„Prodaja duše đavolu“
Da pravo i pravda često ne gaze rukom pod ruku, znana je stvar, kao i to da pravna znanost baš i nije egzaktna znanost u kojoj ne može i ovako i onako ili i ovako i onako, pa i sam pravni(čki) jezik ponekad ima pitijski karakter, u zakonima i drugim pravnim aktima nije uvijek ono i onako što i kako piše da je. Pa onda presedani iz sudske prakse …
A možda tome baš i je tako, mislim to da jedno piše u zakonu, ali da se to tumači na drugačiji način, odnosno da zakonske članke baš i nije uputno doslovno shvaćati, samo da bismo za svaku pravnu sitnicu morali angažirati odvjetnika.
Za razliku od prirodnih znanosti u pravnu znanost možeš ugraditi svašta, odnosno može se ozakoniti svašta, pa i volja pojedinca …
Prava tragedija nastupa onda kad se u pravnu praksu države ugrađuje domoljublje kao jedna „mjerljiva“ kategorija onih koji su domoljublje „patentirali“.
No kako definirati domoljublje?
Za nekog tko je laik i ne razumije se u pravo i pravne propise domoljublje bi ukratko bio osjećaj privrženosti ili čak i ljubavi prema vlastitom narodu i domovini.
No „pravni eksperti“ i „istinski domoljubi“ nas uče da je domoljublje prije svega iskonska mržnja prema drugim i drugačijima, a posebno mržnja prema Srbima, Srbiji i Jugoslaviji, neovisno što te nekoć zajedničke države već odavno nema i nitko relevantan u RH je i ne spominje. Po njima biti domoljub znači biti ustaša, znači biti protiv antifašizma, znači biti privržen KC, znači biti protiv Srba, znači biti protiv Jugoslavije …
Jedno je kad odvjetnik pred sudom brani pa i najvećeg zločinca, ne zato što je uvjeren u njegovu nevinost, već zato da osigura da svatko ima pošteno i fer suđenje, a drugo je kad primjerice, pravni eksperti prihvaćaju laži, potom na lažima grade nekakvu strategiju pisanja zakona pa i ustava ili rade na pokretanju tužbi, ne uvažavajući odredbe međunarodnog prava služeći se lažima podvalama i obmanama, potom se čudom čude kako tužba „nije sjela“.
Najnoviji je primjer tužba protiv Srbije za genocid počinjen u ratu u Hrvatskoj, gdje danas gotovo svi znaju da je tužba bila besmislena i time nepotrebna. Ali tužbu su pisala najzvučnija imena hrvatske pravne misli, među ta ne svrstavam prvog hrvatskog žrtvoslova, ishlapjelog Z. Šeparovića, iako su svi znali da je tužba besmislena, jer ne počiva na činjenično dokazivim osnovama. Proglašene istine imaju naime ograničen doseg; vrijede samo u Hrvatskoj.
Jedno je kad se nekakvi političari opće prakse dograbe proglašenih istina pa čekičaju po njima, a drugo bi trebalo biti kad pravni eksperti sa stanovišta internog i međunarodnog prava razmatraju pravo konstitutivnog naroda i na koji način se njegov ustavni položaj može mijenjati. Skladno pravnim normama, ali i civilizacijskim dosezima.
Može li se to raditi preglasavanjem od strane većinskog naroda, kako su Srbi u Hrvatskoj prestali biti konstitutivni narod?
Tko mari što je to i protupravni i protucivilizacijski čin?
Jel' tko od pravnih eksperata u RH „digao svoj glas“ pa makar samo da upozori na nepravni pristup zaštiti prava manjina, odnosno narušavanja tih prava.
Još flagrantnije kršenje prava konstitutivnog naroda većinskim preglasavanjem, kako su u BiH Muslimani i Hrvati na referendumu o osamostaljenju i u Skupštini BiH preglasali Srbe?
Pravno nedopustivo i bezvrijedno!
Jeste li ikad čuli da je tko od hrvatskih pravnih eksperata makar samo progovorio o tome?
Federalni ugovor je jedan od hijerarhijski najstarijih akata za koji u međunarodnom pravu vrijedi princip prema kojem takav ugovor nije dopušteno jednostrano raskidati, niti ga raskidati silom.
Jeste li ikad čuli da je koji od hrvatskih pravnih eksperata progovorio o važnosti i pravnoj snazi federalnog ugovora, kojeg je Tuđman silom raskinuo?
Kako to da hrvatske pravne eksperte ne smetaju nakaradne definicije pojmova i događanja koje su sadržane samo u Tuđmanovim proglašenim istinama i nigdje više?
Gdje izvan Hrvatske vrijedi da oružani sukob između državljana iste države, ma imao on i elemente međunacionalnog i međukonfesionalnog sukoba, nije građanski rat? Odbijam vjerovati da hrvatskim pravnim ekspertima nije poznata definicija građanskog rata.
