pokušala izvršiti i atentat na Tuđmana i to tako da za to nitko u toj vojsci niti je znao onda, niti zna do dana današnjeg. Pitam se, kad bi to bila istina, zar baš nitko od nekadašnjih pripadnika te vojske ili njene obavještajne službe, ni nakon više od 23 godine ne bi progovorio o tome. Pa makar kao „zviždač“, pa makar da se „napravi važan“?
Ne, nisu Tuđman und Jaranen ni Srbe izgonili iz Hrvatske, oni su samo njihovo brojno stanje svodili na podnošljivu veličinu, kako ne bi bili „remetilački faktor“.
Prvi izborni krug je prošao, za drugi se izboriše dvoje kandidata, oboje ljudi na "daljinsko upravljanje", oboje bez jasnog ideološkog opredjeljenja i vlastitog stava o bilo čemu. Oboje su zapravo jedino i samo Tuđmanovi apologeti, čiji programi su zasnovani u dogradnji Tuđmanove građevine, koja rapidno i nezaustavljivo propada, jer su joj temelji u živom blatu nacional-šovinizma.
I evo nas opet komentiramo, ocjenjujemo gdje je koji kandidat pogriješio, što je presudno utjecalo na birače i dovelo do baš ovakvog ishoda prvog kruga izbora, procjenjujemo izglede dvoje kandidata u drugom krugu.
„Pomažemo“ kandidatima savjetima što da promijene u svojoj retorici kako bi povećali svoje šanse u drugom izbornom krugu.
Znani „opinion makeri“ naravno znaju sve, ali nijedan od njih ne zna da je za Hrvatsku, želi li izaći iz ovog užasnog stanja, nužan suštinski zaokret, a taj počinje potpunim odricanjem od Tuđmana i njegovog koncept organizacije vlasti, prvenstveno zato što je na javnu i političku scenu u Hrvatskoj izveo ustaštvo i organizirani kriminal, što je za posljedicu imalo potpuno društveno i gospodarsko urušavanje Hrvatske do kojega bi radi toga došlo čak i da rata nije bilo.
O tome nitko ni mukajet.
Tu se laprda kao o strahu od ponovnog dolaska HDZ-a na vlast, ukoliko pobijedi KGK, kao da se radi o pobjedi na parlamentarnim izborima, pa se opet lupeta o nekakvoj pomirbi „razjedinjenih“ Hrvata, ali nitko ne spominje na kojoj bi to ideološkoj platformi pomirbu trebalo ostvariti. Valjda na fašističkoj jer lupetanja o pomirbi se stalno lansiraju iz ustaštvu sklonih krugova.
Neki podučavaju Josipovića da ode „na noge“ „čadorlijama“ ispred Savske 66, jer bi mu to kao trebalo donijeti odlučujuće pozitivne poene … zamislite od onih iz čijih redova nikad neće dobiti nijedan glas. Ali da zatraži da pravna država i u tom slučaju djeluje i konačno postupi po zakonu, bi mu moglo donijeti dosta glasova, jer bi pokazalo da se Ivo Josipović zalaže za državu vladavine prava u kojoj su baš svi jednaki pred zakonom.
Svi smo valjda svjesni da se niti od kandidatkinje niti od kandidata ne može očekivati nikakav, a kamo li radikalni zaokret i raskrštavanje s Tuđmanom i njegovom ostavštinom, pa je po meni sasvim svejedno tko će biti sljedeći predsjednik, bit će to još jednom „i poslije Tuđmana Tuđman“ bez i najmanjeg izgleda na nekakvo poboljšanje stanja u državi.
Bit će to samo još jedni izbori kod kojih je građanima RH uskraćeno pravo na izbor.
I nitko usprkos brojnim prijeporima da primijeti da se mi Hrvati od prvih višestranačkih izbora, na kojima su nam bile ponuđene nekakve mogućnosti izbora, uglavnom vrtimo oko jedne opcije, primjerice na ovoj predsjedničkoj razini, tko će biti bolji Tuđman 15 godina poslije Tuđmana.
Najveći broj "znalaca" ali i znalaca se muči s "krucijalnim" pitanjem, jel' Hrvatska prema ponoru krenula onda kad smo si za predsjednika izabrali Ivu Josipovića ili možda onda kad je na izborim pobijedila "Kukuriku" koalicija.
