"Križari" na ulicama Zagreba
Tko je reka', jeba' li ga ćaća, Da se „križar“ u Zagreb ne vraća?
2. Svjetski rat je u Evropi završio 09. 05. 1945. pobjedom Antifašističke koalicije.
Za sve, osim za hrvatske fašiste i kvislinge, za neke od njih završio je 15. 05. 1945., za neke 1953., za neke 1995. ustaškom pobjedom, za neke nikad, za njih taj rat i dalje traje.
Oni bi ga mogli okončati tek potpunim revivalom ustaške države, jedine države s nacional-socijalističkim društveno-političkim uređenjem u srcu Evrope u 21. stoljeću.
Poslije rata, koji je za sav civilizirani svijet završio 09. 05. 1945., taj dan se slavi kao Dan pobjede nad fašizmom, a odnedavno i kao Dan Evrope, na području tzv. NDH ostali su mnogi ustaški džepovi otpora koje su jedinice KNOJ nemilosrdno slamale , ali su se održale brojne odmetnute ustaške bande, nad kojima je pokroviteljstvo preuzela Crkva u Hrvata, pa su se njihovi pripadnici prozvali „križarima“, zadnja „križarska“ banda je likvidirana tek početkom 1953., pa je i KNOJ konačno mogao biti rasformiran.
I dok smo mi u našoj naivnosti mislili da su priče o „križarima“ davna prošlost, oni su 10. 12. 2014. „osvanuli“ na ulicama Zagreba, u režiji „čadorlija“ formirala se povorka spodoba u crnom s velikim bijelim križevima, koja je ličila na povorke Ku-Klux-Klana negdje iz pedesetih godina prošlog stoljeća na ulicama nekog od južnjačkih gradova u SAD.
Istinaibog ovi nisu pod kapuljačama, ali djeluju jednako zadrto i zvuče jednako prijeteće.
I da, sami sebe zovu „hrvatskim braniteljima“.
Gledajući danas te koji su već 1990. „uzeli puške i krenuli“ „braniti“ nas, „oslobađati“ nas i „stvarati nam državu“ zaista se ne moramo čuditi što su od Hrvatske uspjeli stvoriti tek ruglo od države.
Ako pažljivo izanaliziramo sva događanja od Tuđmanovog preuzimanja vlasti u Hrvatskoj, neprijeporno dolazimo do zaključka da je on odmah po dolasku na vlast započeo i dobrim dijelom proveo fašističku kontrarevoluciju, ostvarujući ključne ustaške planove kako ih je formulirao Vjekoslav Maks Luburić, a) rušio je Jugoslaviju svim sredstvima, b) ostvarivao je pomirbu sinova ustaša i partizana i c) uspostavljao je Hrvatsku kao nacional-socijalističku državu bez Srba.
Svoje planove uz obilnu pomoć Crkve u Hrvata, a u dogovoru s Miloševićem nije mogao provesti do kraja jer mu je MZ „ubacila klipove u kotače“, da nije, ostvario bi hrvatske „snove“ istinaibog ne u granicama tzv. NDH već u „banovinskim granicama“ što je postavljeno kao „minimum ispod kojeg se neće ići“.
Radi ostvarenja tih ciljeva formuliranih u zajednici s Miloševićem kao plan „Humanog preseljenja naroda i razmjene teritorija“ što je bio eufemizam za provedbu etničkog čišćenja i komadanje BiH, Tuđman je napadima svojih paravojski na JNA pokrenuo rat.
Ali kako „čovjek snuje, a Bog određuje“ Tuđmanu, uvjerenom da postupcima i odlukama „toplo-hladno“ i „kreni-stani“ može u potpunosti kontrolirati događanja i držati ih podalje od očiju MZ, su stvari počele izmicati iz ruku i kretati svojim tokom neovisno o njegovim željama i nastojanjima.
Njemačka i Vatikan su uz puni suport Amera uspjeli „izvojevati“ međunarodno priznanje RH, ali u njenim „avnojskim granicama“, temeljem Sarajevskog sporazuma od 02. 01. 1992. se JNA povlači iz Hrvatske, ali VS OUN 08. 01. 1992. donosi Rezoluciju broj 727 od 8. siječnja 1992. kojom područja dotad pod kontrolom pobunjenih Srba, proglašava UNPA zonama i na njih raspoređuje snage UNPROFOR-a.
Time je rat u Hrvatskoj završen.
Hrvatska paravojska je jedino uspjela „izboriti“ stravični poraz u Bici za Vukovar, koji se kasnije pretvara u zapravo pobjedonosnu epopeju o „slamanju zubi JNA“.
