Predugo ga „zakon nije htio“
Moram priznati da ne znam jel' itko tko išta zna o Milanu Bandiću makar i na trenutak pomislio da će se on pridržavati uvjeta preuzetih po polaganju jamčevine i uvjetnom puštanju na slobodu.
Sama priroda njegovog bića mu to nije dopuštala, počeo se ponašati kao da su obaveze koje je preuzeo nečije tuđe a ne njegove. Na uvjetnoj slobodi Bandić se jedino nije mogao zaštititi od sebe samoga. Uhvaćen je u ozbiljnom kršenju uvjeta i ponovo pritvoren, a istraga protiv njega je proširena.
Pazi ovo, u Zagrebu se potpisuje peticija za „zaštitu lika i djela Milana Bandića“, kojeg s politički progoni i kojemu se krše ljudska prava. (sic!)
U pričama o ratovima i iz ratova naslušali smo se kako su neki vojnici nakon brojnih okršaja iz kojih su izlazili neokrznuti uvjerili sami sebe da njih „metak neće“. Uzalud su bila upozoravanja suboraca da takvi koje metak neće ne postoje, već da se radi samo o tome da „njihov metak još nije doletio“, oni su neustrašivo predvodili juriše, gotovo ne koristeći zaklone. Sve „do zgode“, odnosno do toga da je „njihov metak ipak doletio“ …
Kako god završila ova trakavice oko i sa Milanom Bandićem, koji ne da nije smio biti zagrebački gradonačelnik, nego niti proći blizu gradonačelničkog Ureda, radi toga jer je potpuno nekompetentan, sklon funkcionalnoj pameti, voluntarizmu i funkcioniranju po principu „ljudi smo, dogovorit ćemo se“, mislim da si je on poput spomenutih boraca koji su bili uvjereni da ih „metak neće“, umislio da ga „zakon neće“.
Primjerice, niste baš sami svoji, imate „kratak fitilj“, dogodi vam se da vas malo „zabaci“ pa u uredu u svađi, koja je započela kao bezazlena prepirka ni oko čega, odjednom izvan sebe od bijesa potegnete pištolj na kolegu/icu u uredu.
Što bi vam se kao „revolverašu“ dogodilo u normalnoj državi u normalnim okolnostima? Otkaz s posla i kaznena prijava, ako već ne i psihijatrijsko promatranje.
Ali vam se nije dogodilo ništa, jer se tu našao omnipotentni Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba koji će se pobrinuti da vam se ništa ne dogodi, pače dat će vam i pročelničko mjesto, koje nema nikakve veze niti s vašim zvanjem niti zanimanjem, a bogami niti radnim iskustvom.
Naravno da ste poslije toga obavezni vašem dobročinitelju.
Do groba!
Ta učinio je za vas ono što ni rođeni otac ne bi.
U svojem predugom „vladanju“ Zagrebom, Milan Bandić je razno-raznim intervencijama najčešće na rubu zakona ili onkraj njega stvorio tisuće ovisnika i doslovno „preplavio“ i ne samo gradske službe i Zagrebački Holding mahom nesposobnim i nekompetentnim kadrovima od kojih su svi na ovaj ili onaj način obvezni Milanu Bandiću.
O prebrojnim i prekobrojnim kumovima i „kumovima“ da i ne govorim.
Mnogi od tih Bandićevih „obveznika“, tih svojevrsnih plaćenika su „strateški raspoređeni“ ima ih u svim službama i svim segmentima državne i javne uprave. Tako i u represivnom aparatu, pa je Bandić zahvaljujući njima bio jedan od najobavještenijih ljudi u zemlji.
Fama volant da su DORH-u i USKOKU upućene stotine kaznenih prijava protiv Milana Bandića, a njega ipak do slučaja „Agram“ nitko ni na red nije pozvao, jer su navodno neke prijave na volšeban način „izgubljene“ iz nekih su nestali ključni dokazi o postojanju protuzakonitih radnji, a sam Bandić je o svemu što se vezno uz njega događalo u DORH-u ili USKOKU bio iscrpno obavještavan. Zato je i mogao mantrati onu svoju mantru „neka institucije rade svoj posao“.
Pa zašto se onda danas, kad su „institucije sustava“ samo dotaknule vrh ledenog brijega kriminala i korupcije u Gradu Zagrebu, iz „Stožera za obranu lika i djela Milana Bandića“ dernjaju o njegovom političkom progonu.