Gdje izvan Hrvatske vrijedi da je moguće stvarati nešto što odavno postoji, pa tako i stvaranje već postojeće države, jer Hrvatska je i kao SRH bila država. Odbijam vjerovati da hrvatskim pravnim ekspertima nije poznato što su osnovni atributi koji temeljem Teorije države i prava definiraju državu. Čitajući neke radove Vladimira Đure Degana sasvim je jasno da on jako dobro zna koja su to tri osnovna atributa državnosti, a ipak je bez pogovora pristao na Tuđmanovo „stvaranje države“.
Odbijam vjerovati da hrvatskim pravnim ekspertima nije poznata definicija agresije, ipak nitko od njih nikada nije progovorio o tome da niti savezna vojska, niti vlastiti pobunjeni državljani ne mogu biti agresori u vlastitoj državi, jednako kao što ni teritorij pod kontrolom pobunjenika nije okupirani teritorij.
Na mogu vjerovati da Jakša Barbić sa suradnicima nije u procesu preinake Markovićevog Zakona o poduzećima i njegove prilagodbe Tuđmanovim „genijalnim“ zamislima o „200 obitelji“ znao da je podržavljenje društvenog vlasništva, ne tek nacionalizacija, već ordinarna pljačka vlastitih državljana. O da, znao je on to dobro, ali ta usluga „državnom poglavaru“ promovirala ga je u redovnog člana HAZU.
Vrhunski pravni stručnjaci za međunarodno pravo mora Hrvoje Kačić i Davorin Rudolf su u svojem domoljubnom zanosu mislili da se razgraničenje na moru sa Slovenijom može razriješiti jedino ratom. Hrvoje Kačić, kojega se sjećam kako je ogrnut jugoslavenskom zastavom iz sveg glasa pjevao „Hej Slaveni … „ bio je i predsjednik državne Komisije za granice, koja od silnog domoljublja nije u njegovom mandatu uspjela riješiti niti jedan granični spor s nekom od naših susjeda.
Već spomenuti Vladimir Đuro Degan, nesumnjivo ekspert na području međunarodnog prava, ispravno je primijetio da srbijanski pravni eksperti zanemaruju pravne norme i odredbe međunarodnog prava, tumačeći ih na način kako je to radio Slobodan Milošević, koji jest bio pravnik po struci, ne primjećujući istodobno, da i on i hrvatski pravni eksperti jednako tako tumače pravne norme na način kako ih je tumačio Franjo Tuđman, koji čak nije ni bio pravnik po struci.
Ne radeći svoj posao, već prilagođavajući hrvatske pravne norme Tuđmanovim proglašenim istinama, hrvatski pravni eksperti su „prodali dušu đavolu“ i najviše pridonijeli tome da RH bude država pravne nesigurnosti i sasvim sigurno ne bude država vladavine prava i država u kojoj su svi njeni državljani zaštićeni i jednaki pred zakonom.
A možda tome baš i je tako, mislim to da jedno piše u zakonu, ali da se to tumači na drugačiji način, odnosno da zakonske članke baš i nije uputno doslovno shvaćati, samo da bismo za svaku pravnu sitnicu morali angažirati odvjetnika.
Za razliku od prirodnih znanosti u pravnu znanost možeš ugraditi svašta, odnosno može se ozakoniti svašta, pa i volja pojedinca …
Prava tragedija nastupa onda kad se u pravnu praksu države ugrađuje domoljublje kao jedna „mjerljiva“ kategorija onih koji su domoljublje „patentirali“.
No kako definirati domoljublje?
Za nekog tko je laik i ne razumije se u pravo i pravne propise domoljublje bi ukratko bio osjećaj privrženosti ili čak i ljubavi prema vlastitom narodu i domovini.
No „pravni eksperti“ i „istinski domoljubi“ nas uče da je domoljublje prije svega iskonska mržnja prema drugim i drugačijima, a posebno mržnja prema Srbima, Srbiji i Jugoslaviji, neovisno što te nekoć zajedničke države već odavno nema i nitko relevantan u RH je i ne spominje. Po njima biti domoljub znači biti ustaša, znači biti protiv antifašizma, znači biti privržen KC, znači biti protiv Srba, znači biti protiv Jugoslavije …
Jedno je kad odvjetnik pred sudom brani pa i najvećeg zločinca, ne zato što je uvjeren u njegovu nevinost, već zato da osigura da svatko ima pošteno i fer suđenje, a drugo je kad primjerice, pravni eksperti prihvaćaju laži, potom na lažima grade nekakvu strategiju pisanja zakona pa i ustava ili rade na pokretanju tužbi, ne uvažavajući odredbe međunarodnog prava služeći se lažima podvalama i obmanama, potom se čudom čude kako tužba „nije sjela“.
Najnoviji je primjer tužba protiv Srbije za genocid počinjen u ratu u Hrvatskoj, gdje danas gotovo svi znaju da je tužba bila besmislena i time nepotrebna. Ali tužbu su pisala najzvučnija imena hrvatske pravne misli, među ta ne svrstavam prvog hrvatskog žrtvoslova, ishlapjelog Z. Šeparovića, iako su svi znali da je tužba besmislena, jer ne počiva na činjenično dokazivim osnovama. Proglašene istine imaju naime ograničen doseg; vrijede samo u Hrvatskoj.