O da i sve vrijeme boravka snaga UNPROFOR-a na UNPA područjima prikazuje se kao stanje rata, valjda zato što su snage HV pokrenule dvije nepotrebne operacije, „Medački džep“ i „Maslenica“, od kojih su se u slučaju „Medačkog džepa“ „proslavile“ stravičnim zločinom počinjenim nad tamošnjim srpskim civilima, a morale su se i vratiti na polazne položaje, a Masleničko ždrilo i pontonski most su i dalje ostali u dometu topništva pobunjenih Srba.
U cilju vraćanja teritorija pod kontrolom pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji provodi se 01. 05. 1995., dakle pune tri i po godine nakon pada Vukovara, VRO „Bljesak“ kojom je slomljena pobuna Srba u tzv. UNPA sektoru „Zapad“.
Za sve to vrijeme bijesni rat u BiH uz prikriveno, ali i otvoreno sudjelovanje HV, a MZ za Hrvatsku pokušava naći rješenje njene teritorijalne cjelovitosti.
Tako se rodio Plan Z-4, te njega možemo smatrati rezultatom koji je HV postigla u ratu na tlu Hrvatske.
Jel' taj Plan nešto čime bi se „slavom ovjenčani“ „hrvatski branitelji“ trebali ponositi, ocijenite sami.
Vodstvo pobunjenih Srba odbija potpisati Plan Z-4, kojim im je zapravo nuđena država u državi, pa to RH koristi kao povod za pokretanje VRO „Oluja“ kojom je slomljena srpska pobuna u UNPA sektorima „Sjever“ i „Jug“.
UNPA sektor „Istok“ trebalo je pod kontrolom UNTAES-a vratiti pod nadzor centralnih hrvatskih vlasti kroz provedbu procesa mirne reintegracije kojom bi i na tom području bila okončana srpska pobuna. Proces je okončan 15. 01. 1998.
To je uglavnom faktografija u kojoj ja ne mogu naći jedan jedini element stvaranja države, ali kroz stvaranje paravojske i njenim napadima na jedinu legalnu oružanu silu, nalazim sve elemente rušenja ustavno-pravnog poretka Hrvatske, jer bez toga rušenje Jugoslavije ne bi bilo moguće.
A upravo na svoj „nemjerljivi“ doprinos u „stvaranje države“ i rušenju Jugoslavije, na što se sve vrijeme pozivaju, „čadorlije“ nalaze podlogu za sva svoja prava i privilegije, ali i za arbitriranje na društvenoj i političkoj sceni, kao i pokušaje „korekcije“ izbornih rezultata, uvijek onda kad oni ocijene da su građani RH „pogriješili“ u svojem izboru.
Eto tako ti novovjeki „križari“ uz punu podršku Crkve u Hrvata, koja je u povijesti uvijek stameno stajala uz svoj ustaški narod, silno zabrinuti za sudbinu hrvatskog naroda i države, ponovo kreću u svoj rušilački pohod, jer oni su stalno na ratnoj stazi i s te staze ne namjeravaju sići.
Dakle, jučer su to bile prijetnje Đure Glogoškog „okupljanjem na Trgu bana, da se vidi koliko nas ima“, Klemmove prijetnje „osvajanjem ministarstava i Vlade“, Vučemilovićeve prijetnje „krvavim Božićem“, do „križarske“ prijetnje opet Đure Glogoškog o „okupljanju na Markovom trgu, kad će netko morati otići“, što slijedi nije teško predvidjeti.
Valjda promjena Ustava RH u kojem neće biti mjesta antifašizmu, već će u njemu stajati da je RH pravna sljednica tzv. NDH i počiva na braniteljskom stvaralaštvu, a branitelje se imenuje „hrvatskom svetinjom“ i stvarnim vlasnicima Hrvatske.
Braniteljima se priznaje pravo da se najmanje jedamput svakog mjeseca pojave na šalteru neke od banaka i prstima pokažu debljinu snopa novčanica koji im prema zaslugama pripada.
Političke stranke će biti ukinute, a umjesto svih tijela i organa vlasti oformit će se „Stožer za zaštitu hrvatske Hrvatske“, sastavljen od naj-branitelja, u čiji sastav obavezno moraju ući Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Vladimir Milanković, Mirko Norac, Tihomir Orešković … a posthumno Franjo Tuđman kao počasni predsjednik i Ivan Korade i Đuro Brodarac kao njegovi pobočnici, koji će po principu jedinstva vlasti predstavljati zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast u državi.
Sastav Stožera verificirat će HBK.
Stožer će iz svojih redova izabrati predsjednika, na mandat koji ne može biti manji od pet godina, koji će na području čitave države moći raditi što ga je volja.
Službena religija bit će katolicizam, sve ostale bit će zabranjene.
Preostali Srbi bit će iseljeni, a pripadnici drugih manjinskih naroda bit će prevedeni na katolicizam i proglašeni Hrvatima, osim Židova, oni će ostati kao vječna opomena, jer je znano da je to „narod koji je ubio Isusa“.