Ja nekako odudaram od te uniformirane mase, ja sam siguran da je prvi korak Hrvatske prema ponoru učinjen davno prije, ja mislim onda kad si je SKH za čelnika izabrao Ivicu Račana, koji je vlast u Hrvatskoj prepustio Tuđmanu, a ovaj se potrudio na društvenu i političku scenu dovesti najgoru fukaru iz redova hrvatskog naroda, te uz pomoć njih i KC izveo najveću pljačku u povijesti, poveo narod u nepotrebni rat i doslovno onesposobio Hrvatsku za bilo kakav napredak. Tako da je sva ova fukara, koja je danas na hrvatskoj političkoj sceni i odlučuje o našoj sudbini, ustvari Tuđmanova selekcija. Sve je to ili njegov izbor ili ispilavljeno iz njegovog inkubatora.
Mislim ipak da je izborna pobjeda HDZ, prvenstveno radi malignog karaktera Tuđmanove osobe i njegove osorne ignorancije, bila ključna za posvemašnje uništenje Hrvatske kao potencijalno prosperitetne države, bez obzira na to što bez Račana Tuđmana uopće ne bi bilo na hrvatskoj društvenoj, javnoj i političkoj sceni.
Ali onda bi se vjerojatno "prošvercao" onaj mistik, Marko Veselica, po ljudskim osobinama čovjek možda čak i gori od Franje Tuđmana. Ili možda tko od još većih hrvatskih "domoljuba", jer ja nekako vjerujem da i od zla postoji gore, pa onda i od arhetipa zla Franje Tuđmana, mogao bi biti recimo Vice Vukojević. Taj mi je prvi s desne strane gospodara pakla.
Zato mi je predizborna kampanja sve četvero kandidata neodoljivo ličila na pokušaj posthumnog popravljanja Tuđmana.
Politika je vještina davno opisana kao umijeće mogućeg i kao takva od postanka ljudskog roda neodvojiv dio ljudskih života, bilo da se njome bavimo, kao profesionalci ili amateri, bilo da se ona bavi nama.
Dakle politikom se netko baviti mora, politikom se netko baviti smije, ali postoje i ljudi koji su u politici toliko „vješti“ da za njih imamo običaj reći da bi im zakonom trebalo zabraniti da uopće i prisinu politici.
Takvi ljudi, ako ih život naplavi u političke vode, uglavnom rade štetu koja je to veća što je viša razina na kojoj takvi „talenti“ politički djeluju i donose odluke.
Ako je razina njihovog djelovanja državna, onda pate i štetu imaju svi njeni državljani.
Takvi ljudi uglavnom opterećeni vlastitom važnošću i mesijanstvom uvijek streme nekakvim „uzvišenim“ ciljevima, koje kao tobože autentični tumači volje naroda žele ostvariti ne pitajući za cijenu, pa plaćala se ta cijena krvlju i ljudskim životima.
Tragedija je kad se u prijelomnim trenucima značajnim za neki narod i državu, na političkoj sceni pojave takvi osebujni i živopisni likovi i uspiju, koristeći sva dopuštena i nedopuštena sredstva i ne samo političke borbe, popeti se narodu na grbaču, a onda podvalama, lažima i obmanama kreću u ostvarenje „svetih“ ciljeva.
Nerijetko se radi o ljudima koji su i po nekoliko puta „mijenjali kaput“, pripadnost političkim opcijama ili nezadovoljni vlastitom pozicijom u vladajućoj strukturi pretvarajući se u njene najžešće kritičare i tako postajali otpadnicima ili disidentima, vlastitom voljom ili isključenjem odlukom vladajućih.
Jedan od takvih ljudi, kojima u politici nije smjelo biti mjesta, je Franjo Tuđman, čovjek koji je, neovisno o tome jesu li ga na vlast doveli ustaše, prema tvrdnjama jednih ili su ga na vlast dovele službe sigurnosti (ili prije paraobavještajno podzemlje kako je to danas moderno reći), kako tvrde drugi, a ja mislim da se na vlast popeo sinergijskim djelovanjem prvih i drugih uz ogromnu potporu Crkve u Hrvata, odnosno klerofašista u njenim redovima.
I taj i takav zadrti i nedoučeni skriboman vedrio je i oblačio punih 10 godina na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni u možda najprjelomnijem trenutku novije hrvatske povijesti.