Milan je Bandić kao što rekoh u svojem populizmu lunjao Zagrebom poput gluhe kuje i vodio grad na voluntaristički način, pa tako gradi fontane dok mu kojih stotinjak metara od njih, gotovo u centru grada, nema kanalizacijskih priključaka.
Primjerice, Bandić nam od svojeg dolaska na čelo grada „prijeti“ rješavanjem pitanja odlaganja i zbrinjavanja otpada, pogotovo onog opasnog, učinio naravno nije ništa. Kao posljedicu toga oko grada imamo svu silu „divljih“ odlagališta, pa i na vodozaštitnim područjima, na koja nesavjesni odlažu opasni pa i najopasniji otpad, tako da Zagrebu, danas još uvijek gradu koji svoje ulice pere pitkom vodom, prijeti opasnost zagađivanja podzemnih voda, a onda i nedostatak pitke vode.
Što reći o suludom zaduživanju, ne samo Zagreba nego i Holdinga, gurajući ga u poslove koji i nisu u njegovom djelokrugu (primjerice izgradnja stanova po uzoru na POS)?
Da jednako sulude marifetluke namjene, prenamjene, kupnje, prodaje, ustupanja … zemljištem u gradu Zagrebu i ne spominjem.
Dakle Zagreb, jedini grad u Hrvatskoj koji ostvaruje dovoljno prihoda za financiranje vlastitih potreba je danas prezadužen, a teško da se može dokučiti u što je utrošena ta milijarda EUR zaduženja.
To pak zaduženje ili bolje rečeno utrošak tih sredstava bi trebalo temeljito istražiti zato što je gotovo svaka investicija i svaki projekt realiziran u vrijeme Bandićeve svevlasti preplaćen u odnosu na njegovu tržišnu vrijednost, neki i po nekoliko puta, pa bi se ne bez osnove moglo ustvrditi da je najveći dio tog novca završio u privatnim džepovima Bandićevih kumova, „kumova“ i drugih njegovih „plaćenika“.
Osobno mislim da se u slučaju „Agram“ ne radi ni o kakvom političkom progonu ni Milana Bandića ni njegovih intimusa i suoptuženika, a pogotovo bi to postalo jasno kad bi se USKOK dohvatio istraživanja predmeta iz procesa javne nabave putem javnih natječaja i preplaćivanja radova.
Sama priroda njegovog bića mu to nije dopuštala, počeo se ponašati kao da su obaveze koje je preuzeo nečije tuđe a ne njegove. Na uvjetnoj slobodi Bandić se jedino nije mogao zaštititi od sebe samoga. Uhvaćen je u ozbiljnom kršenju uvjeta i ponovo pritvoren, a istraga protiv njega je proširena.
Pazi ovo, u Zagrebu se potpisuje peticija za „zaštitu lika i djela Milana Bandića“, kojeg s politički progoni i kojemu se krše ljudska prava. (sic!)
U pričama o ratovima i iz ratova naslušali smo se kako su neki vojnici nakon brojnih okršaja iz kojih su izlazili neokrznuti uvjerili sami sebe da njih „metak neće“. Uzalud su bila upozoravanja suboraca da takvi koje metak neće ne postoje, već da se radi samo o tome da „njihov metak još nije doletio“, oni su neustrašivo predvodili juriše, gotovo ne koristeći zaklone. Sve „do zgode“, odnosno do toga da je „njihov metak ipak doletio“ …
Kako god završila ova trakavice oko i sa Milanom Bandićem, koji ne da nije smio biti zagrebački gradonačelnik, nego niti proći blizu gradonačelničkog Ureda, radi toga jer je potpuno nekompetentan, sklon funkcionalnoj pameti, voluntarizmu i funkcioniranju po principu „ljudi smo, dogovorit ćemo se“, mislim da si je on poput spomenutih boraca koji su bili uvjereni da ih „metak neće“, umislio da ga „zakon neće“.
Primjerice, niste baš sami svoji, imate „kratak fitilj“, dogodi vam se da vas malo „zabaci“ pa u uredu u svađi, koja je započela kao bezazlena prepirka ni oko čega, odjednom izvan sebe od bijesa potegnete pištolj na kolegu/icu u uredu.
Što bi vam se kao „revolverašu“ dogodilo u normalnoj državi u normalnim okolnostima? Otkaz s posla i kaznena prijava, ako već ne i psihijatrijsko promatranje.