Amen!
2. Svjetski rat je u Evropi završio 09. 05. 1945. pobjedom Antifašističke koalicije.
Za sve, osim za hrvatske fašiste i kvislinge, za neke od njih završio je 15. 05. 1945., za neke 1953., za neke 1995. ustaškom pobjedom, za neke nikad, za njih taj rat i dalje traje.
Oni bi ga mogli okončati tek potpunim revivalom ustaške države, jedine države s nacional-socijalističkim društveno-političkim uređenjem u srcu Evrope u 21. stoljeću.
Poslije rata, koji je za sav civilizirani svijet završio 09. 05. 1945., taj dan se slavi kao Dan pobjede nad fašizmom, a odnedavno i kao Dan Evrope, na području tzv. NDH ostali su mnogi ustaški džepovi otpora koje su jedinice KNOJ nemilosrdno slamale , ali su se održale brojne odmetnute ustaške bande, nad kojima je pokroviteljstvo preuzela Crkva u Hrvata, pa su se njihovi pripadnici prozvali „križarima“, zadnja „križarska“ banda je likvidirana tek početkom 1953., pa je i KNOJ konačno mogao biti rasformiran.
I dok smo mi u našoj naivnosti mislili da su priče o „križarima“ davna prošlost, oni su 10. 12. 2014. „osvanuli“ na ulicama Zagreba, u režiji „čadorlija“ formirala se povorka spodoba u crnom s velikim bijelim križevima, koja je ličila na povorke Ku-Klux-Klana negdje iz pedesetih godina prošlog stoljeća na ulicama nekog od južnjačkih gradova u SAD.
Istinaibog ovi nisu pod kapuljačama, ali djeluju jednako zadrto i zvuče jednako prijeteće.
I da, sami sebe zovu „hrvatskim braniteljima“.
Gledajući danas te koji su već 1990. „uzeli puške i krenuli“ „braniti“ nas, „oslobađati“ nas i „stvarati nam državu“ zaista se ne moramo čuditi što su od Hrvatske uspjeli stvoriti tek ruglo od države.
Ako pažljivo izanaliziramo sva događanja od Tuđmanovog preuzimanja vlasti u Hrvatskoj, neprijeporno dolazimo do zaključka da je on odmah po dolasku na vlast započeo i dobrim dijelom proveo fašističku kontrarevoluciju, ostvarujući ključne ustaške planove kako ih je formulirao Vjekoslav Maks Luburić, a) rušio je Jugoslaviju svim sredstvima, b) ostvarivao je pomirbu sinova ustaša i partizana i c) uspostavljao je Hrvatsku kao nacional-socijalističku državu bez Srba.
Svoje planove uz obilnu pomoć Crkve u Hrvata, a u dogovoru s Miloševićem nije mogao provesti do kraja jer mu je MZ „ubacila klipove u kotače“, da nije, ostvario bi hrvatske „snove“ istinaibog ne u granicama tzv. NDH već u „banovinskim granicama“ što je postavljeno kao „minimum ispod kojeg se neće ići“.
Radi ostvarenja tih ciljeva formuliranih u zajednici s Miloševićem kao plan „Humanog preseljenja naroda i razmjene teritorija“ što je bio eufemizam za provedbu etničkog čišćenja i komadanje BiH, Tuđman je napadima svojih paravojski na JNA pokrenuo rat.
Ali kako „čovjek snuje, a Bog određuje“ Tuđmanu, uvjerenom da postupcima i odlukama „toplo-hladno“ i „kreni-stani“ može u potpunosti kontrolirati događanja i držati ih podalje od očiju MZ, su stvari počele izmicati iz ruku i kretati svojim tokom neovisno o njegovim željama i nastojanjima.
Njemačka i Vatikan su uz puni suport Amera uspjeli „izvojevati“ međunarodno priznanje RH, ali u njenim „avnojskim granicama“, temeljem Sarajevskog sporazuma od 02. 01. 1992. se JNA povlači iz Hrvatske, ali VS OUN 08. 01. 1992. donosi Rezoluciju broj 727 od 8. siječnja 1992. kojom područja dotad pod kontrolom pobunjenih Srba, proglašava UNPA zonama i na njih raspoređuje snage UNPROFOR-a.
Time je rat u Hrvatskoj završen.
Hrvatska paravojska je jedino uspjela „izboriti“ stravični poraz u Bici za Vukovar, koji se kasnije pretvara u zapravo pobjedonosnu epopeju o „slamanju zubi JNA“.
O da i sve vrijeme boravka snaga UNPROFOR-a na UNPA područjima prikazuje se kao stanje rata, valjda zato što su snage HV pokrenule dvije nepotrebne operacije, „Medački džep“ i „Maslenica“, od kojih su se u slučaju „Medačkog džepa“ „proslavile“ stravičnim zločinom počinjenim nad tamošnjim srpskim civilima, a morale su se i vratiti na polazne položaje, a Masleničko ždrilo i pontonski most su i dalje ostali u dometu topništva pobunjenih Srba.