Ustaški punkt u Norvalu, koji je prigrlio Tuđmana kao onoga koji će zbog svojeg „antifašističkog pedigrea“ moći uspješno izvesti ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu, osiguravao je financijsku podršku Tuđmanovom usponu i promovirao ga među hrvatskim iseljeništvom, ali je točno i da ga je na čelo HDZ-a, svojim vještim manevrom ispred hotela "Panorama", doveo Josip Manolić, jednako kao što je točno da su HDZ jednako osnivali "spavači" SDS-a kao i ustaštvu skloni hrvatski kler.
Franjo Tuđman je odmah po dolasku na vlast, Hrvatsku krajem 20. stoljeća krenuo redefinirati na idejama 19. stoljeća, pokušavajući je uspostaviti kao „nacional-socijalističku državu u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća“, kako je Tuđmanovo „remek-djelo“ opisao Klaus Kinkel.
Moram priznati da sve to i ne bi bilo važno da se nije radilo o uskogrudnom nedoučenom krajnje isključivom i netolerantnom čovjeku opsjednutom svojom "veličinom" i svojim poslanjem, svojom bezgraničnom mudrošću i lukavošću (sic!), a te osobine su onda u uvjetima njegovog svevlašća diktirale i organizaciju vlasti i selekciju kadrova raspoređenih na doslovno sva, a ne samo ključna mjesta i ne samo u zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj vlasti, nego i u gospodarstvu ali i svim drugim segmentima javnog i društvenog života.
Dok još nije imao sve poluge vlasti u rukama i dok su i neki drugi ipak razumniji ljudi u vlasti imali kakvog-takvog utjecaja, na neka ključna mjesta su bili raspoređeni i zaista kompetentni ljudi, koji su radi svojeg neslaganja s politikom „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, „pomirbe sinova ustaša i partizana“ ili „lustracijom Srba“, ubrzo odbačeni i zamijenjeni nekim kadrovima s konopca i konca u najboljoj maniri negativne kadrovske selekcije.
Doslovno sve što se u Hrvatskoj događalo poslije Tuđmanovog preuzimanja vlasti, kako za njegovog života, tako i poslije njegove smrti, posljedica je tog njegovog "kadroviranja", odnosno prihvaćanja njegovih podvala, floskula i laži obuhvaćenih „paketom“ proglašenih istina i pozivanja na neke od tih sakrosantnih odrednica.
Sve te uglavnom ništarije, okupljene ispod njegovih skuta, zdušno su mu gradili imidž natprosječnog čovjeka, vizionara gotovo natprirodnih moći, a on sam „svjestan svoje veličine“ samoproglasio se „hrvatskim George Washingtonom“.
Taj dream team koji je „mesija“ okupio oko sebe bi na čelu s njime bio kadar uništiti i jednu veliku Njemačku, a kamo li ne malu Hrvatsku.
Ponekad se i danas upitam što bi bilo od njemačkog gospodarstva kad bi tamo prihvatili i primijenili principe „škegronomike“?
I usprkos činjenicama on je sve to uništavanje hrvatske države i naroda proglašavao „stvaranjem države“, laprdao o „hrvatskom gospodarskom čudu“, a radi HV, vojske u nastajanju, čije su neke jedinice u „Oluji“ UN promatrači opisivali „prije kao razbojničke skupine, nego organiziranu vojsku“, Hrvatsku proglašavao „regionalnom vojnom silom“.
Na društveno-političkom planu taj bolesnik se proglasio "uskrisiteljem hrvatskog kraljevstva" s Hrvatskom "u najmanje banovinskim granicama" i bez Srba, jer je u Norvalu preuzeo obavezu da će, kad osvoji vlast, odmah početi lustrirati Srbe, a ne komuniste, ta oni su mu trebali radi provođenja Luburićeve ideje pomirenja sinova ustaša i partizana.
Kako bi se naglasila sva „veličanstvenost“ procesa „stvaranja države“ i njenog tvorca izmišljene su i vlastite definicije pojmova koje međunarodno pravo ne poznaje.
Osamostaljenje postojeće države, odnosno njeno odvajanje od federalne države, pa makar i nasilnom secesijom i ratom, je uvijek i samo osamostaljenje, nikakvo stvaranje države, a rat vođen između građana iste države, pa imao on i elemente međunacionalnog i međukonfesionalnog sukoba je uvijek i samo građanski rat.
Samo, kroz proces osamostaljenja se u povijest ne ulazi, pogotovo ne na velika vrata, ali stvaranje države, pa još po mogućnosti ratom i u krvi, je već druga priča.