Ali vam se nije dogodilo ništa, jer se tu našao omnipotentni Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba koji će se pobrinuti da vam se ništa ne dogodi, pače dat će vam i pročelničko mjesto, koje nema nikakve veze niti s vašim zvanjem niti zanimanjem, a bogami niti radnim iskustvom.
Naravno da ste poslije toga obavezni vašem dobročinitelju.
Do groba!
Ta učinio je za vas ono što ni rođeni otac ne bi.
U svojem predugom „vladanju“ Zagrebom, Milan Bandić je razno-raznim intervencijama najčešće na rubu zakona ili onkraj njega stvorio tisuće ovisnika i doslovno „preplavio“ i ne samo gradske službe i Zagrebački Holding mahom nesposobnim i nekompetentnim kadrovima od kojih su svi na ovaj ili onaj način obvezni Milanu Bandiću.
O prebrojnim i prekobrojnim kumovima i „kumovima“ da i ne govorim.
Mnogi od tih Bandićevih „obveznika“, tih svojevrsnih plaćenika su „strateški raspoređeni“ ima ih u svim službama i svim segmentima državne i javne uprave. Tako i u represivnom aparatu, pa je Bandić zahvaljujući njima bio jedan od najobavještenijih ljudi u zemlji.
Fama volant da su DORH-u i USKOKU upućene stotine kaznenih prijava protiv Milana Bandića, a njega ipak do slučaja „Agram“ nitko ni na red nije pozvao, jer su navodno neke prijave na volšeban način „izgubljene“ iz nekih su nestali ključni dokazi o postojanju protuzakonitih radnji, a sam Bandić je o svemu što se vezno uz njega događalo u DORH-u ili USKOKU bio iscrpno obavještavan. Zato je i mogao mantrati onu svoju mantru „neka institucije rade svoj posao“.
Pa zašto se onda danas, kad su „institucije sustava“ samo dotaknule vrh ledenog brijega kriminala i korupcije u Gradu Zagrebu, iz „Stožera za obranu lika i djela Milana Bandića“ dernjaju o njegovom političkom progonu.
Milan je Bandić kao što rekoh u svojem populizmu lunjao Zagrebom poput gluhe kuje i vodio grad na voluntaristički način, pa tako gradi fontane dok mu kojih stotinjak metara od njih, gotovo u centru grada, nema kanalizacijskih priključaka.
Primjerice, Bandić nam od svojeg dolaska na čelo grada „prijeti“ rješavanjem pitanja odlaganja i zbrinjavanja otpada, pogotovo onog opasnog, učinio naravno nije ništa. Kao posljedicu toga oko grada imamo svu silu „divljih“ odlagališta, pa i na vodozaštitnim područjima, na koja nesavjesni odlažu opasni pa i najopasniji otpad, tako da Zagrebu, danas još uvijek gradu koji svoje ulice pere pitkom vodom, prijeti opasnost zagađivanja podzemnih voda, a onda i nedostatak pitke vode.
Što reći o suludom zaduživanju, ne samo Zagreba nego i Holdinga, gurajući ga u poslove koji i nisu u njegovom djelokrugu (primjerice izgradnja stanova po uzoru na POS)?
Da jednako sulude marifetluke namjene, prenamjene, kupnje, prodaje, ustupanja … zemljištem u gradu Zagrebu i ne spominjem.
Dakle Zagreb, jedini grad u Hrvatskoj koji ostvaruje dovoljno prihoda za financiranje vlastitih potreba je danas prezadužen, a teško da se može dokučiti u što je utrošena ta milijarda EUR zaduženja.
To pak zaduženje ili bolje rečeno utrošak tih sredstava bi trebalo temeljito istražiti zato što je gotovo svaka investicija i svaki projekt realiziran u vrijeme Bandićeve svevlasti preplaćen u odnosu na njegovu tržišnu vrijednost, neki i po nekoliko puta, pa bi se ne bez osnove moglo ustvrditi da je najveći dio tog novca završio u privatnim džepovima Bandićevih kumova, „kumova“ i drugih njegovih „plaćenika“.
Osobno mislim da se u slučaju „Agram“ ne radi ni o kakvom političkom progonu ni Milana Bandića ni njegovih intimusa i suoptuženika, a pogotovo bi to postalo jasno kad bi se USKOK dohvatio istraživanja predmeta iz procesa javne nabave putem javnih natječaja i preplaćivanja radova.