U cilju vraćanja teritorija pod kontrolom pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji provodi se 01. 05. 1995., dakle pune tri i po godine nakon pada Vukovara, VRO „Bljesak“ kojom je slomljena pobuna Srba u tzv. UNPA sektoru „Zapad“.
Za sve to vrijeme bijesni rat u BiH uz prikriveno, ali i otvoreno sudjelovanje HV, a MZ za Hrvatsku pokušava naći rješenje njene teritorijalne cjelovitosti.
Tako se rodio Plan Z-4, te njega možemo smatrati rezultatom koji je HV postigla u ratu na tlu Hrvatske.
Jel' taj Plan nešto čime bi se „slavom ovjenčani“ „hrvatski branitelji“ trebali ponositi, ocijenite sami.
Vodstvo pobunjenih Srba odbija potpisati Plan Z-4, kojim im je zapravo nuđena država u državi, pa to RH koristi kao povod za pokretanje VRO „Oluja“ kojom je slomljena srpska pobuna u UNPA sektorima „Sjever“ i „Jug“.
UNPA sektor „Istok“ trebalo je pod kontrolom UNTAES-a vratiti pod nadzor centralnih hrvatskih vlasti kroz provedbu procesa mirne reintegracije kojom bi i na tom području bila okončana srpska pobuna. Proces je okončan 15. 01. 1998.
To je uglavnom faktografija u kojoj ja ne mogu naći jedan jedini element stvaranja države, ali kroz stvaranje paravojske i njenim napadima na jedinu legalnu oružanu silu, nalazim sve elemente rušenja ustavno-pravnog poretka Hrvatske, jer bez toga rušenje Jugoslavije ne bi bilo moguće.
A upravo na svoj „nemjerljivi“ doprinos u „stvaranje države“ i rušenju Jugoslavije, na što se sve vrijeme pozivaju, „čadorlije“ nalaze podlogu za sva svoja prava i privilegije, ali i za arbitriranje na društvenoj i političkoj sceni, kao i pokušaje „korekcije“ izbornih rezultata, uvijek onda kad oni ocijene da su građani RH „pogriješili“ u svojem izboru.
Eto tako ti novovjeki „križari“ uz punu podršku Crkve u Hrvata, koja je u povijesti uvijek stameno stajala uz svoj ustaški narod, silno zabrinuti za sudbinu hrvatskog naroda i države, ponovo kreću u svoj rušilački pohod, jer oni su stalno na ratnoj stazi i s te staze ne namjeravaju sići.
Dakle, jučer su to bile prijetnje Đure Glogoškog „okupljanjem na Trgu bana, da se vidi koliko nas ima“, Klemmove prijetnje „osvajanjem ministarstava i Vlade“, Vučemilovićeve prijetnje „krvavim Božićem“, do „križarske“ prijetnje opet Đure Glogoškog o „okupljanju na Markovom trgu, kad će netko morati otići“, što slijedi nije teško predvidjeti.
Valjda promjena Ustava RH u kojem neće biti mjesta antifašizmu, već će u njemu stajati da je RH pravna sljednica tzv. NDH i počiva na braniteljskom stvaralaštvu, a branitelje se imenuje „hrvatskom svetinjom“ i stvarnim vlasnicima Hrvatske.
Braniteljima se priznaje pravo da se najmanje jedamput svakog mjeseca pojave na šalteru neke od banaka i prstima pokažu debljinu snopa novčanica koji im prema zaslugama pripada.
Političke stranke će biti ukinute, a umjesto svih tijela i organa vlasti oformit će se „Stožer za zaštitu hrvatske Hrvatske“, sastavljen od naj-branitelja, u čiji sastav obavezno moraju ući Branimir Glavaš, Tomislav Merčep, Vladimir Milanković, Mirko Norac, Tihomir Orešković … a posthumno Franjo Tuđman kao počasni predsjednik i Ivan Korade i Đuro Brodarac kao njegovi pobočnici, koji će po principu jedinstva vlasti predstavljati zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast u državi.
Sastav Stožera verificirat će HBK.
Stožer će iz svojih redova izabrati predsjednika, na mandat koji ne može biti manji od pet godina, koji će na području čitave države moći raditi što ga je volja.
Službena religija bit će katolicizam, sve ostale bit će zabranjene.
Preostali Srbi bit će iseljeni, a pripadnici drugih manjinskih naroda bit će prevedeni na katolicizam i proglašeni Hrvatima, osim Židova, oni će ostati kao vječna opomena, jer je znano da je to „narod koji je ubio Isusa“.
Amen!