Zato su tada svi u vlasti i opoziciji, koje i nije bilo, prihvatili pojam „stvaranje države“ kao činjenicu, računajući da će tako uz Tuđmana i oni ući u povijest na velika vrata.
Tako je u procesu „stvaranja države“ napadima Tuđmanove paravojske na federalnu vojsku započeo rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja što je prozvano agresijom legalne OS na nešto čega nije bilo, na nešto što su Tuđman und Jaranen tek stvarali, hrvatsku državu, a rat je „nadahnuto“ prozvan opravdanim, obrambenim i pravednim, Domovinskim pače, a oni koji su ga započeli jednako „nadahnuto“ su prozvani hrvatskim braniteljima.
Prema proglašenim istinama nije Tuđman rušio Jugoslaviju, Jugoslavija je rušila njega.
Tako je savezna vojska čak raketiranjem Banskih dvora, pokušala izvršiti i atentat na Tuđmana i to tako da za to nitko u toj vojsci niti je znao onda, niti zna do dana današnjeg. Pitam se, kad bi to bila istina, zar baš nitko od nekadašnjih pripadnika te vojske ili njene obavještajne službe, ni nakon više od 23 godine ne bi progovorio o tome. Pa makar kao „zviždač“, pa makar da se „napravi važan“?
Ne, nisu Tuđman und Jaranen ni Srbe izgonili iz Hrvatske, oni su samo njihovo brojno stanje svodili na podnošljivu veličinu, kako ne bi bili „remetilački faktor“.
Prvi izborni krug je prošao, za drugi se izboriše dvoje kandidata, oboje ljudi na "daljinsko upravljanje", oboje bez jasnog ideološkog opredjeljenja i vlastitog stava o bilo čemu. Oboje su zapravo jedino i samo Tuđmanovi apologeti, čiji programi su zasnovani u dogradnji Tuđmanove građevine, koja rapidno i nezaustavljivo propada, jer su joj temelji u živom blatu nacional-šovinizma.
I evo nas opet komentiramo, ocjenjujemo gdje je koji kandidat pogriješio, što je presudno utjecalo na birače i dovelo do baš ovakvog ishoda prvog kruga izbora, procjenjujemo izglede dvoje kandidata u drugom krugu.
„Pomažemo“ kandidatima savjetima što da promijene u svojoj retorici kako bi povećali svoje šanse u drugom izbornom krugu.
Znani „opinion makeri“ naravno znaju sve, ali nijedan od njih ne zna da je za Hrvatsku, želi li izaći iz ovog užasnog stanja, nužan suštinski zaokret, a taj počinje potpunim odricanjem od Tuđmana i njegovog koncept organizacije vlasti, prvenstveno zato što je na javnu i političku scenu u Hrvatskoj izveo ustaštvo i organizirani kriminal, što je za posljedicu imalo potpuno društveno i gospodarsko urušavanje Hrvatske do kojega bi radi toga došlo čak i da rata nije bilo.
O tome nitko ni mukajet.
Tu se laprda kao o strahu od ponovnog dolaska HDZ-a na vlast, ukoliko pobijedi KGK, kao da se radi o pobjedi na parlamentarnim izborima, pa se opet lupeta o nekakvoj pomirbi „razjedinjenih“ Hrvata, ali nitko ne spominje na kojoj bi to ideološkoj platformi pomirbu trebalo ostvariti. Valjda na fašističkoj jer lupetanja o pomirbi se stalno lansiraju iz ustaštvu sklonih krugova.
Neki podučavaju Josipovića da ode „na noge“ „čadorlijama“ ispred Savske 66, jer bi mu to kao trebalo donijeti odlučujuće pozitivne poene … zamislite od onih iz čijih redova nikad neće dobiti nijedan glas. Ali da zatraži da pravna država i u tom slučaju djeluje i konačno postupi po zakonu, bi mu moglo donijeti dosta glasova, jer bi pokazalo da se Ivo Josipović zalaže za državu vladavine prava u kojoj su baš svi jednaki pred zakonom.
Svi smo valjda svjesni da se niti od kandidatkinje niti od kandidata ne može očekivati nikakav, a kamo li radikalni zaokret i raskrštavanje s Tuđmanom i njegovom ostavštinom, pa je po meni sasvim svejedno tko će biti sljedeći predsjednik, bit će to još jednom „i poslije Tuđmana Tuđman“ bez i najmanjeg izgleda na nekakvo poboljšanje stanja u državi.
Bit će to samo još jedni izbori kod kojih je građanima RH uskraćeno pravo na izbor.