Jedno je kad se nekakvi političari opće prakse dograbe proglašenih istina pa čekičaju po njima, a drugo bi trebalo biti kad pravni eksperti sa stanovišta internog i međunarodnog prava razmatraju pravo konstitutivnog naroda i na koji način se njegov ustavni položaj može mijenjati. Skladno pravnim normama, ali i civilizacijskim dosezima.
Može li se to raditi preglasavanjem od strane većinskog naroda, kako su Srbi u Hrvatskoj prestali biti konstitutivni narod?
Tko mari što je to i protupravni i protucivilizacijski čin?
Jel' tko od pravnih eksperata u RH „digao svoj glas“ pa makar samo da upozori na nepravni pristup zaštiti prava manjina, odnosno narušavanja tih prava.
Još flagrantnije kršenje prava konstitutivnog naroda većinskim preglasavanjem, kako su u BiH Muslimani i Hrvati na referendumu o osamostaljenju i u Skupštini BiH preglasali Srbe?
Pravno nedopustivo i bezvrijedno!
Jeste li ikad čuli da je tko od hrvatskih pravnih eksperata makar samo progovorio o tome?
Federalni ugovor je jedan od hijerarhijski najstarijih akata za koji u međunarodnom pravu vrijedi princip prema kojem takav ugovor nije dopušteno jednostrano raskidati, niti ga raskidati silom.
Jeste li ikad čuli da je koji od hrvatskih pravnih eksperata progovorio o važnosti i pravnoj snazi federalnog ugovora, kojeg je Tuđman silom raskinuo?
Kako to da hrvatske pravne eksperte ne smetaju nakaradne definicije pojmova i događanja koje su sadržane samo u Tuđmanovim proglašenim istinama i nigdje više?
Gdje izvan Hrvatske vrijedi da oružani sukob između državljana iste države, ma imao on i elemente međunacionalnog i međukonfesionalnog sukoba, nije građanski rat? Odbijam vjerovati da hrvatskim pravnim ekspertima nije poznata definicija građanskog rata.
Gdje izvan Hrvatske vrijedi da je moguće stvarati nešto što odavno postoji, pa tako i stvaranje već postojeće države, jer Hrvatska je i kao SRH bila država. Odbijam vjerovati da hrvatskim pravnim ekspertima nije poznato što su osnovni atributi koji temeljem Teorije države i prava definiraju državu. Čitajući neke radove Vladimira Đure Degana sasvim je jasno da on jako dobro zna koja su to tri osnovna atributa državnosti, a ipak je bez pogovora pristao na Tuđmanovo „stvaranje države“.
Odbijam vjerovati da hrvatskim pravnim ekspertima nije poznata definicija agresije, ipak nitko od njih nikada nije progovorio o tome da niti savezna vojska, niti vlastiti pobunjeni državljani ne mogu biti agresori u vlastitoj državi, jednako kao što ni teritorij pod kontrolom pobunjenika nije okupirani teritorij.
Na mogu vjerovati da Jakša Barbić sa suradnicima nije u procesu preinake Markovićevog Zakona o poduzećima i njegove prilagodbe Tuđmanovim „genijalnim“ zamislima o „200 obitelji“ znao da je podržavljenje društvenog vlasništva, ne tek nacionalizacija, već ordinarna pljačka vlastitih državljana. O da, znao je on to dobro, ali ta usluga „državnom poglavaru“ promovirala ga je u redovnog člana HAZU.
Vrhunski pravni stručnjaci za međunarodno pravo mora Hrvoje Kačić i Davorin Rudolf su u svojem domoljubnom zanosu mislili da se razgraničenje na moru sa Slovenijom može razriješiti jedino ratom. Hrvoje Kačić, kojega se sjećam kako je ogrnut jugoslavenskom zastavom iz sveg glasa pjevao „Hej Slaveni … „ bio je i predsjednik državne Komisije za granice, koja od silnog domoljublja nije u njegovom mandatu uspjela riješiti niti jedan granični spor s nekom od naših susjeda.
Već spomenuti Vladimir Đuro Degan, nesumnjivo ekspert na području međunarodnog prava, ispravno je primijetio da srbijanski pravni eksperti zanemaruju pravne norme i odredbe međunarodnog prava, tumačeći ih na način kako je to radio Slobodan Milošević, koji jest bio pravnik po struci, ne primjećujući istodobno, da i on i hrvatski pravni eksperti jednako tako tumače pravne norme na način kako ih je tumačio Franjo Tuđman, koji čak nije ni bio pravnik po struci.
Ne radeći svoj posao, već prilagođavajući hrvatske pravne norme Tuđmanovim proglašenim istinama, hrvatski pravni eksperti su „prodali dušu đavolu“ i najviše pridonijeli tome da RH bude država pravne nesigurnosti i sasvim sigurno ne bude država vladavine prava i država u kojoj su svi njeni državljani zaštićeni i jednaki pred zakonom.
